IGOR KOKORUŠ

Rođen je 21. travnja 1975. u Sarajevu. Studirao hotelijerstvo u Iki pored Opatije devet godina, od toga jednu završio. Komotan, opušten, u spisateljske vode uletio nadajući se svjetskoj slavi i hrpi para, no na žalost do sada je postigao samo svjetsku slavu. Objavljivao u raznim online i offline časopisima, ali najvećim uspjehom smatra službenu tužbu Pučke pravobraniteljice za ravnopravnost spolova Republike Hrvatske.
Uskoro mu u izdanju Algoritma izlazi prva zbirka priča naslovljena Muškarci su iz birtije, žene su s placa. Nada se da će si od honorara uspjeti priuštiti petnaest godina star japanski automobil.


 
ZLODUH

Posao je dobila preko Zorana, jedan njegov frend uvozio je anatomske jastuke. Jednog petka uletio joj je u stan i rekao: "Mala, diplomirala si, vrijeme je da staneš na loptu!"
Horvatica je diplomirala ekonomiju dva mjeseca prije toga. Nije joj bilo drago što joj je baš on našao taj posao, ali prihvatila je. Željela je provjeriti koliko je sposobna komunicirati s ljudima tako da joj je odgovaralo raditi za proviziju. A ukoliko se pokaže dovoljno vrijednom Zoran će ga nagovoriti da je zaposli na neodređeno.
Dobila je popis ljudi koje je trebala nazvati i zamoliti da odgovore na telefonsku anketu, i ako je moguće dovući ih na prezentaciju. Imala je svoj stol, kompjutor i telefon, s kartonskim pregradama koje su je odvajale od ostatka ekipe. Imala je i besplatnu kavu i smjela je pušiti. Pedesetak ljudi, pedesetak anketa, ako trebaš još, nazoveš. Nije imala bogatog tatu koji bi je uvalio u državno poduzeće. Imala je samo Zorana.
Mušterije su je trpile, iako je bilo i onih namrgođenih koji bi odmah prekinuli razgovor. To je tako u poslovima ove vrste, ništa osobno. Neki njeni suradnici nisu se mogli priviknuti na takve ljude, bez obzira koliko im je puta šef pokušao objasniti da svatko ima pravo na svoju privatnost i da Anaflex zarađuje na njima, a ne obratno.
Bio je petak predvečer i Horvatica je odlučila ostati malo dulje na poslu, jer je Zoran ionako trebao doći tek nakon deset. Odlučila je obraditi još otprilike petoricu ne bi li imala najbolji prosjek tog tjedna. Skuhala si je kavu, otvorila prozore u kancelariji, stavila noge na stol i zapalila cigaretu, i osjećala se baš kao privatni detektivi iz romana. Gospodin Kolar bio je prvi.
- Dobra večer, Ana Horvat, poduzeće Anaflex. Razgovaram li s gospodinom Ivanom Kolarom?
- Ne.
- Ispričavam se, pogrešan broj, pokušat ću ponovo. Doviđ…
- A da sam ja Ivan Kolar, onda biste razgovarali sa mnom?
- Valjda.
- Mogu se praviti da sam taj gospodin, ako nije problem.
- Ne razumijete, ja radim anketu.
- Nema problema, nemam ništa protiv anketa.
- Hvala vam, ali znate, ovo je ciljana anketa, ne odabiremo ljude slučajno.
- Mene ste odabrali.
- Nisam vas birala, posrijedi je…
- Sudbina? Nikad ne znate. Uostalom, možda bih odgovorio čak i bolje od tog Kolara. Počnite!
- Gospodine, ovo je anketa, a ne natjecanje.
- Znači, anketa takve vrste, nije natjecateljska. Svejedno, počnite.
Imao je dubok glas.
- Kako se vi zovete?
- Ivan Kolar.
- Ne zovete se tako! Svejedno, stavit ću vas pod Kolara. Koliko imate godina?
- Uh, to je malo intimno pitanje.
- Gospodine!
- 48, ali nitko mi ne bi dao preko 35. Bavio sam se plivanjem. Znate, plivanje pomlađuje.
- Hvala. Jeste li…
- Znate, kitovi žive i do dvjesto godina. Puno plivaju!
- Molim vas, anketa funkcionira na način da vam ja postavim pitanje, a vi odgovorite na njega!
- Oh, nisam znao da je to anketa takve vrste. Ispričavam se. Mislio sam da se radi o onoj u kojoj se priča. Samo vi pitajte.
- Kako stojite s kralježnicom?
- Kako stojim? Nikako, eto kako! Štrecne mi u leđima, ne mogu tri dana ustati iz kreveta, bio sam kod doktora, dalo mi tablete …
- Molim vas, dopustite mi da obavljam svoj posao!
- Draga gospođice, vi biste mene sveli na neke kvačice! Želite li uopće prodati to što prodajete?
- Otkud znate da nešto prodajem?
- Zato draga moja, što se ljudi brinu o tuđem zdravlju samo ako im pokušavaju nešto uvaliti.
- Reći ću vam nakon što završimo anketu, u redu?
- Gospođice, ako smijem primijetiti, osjećam po glasu da ste mlađa osoba... Vi ste slab pregovarač. Mogli ste izboriti bolje pozicije. Nemate iskustva, eto što je!
Pogodak! Nije to rijetkost, da netko otkrije dio tebe u telefonskom razgovoru, koliko god se trudiš službeno prikazati.
- Kakve pozicije?
- Bit ću iskren, ja sam usamljen čovjek i nemam s kim razgovarati, a vikend je već počeo. Niste ni vi puno bolje sreće pošto ste još uvijek u kancelariji, ali pravit ću se da to nisam primijetio. Vaša pozicija? Olakšat ću vam – kupit ću vaš proizvod ako nastavite s anketom. Ako to što prodajete išta vrijedi, kupujem! To će vam olakšati poziciju. Dajte da vam ovaj razgovor učinim korisnim, rijetko kad imam priliku biti koristan.
Ljubazan gospodin.
- Rekli ste da patite od bolova u kralježnici?
- Kvačica!
- He he, u redu. Jeste li zaposleni?
- Joj, nemojte samo o poslu, puna mi ga glava.
- Znači kvačica?
- Kvačica, da.
- Koliko vas bolovi u kičmi ometaju pri obavljanju posla?
- Pa tko vam izmišlja takva pitanja, mlada damo? Koliko imate godina?
- Molim vas, ja ispitujem vas.
- Ne pašu vam intimna pitanja?
- Dvadeset i tri.
- Tako ste mladi…
Nakratko je šutio.
- Gledajte, boli me i kad spavam, a vi me pitate ometaju li me bolovi pri poslu. Naravno da me ometaju.
- Jeste li poduzimali kakve radnje…
- Djevojko, ja po tri dana ne mogu izaći iz kreveta, pola dana potrošim na pišanje, a vi pitate jesam li poduzimao kakve radnje? Poduzimao sam, kako ne bih. Tablete, vruće injekcije, kiropraktičari, svašta sam poduzimao.
- Možete li malo sporije pričati, zaokružujem.
- Sve zaokruži, sve što ti tamo piše zaokruži. I još sam sigurno probao nešto čega ti ni nemaš na tom spisku!
- Imam praznu crticu za ono čega nema na spisku.
- Piši: travar!
- Travar?
- Travarica, ako ćemo konkretno.
- Travarica, kao rakija?
- Travarica kao Ciganka, mlada damo. Ona mi je i najviše pomogla. Nalijepi ti neke trave na leđa, izmasira te, pola godine si miran nakon toga.
- A zašto ste prestali s tim tretmanom?
- Umrla je. Da mi je žena umrla, manje bih tužan bio.
- Nemojte tako.
- Znate, i moja žena je imala problema s kičmom. I to s mojom. Nije je mogla podnijeti.
- Kako mislite?
- Bilo je u redu dok sam ja brinuo o njoj. Kasnije, kad me uhvatila kičma, ona je brinula o meni. Ne cijelo vrijeme, naravno, nisam ja invalid. Možda me i nije ostavila zbog kičme. Znate li vi zašto žene odlaze? Jednostavno odu.
- Žao mi je što vas je ostavila.
- I meni je ponekad žao. Mislim da je bolje ako te ostave dok si mlad, lakše se privikneš.
Tišina.
- Ponekad sam bio seronja... Pravi pravcati seronja.
Glas mu je zadrhtao.
- Znate li što je Dostojevski napisao u jednom pismu? Napisao je: "Ah, dragi prijatelju, ona me bezgranično voljela, a i ja sam nju volio preko svake mjere, ali zajedno nismo bili sretni." Nikad mi nije bilo jasno kako nisu mogli biti sretni ako su se bezgranično voljeli? Valjda je to izmislio. Ljudi mogu bezgranično voljeti samo sebe.
- A boli li vas trenutno?
- Nemam pojma, sumnjam. Da me voli, ostavila bi mi adresu. Nismo imali dobar razvod.
- Htjela sam vas pitati boli li vas kičma trenutno.
- A to? He, he. Da kucnem u drvo, danas ne boli. Znate, imate ugodan glas. Vuče na Kseniju.
- Hvala. Ksenija kao bivša žena?
- Ne, Ksenija kao 060-5555. S njom najviše volim razgovarati, ona me sluša. Petkom radi Tina, a ona samo stenje. Zato mi je sad linija slobodna. Iako, baš sad kad je telefon pozvonio, pomislio sam - ma to je Tina! Baš sam se nadao da imaju naše brojeve u toj agenciji pa nas ponekad nazovu tek toliko, besplatno.
- U kojoj agenciji?
- Znate, to stenjanje postane dosadno nakon nekog vremena. Kao ovi novi pornići, samo su krupni kadrovi. Vidiš sve organe osim očiju. A strast je u očima.
- Vi govorite o onim seksi linijama? Moj glas vas podsjeća na neku kurvu sa seks telefona? ---- Zašto mi to govorite?
- Nisu one kurve, ne seksaju se s klijentima. I one rade svoj posao, baš kao i vi. Znate li u čemu je razlika između njih i vas?
- U čemu?
- Kad njima kažem da sam svršio, one odglume svoj orgazam. A kad bih vama rekao da sam svršio, vi biste lagali da vam je neugodno.
- Prevršili ste svaku mjeru!
- Dajte molim vas, samo razgovaramo. Šalio sam se, nisam vam ja...
Napokon je spustila slušalicu. Pola sata izgubila je na tog perverznjaka. Da je bar nešto kupio, ali ni to! Da je barem njega zadnjeg nazvala, ne bi tako rano ostala bez živaca. Ostavila je šalicu u sudoperu, zatvorila prozore i zaključala kancelariju. Išla je pješice, živjela je u iznamljenoj garsonjeri dva bloka dalje. Putem se često osvrtala jer je iz nekog razloga mislila da živi negdje u blizini i da je promatra. Čak je, čim je ušla u stan, prvo navukla zastore, a tek onda uplalila svjetlo. Bojala se da joj se njegova samoća ne ušunja kao neki zloduh. Kad je prala ruke, gledala je u ogledalo iznad svojih ramena, čekala da je njegova ruka počne gušiti. Bila je toliko uplašena da je skoro nazvala Zorana.
Skuhala je pileća prsa u umaku od paprika, narezala par rajčica, stavila sve to na podložak i sjela na trosjed u dnevnom boravku. Bio je nekakav akcijski film, radnja se mogla pratiti bez mnogo koncentracije. Ispalo je da taj tip prvu polovicu filma bježi od nekih ljudi, da bi ih u drugoj polovici ganjao. Ili obratno.
Pomislila je kako je taj tip usamljen poput nje. Pitala se kome je od njih lakše biti sam, njemu s iskustvom tog zajedničkog života, ili njoj, kojoj to iskustvo nedostaje. Ima li on djece? Valjda nema, ako se nema tko brinuti o njemu.
Film je završio, pa je ugasila televizor i upalila radio. Nadala se da će barem jedna stanica pogoditi njen ukus. Imala je par CD-a, ali htjela je da je netko iznenadi. Znalo joj se ponekad dogoditi da na radiju čuje neku pjesmu koju je odavno zaboravila, a činila je važan detalj nekog razdoblja njenog života. Takva bi je pjesma transportirala kroz prostor i vrijeme, kao holodeck, vratila na to mjesto koje je s vremenom zaboravila, i ponovo bi proživjela taj isti trenutak, ali drugačije. Svako novo prisjećanje donosilo je nove detalje, i tko zna što je na kraju uopće bilo istina, je li ona ostavila mene ili sam ja ostavio nju, tko je bio ljubomorniji i tko je koga volio više, je li hodala pored moje lijeve ili desne strane, koliko sam viši bio od mene...
Zoran još nije stigao.
Razmaknula je zastore. Na okolnim zgradama većina prozora bila je osvijetljena. Iako su bili prilično daleko, pokušavala ih je što pozornije promotriti. Bila je sigurna da se Kolar krije iza jednog od njih. Nadala se da je što bliže prizemlju. Zbog kičme.
Nadala se da će vidjeti nekog kako telefonira pored prozora. Zgrbljen, skriven iza zastora, kako se pokvareno smiješi i uživa pričajući na telefon onako kako ona nikad neću moći uživati. Tko zna izlazi li iz uopće iz tog stana. Unutra sigurno smrdi po starosti i samoći i sve je razbacano.
Vani je bilo tako puno osvjetljenih prozora. Tek tada je shvatila koliko se zgrada vidi kroz njen prozor. Nikad na to nije obraćala pažnju.
Premjestila je madrace s kreveta na pod i spojila ih. Radila je to svaki put kad bi se Zoran najavio. Nikad joj nije palo na pamet napraviti razmještaj i spojiti krevete.
Čekala ga je otprilike do jedan i zaspala.
Njen jednosobni stan prizivao mu je sjećanja na studentske dane. Prije braka činili su se dovoljno blizu. Prvog dana braka nikad udaljenije. Nakon deset godina braka nadohvat ruke. S njenim sisama umjesto cimerovog ljubavnog tepiha. S njenom pedantnošću. Cijeli stan si mogao obuhvatiti pogledom.
Podbočio je glavu rukama i gledao u prezervativ koji mu je visio s mlohavog. Nije ga uopće morao skinuti, što se nje tiče. Nikad. To ga je i privuklo - nikad ništa nije morao učiniti da ga zavoli.
- Znaš što volim kod tebe?, pitao je.
- Što?
- Ne maziš se nakon seksa. Ivana me uvijek grli. Jebe se sa mnom samo zato da me kasnije može grliti. Naplaćuje zagrljajima. Radije bih joj dao pedeset eura. Zašto me ti ne grliš?
- Mogu te zagrliti, ako želiš.
- Hoću reći, ti nemaš potrebu da te grlim, ne tražiš to. To je samo jedna od stvari koje ne tražiš od mene. Recimo, ne tražiš ni da iznesem smeće. Iako bih ga rado iznio. Ali ne tražiš to od mene. Ivana ne da me traži, ona zapovijeda!
- Dosadan si s tom svojom Ivanom.
- Jednog dana ću se razvesti od nje., reče i pogleda je odlučnim pogledom. To je pitanje trenutka.
- A što ako jednog dana ja postanem ona?
- Svejedno ćeš biti mlađa.
- Makni taj kondom, pokupit ćeš neku bolest.
- Zajebavaš me? Zajebavaš me. Na trenutak sam pomislio... Zajebana si ti. Hoćeš da te vodim na rafting? Ivana stalno želi da je vodim na rafting. Koji će ona kurac na raftingu? Ona ni ne zna što je rafting, čula je na poslu da Darko vodi Ivu svakog petka na rafting, pa želi da ja nju povedem. Mogao bih je odvesti na jahanje i reći da se to zove rafting, ništa ne bi skužila. Kako je mrzim! Ona predosjeća da nema dobar brak, ali ne želi to priznati, razumiješ? Ona zna da joj nešto fali. Njoj su Darko i Ivu zadnja slamčica spasa. Kad bi Darko udario Ivu, ona bi tražila mene da udarim nju, razumiješ? Oni su njen popularno-znanstveni priručnik za uspješan jebeni brak! Popizdit ću od te žene! Svaki dan spavam pored nje. Koja hladetina. Nemaš pojma. Pogledaj svoje sise., reče i stisne joj lijevu.
- Znaš li što je Dostojevski rekao?, upita ga gledajući njegovu ruku. Rekao je da je volio neku žensku i da je ona njega voljela, ali svejedno nisu bili sretni zajedno.
- Da i?
Ona mu skloni ruku
- Okej, vodi me na rafting. Što je to?
- Moram pitati Darka, ha ha. Mala, pusti nam neki jazz, želim slušati jazz. Kad sam bio student, htio sam slušati jazz, ali nisam znao gdje da nabavim kazetu.
- Otkud mi jazz? Gledaj televiziju.
- Ne želim gledati televiziju, to mogu s Ivanom. S njom stalno gledam televiziju.
- Prestani pričati o Ivani!
- Eto vidiš, to joj i govorim cijelo vrijeme, govorim joj da uopće nemamo život. Ja ne znam pričati ni o čem drugom osim o njoj! Ivana ovo, Ivana ono, sam sam sebi dosadan! Jesam li tebi dosadan?
- Samo kad pričaš.
- Studentske fore. Jel' trošiš ti studente? Dovodiš ih čim ja odem! Skrivaš ih u ormaru k'o moja baba partizane! Da nisam lijen, otvorio bih ormar i cijeli razred bi ispao iz njega. Pun našiljenih kurčića! Trebao bih si naći neku odlikašicu. Daj da nešto radimo! Pun sam energije! I to nakon seksa! A nakon seksa s ... Zašto si ti uopće sa mnom?
- Zato što s tobom nemam budućnost. Ti me ne možeš povrijediti.
- Ne bih te nikad povrijedio.
- Pa kad ne možeš.
- Kad bih htio, mogao bih. Ali ne razmišljam o tome.
- A misliš li da sam ja kurva?
- Ne, zašto?
- Neki tip mi je jučer rekao da sam kurva. Na telefon. Na poslu.
- Da si kurva?
- Da. Jesam li?
- Nisam razmišljao o tome.
- A razmišljaš li uopće o meni?
- Ponekad te zamišljam golu. Izlaziš iz bazena. Kapi vode spuštaju ti se niz grudi. I ispare! Vruće im je na tvojim sisama. Htjele bi te jebat! Najhrabrija silazi do pice. Najhrabrija i najsretnija, nestaje u raju. Vječni život. Reinkarnacija. Tuneli svijesti. Vrata percepcije. Hoćemo još jednom?
- Koliko imaš vremena?
- Dvadesetak minuta.
- Idemo pod tuš.
Obavili su to još jednom, u tuš kabini punoj pare. Pazio je da ne smoči kosu. Nakon što je otišao vratila je madrace nazad na krevete s osmijehom na licu. U tom trenutku njenog života bio je najbliže što je mogla dopustiti muškarcu da se približi. Ali u tom trenutku svog života imala je 23 godine i cijeli život ispred sebe. Jednog dana popustit će opne i doći će netko drugi, netko koga će htjeti zagrliti nakon seksa. I taj put neće poći po zlu. Samo da prođe malo vremena. A ona nije voljela gubiti vrijeme. Previše ga je sa mnom izgubila.


POSTOJI MNOGO LAKIH STVARI, ALI PREKID NIJE JEDNA OD NJIH

Nedugo nakon što sam se zaposlio prekinuo sam trogodišnju vezu. Paula nije mogla podnijeti to što sam zaposlen. A ja sam već toliko dugo bio nezaposlen da nisam mogao podnijeti nikoga.
Prije Paule bila je Danijela. Već na početku se morala preseliti u Dubrovnik, jer ovdje nije bilo posla za nju. Ona je bila zubarski tehničar, a ja sam bio jebivjetar. Ipak, pridružio sam joj se nakon mjesec dana. Doletio na krilima ljubavi. Oh, što je par stotina kilometara za takvu ljubav, i na Mars bih se dovukao zbog nje. Ja ni tamo nisam mogao pronaći pošten posao.
Čekajući da se vrati s posla, kratio sam vrijeme igrajući play-station. Čim bi zakoračila u naše ljubavno gnijezdo pronašla bi neku sitnicu zbog koje bi mi prigovarala, nije bilo toga što bi se moglo skriti pred njenim rendgenskim pogledom - "Ona mrlja od vina već tjedan dana je na tepihu, a ti igraš play-station?!" Ne znam iz kojeg razloga ljudi misle da nezaposleni uživaju igrajući play-station, meni ga je bilo pun kurac.
Ne valjaš im nezaposlen jer si stalno kod kuće, ne valjaš im zaposlen jer te nikad nema kod kuće, kad nemaš novaca ne valjaš im jer ne možeš trošiti na njih, kad imaš novaca onda ti kažu da se ljubav ne kupuje novcem, i tako se čovjek cijeli jebeni život valja pored njih, a one nikako da shvate što žele.
Onog dana kad sam napokon shvatio da joj moja glava služi kao trampolina pokupio sam prnje i vratio se nazad.
Ponekad bih se napio i tako pijan dolazio na aerodrom, u trenucima slabosti htio sam se vratiti, ali nisam imao para i nisam znao kad voze avioni. A i da sam uspio, jamačno bih poljubio vrata.
Paula je naslijedila Danijelu. Tri godine Pauline vladavine. Nismo mogli naći posao pa smo pod stare dane odlučili studirati. Ponekad bismo uboli neki posao na određeno vrijeme, ali je bilo rijetko. Nije nam smetalo, živjeli smo skromno. Ali eto, ja sam ipak završio fax, i dobio stalan posao i tu je nastao problem. Ispalo je da sam između Paule i posla odabrao ono drugo. Da, nisam je dovoljno volio.
Kad malo bolje razmislim, Paula me toliko voljela da nije ni mogla primijetiti da i ja volim nju. Smatrala je da zbog toga što mi pruža mnogo više nego što ja pružam njoj ima neko bogomdano pravo da ocjenjuje svaki moj trud. A u vezi uvijek jedan više vuče, i jednako je teško i vući i biti vučen, to nije znala.
I tako sam došao do tog posla, prijatelj je znao prijatelja koji je bio moj prijatelj iz djetinjstva i odjednom sam se stvorio tamo i osjećao se korisno. I mogao sam potegnuti duplo više od ostalih, jer sam predugo bio nezaposleni nategnuti špin. Maštao sam o poslu onako kako prezaposleni maštaju o odmoru. Uhvatio sam tu priliku ravno za gušu, prvi dolazio na posao, odlazio zadnji, uvijek bio dragovoljac, ništa mi nije bilo teško obaviti, nisam tražio povišicu, nisam tražio pohvale, davao od srca, najbolji u poduzeću, Japanac, udarnik, uvijek s osmijehom.
Osim kad je ona zvala. A zvala je svakih pola sata. Damu bi uhvatio usamljenitis čim bih ja izašao iz stana. Ne bih stigao ni sjesti u kancelariju, već bi zvala.
- Što radiš?
- Sjedam na jebenu stolicu.
- A dobro.
Onda šuti. Jer ne zna što da pita. Jer ne zna što da radi sa sobom. I lijepo joj je šutjeti. Jer ljudi kad su zaljubljeni, tišina im je jako ugodna stvar, pročitala je u Cosmu.
- Zašto šutiš? - pitala bi nakon toga.
- Nemam što reći.
- Prije nisi bio šutljiv.
- Mora da je zbog posla, jebi ga.
- Prije nisi ni psovao toliko.
- Nisam.
- Mislim da ovaj posao loše utiče na tebe. Mislim da ti to ne treba, samo se živciraš, a ionako te nitko ne cijeni.
- Moram raditi, Paula, smetaš mi. Čujemo se.
- Prije nisi...
Vraćao bih se kući, a ona bi me umjesto poljupcem pozdravljala napaćenim izrazom lica, jer se ona žrtvuje samujući po cijeli dan, jer mene nema i sve je tako prazno. Odabrao sam posao jer me natjerala da biram.
Nakon što je Paula otišla dosta sam vremena provodio na poslu između ostalog i zbog toga što se nisam volio vraćati u stan. Živjeli smo u mojoj garsonijeri, iako je i ona imala svoju. Kuhinja, kupaonica i dnevni boravak - nikad ne bih pomislio da toliko uspomena može stati u tako malo prostora. Zato sam je izbjegavao. Postala je previše tijesna bez nje.
Kad sam bio s njom nije mi bilo teško pospremati, a kuhanje sam obožavao, opuštalo me. Često je hvalila moje kulinarske sposobnosti. Nakon što je otišla nestalo je gušta. Odnijela ga je u jednoj od svojih vrećica.
Gomilaše se pizze, hamburgeri, limenke, boce, prljavo posuđe i rublje... Nakon nekog vremena pojavile su se neke bube, noćni leptiri, žohari, gamad takve vrste. A za koga da čistim? Meni nije smetalo, a za goste ionako nisam bio raspoložen.
Kupio sam si auto tjedan dana nakon prekida. Hondu Civic, metalik sivu, 1990. godište, prvi vlasnik, tip je dobio djecu, moje godište je tip, a sportski auto nije za dječurliju, a i krediti su tu itd. U svakom slučaju dobar deal, kupio sam ga isti dan kad je oglas objavljen. Tip ga je pazio i mazio.
To je prvi automobil kojeg sam kupio. Možda tipovi kupe polovni auto nakon prekida onom istom lakoćom kojom se žene upišu na jogu. Patetično ili ne, svejedno, drag auto. Imao sam i izgovor za kupovinu - do posla mi je trebalo promijeniti tramvaj i dva autobusa, sve zajedno oko dva i pol sata u jednom pravcu. Autom bih stigao za oko 45 minuta. Auto mi je dnevno uštedio, prema nekoj gruboj računici, 3 i pol sata. Koje nisam imao kako iskoristiti, naravno. Slobodno vrijeme je dvosjekli mač. Stvarno mi nije bilo lako bez nje, prebrzo sam se odvikao od samoće. Dani su se vukli.
Otprilike dva tjedna nakon prekida ulovio sam kolegicu s posla, Ivu. Afterwork Party, prilično nespretno, ali ipak, ostalo mi je nešto starog šarma. Ili je to bilo zbog Honde? Usputni seks i druženje, brzo smo se složili oko pravila. I ona je izašla iz neke veze. Neki zlostavljač, tako nešto. Svaki bivši je zlostavljač, tako pravdaju svoje loše izbore. Moje bivše nisu bile zlostavljačice. Bile su naporne, to da, to im priznajem.
Paula mi je ponekad slala smsove na koje ili nisam odgovarao ili sam odgovarao preko volje. Nije bila pretjerano talentirana za pisanje smsova, pisala ih ja na takav način da je bilo teško odgovoriti. Većinom primjedbe o vremenu, ili da je nešto boli, ili da joj nedostajem ili da je sretna.
Te večeri završio sam s poslom u jedan poslije ponoći. Razvrstavao sam neke formulare i zaboravio na vrijeme. Iva je otišla ranije, naravno. Došao sam do stana oko dva, prekasno za naručiti hranu. Pošto nisam imao kruha, odlučio sam skuhati špagete. Ali kad sam ušao u kuhinju nešto se gadno pomaklo, nešto mnogo veće od žohara. I to je bilo to - ugledao sam štakora. Mogao sam pretpostaviti da će se i on jednom pojaviti, ali puno toga se može izbjeći pretpostavljanjem, planiranjem, zdravim životom i ostalim pizdarijama pa se svejedno jednog dana susretneš oči u oči s jebenim štakorom.
Jebo sam mu mater i izašao van. Sjeo u Hondu i vozikao se okolo. Umoran, depresivan, usamljen, po praznom gradu. Sa štakorom koji mi banči po garsonijeri. Sere po krevetu u kojem spavam, sere po tanjurima iz kojih jedem, sere po mojoj garsonijeri, a ja ne znam kako da ga se riješim.
Ceste su bile mokre od kiše i masne od guma, mliječ neona utopljena u lokvice, usamljeni prolaznici usukani u sebe, ulična rasvjeta krišom prati njihove sjene, na semaforima izmjenjuju se svjetla.
Nisam postao ništa pametniji kružeći gradom. Na kraju sam se našao pored Ivine zgrade. Pozvonio sam joj jednom, dvaput, ali nije se javljala. Otišao sam odostraga, napipao neke kamenčiće i počeo gađati prozor. Otvorila je nakon nekog vremena; pospana, neuredna.
- Iva, šta se ne javljaš? Otvori vrata, dolazim gore.
- Zašto?
- Štakor mi je u stanu, ne mogu u stan.
- Jesi opet pijan? Dogovorili smo se da ne dolaziš kad si pijan!
- Nisam.
- Lažeš, znam prepoznati pijanca, moj bivši je bio pijanac!
- Nisam pijan, imam štakora u kuhinji.
Šutjela je.
- Znam da je kasno, ali ne bih dolazio da imam izbora.
- Spavaj u autu, boli me kurac, prošlo je tri, nema teorije da te pustim.
- Pa zašto? Jesi li s nekim?
- To nije tvoj problem. Otkad smo mi skupa? Nemaš pravo postavljati takva pitanja!
- Isuse, Iva, pusti me unutra, već se pale svjetla okolo.
Nisu se palila, lagao sam.
- Ne mogu te pustiti, pusti me da spavam, radim sutra.
E tu sam popizdio. I ja radim sutra, radimo u istoj firmi, ja čak i više radim.
- Iva, pička ti materina, tko je s tobom? Jel' to netko s tobom? Dolazim gore, a ako je netko s tobom ubit ću ga!
Malo sam se tu pogubio, na žalost.
Zatvorila je prozor i ugasila svjetlo.
- Sigurno ti je i bivši bio ljubomoran!, dreknuo sam.
Okolo su se počela paliti svjetla.
- Imam ŠTAKORA u kuhinji! ZARAZNOG!
Sjeo sam u auto i nastavio kružiti. Skupljao hrabrosti da se vratim u stan. Polako gubio nadu da ću uhvatiti san. Parkirao na nekom usamljenom mjestu, pokušao zaspati. Ma kakvi, bio sam previše trijezan za takvu avanturu.
Ležeći tako, sjetio sam se Paule. Znalo nam je biti dobro kad smo bili skupa. Poslao sam joj sms: Nedostajes mi. Gledao u mobitel. Gledao u mrak. Čekao da svane. Sjeban. Sa štakorom u stanu. Luzer. Zaposleni luzer. Za par sati ću ovako smrdljiv otići na posao i razvrstavati formulare. I tako do kraja života. Sam. Sa sportskim autom u koji ne stane dječja sjedalica. Neće mi ni trebati, jer neću imati djece. I moja mama će ostati razočarana jer neće imati unuke. Moja baka neće doći u moje svatove jer ih neće ni biti. A sigurno ima sto eura spremljenih negdje, u jastuku, za unuka. Zbog tih sto eura kupovala je manje mesa. Sve sam ih uspio razočarati, sve grane porodičnog stabla, od korijena do krošnje. A sve žene koje se me trpjele sad spavaju pored nekog boljeg od mene, spavaju u udobnim krevetima, zagrljene. Voljene. Sutra će imati kome napraviti kavu. A kome ću ja raditi kavu, štakoru?
Odjednom je zasvijetlilo: I ti meni nedostajes.
Poslao sam: Sto radis budna u četiri ujutro?
Odgovorila je: Pusim.
Poslao sam: Kome? :)
Odgovorila je: I tebi bi da dodjes. :)
I došao sam. Otvorila je obučena u donji dio trenirke i potkošulju. Snenih očiju i izazovnih sisica. Smršavila je. Bila je prilično napušena. Dosta smo pušili kad smo bili zajedno. Buljili smo televizor i pušili. Ne zvuči zabavno, ali bilo je zabavno. Znalo je biti ugodne tišine.
- Otkud ti? - pitala je.
- Nisam mogao spavati.
- Ni ja.- rekla je.
Sjeli smo. Uključila je televizor.
- Kupio sam auto.- rekao sam.
- Kakav?
- Metalik sivi.
- Mogu li ga vidjeti?
- Vidjet ćeš ga ujutro.
Smotala je. Povukao sam dim, a tih mjesec dana je nestalo u njemu.
Nakon što smo neko vrijeme buljili u ekran, rekla je: "Ja ne mogu više, nisam se seksala mjesec dana, morat ću te silovati!"
Oči su joj se probudile.
I dok joj je ruka vrludala po mojim hlačama, shvatio sam da postoji puno lakih stvari, ali prekinuti s Paulom nije jedna od njih.
Svitalo je, a ja sam bio budan. Toga dana nisam otišao na posao, a kad sam se navečer vratio u svoju garsonijeru, štakora više nije bilo.

 

Copyright © by Igor Kokoruš & Balkanski književni glasnik – BKG, 2006.

Nazad