MORTEN SØRDENGAARD

Morten Sondergaard (rodjen 1964.) je urednik danskog litterarnog časopisa Hvedekorn, Zrno Pšenice (http://www.hvedekorn.dk ). Jedan je od najznačanjnijih danskih pjesnika generacije devedestih. Ovu pjesničku generaciju karakteriše fragmentarnost u izrazu i mnogostrukost u formi. Granice identiteta se razgradjuju, dok zajednički mit i prepoznatljiv identitet pojedinca nestaju u fragmentarnosti utisaka iz svakodnevnice. Isječci filozofskih, religijskih, jezičkih i tjelesnih iskustava čine tekstualni mozaik ovih pjesnikâ koji su se pojavili na sceni u Danskoj devedestih godina. Morten Sondergaard je ovo sam izrazio sljedećim riječima u jednom intervjuu: ”Ne vjerujem da se svijet samo tako jednostavno razbio u komade, i da se ništa više ne može učiniti. Vjerujem da svi ti komadi od kojih se svijet sastoji, mogu sad da se upotrijebe za nešto: da mogu da upute jedno na drugo i da stvore lokalna značenja, oblike i sadržaje.”
Za junski broj transverzale odlučio je da nam se, izmedju ostalog, predstavi i sa dvije pjesme iz svoje najnovije zbirke (Jedan korak u pravom smjeru, 2005). To je, naravno, korak u pravom smjeru. Uživajte u lakoći pokreta.

 

  *

Noć je ponovo ovdje.
Neko me je zaključao u kontrolni toranj, a ključeve
bacio. Riječi mole za dozvolu sletanja. Udjite.
Vjerujem u konspiraciju riječî, sintaksi
iza ledja.
Mora se nastaviti.
Svom snagom. Nadati se da će već nekako ići. Iako nemamo
gdje otići. Pisati kao večernja svjetlost koja cijepa bezdane
u sve boje. Spektar od ljubičaste do fosforescentne zelene.
Svjetlo pada na ove riječi, što stoje ovdje. Idem
na brdo sa nevidljivim psom i pišem pjesmu.


*

Podovi kažu: Zdravo stopala.
Idemo i zovemo se: kontrapunkt, tačka pucanja, tačka topljenja.
Vrijeme završava svoj program, trči , hoda, stoji
mirno:
Tijelo pada napred u svojoj jednini, jer sve
je iskošeno, sve
je slijepo povjerenje u podove, povjerenje u tebe
idem nazad, korak
po korak, sjedam na šolju u kupatilu moga djeda,
pod od žutih,
smedjih i plavih pravougaonih pločica, jedan od načina
da se zabrazdi, izduženim brazdama glinenog materijala,
i tu na šolji da se u mislima pločice oslobode isjecanjem
i da se polože nazad
na pod, u nove mustre,
u mnogo većoj mjeri zadovoljavajuće mustre, u početku bijahu
MUStre,
žuto, smedje i plavo osjećanje pod stopalima,
slučajna formulisanja, prilaženje figuraciji, tu i tamo trag
cvijeta sa cvijetnom krunom, lice, bubašvaba, nož
ili šarafciger mogli bi to da odrade,
da ih izlome na slobodu, pločice, ali nemoguće je, stopala
moraju
da akceptiraju svaku vrstu poda, sve gazive površine.
U potrazi smo za mjestima od kojih možemo da krenemo.
Pod je polazna tačka.
Mjesto je stalno boravište
onome koji korača. Naslućivanje mjesta. Ovo mjesto: Mi.
Izduvavamo vazduh iz mjesta, kao iz igračke na naduvavanje,
i uzimamo ga sa sobom.

(Jedan korak u pravom smjeru, Borgen, 2005)

*

Po.
Poći.
Poći nazad tragovima sopstvenih stopala.
Korak: Ime. Koraci: pokretna imena.
Pitaš me, da li želim da se prošetamo,
i pitanje
se razgrana u krajoliku.
Krajolik isprobava svoj glas na nama,
on probava da izgovori naša tudjinska imena,
ali ni mi nismo u stanju da
ih formulišemo. Šta bi želio da znaš?
Kaže: ”Nemojte da se plašite, ostajte ovdje.”
Mi kažemo: ”Već smo ovdje”.
Grane jabuke cvjetaju potpuno jasno
i uče nas da gledamo riječima.


(Vinci, kasnije, Borgen 2002)

 

 


Copyright © by Morten SØrdengard & Balkanski književni glasnik – BKG, 2006.

Sa danskog preveo Aleksandar Šajin


Nazad