NIKOLA STJELJA

Rođen je 12.01.1981 u Kopru. Završio je Opću gimnaziju u srednjoj školi Vladimira Gortana u Bujama. Studira i radi u obiteljskom poduzeću.
Živi u Umagu, gdje radi kao procjenitelj za privatnu agenciju. Studira ekonomiju, piše poeziju i kratku prozu. Dijela su mu objavljena u zbirkama Matice hrvatske, te u ezinima NOSF ,Via Galaktika., zbirci pjesama «Erato 2004», Beogradskom «Trećem trgu.», i časopisu «Libra Libera».

Kontakt: nstjelja@gmail.com




 
JUNAK NOVOG DOBA

Klaj je zaustavio auto. Otvorio je vrata i nogom stupio van. Zastao je. Zrak je bio leden, a još Klaj nije bio spreman napustiti toplotu vozila. Daniela nije imala takvih problema. Odjenula je jaknu još dok je sjedila unutra, otvorila vrata i hrabro zakoračila na hladnoću. Zalupila je vratima.
Klaj se je trgnuo. Mrzio je kad se tako ponašala. Daniela nikada nije vodila računa o tuđim stvarima i potrebama. Bila je previše zaoukupljenja svojim durenjem. Klaj nije imao pojma na što se sada ljutila. Skupio je tragove svoje odlučnosti, izašao iz vozila i okrenuo se prema njoj.
Nije bila tamo gdje je trebala biti. Pogledao je uokolo i nakon nekoliko je trenutka primijetio kako se udaljavala u pravcu odmorišta.
Nije ga pričekala.
Nije želio još više izgubiti samopoštovanje i vikati za njom. Znao je da je ona željela da ju prati poput psa.
Klaj nije bio ničija igračka. Sjeo je natrag u auto, zatvorio vrata za sobom i upalio grijanje. Čekao je. U pozadini je čuo tutnjavu vozila. Dan je bio siv. Putovali su tek nekoliko sati i za većinu je ljudi još uvijek bilo jutro.
Prošlo je oko desetak minuta prije nego što se Daniela pojavila na vratima odmarališta. Začuđeno je gledala uokolo. Nije ga odmah pronašla. Klajevo je lice bilo bezizražajno.
Trudio se da ne pokaže nikakve emocije. Ako je želio pobijediti u igri nije smio ništa odati . Mahnula mu je. Klaj nije reagirao. Samo ju je gledao.
Počela mu je energičnije mahati.
Muškarac i žena – on je bio u svojim četrdesetim s prvim tragovima sijedi, a ona u svojim dvadesetim nafiltrana i jebozovna – prošli su kraj nje dok mu je mahala. Čudno su ju pogledali. Daniela se nakratko zagledala u njih, bacila je nešto duži pogled na nju, namrštila se, a onda je spustila ruke i krenula žustrim korakom prema njemu.
Ljutila se.
Klaj ju je gledao i dozvolio si je da se namršti. Rukom je prešao po tkanini hlača. Jagodice su mu preskakale po hrapavoj površini. Začuo je Danieline korake. Približila se vozilu i ljutito otvorila vrata.
“Što to radiš? Zašto nisi otišao unutra?”, upitala ga je Daniela . “Čekala sam te kao budala . “
Klaj joj se nasmiješio. “Hajde, sjedni se unutra. “, rekao je. ”Što si fino popapala? Mogla si još ostati, meni nije bio problem čekati te u autu. ”
Njegove su ju riječi razoružale. Sjela je unutra i čudno ga pogledala. Sumnja se pojavila na njezinom licu. Znao je da je u svojoj glavi propitkivala zadnjih pola sata. Da li je krivo shvatila njegove namjere? Naposljetku je prozborila “Mogao si ući unutra samnom. I tamo bi bio na toplome.”
Klaj je slegnuo s ramenima. “Nije mi se dalo izlaziti iz auta.“, naslonio se dublje u sjedalo. Daniela je lijepo izgledala. Mršava s kratko plavom kosom, ispod konzervativno naslagane odjeće skrivala je nježno i mekano tijelo. Klaj je volio spavati s njom. Samo da nije bila toliki problem u ostalim aspektima njihova života. “Još mi nisi rekla što si papala?”
Skrenula je pogled s njega i uzdahnula. “Nisam pojela ništa, došla sam tebe potražiti. Mislila sam da se nešto ljutiš, ili da se je nešto dogodilo”
Klaj je posegnuo rukom i pogladio ju po kosi. Prstima joj je prešao preko brade, i dotaknuo mekanu udubinu ispod vilice. Osjetio je njezinu toplinu. Nagnuo se bliže i naslonio glavu na njezino rame. Udahnuo je njezine mirise. Bila ja tako topla i mekana. Mogao je biti tako satima. Sklopio je oći i opustio se.
Nestali su svi tragovi prijašnje svađe. Klaj još uvijek nije znao što ju je započelo.

Janez je bio ljut. U zadnje vrijeme mu ništa nije išlo. Mojca ga je napustila zbog onog seronje Davida. Socijalna mu je pomoć kasnila. Šepao je. Na lijevoj mu se nozi stvarala plavica koju je zadobio od udarca policijskog pendreka.
Nije mogao vjerovati nepravdi. Slovenska je policija stala na stranu bosanske i hrvatske bagre, tih napasnika koji su se bunili što im je Slovenija s pravom ukinula papire. Zašto nisu shvatili da su nepoželjni? Neka već jedanput otiđu iz njegove zemlje. Slovenska je vlada bila previše mekana s njima. Dozvoljavali su im da žive poput parazita na njihovim ulicama i sišu krv veličanstvenom Slovenskom narodu. Da je bilo po njegovom već bi ih sve odavno pobili i protjerali.
Kad mu je David, ta seronja od prijatelja, donio vijest o protestnoj povorci tih “izbrisanih” , Janez je proključao od bijesa. Nije mogao dozvoliti da se to dogodi u njegovom gradu.
Obavio je nekoliko poziva.
Ponekad je bilo potrebno za pravu stvar učiniti stvari koje njegovi istomišljenici slaba stomaka ne bi shvatili. Bio je siguran da ta istočnjačka bagra neće mirno stajati pred pravednim slovenskim gnjevom. Otići će na prosvjed pripremljen.
Prije nekog vremena je skinuo s Interneta recept kako napraviti Molotovljev koktel. Dugo mu je sjedio na računalu neupotrjebljen. Sada je došla prilika da to učini.
Protuprosvjed je započeo veličanstveno.
U džepovima svojih hlača je držao dva Molotovljeva koktela. Čekao je priliku kada će ih upotrijebiti.
Bagra ih nije mogla smisliti pa su im počeli dovikivati. Bilo je i domaćih izdajica među njima. Njih će kasnije srediti. Janezu i njegovim nije trebalo dugo da planu. Počeli su gađati bagru kamenjem.
Oh, kako je to bilo lijepo. Janez je sa zadovoljstvom gledao djevojku kako pada na zemlju zakrvavljene glave. To! Eto vam!
Njegova se radost ubrzo pretvorila u šok. Policija je krenula na njih.
Vidio je policajce u sjajnim zaštitnim odijelima kako tuku svoj vlastiti narod. Uslijedila je gužva. Ljudi su se razbježali. Janez i njegovi su ostali i borili se. Nije mogao vjerovati da je trulež stigla i do državnog vrha.
Janez je zadobio udarac u nogu. Nije znao od kuda i tko mu ga je zadao. Možda je čak i netko od njegovih. Zrak je bio ispunjen vriskovima. Osjećao se miris suzavca. Počeo se gušiti i oči su ga pekle. Policajci s zaštitnim maskama su nastavili nemilosrdno tući. Počela su uhićenja. Iskoristio je dim i gužvu pa je pobjegao prema autu.
Šepajući, nekako je uspio doći auta. Bio je umoran i sve ga je boljelo. Auto je bilo leden na dodir. Janez je objeručke prihvatio tu hladnoću, sve samo da ne misli na bol u nozi. S mukom je sjeo za volan.
Nakon nekoliko minuta je postao svjestan smrada benzina. Pogledao je u džepove. Molotovljevi su se kokteli razbili u gužvi. Džepovi su mu bili puni stakla i nafte. Crna je tekućina tekla po čitavim njegovim hlačama, pretječući se u sjedala.
Pogano je pokrenuo auto. Sljedećih nekoliko dana ne bi bilo pametno biti u gradu. Razmislio je na trenutak. Posjetit će sestru koja je živjela izvan grada.
Neka ga ona i njezin glupi muž malo pogoste. Nikada nisu ništa učinili za Sloveniju, za razliku od njega koji se žrtvovao na ulicama.
Noga ga je boljela. Nakon pola sata vožnje zaustavio je auto kraj odmarališta na autocesti.
Smrdio je na naftu. Nije mogao takav ući unutra. Ugasio je auto i pokušao opustiti nogu. Masirao ju je prstima. Ljudi su prolazili ispred njega. Svako toliko bi netko nakratko bacio pogled na njega. Brzo bi odmaknuli glavu i požurili svojim putem. Pičkice.
Promatrao je vozila na autocesti. Vidio je dosta hrvatskih registracija. Ustaška gamad, trebali bi im naplaćivati deseterostruko za privilegiju korištenja slovenskih autocesta.
Bio je gladan i nervozan. Noga ga je užasno boljela. U prtljažniku auta je imao još nekoliko Molotovljevih koktela. Možda bih ih se trebao rješti. Ne bi bilo dobro da ih policija nađe u autu.
Pogledom je pročešljao parkiralište. Zaustavio se na autu s hrvatskim grbom. Dvoje je ljudi je bilo u njemu. Muškarac i djevojka. Bili su jako blizu jedno drugome. Što su li to radili ? Grlili su se, ne, ljubili su se. Janeza je uhvatio gnjev. Pomislio je na Mojcu i Davida. Ta hrvatska stoka ne može tako prljati njegovu zemlju.
Izašao je iz auta. Šepao je od boli, ali sa svakim korakom je rastao njegov gnjev.

Daniela je ispružila ruku i uhvatila ga ispod brade. Zadigla mu je glavu. Klaju bio mrzak rastanak s njezinim tijelom. Mirisala je na proljeće. Uvijek je koristila malo parfema. Morao se približiti jako blizu da bi ga osjetio. A, tako se mrzio odmicati od nje kad bi ga jednom uhvatio. Rekla je: “Mogli bi smo krenuti. Željela bi stići do mame prije ručka.”
Klaj se odmaknuo od nje. “Ne moramo. Mogli bi smo još malo tu ostati i maziti se. “, lijeno je rekao. Daniela je povisila glas. “Da je ne budi lud. Ne želim da nas svi tu gledaju kako se cmokamo!”

Klaj je bacio je na brzinu pogled oko sebe. “Ma ne gleda nas nitko. Pogledaj sama. Tko bi nas ovdje promatrao? “
Daniela nije odustala. “ A što je s njim? Gledaj , ide točno prema nama. “, pokazala je prstom prema čovjeku koji se kretao prema njihovom autu.
Klaj ga je dobro pogledao. Bio je odjeven u ofucanu odjeću, prljav i šepao je. Izgledao je kao da je pio cijelu noći ili je tek izašao iz tučnjave. I gledao je točno u njih. Klaj je došao u kontakt s dovoljno ništarija u svom životu da je znao da se od njega nije spremalo ništa dobro. “Imaš pravo, bolje je da idemo.“
“A, daa. Sada idemo kad te netko gleda. Ajmo se radije maziti.“, rekla je Daniela. Nagnula se naprijed i ovila ruke oko njega. Počela ga je ljubiti po licu . Iritirala ga je. Usne su joj bile vlažne, i njezini su poljupci bili lišeni svake strasti. Muškarac im se još više približio. Klaj ju je pokušao odgurnuti od sebe, ali ona se nije dala. “Daj se makni!”, viknuo je naposljetku.
Daniela se odmakla. U zraku se osjećala njezina ljutnja. Uvijek je znala izabrati pogrešan trenutak da se ljuti. Glupa kučka. Klaj joj je nešto htio dobaciti kad ga je prekinulo kucanje po prozoru.

Janez je bio odlučan. Razbudila ga je kratka šetnja po ledenom zraku. Njegova se odluka učvrstila. Kaznit će ih. Ti će Hrvati platiti za sve ono što je proživio na protestu. Platit će zbog prodane vlade, zbog Mojce i Davida, zbog bagre koja je dolazili u njegovu zemlju i sisala njezinu srž.
Pokucao je na prozoru s vozačeve strane. Sa zadovoljstvom ih je uplašio. U desnoj je ruci držao Molotovljev kotel.
Sakrio ga je iza sebe.
Vidio je iznenađenje na njihovom licu. Izgledali su poput zečeva. Pokucao je ponovno.
Muškarac se dvoumio. Jasno je to vidio na njegovom licu. Ledini je vjetar šibao po Janezu. Krenuo je pokucati ponovno kada je muškarac otvorio prozor.
“Izvolite.“, rekao je na hrvatskome. Janez se nasmiješio. Učio je on taj omraženi jezik u školi. Znao je on njihovu igru. Sve je išlo po njegovom planu.
“Oprostite na smetnji. Auto mi se pokvario, i na mobitelu na žalost nema više novaca. Htio bih vas upitati da li bi ste mi mogli dozvoliti da pozovem pomoć na cesti?”, rekao mu je Janez.
Vidio je sumnju na Hrvatovome licu. Čekanje se odužilo na nekoliko trenutaka. “Daj pomogni čovjeku, ne budi konj.”, dobacila je djevojka sa suvozačeva sjedala. Muškarac se na kratko okrenuo prema njoj, a onda je rezignirano posegnuo prema mobitelu u hlačama. Janez je čekao taj trenutak. Izvukao je upaljač iz džepa brzo upalio krpu na koktelu. Nisu ga primijetili. Njegov je plan savršeno funkcionirao.
“Evo, recite mi koji je broj pa ću vam ja... “, započeo je muškarac. Miris goruće nafte se proširio zrakom. Pogledao je prema Janezu, a onda su mu se oči raširile od iznenađenja. “Hej, što to radiš!?”
Djevojka se nagnula bliže da vidi što se dešavalo. Lice joj se ukočilo zbog užasa kad je vidjela Janeza kako baca Molotovljev koktel.
Nije bilo više vremena da išta učine. Janez si je dozvolio zadovoljni smješak. “Čistim bagru s ceste.”, odgovorio je muškarcu dok je plamteća boca letjela prema njima.
Vatra ih je u trenutku zahvatila.
Janez se odmaknuo unatrag za korak. Nije mogao vjerovati da ljudi tako brzo gore. Vrisak je dopro iz auta. Tresli su se poput životinja. Djevojka je otvorila vrta i izletjela vani. Trčala je s rukama u zraku poput nekog lika iz crtića. Janez se počeo smijati, nije vjerovao koliko je smiješno izgledala. Nekoliko je auta stalo na cesti, i ljudi su počeli izlaziti vani iz njih. Djevojka se bacila na pod i počela kotrljati. Primirila se nakon nekoliko trenutaka.
Janez je pogledao uokolo. Ljudi su izlazili iz odmarališta i gledali. Na cesti se već skupilo dosta rulje. Mnogi su imali kamere i mobitele u rukama. Čak su i neki hitali u pomoć oboružani plahtama i aparatima za gašenje. Janezu je to bilo čudno, zar nisu shvatili uzaludnost pomaganja toj bagri. Bah, morat će ih sve preodgojiti. Predugo su živjeli pod čizmom tih došljaka.
Veoma brzo muškarac i žena su bili mrtvi.
Janez se sagnuo i provjerio svoje sumnje. Njegov je posao bio gotov. Mahnuo je okupljenom mnoštvu. Neka ga snime. Nakon fijaska s prosvjedom morao je poslati poruku svojim ljudima da borba nije gotova.
Krenuo je polagano prema svom autu. Neko će vrijeme provesti kod svoje sestre i njezina beskorisna muža. Čekat će da mu dođe socijalna pomoć, nije imao vremena raditi kad se na ulicama odlučivala sudbina Slovenije, a onda će ponovno okupiti svoje vjerne.
Nove će vatre gorjeti u Slovenskim noćima.


PET MINUTA HODA

Ana nije volila svoj posao, ali joj je plaćao stanarinu. Samo da nije radila tako kasno. Kad god je završila sa svojom smjenom u gradu nije bilo više javnog prijevoza. Ana nije imala auto, pa je zato bila prisiljena pješačiti. Nije živjela tako daleko od posla, ali bilo je mračno i grad je bio prazan. Policije nije bilo nigdje. Da bi došla do stana, Ana je morala koračati kroz neosvijetljeni kompleks zgrada, prepun prljavih uličica. U novinama bi svako toliko pisalo o silovanjima ili pronađenim mrtvacima. Za zaštitu je u torbi nosila nož kojeg nije ga znala koristi.
Noge su ju boljele. Zrak je bio leden. Miris smeća se miješao sa ispušnim plinovima gradskog prijevoza. Tresla se od hladnoće. Ispod jakne je bila sva mokra. U kafiću gdje je radila kao konobarica je bilo užasno vruće. Ako krene dužim, sigurnijim putem, doma će stići tek za pola sata. Nije se mogla zamisliti da tako dugo korača.
Zastala je u svom hodu. Sve ju je boljelo. Zagrizla je usnu i razmislila. Kroz kraticu joj do doma treba deset minuta, od kojih će tek pet provesti u tim tamnim uličicama. Stan joj je onda bio jako blizu. Imala je nož uza sebe. Nitko joj neće naškoditi..
Uzdahnula je i krenula dugim korakom. Tama ju je zahvatila. Zašla ju mrežu starih zgrada koje su toliko oronule da se nitko nije brinuo za njih. Niti gradske vlasti, niti vlasnici stanova u njima. Ana se još više uvukla u svoju jaknu. Željela je nestati dok je žustrim korakom trgala asfalt, lomila komadiće stakla i izbjegavala smeće. Torbica joj je bila polu otvorena. Nož joj je bio na dohvat ruke.
Pod je bio prekriven stvarima – stvarima o kojima Ana nije htjela razmišljati. Čudno kako noć sve promijeni. Ove uličice nisu bile tako strašne po danju. Ali, noću kad sunce zađe i sva čuda izlaze na vidjelo, sve su se ulice mijenjale, izobličavale. Pokušavala je ne čitati novine, ili slušati gradske vijesti. Ali, nekako, uvijek bi čula – djevojku silovala dvojica muškaraca,- Muškarac ranjen u dilerskom obračunu.
Ana se stresla od straha. Začula je kotrljanje kamenja. Zastala je na nekoliko trenutaka. Sva su joj se čula pooštrila. Začula je svoje srce, a lice joj je obavila para vlastitog disanja. Samo je stajala, gotova paralizirana strahom i osluškivala. Nije bilo ničega. Okrenula se nekoliko puta. Ali, nije vidjela ništa. Miš, mora da je miš. Tješila se Ana. Ili, halucinacija. Od umora i posla. Da, to mora biti to. Umor ili neka životinjica.
Usmjerila je svoju volju u noge i pokrenula se.
Začula je zvuk povraćanja.
Nakon nekoliko grubih koraka , gotovo je potrčala.
Izašla je iz četvrti. Zrak je postao čišći, i Ana je mogla normalno disati. Usporila je. Okrenula se i pogledala prema uličici iz koje je izašla. Ništa se nije čulo. Nitko nije izlazio. Srce joj je udaralo.
Ana se okrenula i požurila kući.

*
Ana je zaboravila na onu večer. Ništa se nije dogodilo. Neki je pijanac povraćao. Nasuprot svojoj navici, pažljivo je pratila novine i gradske vijesti u sljedećih nekoliko dana i nije pronašla ništa.
Bio je petak i Ana je imala izrazito napornu večer. Gazda je održao zabavu, s popustom na određena pića, a ona je morala nosit minicu i kratku majicu koja je otkrivala previše. Bila je gužva i nečije su je ruke nekako uvijek pronalazile. Prvo za noge ili stomak, a kasnije i za grudi. Pijane budale koje su mislile da ju posjeduju .
Ana se gadila samoj sebi.
Tijelo ju je boljelo i bilo joj je užasno hladno. Zima je bila sve gora i gora. Pronalazili su ljude mrtve na ulicama, smrznute. Uličare, alkoholičare koji su pijani zaspali u nekoj rupi. Nije se mogla prisili da ide dužim putem. Trudila se da pronađe energiju da obavi taj put, ali nije uvijek mogla.
Zašla je rukom u torbu i osjetila hrapavu dršku noša. Bio je težak u njezinim rukama, i gotovo siguran. Nitko joj neće nanijeti zlo. Nitko.
Zašla je u uličicu . Zurila je slijepo ispred sebe i koračala. Nije se obazirala na ništa. Ignorirala je stakla i smeće. Ignorirala je zvuk kotrljanja kamenja iza sebe. Kad je začula povraćanje, još je više ubrzala. Sve dok nije naišla na nju.
Isprva je začula smo jecanje. Željela je krenuti naprijed i pobjeći, ali se nije mogla prisilit na to. Usporila je i zarila ruku u torbu. Čvrsto je uhvatila dršku noža. Jecanje je dopiralo iz obližnjeg haustora. Srce joj je užurbano lupalo. TA-TUM. TA-TUM.
Jecanje se pojačavalo. Bilo joj je hladno. Zrak je užasno zaudarao. Osjećala je smrad rigotine i još – nešto. Nije mogla prepoznati što. Htjela se okrenuti, i otići, ali nije mogla.
«Ima li koga?», upitala je.
«Iii…iii..Iiii!»
Jecanje ju je uplašilo . Zastala je.
«Tko je to? Da li je sve u redu?»
Bila je uplašena. Što se to dogodilo. Iz tame je doprlo još jecaja. Ana je skupila skriven tračke hrabrosti i uputila se naprijed.
Djevojka je ležala naslonjena na zid, noge savijenih ispod bokova. Jedna joj je noga bila bosa s poderanom čarapom. Noć je bila bez oblaka. Slabi tračci zvijezda obasjavali su njezino tijelo. Bila je odjevena u izazovnu odjeću. Nije mogla nazrijeti što točno. Nekakvu kratku haljinu i usku majicu. Gledala je u nje sa širokim očima. O Bože, oči su joj bile tako velike. Imala je otvorena usta iz kojih dopiralo ono jecanje.
Ana joj je prišla. «Da li si dobro? Da ti pozovem pomoć?», upitala ju je Ana.
A onda je ugledala ranu na njezinom vratu. Krv joj je liptala. Crna masa koja je tekla niz vrat. Ana se sledila. Djevojka je bila napadnuta. Njezinu su je molećljive oči gledale. Ana je odmahnula glavom.
«Ne.», rekla je . «Nema teorije. Neće se desiti meni.»
Izvukla je nož iz torbice i okrenula se na petama. Potrčala je. Užas ju je zahvatio. Djevojka je jecala za njom. Duboki jezivi zvuci. Ana je bila izbezumljena.
Činilo se kao da trči kroz cijelu vječnosti. Svi su zvukovi stali, kao da je grad umuknuo za nju i njezin užas. Zidovi su stvarali sjene koje su prijetile da će ju ugušiti. Ana se nije obazirala na ništa. Samo je trčala. Nije ni primijetila kad je izronila na svijetlost. Sigurnost. Nastavila je trčati sve dok nije došla do stana.
Provela je cijelu noć plačući kraj telefona.
Nije nikog nazvala.

*
Zvao se Marko i imao je duboki glas. Uz glas je išlo jako tijelo i auto. Volio ju je. U vezi su već dva mjeseca i vozio ju je svaku večer doma. Nikada više nije prošla kroz one uličice. Neko je vrijeme živjela u strahu od svega. Policije, napadača, bilo koga. Ali, u novinama nije bila objavljena vijest nikakvog napada. Na televiziji isto. Nitko u gradu nije ništa govorio. Ana nije znala što da misli. A, onda je došao Marko sa svojom glupavom uobičajenošću. Kao ljubavnik, bio je jedva podnošljiv. Nije ga voljela. Ponekad je spavala s drugima. Željela je ugušiti osjećaj gađenja prema sebi. Nije mogla podnijeti pomisao na onu djevojku. Ostavila ju je! Možda sad postoje ljudi koji još uvijek negdje čekaju na nju, pitajući se što joj se desilo. Željela je nestati. Nijedan ju muškarac nije mogao zadovoljiti za dugo. Zabravila bi na svoje jade, a onda bi se ponovno vratili. Ljubavnici su joj brzo gubili sjaj, nakon čega bi se vratila Marku. Dosadnom, pouzdanom Marku.
Prevarila ga je jedanput previše. Zatekao ju je u krevetu s drugim. Posvađali su se i prekinuli. Nekoliko dana poslije ju je nazvao i izvrijeđao. Nazivao ju je kurvom. Rekao je da će gorjeti u paklu zbog onoga što je učinila.
Sve je to prihvatila. Znala je da je bila kriva. Nalazila je na prijeteće poruke ispod vrata, na mobitelu. Salijetao ju je na cesti i maltretirao. Sve mu je dopuštala. Gazda mu je zabranio da dolazi k njoj na posao. Ali, to ga nije sprečavalo da ju sačeka dok ne završi.
Mrzila ga je. Mrzila je samu sebe. Nije znala što želi. Večeras je dobila otkaz. Bila je to još jedna večer s organiziranim jeftinim pićima. Nosila je kratku suknju i usku majicu. Na nogama je imala crne čarape. Jedna ju je stranka uhvatila za stražnjicu malo pregrubo, ili prenapadno ili jedanput previše. Pukla je. Ošamarila ga je pred svima i prolila mu piće na glavu. Naravno u očima šefa ona nije bila žrtva. Nije se smjela ponašati tako pred strankama. Dobila je otkaz.
Bila je umorna , i nije razmišljala. Marka nije bilo kad je izašla iz kafića. To je bilo dobro jer nije znala što bi učinila da ga vidi. Željela je samo što prije otići doma i leći u krevet.
Zašla je u tamnu uličicu. To je samo pet minuta hoda. Imala je nož. Ništa joj se neće desiti. Začula je kotrljanje kamenja. Zastala je. Začula je zvuk koraka i okrenula se. Ugledala je priliku kako korača prema njoj. Srce joj zastalo od straha. Sledila se. O ne! Pomislila je.
«Evo te, kučko! Mislila si da mi možeš pobjeći?»
Bio je to Marko. Poznate uvrede su prešle preko nje. Počela je normalno disati. Bila je tako uplašena – zbog njega! Gad jedan. Sva njezina mržnja, svo njezino samo žaljenje i jad su na trenutak nestali i ustupili mjesto nečemu drugom.
Prišao joj je na nekoliko koraka.
Sad će joj zaprijetiti šamarom. A, onda ju izvrijeđati. Kako predvidljivo. Uvukla je ruku u torbicu i uhvatila dršku noža. Tako je ugodno ležao u njezinoj ruci.
«Pusti me na miru», rekla je.
«Da te pustim na miru kučketino!», rekao je i podigao ruku iznad glave. «Evo kako ću te postiti na miru.»
U ovakvim bi se trenucima Ana smežurala od straha.
Ovaj put nije.
Izvukla je nož i zamahnula.
Marko je urliknuo i odskočio unazad. Podigao je drugu ruku i sa čuđenjem ju gledao.
Nešto toplo joj je curilo niz dršku noža. «Posjekla si me!», urliknuo je Marko.
«Da, jesam. Odjebi ako ne želiš da ti odsiječem nešto drugo.», odgovorila mu je Ana.
Teško je disala. Ali, tako se dobro osjećala. Neka on malo osjeti strah. Ali, Marko nije bio uplašen. Urliknuo je i bacio se na nju. Nije to očekivala. Kratko su se hrvali oko noža.
Bio je previše jak za nju. Oduzeo joj je oštricu i ošinuo preko lica.
Ana je teško pala na pod.
«Sada ću ti ja pokazati kujo!», urlikao je Marko
Ana ga je stala moliti, ali on se nije dao. Počeo ju je šutirati. Izgubila je cipelu. Počela je plakati i moliti ga za oprost. Obećavala je sve. Vjernost. Svoje tijelo. Ali, nije ju slušao.
Sagnuo se iznad nje, uhvatio ju je za kosu i podigao.
«Evo ti kazne, kujo.», rekao joj je i zario joj nož u vrat.
Umirala je. Osjetila je slabost u nogama. Oči su joj se raširile. Pokušala je zatvoriti ranu rukom, ali krv joj je samo liptala kroz prste. Marko ju je gledao sa raširenim očima. Nestao je samodopadni smiješak i pravedne riječi. Okrenuo se u stranu i povraćao.
Počela je stenjati. Htjela je nešto reći ali nije mogla.
Marko se uspravio i došao do nje. Uhvatio ju je ispio pazuha i odvukao do obližnjeg haustora. Umirala je sa svakom kapi krvi koja je iscurila iz nje.
Marko se okrenuo i bez pogleda pobjegao iz haustora.
Bila je sama. U mraku i umirala.
Neko vrijeme kasnije, pozvana njezinim stenjanjem došla je djevojka. Ana ju je molila očima da joj pomogne. Djevojka je izgovorila tiho: ”Ne”, i pobjegla.


 

Copyright © by Nikola Stjelja & Balkanski književni glasnik – BKG, 2006.

Nazad