OLJA SAVIČEVIĆ IVANČEVIĆ

Rođena je 16. rujna 1974. u Splitu. Objavila zbirke poezije: „Bit će strašno kada ja porastem“, 1988; „Vječna djeca“, 1993, (nagrađena na Marulovim danima); „Žensko pismo“ 1999.
Pjesme objavljivala u hrvatskoj, crnogorskoj, bosanskohercegovačkoj i USA periodici te na internetu i radiju, a zastupljena je i u raznoraznim zbornicima.
Prozu, osim po periodici, objavila u knjizi „Ekran priče 03“.
Diplomirala je hrvatski jezik i književnost na zadarskom Filozofskom fakultetu, apsolvirala na Poslijediplomskom studiju iz književnosti.
Pobijedila je na Prvom natječaju „Vijenca“ i izdavačke kuće AGM kao najbolji autor proze. Prva knjiga priča treba joj izaći u prvoj polovici 2006.g.
Olja Savičević Ivančević je stalni suradnik beogradskog Trećeg trga i Balkanskog književnog glasnika.
 

MOGLO BI SE REĆI DA JE OVO PRIČA

Postoji ta priča o kojoj već danim razmišljam. Zapravo, razmišljam o njoj već dvadeset godina, ali tek sam prije nekog vremena zapazila da se radi o priči. Zove se More iza nebodera, a problem s njom je što može stati u samo jednu rečenicu:
Godine osamdesetšeste moji su se roditelji rastavljali i ja sam to ljeto provela kod bake u većem gradu, a more sam mogla vidjeti samo s vrha nebodera.
Prvo sam razmišljala da o tome napišem pjesmu, ali onda sam shvatila da je sva poezija koja bi se mogla iscijediti iz te priče već sadržana u naslovu.
I tako sam odbacila nenapisanu priču More iza nebodera, što ne znači da sam prestala misliti o njoj.

Ustvari, priča me toliko opsjela, da sam odlučila što prije posjetiti svoju baku koja stanuje na devetom katu istog nebodera. Baka je sad već prilično stara, ali i dalje svakodnevno ide kod frizera na ladnu trajnu i s teta-Micikom radi torte koje ukrašavaju šarenim mrvicama i cvijećem od marcipana, pa prodaju za rođendane i ostale prigode.
- Da si rekla da dolaziš učinila bi ti zeca s njokima - uzmuvala se po kužini - Ma, isto ćeš ostat na obidu?! A ča me nisi ranije nazvala, u smokve…

Godine osamdesetšeste moji su se roditelji rastavljali i ja sam to ljeto provela kod bake u većem gradu, a more sam mogla vidjeti samo s vrha nebodera.
Provodile smo ljeto, baka i ja, u odlascima na tržnicu i kod frizera, gdje je bilo puno žena koje su sjedile ispod hauba. Baka mi je često spremala omiljeno jelo: zeca u crnom šugu s njokima. A popodne bi odlazila kod teta-Micike praviti rođendanske torte koje su posipale šarenim mrvicama…

- …A ti si me lagala da čitaš lektiru, a zaprav si bižala gori na teracu od nebodera igrat se s onin tvojin vragon Zaneton Donkovin.

Zane Donkov uči za popravni u maloj garsonijeri u kojoj s ocem živi na vrhu nebodera. Puši. On je sedmaš, a možda i postane osmaš, sve ovisi. Ja se ne družim s takvima koji puše i idu na popravni.

… Jednog popodneva, odlučila sam se liftom popeti na četrnaesti kat, pa onda uz onih šest uskih skalica, što tiše otvoriti crvena metalna vrata… S terase se mora vidjeti more. Provlačim se kroz rublje, šumu čarapa, polja lancuna. Na kraju mog puta- na ogradi sjedi dječak. Klati noge na početku ponora i u nebo upuhuje kružiće duhanskog dima. Leđa su mu bakrenosmeđa i gola, ima na sebi samo havajske bermude, stopala bosa, palac krvav, razbijen. Opasno levitirajući na toj ogradi ispod koje su automobili na cesti izgledali kao Burragovi autići, Zane Donkov u znak upoznavanja visoko podiže svoju nogu i pod nos mi stavlja rascvali palac:
- Bes flastera.
- Aha. - kimnem glavom ne baš zadivljena.
Zane ima kosu žutu i kovrčavu. Zna mnogo stvari koje dječak njegovih godina ne bi smio znati. Svaki dan kad baka ode kod teta Micike, ja ostavljam svoju lektiru i žurim, žurim na četrnaesti kat. Tamo je on Sawyer, Kvržica. Ja sam ponekad Pipi, al uglavnom Alisa u Zemlji čuda. On me zove balavica, meni ne smeta. Kad nemamo pametnijeg posla hodamo po ogradi iznad grada. Dolje, kao na slikovnici, iza zgrada, parkova, trgova i ulica, vidi se plaža i luka u daljini i neko malo more, vrlo modro, s barkama od papira…

Baka prostire stolnjak, pomažem joj namjestiti stol za ručak. Još uvijek je uspravna i vitka. Redovito boja kosu. Kad se osmjehne, a smije se kao i ja, široko, vide joj se zlatna petica i sedmica, gore lijevo. Pita me da li da zamijeni te zube za porculanske, takva je onda bila moda, zlatni zubi. Kažem joj da je ovako jako lijepa, da su joj zubi upravo krasni i da današnje pop-zvijezde stavljaju dijamante u zub, a to ti je sve slično. Zadovoljna je, dodaje da su svi ostali zubi, osim ta dva, njeni. Čini se vrlo ponosna na tu činjenicu. Šalša miriše iz zdjele, al prvo moram pojesti juhu.

Najjače zube na svijetu imao je Zane Donkov. Taj dječak je zubima otvarao boce, mogao je pregristi bilo što. Tvrdio je da je jednom odgrizao glavu golubu koji je stalno dolazio srati po rublju. Bio je strašan taj Donkov Zane.
Jednog lijenog, pasje vrućeg poslijepodneva, ležali smo ispod rastegnutih lancuna i ženskih gaća koji su visjeli sa sušila.
- Jedanput san odavde ukra ženske gaćice, al otac me pribija, pa ih sad samo malo uzmen dok nikog nema i odma ih vratin nazad.
- Šta će tebi ženske gaćice?
- A balavice, balavice. Hahaha, a šta će mi? Pa moš svašta, možeš ih mirisat…
- Bljaaak.
- Al to je bolje kad su šporke…
- Odvratan si i lažljivi lažovčina!
- Misliš?! A dokazat ću ti da nisan. Aj, šta si se pripala, nemoj mi još počet plakat. Hehe, koja si ti balavica. Sigurno nikad nisi uživo vidila golu osobu?
- Nije baš istina, svako jutro vidin babi guzicu kad svlači spavaćicu!
- Da babinu guzicu. Ts, pa to se uopće ne računa, ja ću s tobon popizdit!
Nalakti se i važno zatrese svojom lijepom glavom, pa onda izvadi zadnji duvan iz kutije. Ja povučem prva dva dima. Stišćem suze u očima i kašalj u grlu:
- Dosta mi je, nisam od volje danas - jedva ispustim.
On odbija dimove kroz nos i priča:
- Ja sam bija i mlađi od tebe kad san vidija guzice skoro svim ženskima u školi. Uša bi u ženski wc, popea se na školjku i ćirija priko zidića u susjedni. Dok jedan dan učiteljica od akavaca nije dobila proliv i uletila u učenički zahod. Ajme smrduše, izletija san ka grom i tu su me snimili da izlazin iz ženskog zahoda, neke su se lapače potužile da su me sinjale da ih beren dok piške i ukorilo me nastavničko vijeće. Al, to su mi sad stvarno već dičja posla… Znaš ti Vanesu sa sedmog?
Znala sam Vanesu, ona će ove godine u prvi srednje, živi preko puta teta Micike.
- E, ona mi je dala da je, ono, zapravo… poševin. Već tri puta.
Pogleda me u oči i čvrkne ugašeni čik do ruba terase. Osjećala sam kako mi lice gori.
- Oš vidit kako?! Evo ovako!
Prevrne se preko mene, pa se zakotrljamo kao dva šteneta, a onda me pritisne pod sebe i utisne cjelov na usne. Mmmmm… ne mogu maknuti lice, niti iskopati ruke ispod njegovih… sve što mogu je... pa da - ugristi ga za nos! I tako držati.
- Aaaaaa. Pusti! Sabo sab se šalija, ej balavice. Pa ti si boja bala prija. Jel se ljutiš šta sab te cboknija? Eej, puštaj ženo! Neću nikad više bajke bi bile.
U sekundi sam bila nekoliko katova niže. Crvena paprika, ali i ne baš tako jako ljuta.

Vadi mi već drugi pijat manistre, žuti parmezan posipa po crvenom umaku.
U starom dvoglavom kasetofonu uvijek se vrti ista kaseta: A strana - Tereza Kesovija, B strana - preko Olivera presnimljena strana top lista, mojih ruku djelo, počinjeno, kao što voditelj akustički dokumentirano veli: prve subote u kolovozu godine osamdesetšeste. Moji su se roditelji rastavljali i ja sam to ljeto provela kod bake u većem gradu, a more sam mogla vidjeti samo s vrha nebodera.
Mislim na tu svoju priču - rečenicu. Sve što bih dalje mogla dodati čini mi se suvišno. Sav dramski naboj, atmosfera, zaplet, vrhunac i rasplet tog ljeta, stanu u jednu rečenicu. Ja mogu dalje pripovijedati, tražiti izgubljeno vrijeme, lamentirati na trideset dvije stranice držeći kvaku na ulaznim vratima bakinog stana; umjela bih pripovijedati i lagati znam, ali, ako ćemo iskreno - tu je priči kraj. Već na početku. Ako želim napisati priču o tom ljetu, najvažnijem u mom djetinjstvu, nakon kojeg ništa više nije bilo isto, da li ću je morati nanovo izmisliti?

- Ma, ne bi ja tebe ostavljala samu… al kad si se bila zacopala u Micikinog Robija, pa nisi od srama tila s menon odit u nje. Oli misliš da ja ne znan?! Onako smišan, plav, ricast, a divjak samo taki, uvik ukori, uvik na popravnon, jadni roditelji. Biž, biž i bolje da se nisi š njin igrala!
- Daj bako, nisam bila zacopana u tog Robija, jedva ga se sjećam. Znaš da sam bila zaljubljena u Zanu Donkova.
- Huhuhu, ma ča neću čut! Ćerce moja, pa ka da ja ne znan da si ti Zanu Donkova izmislila, oklen si ga samo izvukla… iz lektire? Ni danas ne razumin ča si koga vraga tražila gori na neboderu. Osim tiramola, gori ništa nima. Znan da ti je bilo dosadno sa staron babon i sve to ča je bilo s materon i ocen, biće te pogodilo, a normalno. Bilo, pa prošlo! Fala bogu, je li?! E. Nego sićaš li se one male Vanese, vizavi Micike. E nju ti je Robi oženia, spanđali su se još u osnovnoj školi, al jema bit da se sad razvode…
- Griješiš, baba, postoji Zane…

…Napisala sam mu pismo u kojem mu sve opraštam i, ja i on, opet možemo bit stari prijatelji, al me više nikad ne smije ljubit usta, bar dok ne napunim dvanaest ili mu ne kažem sama.
Prišuljala sam se do prozora garsonijere, otvorena stakla s treskom su se zatvarala i rastvarala na popodnevnom maeštralu. Pomislim da možda nije tu, da me danas ne čeka, da se razljutio što sam ga onako ugrizla za nos. A onda začujem neki zvuk… ovako je išlo:
- A-a-a-aaa. A-a-a-aaa. A-a-a-aaa…
Vanesa je ležala na kauču sasvim nepomična, gledala u plafon i ispuštala taj ravnomjeran zvuk. Na njoj je ležao Zane, crven u faci, baš ružan, havajke su mu bile spuštene do gležnjeva, a glatka gola guzica se ubrzano micala gori-doli, gori-doli.

Nikad se više nisam popela na terasu.
Prekosutra je došla mama i odvela me u naš mali gradić bez nebodera, gdje se, kad su južne večeri, može jasno čuti kako more udara o kraj, tako je blizu. Sve je bilo isto, samo što tatine papuče više nisu čekale na njega u predsoblju. Nije ga više čekala ni moja mama. Samo ja, svakog drugog petka popodne.
Često sam odlazila kod bake, al više nikad nisam srela Zanu Donkova. U sedmom razredu sam se zaljubila u jednog dugokosog metalca koji me naučio kako se ljubi filmski, s jezikom. Trudila sam se zavoljeti i metal, al nije mi išlo, uopće…

Na izlazu ljubim bakine obraze, a u liftu umjesto prizemlje stišćem botun broj četrnaest.
Šest skalica, metalna crvena vrata, baš kao i prije dvadeset godina i tiramol s rubljem punim vjetra. Jedri bakin neboder, nekad najviši u gradu, možda se i primakao koji metar bliže moru.
Zapravo, na vrhu nebodera nema one male nadograđene garsonijere, nema je više ili je nikad nije ni bilo, što je potpuno svejedno.
Tom i Kvržica i Zane Donkov imaju zauvijek trinaest. Kako bi Zane mogao biti teta-Micikin Robi od trideset tri !?
Što je bilo stvarno, što li sam izmislila, ne znam odvojiti. Mislim da ni onda nisam znala. Kako ću istinito ispričati svoju priču, baš onako kako je bilo, ako je ponovo ne izmislim.

I priznajem, ni moje babe već odavno nema gore na devetom katu, umrla je prije nekoliko godina, kao i teta-Micika s kojom je nekad pravila torte ukrašene cvijećem od marcipana i posute šarenim mrvicama.
Ali prilično pouzdano bi se moglo reći da bi baš sve bilo baš ovako kako sam napisala.

 

Copyright © by Olja Savičević Ivančević & Balkanski književni glasnik – BKG, 2006.


Esej o Olji Savičević Ivančević pročitajte ovde.

Nazad