RADE JARAK

Rođen je 1968. godine u Dubrovniku. Studirao je slikarstvo u Sarajevu i Zagrebu, gdje je završio likovnu akademiju. Radi kao likovni pedagog.
Objavio je zbirke poezije:
Demon u pari kupaonice (2000. Meandar, Zagreb)
Vlak za Bangalore (2001. Naklada MD, Zagreb)
Prozna djela:
Kiša (2001. roman Naklada MD, Zagreb)
Termiti i druge priče (2002. kratke priče Fraktura Zaprešić)
Sol (2003. kratki roman, Fraktura Zaprešić)
Duša od krumpira (2005. roman, Fraktura Zaprešić)
Neočekivano Venecija (2005. kratki roman, u časopisu Europski glasnik)
U pripremi: dva kratka romana Neočekivano i Johnny K. u istoj knjizi (početkom 2006.)
Sentimentalni roman o odrastanju (krajem 2006.)


 

VIHOR

Prošlo je naše zlatno doba. Nakon kratkog i sretnog vremena nastupilo je vrijeme obamrlosti, začaranosti, poraza. Napuštamo Lokrum, ostavljamo staze išarane mrljama svjetlosti, tihe zabačene puteljke, čistinu s crvenom zemljom na kojoj raste veliki hrast. Ostavljamo livade osmagle od vrućine, patuljaste maslinike, visoke eukaliptuse što odgovaraju dubokim šuštanjem na puhanje sve jačeg vjetra koji se diže s juga, ostavljamo sive čemprese na osami pored obale, okljaštrene vjetrom.
Vihor se podiže s pučine, stiže daleko s juga, praćen kišom, divljim razularenim pijavicama, maglom. Drveće na otoku sve više se povija pod naletima vjetra, suhi čempresi cvile, eukaliptusi zmijski šište svojim rijetkim krošnjama; valovi sve bučnije i sve drskije nalijeću na obalu, kamena obala na jugu, nekad mirna i topla od sunca, sad se kupa u vrtlozima pjene. Zadnji je trenutak za odlazak, vihor prijeti da potpuno izolira otok.
Selimo se na kraju ljeta, na kraju zahuktale sezone. Onamo gdje je nekad bilo mnoštvo turista, veselih ekskurzija iz Švedske, brbljavih obitelji iz Italije, ostaje samo pustoš, praznina, igra pustih sjena.
Odlazimo kao učenici poslije dugog naukovanja, ali kao oni čiji je trud bio uzaludan – sve što smo uspjeli naučiti nepotrebno je i bez svrhe. Mi smo propali kalfe, ostaci jedne mrtve sezone.
Vraćamo se stazom prema Portoču kao poražena vojska, pognutih glava, iščitavajući grimase i izraze izdaje na licima bližnjih. Da, to smo mi – vojska izdajnika koja je napustila carstvo sjena.
Bezvoljni sjedimo na mulu. Osluškujemo šum mora iza rta u Portoču, očekujemo brektanje brodskog motora – ovaj put to je mali rezervni brod Triton, koji se nesigurno propinje i lomi na valovima. Huka valova sasvim prigušuje njegov motor i prvo što se ukazuje iza sivih stijena na kraju uvale njegova je prova, koja nesigurno poskakuje gore dolje. Ušavši u mirnije more Portoča, čujemo stenjanje i pućkanje njegove izmučene makine; sad je već sasvim blizu, jasno vidimo godove na njegovom tamnom lakiranom drvu, bokove premazane bijelom bojom. Na oplati posvuda su vidljive ljušture morske soli. Mornar, čije je lice sasvim išibano vjetrom, baca cimu, polako kao umorni dinosaur brod pristaje na rivu. Konačno polažemo oružje, bezvoljno ulazimo u njegovu utrobu kao u Haronovu lađu koja nas ima prevesti preko Stiksa.
Posljednja vožnja s Lokruma nalik je puštanju krvi; lice dunda Pava je bezizražajno, ne odaje nikakve emocije, ali ja znam da je to samo naizgled. Znam da je njegova unutarnja bol još veća od moje. Kormilar se naslanja bedrom na ručicu gasa, pritišće je težinom tijela i motor zaurla, brod krene krmom.
Na povratku nitko ništa ne govori, snažni vjetar baca brod gore dolje, lijevo desno, nakratko potpuno nestajemo u udubljenju između valova, a onda se opet pojavljujemo na vrhu kreste. Taj isti snažni „šilok“ mrsi nam kose, podiže marame, odnosi kape, kida razgovor u beskorisne krpe. Šibe morske pjene polijevaju nam lice i odjeću. Valovi pljuskaju kao ogromni šamari, more je sasvim usporilo naše kretanje, ne dozvoljava nam da izađemo iz mreže koju je podmuklo isplelo. Pod nama, otvaraju se duboki ponori u koje propadamo bez daha, da bi nas koji trenutak kasnije podivljali vir opet izbacio na površinu. Oplata broda škripi, drvo se napinje do pucanja, stenje poput živog bića.
Preplašeni tom ogromnom snagom polako zaboravljamo na Lokrum, čije zelenilo ostaje daleko za nama, obavijeno maglom. Gledamo udaljenu Porporelu i gradski porat, kao luku spasa. Oni neizmjerno polako postaju sve veći i sve bliži, iz mora se izdižu sive gradske zidine, okrugli tobolac Svetog Ivana. Još samo malo pa ćemo moći vidjeti i crveni feral Porporele. Tu, na raspomamljenom moru, maštamo o sigurnosti luke. U sebi se polako opraštamo s ljetom, proklinjući vihor što bjesni.
* * *
Vrativši se kući odlažemo sve nepotrebne stvari: bijelu mornarsku kapu, slamnati šešir i kožne sandale; također i jednu iglicu koja služi za vađenje bodlji od ježa. Tetkina mjesečna karta u zelenoj plastičnoj futroli s mutnom fotografijom (dok se dundo uvijek vozi besplatno, „na poznanstvo“), pada na stol kao beskorisno oružje. Na stol padaju i karte Triestine s pohabanim konjem špadi ubačenim iz nekog drugog špila. Spremamo svu ljetnu robu i krpice: kupaće kostime već nagrižene solju; razfilane, zakrpane, krutih šavova po kojima je pustilo ljepilo. Cijela ta beskorisna hrpa - ostaci jednog ljeta - biti će prvo prostrta nasred stola, a onda pažljivo razvrstana, zauzet će svoja mjesta po zakucima ormara. Tamo će ostati sve dok se ne obnove naše snage, dok se vjetar ne stiša, dok opet ne povjerujemo u to ljeto što nastupa.

 

 


Copyright © by Rade Jarak & Balkanski književni glasnik – BKG, 2006.

Nazad