ŽELJKO IVANKOVIĆ

Pjesnik, pripovjedač, romanopisac, esejist, radio-dramski pisac, književni kritičar i prevoditelj rođen je 29. kolovoza 1954. godine u Varešu.
Uređivao je, kao urednik ili glavni urednik, različite periodične publikacije. Također je uredio i za tisak priredio cijeli niz djela iz svjetskih, hrvatske i bosanskohercegovačke književnosti, djela iz dječje književnosti, lektirskih izdanja, te historiografskih i publicističkih djela, a bio je suradnikom ili je zastupljen u uglednim projektima: Bosanskohercegovačka književnost u 50 knjiga, Bosanskohercegovačka književnost za djecu u 25 knjiga, Muslimanska književnost u 25 knjiga, Bošnjačka književnost u književnoj kritici u 6 knjiga.
Zastupljen je poezijom, prozom i esejom u nizu antologija i panorama hrvatske i bosanskohercegovačke književnosti u BiH, Hrvatskoj i svijetu. Zastupljen je i u antologijskom izboru Hrvatske književnosti za djecu u 25 knjiga, te u Izboru priča hrvatskih pisaca za djecu u BiH, kao i u lektiri i čitankama za osnovne škole u BiH. Sam je koautor četiriju čitanki za osnovnoškolsko obrazovanje.
Dobitnik je književnih nagrada za poeziju, esej i radio-dramu na uglednim anonimnim natječajima u zemlji, kao i za priču na međunarodnom natječaju Serra 1999. (treća) i 2001. (prva), dok je za knjigu eseja «(D)ogledi, III» dobio 2000. godine prestižnu nagradu "Antun Branko Šimić". Pojedini eseji, proza i poezija, kao i publicistički prilozi, prevedeni su mu na engleski, njemački, francuski, talijanski, katalonski, češki, poljski, turski, švedski, norveški, danski, mađarski, albanski, makedonski, slovenski i esperanto jezik. Uz sudjelovanje na nizu međunarodnih konferencija i simpozija, boravio je i na studijskim gostovanjima: Humboldtov Univerzitet u Berlinu 1985. (četiri mjeseca), Zaklada Lion Feuchtwanger u Los Angelesu 1996. (tri mjeseca) i Heinrich Böll Haus Langenbroich 2000. (četiri mjeseca). Zastupljen je u uglednim domaćim i stranim publikacijama tipa Who is who, leksikonima i enciklopedijama, a sam je suradnik Hrvatske enciklopedije.
Objavljene knjige: Nešto od onog što jest, Sarajevo, 1978. (poezija), Utrka puževa, Sarajevo, 1982. (poezija), Vrijeme bez glagola, Sarajevo, 1986. (poezija), (D)ogledi, Tuzla, 1987. (studije, eseji, kritike), Priče o ljubavi i smrti, Banja Luka,1989. (priče), Urušavanje slike, Sarajevo, 1990. (poezija), Zvjezdangrad, Sarajevo,1990., 1995., 2000., 2005. (priče za djecu), Dodirom i svijet poče, Sarajevo, 1992. (roman), 700 dana opsade, Zagreb, 1995. (dnevnik), Izgubljeni zavičaj, Ljubljana, 1995. (poezija), Ljubav u Berlinu, Zagreb, 1995., Sarajevo, 1995. (roman), Tko je upalio mrak?, Zagreb, 1995., Sarajevo, 2000. (proze), (D)ogledi, II, Zenica, 1997. (studije, eseji), Traženje zavičaja, Zagreb, 1997. (poezija), Izbor poezije, Sarajevo, 1999. (poezija), Pisci franjevci vareškog kraja, Split-Vareš, 1999. (esej), (D)ogledi, III, Mostar, 2000. (studije, eseji, kritike), Nove priče o ljubavi i smrti, Zagreb-Sarajevo, 2001. (priče), Na marginama kaosa, Sarajevo, 2001. (eseji i studije), Raskoš, hladna mjesečina, Zagreb, 2002. (poezija),
Odrastanja
, Sarajevo, 2002. (priče za djecu), Vareške priče, Vareš-Wuppertal, 2003. (izbor priča), Izbor priča hrvatskih pisaca za djecu u Bosni i Hercegovini, Sarajevo – Zagreb –Wuppertal, 2005.,
Izbor pjesama hrvatskih pisaca za djecu u Bosni i Hercegovini
, Sarajevo – Zagreb – Wuppertal, 2005.
Prijevodi:Mozart: Pisma ocu, Banja Luka, 1990., 1991., 2003., Priče stare Kine, Sarajevo, 1991.Heinrich Böll: Potraga za čitateljem, Sarajevo, 2001., G. A. Bürger: Pustolovine baruna Münchhausena, Sarajevo, 2003.

 
ŽIDOVSKI KONVOJ

Milica i Sara su prijateljice otkako znaju za sebe. Čini se, otkako su ugledale svijet u jednoj od najneobičnijih, najljepših i najzelenijih sarajevskih ulica. Rat je, doduše, ponešto opustošio i zelenilo njihove ulice, ali je to još uvijek ulica čiji su stanari, sve odreda starosjedioci, ljubomorno čuvali svako svoje drvo. I ako je poneko stablo bilo osakaćeno, to nije učinila ljudska ruka u potrazi za skupocjenim ogrjevom, nego granata s brda, pred koju se u svojoj nesebičnosti ispriječilo kakvo staro stablo i ako ne potpuno zaštitilo, ono barem ublažilo nesreću koja je u svom sljepilu krenula u pohod i na taj tihi gradski kutak. Rat je, rekosmo, donekle okljaštrio njihovu ulicu, ali je njihovo prijateljstvo učinio još snažnijim, bliskijim, intimnijim, ako se to može reći za prijateljstvo koje traje cijeli jedan život.
Obje u zrelim četrdesetim, s tim da se Sara, dvije godine mlađa, nikad nije udavala, a Milica je s već odraslim dvadesetdvogodišnjim sinom gotovo oduvijek bila razvedena. Dijelile su sva svoja, pa i ona najintimnija iskustva. Čak i ona koja se ne kažu ni rođenoj sestri. A onda ih je taj isti rat, s prvom zimom, zauvijek i nepovratno udaljio.
- Upravo sam došla iz Židovske općine. Raspitala sam se, nema nikakve mogućnosti da ti sina izvedem iz grada. Ustvari, ima samo jedna mogućnost. Jedna jedina mogućnost, ali nju ti ne smijem ni spomenuti...
- Luda si! Zar je ikad išta bilo što jedna drugoj nismo smjele reći?
- Ovo je drukčije! Ovo je ludo, blesavo! Ne možeš ni zamisliti koliko!
- Znaš da bih sve učinila da sklonim dijete iz ovog pakla. Ali baš sve!
- Onda bi me morao oženiti i kao moj muž izaći sa židovskim konvojem koji kreće prije Božića.
- Luda si? Čekaj moj Igor – tvoj muž? Pa ti mu majka možeš biti...
- Hej, stani, rekla sam ti! Uostalom, zar nikad nisi čula za fiktivne brakove...?
- A, zar ti nikad nisi čula za mahalu, govorkanja... Pa, Sarajevo je za takvo što najpoganije mjesto koje znam...
- Zar smo se ikad osvrtale na govorkanja? Nikad nam to nije bilo važno! Inače...?
- Nikad dosad! Ali sve ima svoj kraj, pa i to naše dosadašnje «nikad»!
- Stani, stani... Polako... Meni se ne udaje. Pogotovu ne sad, da se razumijemo! Samo sam rekla način na koji ti sina mogu izvesti iz grada. Ej, pa on je Srbin, a takvoga u židovskom konvoju na kontrolnim punktovima ne bi voljeli vidjeti ni jedni ni drugi ni treći...
Milica se s povrijeđenom taštinom i strašću kolerika ljutnula i zamalo isti tren zauvijek prekrižila i Saru i svoje prijateljstvo s njom. Da se takvo što dogodilo koju godinu ranije, vjerojatno ne bi ni mogla kontrolirati svoju prvu reakciju. Da je, da je... Ali, koju godinu ranije niti je bio rat niti bi takav Sarin prijedlog bio moguć. Uostalom, to i nije Sarin prijedlog, razmišljala je Milica, nakon što je uzdrmana u temeljima svoga bića provela dugu, tešku, nemirnu i besanu noć, koju su, k tome, do dugo pred zoru parale udaljene detonacije. A onda, vjerojatno sa zadnjim detonacijama i umorom koji joj je svladavao vjeđe, kratko zaspala i kad se probudila istog trena bila zrela u odluci: Mudri su ti Židovi! Sara je u pravu!
Još je samo trebalo uvjeriti Igora da je to jedini način da se dočepa Splita, a otuda širok mu svijet. Kamo god hoće! Samo što dalje od ovih ludih prostora, mislila je svoju misao uz jutarnju kavu, iščekujući trenutak kad će se na vratima ukazati Sara i već joj iz očiju pročitati da se ne ljuti i da je donijela odluku.
Igoru se priča o fiktivnom braku nije nimalo činila stranom i neobičnom. On u njoj ni za tren nije vidio ništa od onoga što je Milicu svu noć tako teško morilo. To njegovo lako i brzo pristajanje na brak s najboljom prijateljicom i gotovo vršnjakinjom njegove majke i Sarina tih dana hladna ležernost, odagnali su sve Miličine obzire i ružne slutnje koje su je proganjale.
Sve je obavljeno tiho i sa što manje svjedoka i u općini Centar i u Židovskoj općini i Milica je gotovo i zaboravila da joj je sin oženjen Sarom kad je došlo vrijeme za put. Jedina je stvarna njezina briga bila kako proći srpski kontrolni punkt na Ilidži, budući da sa Srbima nikad nisi načisto ma kakve papire imao. Njih vodi hirovitost, inat, rakija... Ta, zna ih ona predobro! Ni pomisliti nije htjela da bi Muslimani ili Hrvati na svojim punktovima jednom odobrene i verificirane popise ljudi doveli u pitanje. No, naglo promijenjena instrukcija s Pala da se iz grada pušta tko god hoće, ne bi li Sarajevo preko zime što više ljudski iscurilo, učinila je da Židovski konvoj Sarajevo – Split prođe gotovo nevidljiv. Čak ga ni u televizijskim dnevnicima nisu ni jedni ni drugi ni treći spominjali, osim kao političku propagandu koja je trebala pokazati kako su tobože svi prema Židovima blagonakloni.
Milica je konačno dušom dahnula, a onda je danima čekala prvi glas od Igora. Čekala da se javi. Iz Zagreba ili Ljubljane od njezinih dobrih prijatelja, premda je već mogao stići i do Beča, gdje je ona imala sestru ili do Pariza gdje su već bili njegovi najbolji prijatelji iz Prve gimnazije... A onda joj se, nakon desetak dana, javio iz Splita. Zanijemila je, sledila se.
- Pobogu, šta radiš u Splitu? Zar nije trebalo...?
- Tu sam sa Sarom. Ostat ćemo još neko vrijeme... – Šumilo je u radio vezi.
- Kako... ostat ćete? Tko to „mi“? – Udarila joj je slabost u noge.
- Mama, ne brini. Riješio sam se Sarajeva. Odrastao sam čovjek...
- Nije valjda da živiš sa Sarom? Pa, ona ti gotovo majka može biti? – viknula je u slušalicu i spustila se onemoćala na stolicu.
Miličin se svijet srušio. Ne sjeća se kako je prešla put od radio-amatera do kuće, premda je bio kraći od dvjesto metara. Ne sjeća se kako je ušla u stan... Tek, uz njezinu se fotelju u stanu našla susjeda Stanka s toplim čajem i cigaretom:
- Ne brini, Milice – govorila je brižnim glasom – bit će dobro. Znam da ti nije lako. Sin jedinac. Cijeli ste život nerazdvojni. Nek' je njemu dobro, a nama kako bude!
Milica nijednu ne progovara. Kako bi i mogla? I kome reći svoju sramotu? Bol! Uvredu! Poniženje! Zar to da dočeka od Sare? Da joj sina tako podlo iskoristi? Pa on je još dijete! Kučka jedna! Da joj je mladog mesa! Znala sam ja! Od prvoga sam trenutka znala! Od Igora sam još jedino ja bila naivnija. Sve je to ona smislila. Sve. Lako mu je njega! Ne znam je li još s nekom čestito i legao u krevet, a ona ga ščepala! Uzela pod svoje! Stara, olinjala kučka!
Stanka joj prinosi usnama šalicu s čajem. Milici se tresu ruke, pogled izbezumljen, otme joj se bolan uzdah:
- Rospija! Kako je nije stid?
- Što ti je, Milice? Što se dogodilo?
- Ona, rospija... Ona, što mi iz kuće nije izlazila... Što mu majka može biti... Što mi je Igora još kao bebu kupala... Odvela ga u svoj krevet... Znala sam...
Stanki se razbistri u glavi:
- Otpij gutljaj. Zapali jednu – prinosi joj cigaretu ustima. – Ej, Milice, zar ti je to sva briga? Ne budi luda. Tvoj je Igor pametan. Proći će ga to za mjesec, za dva – tješi je. – On je još pod šokom...
- Ona je za mene mrtva! A on...? On? Ne, nema tu nikakva opravdanja! Kakav šok! Pa, to je gotovo incest! To je, Stanka, incest... Ej, ona je duplo starija od njega! Ona spava sa sinom svoje najbolje prijateljice! Možeš li to zamisliti? Gdje to, podbogom, ima? Koji je to moral? Što je to? Odreći ću se i njega! U koga sam, u što sam tolike godine potrošila? Kome sam toliku ljubav poklonila, da mi to učini...?
Udaljene, pa sve bliže i sve snažnije detonacije vratiše ih ratnoj zbilji.
- Mrak će uskoro – reče Stanka. – Idem nam naći neku svijeću. Ako hoćeš bit ću večeras s tobom. Ili, još bolje, hajde ti k nama.
Nervozno je otpuhivala dimove cigarete i odmahivala glavom sva utonula u neku daleku samoću, u duboku i nedokučivu bol...

 


Copyright © by Željko Ivanković & Balkanski književni glasnik – BKG, 2006.

Esej o Željku Ivankoviću pročitajte ovde.

 

Nazad