DRAŽAN GUNJAČA

Čini se da je Dražan Gunjača (r. 1958, Sinj) poznatiji, a osobito nagrađivaniji u bijelom svijetu nego kod kuće (Nitko prorok u svom selu!). Taj bivši oficir Jugoslavenske ratne mornarice, a od početka 90-tih odvjetnik u Puli, autor je više romana i drama, te po jedne zbirke pjesama i priča. Njegove knjige objavljene su u Italiji, Njemačkoj, SAD-u, Australiji, BiH i Srbiji, a dobio je više od dvadeset književnih nagrada, osobito u Italiji. Kratki roman «Silovanje razuma» (izd. Nova knjiga Rast, ur. Ivan Rast) govori o prevrućoj temi PTSP-a, kojom se autor bavio već u «Balkanskim rastancima», središnjem romanu istoimene trilogije. Autor je uvjeren da će roman u nas ponovo proći neopaženo i «tiho nestati sa scene… (Strahimir Primorac, Večernji list, Zagreb, 05.02.2005.)

 

KAD SE PRESTANEMO PITATI

 

Već duuugo ništa ne pišem. Za pisanje je nužan podnošljiv motiv. Ja ga više nemam. Pokušavam dokučiti je li gubitak motiva izjednačen s gubitkom smisla i lagano se ježim od konkluzije koja se nameće sama po sebi. Ne volim ništa što se nameće… Kad zbrojim i oduzmem sve što mi je pisanje donijelo, padnem u takvu depresiju da se sam sebi divim kako sa svakim novim padom uspijem dospjeti dublje, iako sam prije toga barem desetak puta zaključio da sam na dnu dna. Malo sutra. Nema tog dna. Ne postoji. Jedina je konstanta padanje, s povremenim zaustavljanjem na izbočinama životne provalije, sa sve dubljim ranama koje sve teže zacjeljuju. Ožiljke smo odavno prestali brojati. Toliko su nas naružnili da se ionako ne sjećamo kako smo nekad izgledali.
Uostalom, koji je smisao pisati o toleranciji, humanizmu i sličnim temama u svijetu gdje je jedini gospodar novac, a sve drugo su iluzije za one koji novac nemaju? Okrenite se oko sebe i progledajte. Koga to od svjetskih vladara, formalnih i onih u sjeni, interesira humanizam ako se na bilo koji način ne može unovčiti? Nikog. Sjete ga se tek tu i tamo, kad iluziju o njemu uspiju kapitalizirati na račun onih koji su tu iluziju stvarali. Zapravo, dobar dio nas živi za te iluzije, a oni žive na račun tih iluzija. I naravno da bolje prolaze nego mi. Gdje sam tu ja i okruženje kojem pripadam?
Čini mi se da na ovim prostorima pisanje u korist tih iluzija predstavlja uzaludan pokušaj osmišljavanja besmislenog. Zvuči previše metafizički? Jebiga, jedino još na toj, za ovdašnje prilike prilično plitkoj razini funkcioniram. Dočepam se kakve-takve iluzijice koja zna izdržati i po dan-dva. Ponekad čak i cijelu sedmicu, ako je ne shvatim dovoljno ozbiljno.
Pa, dobro, sad se vi pitate: koji ku… onda sad ovo pišem? Što ste mi vi krivi da vas davim ovakvim zamarajućim tlapnjama? Ništa. Kriv je jedan prijatelj, književnik iz Beograda, koji me uporno gnjavi da napišem nešto o tome kako mogu dobivati toliko književnih nagrada u inozemstvu a istovremeno biti potpuno nepriznat u vlastitoj zemlji. Kriv je i Igor Mandić. Zašto Igor? Zato što u širokom luku zaobilazim TV ekrane, prepune loših emisija i još gorih voditelja, i onda se, u nedjelju popodne, neoprezno zateknem ispred njega i vidim Igora… Ukazao se nakon nekoliko godina, osvanuo sa svojom novom knjigom i razmišljanjima za koja su moja poniranja u bezdan oličenje optimizma… E, ali tu nije kraj. On je ipak koju decenijicu stariji od mene, iskusniji, pa utoliko i svjesniji i sadašnjeg i dolazećeg. O prošlosti ne vrijedi gubiti riječi. Ona je rekla što je imala reći na način da je i retardirani vol može razumjeti… Doduše, to ne znači da su svi razumjeli rečeno. Daleko od toga. Dakle, Igor. Čovjeku je najveći problem što nije imao dovoljno hrabrosti počiniti samoubojstvo. Eto, samo mi je nedostajao jedan takav «pozitivistički» pristup. Da se barem potrudio taj svoj nihilizam umotati u kakav podnošljiv celofan… tako da se imam za što zakačiti za ovu predstojeću deceniju koja me sve brže stiže. Jok! Nakon njegova intervjua, došlo mi je da se ubijem za obojicu. A doista volim čitati njegove knjige. Ali, brate, dokrajči me. Ah, da. Zaboravih reći da je to jedan od najbritkijih književnih umova današnje Hrvatske, što je sasvim dovoljan razlog da ga nijedan medij ne želi ni blizu… Nemam pojma kako se dočepao ovog TV intervjua. Bilo bi bolje i za njega i za mene da ga je i to mimoišlo.
Zaobiđoh odgovor na pitanje prijatelja iz Beograda. Zapravo je toliko jednostavan, očit, da se njegovo iznošenje čini nekako deplasiranim. No, dobro, kad smo već krenuli u tom smjeru, da pokušamo negdje i stići. Dakle, zašto sam nepriznat u vlastitoj zemlji? Mogu na to pitanje odgovoriti na akademskom ili na pučko balkanskom nivou. Mogu i na oba. Da pokušam na akademskom: «Zato što su u mojoj zemlji de facto stigmatizirane ideje i svjetonazori koje ja promičem u svojim djelima. Oni su prihvatljivi na razini ukrasa, pod uvjetom da ne diraju u naše navike te ratne i poratne stečevine, koje ne koincidiraju s proklamiranim proeuropskim ciljevima vladajuće kaste, ali zato imaju puno dodirnih točaka sa sredstvima kojima se žele postići ti ciljevi…». Na pučko balkanskom: «Jebe se koga za humanizam i toleranciju».
Ipak… Hvala, prijatelju. Dok god ima barem jedan čovjek oko nas koji se pita «zašto», ima smisla tragati i za odgovorima. Tek kad se prestanemo pitati, gotovo je. U svakom pogledu. I stvarnom i metaforičkom. Ali… Taj prokleti mali «ali». Kao kamenčić u najudobnijoj cipeli. Ali, ako pitate, morate biti spremni čuti odgovor i živjeti s njim. S odgovorom.


 


Copyright © by Dražan Gunjača & Balkanski književni glasnik – BKG, 2006

Nazad