EDUARD PRANGER

Eduard Pranger rođen je 1957. godine. Živi i radi u Zagrebu. Oženjen, otac je dvoje djece. Pisanjem se bavi od 2004. godine, a prozu i poeziju, osim u Balkanskom književnom glasniku objavljuje i na blogu (http://domena.blog.hr)

 

LET BROJ AZ 0542

- Kasnim, kasnim, kasnim! Uvijek kasnim.. – nervozno je mrmljala Anita trpajući cigarete i upaljač sa stola u malenu sivu torbicu. Uletjela je u sobu kao vihor i zgrabila neseser s kreveta. Posteljina je bila razbacana i izgužvana, a njen svjetloplavi svileni kombine prebačen preko jastuka. Sada više nije bilo vremena da se išta posprema i sređuje. Okrenula se još jedanput, zaokružila očima po sobi, pa prišla velikom ogledalu pored bračnog kreveta. Popravila je šminku pa ruž, zajedno s četkom za kosu, ubaci u samsonite. Izašla je iz stana, zaključala i stala pred dizalo. U glavi je vraćala film prisjećajući se nije li štogod zaboravila. «Sigurno jesam, ali sjetit ću se na aerodromu, po običaju!», razmišljala je dok je izlazila iz zgrade.
Ispred ulaza, taksi je već čekao. Kišilo je, pa vozaču nije padalo na pamet izlaziti van. Dok je ulazila na stražnja vrata velikog sivog Mercedesa sjetila se: «Znala sam! Znala sam da sam nešto zaboravila, ja, glupača!»
Nije ponijela kišobran.

Vozeći se prema aerodromu, kroz mokro staklo, gledala je u mrak. Prisjetila se kako je baš tu, par ulica dalje, prije sedam godina upoznala Andriju. I tada je padala kiša, ali jesenja.
«Sedam godina», pomisli: «Sedam dugih godina zajedno. Već! Kako vrijeme leti..»
Kada ga je upoznala, na rođendanu njene najbolje prijateljice, toliko se napio, da nije znao za sebe. Ležao je na krevetu, a ona je ostala pored njega. Bilo joj ga je žao. Dok je spavao izgledao je poput djeteta, nekako naivno i bezazleno. Cijelu je noć provela promatrajući ga. Ujutro, onako snen i mamuran, bio joj je još miliji. Smijali su se zajednički njegovom glupom pijanstvu i rastali se izmijenivši brojeve mobitela. Nekoliko dana kasnije našli su se, još jedanput, pa opet, i eto, veza se produbila.
U životu je tako, ono prvo što privuče partnera jedno drugome, ono nešto posebno i simpatično, najčešće kasnije baš to postane razlog za prekid. Andrija je volio popiti i bio je alkoholičar. Dobar alkoholičar. Kada bi se napio bio je zabavan i komičan. Onda bi mu sve kočnice popustile i pio bi dok ne padne, ili na stol, ili na krevet ili na pod. E, tu bi nastajali problemi. Nije baš podnosio alkohol i nije mogao puno popiti. Kada bi prešao tu neku nevidljivu granicu, jednostavno bi se onesvijestio. S onako velikim i opuštenim tijelom teško je bilo rukovati. Anita bi tada, ispričavajući se društvu, potražila pomoć nekog jačeg, nekog od njegovih prijatelja. Obično bi ga tada smjestili u neki automobil i odvezli kući. Taksisti su izbjegavali takve situacije, pa se Anita morala sramotiti pred poznatima, nerijetko i pred rođacima, i to joj je padalo najteže.
Andrija je tada, sa svojih trideset i dvije godine, izgledao odlično. Iz dobre obitelji Imotskog porijekla, bio je sin jedinac. Kao inženjer, radio je u najvećoj hrvatskoj naftnoj kompaniji. Često je bio na terenu, po bušotinama oko Kutine i Ivanića. Zarađivao je više nego solidno i, uopće, bio je divan dok je bio trijezan.
Kao svaki pravi alkoholičar, on svoj porok nije priznavao.
«Bolest? Kakva vražja bolest? Pa, jesi ti normalna?», gledao je u čudu kad mu je, jednom u razgovoru, spočitnula piće. Pravdao se teškim poslom, terenom, društvom, opuštanjem. Pronalazio je sve najbolje moguće razloge zašto voli popit. I bez obzira što je tvrdio da može prekinut kad poželi, pio je i dalje.
Dvije godine kasnije, nakon što je pijan razbio auto, napokon je pokušao prestati s pićem. Tri mjeseca kasnije opet ga je, onesviještenog od alkohola, Anita dopremila kući. Sve je ostalo na pokušaju. Nakon toga, svoje pijanstvo proglasio je potrebom, i što je bilo najgore od svega, pomirio se s njim.
Anita je tada, po prvi puta pomislila da je kraj, da više ne može izdržat. I baš kada je namjeravala najozbiljnije prekinut, kada je skupljala snagu da mu to nekako kaže, došla je ta spasonosna prilika. Firma je Andriji ponudila posao glavnog inženjera na jednom naftnom polju u Libiji.
- Čuj, sada konačno možeš odahnuti. U Libiji je alkohol zabranjen – smijao se dobroćudno – zakonom! A i dobro ću zaradit. Ti fino sjedi doma, a ja ću ti slati dolare.
Njemu je to bila zafrkancija, a njoj se u trenutku sve promijenilo, pojavila se nada. Nije joj bilo do novaca, mislila je tada na njihovu vezu, na budućnost. Nekako je osjećala da je ovo možda posljednja šansa da se nešto promijeni.
Dvije godine prošle su kao par mjeseci i ona je sada, s nestrpljenjem žurila pred njega. Nekako je osjećala da sve njene buduće odluke ovise samo o tom jednom trenutku. Trenutku kad na aerodromu napokon ugleda Andriju.

* * *

A u zračnoj luci gužva. Posljednji večernji polasci i dolasci. Još jučer, Andrija je javio da dolazi posebnim čarterom, preko Malte do Rima. Onda bi, u Zagrebu, trebao biti večeras u 20 i 40 sati. Iz nekog razloga, let iz Rima je kasnio.
Čekajući, Anita je stajala pored ograde i, u dosadi, gledala putnike. Razlika je od putnika do putnika. Oni koji putuju autobusom slični su onima koji putuju vlakom ili brodom. Aerodrom je nešto drugo. Zrakoplovom putuju ljudi više klase, ljudi bolje odjeveni, s boljim i skupljim koferima. Tu je teško raspoznati one koji putuju zrakoplovom dva puta tjedno i one koji to rade jedanput godišnje, ili čak rjeđe. Putovanje zrakoplovom bilo je skupo i putnici su se itekako trudili ostaviti takav dojam.
- I vi čekate onaj iz Rima?
Anita se prene. Visok čovjek, lijepih crta lica, gledao je sa smiješkom. U ruci je držao mobitel.
- Da.
- Kasni.
- Znam, hvala.
Nije joj se dalo razgovarat s nekim nepoznatim. Zaputi se prema drugom kraju zgrade. Gledala je kako putnici dolaze i odlaze, bivajući ispraćeni i dočekivani. Zavidjela je onima koji su već došli. Ta igra dočekivanja bila joj je tako poznata. Gledala je sa strane kako putnici u dolasku izlaze, tegle prtljagu ili guraju kolica s koferima. Gledala ih je kako se osvrću, traže, i kako se, s olakšanjem, prepoznaju s onima koji ih dočekuju; uz usklik, zagrljaj ili poljubac.
- Još ga nema.
Anita se okrene. Prepoznala je čovjeka koji joj se obratio prije desetak minuta.
- Da, nema ga – reče iz pristojnosti.
- Piše da kasni dva sata.
- Dva sata?
- Da, dva. Po njima, trebao bi sletjeti oko 22 i 40. Neobično..
- A, čekat ćemo, što drugo..
Bilo je kasno i zgrada aerodroma se ispraznila. Nije više bilo redovitih dolazaka koji su se očekivali osim tog jednog, neodređenog. Na svim ekranima pisalo je:
Rome – Zagreb – DELAYED.
Čistači su se razmiljeli po zgradi na sve strane, baš kao carinici i policajci. Dvadesetak ljudi koji su čekali uokolo, kao i ona, dosađivali su se.
- Nema ga, ne vjerujem da će uopće i doći – reče joj čovjek.
Baš kad mu je htjela nešto odbrusit promijeni se slika na info-ekranima:
Rome – Zagreb – CANCELED.
Gledala je ne vjerujući što piše. Otkazano! Razočarana, krene ka izlazu.
- Rekao sam vam da neće ni doći – začuje poznati glas.
Prvi puta pogledala ga je s pažnjom. U svijetlom baloneru, nasmiješen i plavook, stajao je nemarno naslonjen na pult zatvorene poslovnice rent-a-cara. Dopala joj se ta njegova ležernost.
- Idete u grad – upita je.
- Da.
- Mogu vas povesti, ako hoćete. Kasno je, znate..
I pristala je. Ni sama nije znala zašto. Možda zbog komocije, zbog kiše koja je vani neumorno padala, zato što joj se nije išlo taksijem. Možda zato što nije htjela biti sama, jednostavno, bez ikakvoga razloga, pristala je.
- Laris, Laris Milić – predstavio se.
«Čudno», pomisli ona, djevojačko prezime njene majke bilo je isto Milić.
- Anita.
Malo je duže zadržao njenu ruku u svojoj. Izašli su iz zgrade i došli do automobila, velike crne Mazde.
- Začas smo u Zagrebu – reče on – za deset minuta.

Vozili su se neko vrijeme, a onda njemu zazvoni mobitel.
- Halo! – javio se – dobro. Veliš ujutro? OK, čekat ću te, bez brige. Aha, i ja tebe.. - odložio je mobitel.
- Moja djevojka. Veli da avion iz Rima nije došao zbog štrajka. Dolazi sutra u 10 i 45. Alitalia im plaća smještaj u hotelu. Eh, ti Talijani, ludi su sto na sat – smijao se.
- Ja sam vam tu, u Dugavama – reče – evo baš ova bijela zgrada. Možemo popiti kavu, ako hoćete – parkirao je sa strane i zagasio motor. Gledao ju je upitno.
- Ne bi, hvala. Mogla bi ja ovdje i izići, nisam daleko.. – reče ona s nelagodom i dohvati vrata. Nije joj se dopalo što je zagasio motor.
- Ma ne, ja ću vas odvesti, bez brige – reče i ponovo okrene ključ – a, baš ste i mogli jednu kavicu, na brzinu – bio je uporan.
- Ne, kasno je. Ja sam tu, u Utrinama – reče Anita s olakšanjem – možete tamo lijevo.
- Nisam ništa loše mislio..
- Znam. Sve je u redu, malo sam umorna. Evo, možete tu stati.
- Pa, Anita, hoćemo li se vidjeti sutra na aerodromu?
Njoj se učini drskost u njegovom glasu i to ju je razljutilo.
- Možda, a možda i ne. Vidjet ćemo. Hvala na vožnji, laku noć – zalupila je vrata automobila. Dok je otključavala stubišna vrata gledala je ispod oka crnu Mazdu koja je, upaljenih svjetala, stajala sa strane. Tek kad je, s olakšanjem ušla i osvrnula se, automobil je krenuo.
- Što si taj umišlja? – govorila je tiho birajući ključ od stana – kreten!
Tek tada vidjela je da nema nesesera. Ostavila ga je u automobilu.
- O, zemljo, otvori se! – očajna, zalupi vrata stana iza sebe, zaključa, skine cipele i kaput, pa uđe u dnevni boravak. Posegnula je za telefonskim aparatom, no tada je zazvonio mobitel.
- Halo, Anita! Čuješ me? – začula je poznati glas iz daljine.
- Andrija, ljubavi, gdje si?
- U Rimu. Čuj, dolazim sutra Alitaliom preko Milana. Mislim, negdje oko jedanaest. Ovi blesavi Talijani štrajkaju, sve stoji.
- Dobro je, ne sekiraj se, nego kako si, jesi dobro putovao?
- Jesam, samo, išli smo preko Malte, onim šašavim libijskim avionom. Čovječe, ni pivo u njemu ne možeš popiti, a godinu dana nisam okusio niti kap!
- Ajde, pusti pivo. Popit ćeš ga u Zagrebu... Onda, vidimo se sutra?
- Da, vidimo se sutra, laku noć, Anita.
- Laku noć.
Odložila je mobitel, podigla slušalicu običnog telefona i okrenula informacije.
- Dobro veće, molim vas broj gospodina Milić Larisa. U Zagrebu, da.. Nemate? Kako nemate, mislim da je ulica Svetog Mateja. Da, u Dugavama – čekala je.
- Ništa? Hvala – zamišljena, spustila je slušalicu. U to opet zazvoni mobitel.
- Anita?
- Da, reci mili..
- Zaboravio sam ti kazat da te volim.
- Andrija, volim i ja tebe..
- Eto, samo to. Laku noć! – prekinuo je vezu.

U njegovom je glasu osjetila onu dobro poznatu usporenost. Nije to bilo zbog udaljenosti ili šumova, bila je sigurna. Kada bi popio, Andrija je uvijek govorio malo usporeno. Onda se sjeti nesesera i neznanca iz zračne luke. Nije joj se dopao njegov poziv na kasnu kavu, a opet, kao da ju je baš to i privlačilo. Ta lagana arogancija i sigurnost u sebe. Andrija to nikada nije imao.
Pogledala je na sat, pa se obukla. Glava je lagano boljela, a i godila bi joj mala šetnja prije spavanja, pomisli.
Došavši pred veliku bijelu zgradu u Dugavama, stane ispred stubišta. Neko je vrijeme bila neodlučna, a onda priđe portafonu. Uz rimsku brojku šest pronađe prezime Milić i pritisne dugme. Začuje tiho zujanje pa odgurne vrata.
Vani, kiša je prestala. Ulice su bile potpuno prazne i tihe. Fin miris mokre trave osjećala je u nosnicama, sve dok nije ušla u dizalo.

 

Copyright © by Eduard Pranger & Balkanski književni glasnik – BKG, 2006.

Nazad