JOSIP PUPAČIĆ

Josip Pupačić (Slime kraj Omiša, 19. rujna 1928. - Krk, 23. svibnja 1971.). Nakon klasične gimnazije u Splitu odlazi na studij književnosti u Zagreb. Od 1959. asistent je pri Katedri za stariju hrvatsku književnost Filozofskog fakulteta, a u Lyonu i Londonu je lektor i profesor hrvatskog jezika. Bio je urednik Krugova i Književnika. Pupačić je zajedno sa svojim naraštajem oko časopisa Krugovi tražio dublji, istinitiji životni realitet. Odmjerenom strukturom svojih refleksivnih metaforičkih pjesama očituje iskonsku vezanost uz podrijetlo i zavičaj. Ne privlači ga pritom toliko egzotika mediteranskog krajolika koliko svijest o pripadnosti neprekinutom lancu što ga tvore preci i potomci, te svijest o ljudskom bivanju u jedinstvu sa zemljom kojoj pripadaju. U tu se bliskost uklapa i Pupačićeva vezanost uz more i njegovo vječno beskrajno bivstvo. Najbolji je lirski izraz te tematike antologijska pjesma More. Pesimističan osjećaj života prouzročen tragičnim događajima u obiteljskom i osobnom životu, primjerice u pjesmi Tri moja brata o smrti trojice braće, uzdiže Pupačićevo lirsko obzorje do svemirskih razmjera, do smisla vlastita i općeg opstanka. Između prve Pupačićeve zbirke Cvijet izvan sebe 1958. i zadnje Moj križ svejedno gori 1971. stanovita kriza u pjesnikovu stvaralaštvu poklapa se s njegovim sukobima s nekim pojavama u društvu. No izvore produbljenosti svojega lirskoga izričaja Pupačić je uvijek, pa tako i u zadnjoj zbirci, iznova nalazio u čudesnoj zavičajnoj utemeljenosti, sjećanju na djetinjstvo i lirskom oblikovanju i očitovanju proživljenog, što njegovu poeziju uzdiže u same vrhove novije hrvatske književnosti.
Stradao je u zrakoplovnoj nesreći.
Djela: "Kiše pjevaju na jablanima", "Oporuka", "Moj križ svejedno gori", "Moj grob", "More", "Tri moja brata", "Ne može se rastati od mene".


Elfrida Matuč Mahulja - „MOJ KRIŽ SVEJEDNO GORI“ JOSIP PUPAČIĆ


Evo me, moj svijete, na raskršću i
tvom i mom.
Oprostimo se. - Ti plačeš.
Moj križ svejedno gori.
Udaljuješ se; bez pozdrava,
bez riječi, bez Boga.
I odlazim prema istoj nepoznatoj
zvijezdi.
J.Pupačić

Nisam sigurna kakva je veza između mene i pok. velikana hrvatskog pjesništva Josipa Pupačića. I nisam sigurna što me vuče da vrlo često o njemu pišem.
Da li smo se sreli na duhovnoj razini, dok je on odlazio u vjetar, a meni je vjetar u nosnice nosio stravičan miris paleži s piste krčkog aerodroma daleke 1971.? Da li je veza u mojoj uobrazilji da je mala putna torba roza boje ostavljena na pisti na kraju dugog niza velikih kufera, uredno poredanih poput posmrtne straže po istoj toj pisti, upravo Rašeljkina...? Ne znam. No nešto se zbilo tog dana kada je Josip Pupačić sa svojom obitelji odlazio u vječnost, a ja sam tek bila zakoračila u život, i upravo mi je to jedna od prvih, ako ne i prva uspomena od onih, koje ti se utisnu duboko u memoriju, i o njima čovjek može živo pripovijedati i u stotoj, ako je doživi, kao da se događaj zbio jučer.
Zasigurno znam, da mene i Pupačića veže ljubav prema moru. I ljubav prema otoku Krku. Poznato je, naime, da se Pupačić oduševio mojim Otokom, naročito Omišljem (u kome je konačno i stradao), te je tamo želio kupiti kuću. Oduševljavao se kulturnom baštinom i krajolicima. Ili je znao, da će baš ondje biti zadnja stanica njegova putovanja kroz život (pa je stoga poželio i cijelu obitelj dovesti na Krk, a svi su zajedno upravo ondje stradali).
Ovaj velikan prekrasna pjesnička izričaja toliko mistična i toliko intrigirajuća, kroz čitav je život živio tragedije i konačno i sam tragično skončao. Književne analize, kritike i knjigoljupci više se bave otkrivanjem skrivenih slutnji nesretnog pjesnika i njegovom nesrećom, nego njegovom poezijom. Nepravedno je nekako gurnut u stranu. Ili se to meni samo čini, ili je poezija u svakom pogledu gurnuta u stranu?
Pupačićeva je tragedija nastavljena i nakon njegove smrti. Naime, postoje vjerojatno u mjestima moga Otoka ulice, koje nose njegovo ime. Znam bar za uličicu u Gradu Krku. Međutim, nekako osjećam, da je trebalo već davno obilježiti ovaj Otok, kojega je pjesnik toliko volio, ovo mjesto na kome je zadnji put gledao more svojim očima, vjerojatno sretan što će uskoro dotaknuti tlo Omišlja, u kome je već u mašti sigurno sazidao ili uredio svoj mirni kutak, a sve je završilo u plamenu, prahu i pepelu...
I tu neumitno pitanje. Nije li bukteći avion na zemlji, gledan iz ptičje perspektive, jednak upravo "križu koji gori"?
Mislim da mi Krčani nismo ispunili svoju ljudsku dužnost, i da nismo na pravi način uzvratili ljubav pjesniku koji je volio naš Otok, na kome je sudbina odredila da njegov križ izgori.
Pa, kao što kažu da ne valja plakati za pokojnikom, jer mu tada ne dozvoljavamo duši da mirna ide, tako i ja nekako osjećam, da sve dok ovaj moj Otok na pravi način ne obilježi lik i djelo dugo već pokojna Pupačića, njegov križ ne prestaje gorjeti na pisti krčkog aerodroma, a možda je baš to mjesto na kome bi se moglo uraditi nešto na spomen velikom pjesniku... Mi ga se možemo podsjećati uvijek i stalno, uživajući u stihovima, koje nam je ostavio za sobom:
 
BUDI MOJA NOĆ

Dođi, koja si moja
u moju noć.
Stvori, koja si moja
moju noć.
Utišaj ovu tišinu.
Umiri ovaj mir. Utopi
ovu smrt. Proširi ovu
sobu. Razori ovaj zid.
Podigni ovo nebo. Pomiri
ove sjene. Pokosi
ovu kišu. Uglazbi
ove suze. Rascvjetaj
ove ruke
Sazidaj ove riječi. Izliječi
ove oči.
I postani moja noć.
Budi
moja noć.


KOJA SI ZAGONETNO

Koja si zagonetno
prišla i sišla u me
odjednom,
ne znam zašto si
postala moj ljepši
bolji život. I zašto si ostala
jedino u mome snu
moj život. I zašto si drugome
dala, otuđila od mene
moj život. I ostavila me
bez moga života... Koja si
zagonetno
prišla. I ostavila me
bez moga života...


DALEKO MOJA

Sve što bih ti mogao reći il dati
u ovoj maloj vrtnji koja je netom počela
bila bi samo tiha jeza, tiha vedrina

Sve iz bolova, iz bujnih perivoja
u ovom času što ga se plašim
Al to ne mogu glasom, šapatom, pjesmom

Negdje u treperenju krvi, zglavcima, dahu
nosit ću te prema tuđini
ko mornar more

A ti, i tako sama
ostat ćeš daleko moja
daleko moja
bez mene, bez nas, bez svega


TAJNA

Ti si moja tajna,
ljubav koja moli
tajnu moje tajne
da joj tajnu skrije.

Jer ako prestaneš
biti tajna moja
nestati će čara sutonskih tišina.

I ja ću te skinut s blistavih visina
da na tvoje mjesto dođe druga žena,
I reći ću svijetu: tajne nema.

Nestati će čara sutonskih tišina.


I NE ZNAŠ

I ne znaš kako je bio
velik dan
i kako si me voljela,
i kako si bila mala
za ljubav.
I ne znaš kako te nije
bilo, i kako si me voljela
i kad si postala
veća
a nije te bilo
kako si me voljela.
I kad su glavinjali
spori dani kako si
me voljela.
I kad si došla
a bio sam umro
kako si me voljela.
I kako si narasla
I kako nisi znala.


KIŠE PJEVAJU NA JABLANIMA

Kiše pjevaju na jablanima.
Sanjam:
propada nebo.

U lišću piruju zvuci,
neukroćeni uznici.

Zvona su svijetla pala u vodu.

I cvile oči dubine.
I tutnje bubnjevi s neba.

Kiše pjevaju na jablanima.
Sanjam:
propada nebo.


NAS SEDAM BRAĆE

Nas sedam braće
visoke
gledamo preko brijega
u tavne gudure.
Nas sedam braće
velike.
(Ja nisam velik. Malen.
Ali visoko
stojim uz braću.) I pitam:
zašto se ogrće
sunce. I pitam:
zašto sunce
odlazi.Malen
stojim uz svoju braću
visoko. I pitam…

Velika. Velika su moja braća.
Sunce odlazi. Toplo je
od smijeha moje braće.
Gledam poljubljen:
dobro sunce odlazi. I gledam:
stojimo visoki i gledamo.

Nas sedam braće
sestara, nas
sedam sinova. I naše sestre.
I naše tri sestre
pjevaju. A otac naš
sa štapom. Podbočen.
I naša mati svijetlom radošću.
Nas sedam braće. Stojimo.
Ja malen,
a mi visoki.
Nas sedam braće. Hej!
Nas sedam sinova.


IZMEĐU NEBA I ZEMLJE
Omišalj na Krku

More i kopno
Grad nad obalom
I rub bijelog pijeska između neba i zemlje
Gle kako prebiru
U visinama borovi
Prstima sitnim poput sunčanih zraka
Iglicama šapata
Od kog se nabire more
Zrnce po zrnce svjetlosti
Preostale iz davnina
Kap po kap znoja iscijeđenog iz umrle krvi
Na svakom zrncu po stopa
Otisnuta prema nebu;
Vjetar miluje more da u spokoju bez plača sniva
Kopno se propinje na prste
Čekajući uzalud lađe
A grad je zatvorio tamu i prekrio se ostacima krovovlja
Sa zidina bježe štakori
Ali nemaju kuda
Padaju zvijezde
Negdje posrću stope
I ukrštavaju se na kontinentu, na oceanu, na nebu
Povorka iz davnina izvire
Povorka ne prestaje
Tutnji
Povorka sve dalje korača
Cijeli moj narod korača između neba i zemlje

 

Copyright © by Josip Pupačić, Elfrida Matuč Mahulja & Balkanski književni glasnik – BKG, 2006.

Nazad