MARIO BRKLJAČIĆ

Mario Brkljačić, rođen u Zagrebu. Objavljivao u Quorumu, Republici, Libri Liberi, Vijencu,
Zarezu, Poeziji. Objavio četiri zbirke pjesama. Priče: Poražen u sekularnoj državi i Onaj
gad iz podsvijesti
, iz rukopisa Možeš vikati i vrištati.

 
Poražen u sekularnoj državi

Dražen se pohvalio da je od gazde dobio bakalar, a ja sam se bezobrazno kurčio s čitavih petsto kuna.
Dogovorili smo se da nazove pred fajrunt.
Baš kad sam programirao alarm u radnji, zazvonio je mobitel.
" Onda u Frankopanskoj, aj, bok!"
Bio je Badnjak, velik dan za ogromnu većinu Hrvata, a običan za nas dvojicu, samo obične građane.
Na ulice se navukao tanki krvožedni led.
Doklizao sam na dogovoreno mjesto.
Dražen je već bio tamo.
- Gdje ti je ta riba? – iznenadio sam se jer su mu ruke bile prazne.
Izvadio je bakalar iz džepa jakne.
- Buahaha! – zapiljio sam se u nešto što je sličilo kubanskoj cigari.
- Ti?
- Opa! – slavodobitno sam mahao novčanicom s likom oca hrvatske književnosti.
Još sam ga i poljubio u ono visoko mudro čelo.
- Ideš, čovječe! – potapšao me po ramenu.
Dražen, ne Marko.
- Gledaj ga, genij! – pažljivo sam spremio novčanicu natrag u topli novčanik.
Sjurivši se s Tuškanca, dobivši dodatni zamah u Dežmanovom prolazu, vjetar, oštar kao ženski jezik, brijao je ispaćena lica ljudi koji su nestrpljivo pocupkivali, žudeći za svojim toplim, malim domovima na periferiji.
- Gdje ćemo, negdje na pola puta? – odigao sam ovratnik jakne, usukavši, poput kornjače, glavu u ramena.
- Kod okretišta na mostu?
- Kupujem.
Tramvaji koji su vozili u suprotnom smjeru, redovito su dolazili i odlazili sa stanice.
- Na drugoj strani uvijek sve funkcionira – sjetno sam ustvrdio.
- Da se sad predomislimo i pređemo cestu, tramvaj ne bi došao najmanje pola sata – Dražen je bio nerealan.
- Najmanje sat! – iskustvo je progovorilo kroz mene, a onda sam duboko izdahnuo; para iz usta se preobrazila u zrnca kristala koje je vjetar poveo sa sobom. Barem je dio mene odlepršao odavde.
Ili, kako danas uče djecu u školi - odavdje.
I tako smo dvadeset minuta oponašali ledene skulpture, sve dok se napokon ukazao ČKD tramvaj u svoj svojoj onemoćaloj, škripajućoj, a ipak, štovanja vrijednoj starosti, garniran uzdahom grupnog olakšanja okupljenog puka, koji se sasvim jasno mogao čuti sve do toplih biskupskih dvora na Kaptolu, gdje pucketaju cjepanice u austrougarskim kaminima, a okupljeni biskupi se spore oko sadržaja poslanice, koju će kardinal nemušto pročitati s blesimetra, otupjelom i zato mu dragom stadu.
Ušli smo u negrijani vagon i izborili se za mjesto kod vrata.
Osobnom sam kartom sastrugao led s prozora, da ne moramo gledati ljude, kad smo ih već morali slušati, a vjerujte mi da nije nimalo lako otrpjeti glasno, afektirano prenemaganje dviju Dubrovčanki iza nas - kroz spiku smo saznali - studentica stomatologije, koje su sveudilj brijale kroz nos, kao da im još nitko nije rekao da je pristojnije izgovarati, pa i gluposti koje su pričale, kroz usta.
Jebiga, tko nam je kriv što smo rođeni u Zagrebu, a danas živimo u metropoli.
Dok smo na križanju s Ljubljanskom čekali zeleno na semaforu, Dražen je uspio razvezati onu špagu na ribi, a onda je cigaru objesio o rukohvat.
Nitko se od pučana nije nasmiješio.
Dapače, Dubrovčanke su nas poprijeko gledale.
Krotke dušice.
- Želim ti, ribo, da uskoro pronađeš svoga gladnog vlasnika! – svečanim sam se tonom obratio žlaprtku koji se veselo ljuljao u ritmu sedmice.
Napokon smo se dovukli do mosta.
Kako je tek tamo fijukao vjetar!
Učinilo mi se da i Sava teče brže nego inače.
Stari je ČKD napravio krug, zaustavivši se na početnoj stanici preko puta.
Čuo sam glasne proteste nekolicine penzionera što su ušli u tramvaj, želeći ugrijati kosti.
- Hehe, koji zajeb! Jes! – u zraku sam ispilio lajsnu.
Vozač je nemoćno širio ruke, a onda je jedan djedica spazio bakalar - strgnuo ga je refleksom geparda.
Jedan drugi je, pak, tvrdio da je prvi ugledao ribu.
Bit će frke!
PIZZA, ROŠTILJ, SENDVIČI, SLADOLED, BILJAR!
Uletjeli smo u toplu salu, skinuli jakne i sjeli za mramorni stol.
Uh!
Jeboti!
Obojica smo stresli ramenima.
- Izvolite – konobarica nas je dočekala namještenim osmijehom.
- Ja ću vruću miješanu i veliko orošeno Karlovačko! – protrljao sam ruke.
- Meni vruću slavonsku i veliko ledeno Ožujsko! – Dražen je rukom pljesnuo nogu.
Ona nije dijelila naše oduševljenje već nas je zaprepašteno odmjerila od glave do ruku.
- Žao mi je, dečki, ali danas služimo samo pizze s bakalarom.
Jadnica nije shvatila da je na brisanom prostoru – unakrsnom, rafalnom paljbom upitnika, gađali smo je ravno u glavu.
- Zašto? – prvi sam se bacio pitanjem, iako bih, da sam mogao birati, odabrao kamen.
- Pa, danas je Badnjak.
Nisam mogao vjerovati da je to rekla.
- Koliko sam uspio vidjeti, na ulazu ne piše da je ovo kuhinja Caritasa, a ni pučka.
- Piše pizza, a kakve veze ona ima s Badnjakom? – Dražen je klimnuo glavom.
- Pa, takvi su ovdje običaji.
- Gdje? – osvrnuo sam se oko sebe, ali nisam ih vidio.
- Ako vam je do mesa, dečki, probajte negdje drugdje.
Zna li ona da je Hrvatska sekularna država? Ne, to bi me predaleko odvelo. Zato sam joj samo dobacio: - Bog vas blagoslovio, draga gospođice, i vašu pizzeriju!
- Hvala, nego, jeste odlučili?
Pogledao sam Dražena koji je poniknuo pogledom, skrušeno zatraživši Ožujsko i četiri sira s bakalarom.
Jebiga.
Bilo je očito da se radi o profesionalki koja vlada situacijom, jer je, s pobjedonosnim osmjehom na licu, zapiljivši se ravno u moje umorne oči, zacvrkutala: - Vi ćete onda Karlovačko i isto četiri sira s bakalarom?
Klimnuo sam glavom, poražen u sekularnoj državi.


Onaj gad iz podsvijesti

Samo što sam izišao iz zgrade, neki lik s dugom, masnom kosom, sav izdrapan i ružan, s vrećicama ispod plavih očiju, boksačkim nosom i srebrnom rinčicom u uhu, iskočio je iza kontejnera i ispriječio mi se na putu prema birtiji.
Baš me naljutio, jer sam čitav bogovetni dan razgovarao s onim gadom iz podsvijesti, koji me uporno nagovarao da iziđem iz stana i odem družiti se s ljudima jer ću, u protivnom, poludjeti od samoće i baciti se s petog kata.
Ako mi se isti tren ne makne s prolaza, kreature ispred sebe odlučio sam se riješiti jednim odmjerenim udarcem koljenom u jaja.
Ali, usrao sam se kad je izdrapani krenuo rukom prema zadnjem džepu hlača.
- Hej! – ustuknuo sam za dva koraka, pripremajući obranu od napada nožem ili molitvu ako će u igri biti utoka.
- Sve je u redu, gospodine, molim vas osobnu – tip mi je tutnuo policijsku značku pod nos.
Mislim, svašta.
Pročeprkao sam po torbici svezanoj oko struka i dao mu je.
Drot s tetovažama na podlakticama, eto, i to sam imao priliku doživjeti.
- Mario, šta radiš u Sopotu ako ti je mjesto prebivališta u Prečkom? - mislim da je sasvim izlišno reći da nisam povjerovao vlastitim ušima.
- Molim?
- Šta radiš u Sopotu?
Pitanje je zazvučalo toliko apsurdno, da mi je na pamet pala fora sa skrivenom kamerom.
- Gdje je?
- Molim?
- Skrivena kamera – blesasto sam se nasmiješio - Jel' možda u onom grmu preko ceste?
Izdrapani je okrenuo glavu prema tamo.
- Dovedi budalu ovamo! – oglasio se tip koji je sjedio za volanom forda, izbacivši obrijanu glavu kroz suvozačev prozor.
- Hajdemo – masni me povukao za sobom.
- Čekajte malo, pa o čemu se tu radi? – zastao sam u opravdanom gnjevu slobodoumnog, nezaposlenog građanina, koji zna za sve svoje ustavom zajamčene slobode.
- Daj, čovječe, nemoj mi radit sranja, ako ne želiš narukvice! – bilo je očito da ga nisam impresionirao svojim, ionako izlišnim pitanjem, a jasno je i da nisam bio raspoložen hodati naseljem s njima na rukama.
- Svu tu ološ treba strpat u zatvor! – oglasila se tada i susjeda s prvog kata, babetina koja je čitave dane držala stražu na ulazu, a onda je zalupila prozorom i navukla čipkaste zastore.
O, jebem ti mater, primitivnu, pička ti materina!
Veli mi poslije Sandra da zašto sam pristao sjesti u njihov auto.
Nisam pristao, izdrapani me jednostavno ugurao na zadnje sjedište.
Klizili smo Avenijom Dubrovnik, a onaj za volanom, ta ogavna nabildana svinja obrijane glave, tješio me, rekavši kako će sve biti u redu i da se ne brinem.
- Gospodine, ne brinem se, jer nisam kriv ni za šta.
- Naravno da nisi – složio se sa mnom.
Ipak sam se usrao od straha, kad sam shvatio da gad vozi prema savskom nasipu, lijepom mjestu za namještanje bubrega narkomanima, pankerima, sitnim preprodavačima trave i drugim pripadnicima polusvijeta.
Uskoro će tamo svečano pasti i skalp običnog građanina.
- Nisam znao da idemo loviti leptire - pokušao sam biti duhovit.
Zaustavili smo se kod rampe.
Obrijani je izišao iz auta i teškim se koracima popeo na stazu.
- Koji kurac? – više nisam birao riječi.
- Ništa, odmorit ćemo dok ne padne noć.
- Mislim, vi stvarno nemate pametnijeg posla nego baviti se otmicama – vikao sam, krenuvši rukom prema bravi na vratima.
Vuuuš!
Nisam mogao vjerovati da je to učinio: dlanom sam pokrio uho u kojem su mi zujale ose i stršljeni.
Obrijani je pišao s nasipa na drugu stranu.
- Kad me pustite, otići ću ravno Čičku iz helsinškog i reći mu za ovo! – izrekavši tu smiješnu prijetnju, osjetio sam se totalnim kretenom.
- Buahaha… Hekler, čuj ovu budalu! – izdrapani je, slomljen napola od smijeha, morao izići iz auta.
Hakler?
- Šta kaže? – obrijani se oprezno spuštao nasipom, povlačeći rajfešlus.
- Kaže da će nas prijaviti Čičku!
- Jel' onom pederu što radi za strane službe, a?! Baš si pravog naš'o kome ćeš se potužit! – šakom je dobro zatresao staklo na zadnjim vratima. Onda je opsovao, popravivši zlatni pečatnjak.
Jebote, ovi su drogirani kileri željni krvi, a ne drotovi. Iako su i oni su počesto željni krvi.
Obrijani je nešto šapnuo izdrapanom na uho, a zatim je prešao prašnjavu stazu, zavukavši se u grmlje.
Izdrapani mi je zapovjedio da iziđem.
Naslonio sam se na prtljažnik, navukavši prezrivu grimasu preko uplašenog lica.
Čičkovi, o mater vam jebem!
Prvi se bacio izdrapani.
Onda obrijani.
Pobacali su sve što su imali u rukama.
- Vidi ga, pravi rastafarijanac! – obrijani je prasnuo u smijeh.
- Pravi urbani kit!
- Jebeni diler!
Dakle, tu smo.
- Ljudi, ovo je gadan nesporazum – iscijedio sam glasom koji je zateturao na samom rubu plača.
- Vidi pizde – obrijani me klepio po leđima, a onda se zavukao u kabinu, pročeprkavši po suvozačevom pretincu, iz kojeg je izvukao veliku žutu kuvertu.
Stao je ispred mene i krenuo listati A4 fotografije u boji.
Pokušao sam odglumiti nezainteresiranost, ali kad sam vidio ekipu iz birtije, nisam mogao, a da ga zaprepašteno ne pogledam.
- A, dileru? – klimnuo je glavom.
- Vi ste to snimili?
Umjesto odgovora, fotografijama me ošinuo preko nosa.
- Šuti i gledaj – nastavio ih je listati, a onda je zastao.
Buljio sam u fotografiju na kojoj sam zamrznut u trenutku kad sam Braci dodavao pljugu.
- A?
- Pa šta, pušimo Samson – ravnodušno sam slegao ramenima.
Obrijani se maknuo u stranu, a izdrapani me opet ošamario, taj put iz sve snage. Zacrnilo mi se pred očima, zateturao sam, a krv iz nosa mi se slila preko brade.
Uspravio sam se i pljunuo u prašinu.
- Jebiga, ljudi, ovo nema smisla.
- Ma, hajde, muškarčino, nije to ništa – obrijani se ufurao u ulogu brižnog oca, ponudivši mi papirnatu maramicu.
- Hvala, baš ljubazno od vas, ali mogli bi me sad slikat ovakvog – pogledao sam ga ravno u smeđe, bezizražajne oči.
- Slušaj, Mario, hajde da skratimo priču i izbjegnemo krvoproliće, nas zanima ovaj – pokazao mi je Konja čija je glava bila zaokružena crvenim flomasterom – a ti bi nam mogao reći nešto o njemu.
Duboko sam uzdahnuo. Onda se javio onaj gad iz podsvijesti. Reci im, čovječe, sve što znaš, boli te kurac, navalio je.
- Dobro, što želite znati?
Lik me tada ljubazno ponudio cigaretom iz prošvercane kutije crvenog Marlbora.
- Hvala – pripalio sam i njegovu.
- Pa, sve… otkada ga poznaješ, u koje je vrijeme doma, a u koje vrijeme ga nema, s kime se sastaje, gdje mu živi cura, i to.
Teatralno sam prekrižio ruke na prsima.
Još teatralnije sam otpuhnuo dim prema nebu.
- Dok vam ispričam sve što znam o Konju, ovi će vam opaki komarci isisati svu vašu drotovsku krv, smrdljive seljačine – uzeo sam zraka - Jebem vam mater!
Obrijani je podigao obrve, a orošeno mu se čelo preobrazilo u prekuhanu štruklu.
Izdrapani nije mogao vjerovati vlastitim ušima.
Obrijani je ispljunuo cigaretu, opsovao mi mamu, i zviznuo me koljenom u trbuh.
Presavio sam se od bola, ostao sam bez zraka, oči su mi zasuzile, a onda mi je izdrapani uvalio još i čizmu pod rebra – sunce je brzo nestalo iza nasipa.
Pao sam kao stablo i to ravno licem u mravinjak, uzbunivši tisuće vrijednih žutih ubojica što su me istog časa počele bijesno gristi.
Zatim je na mravinjak pala i moja osobna karta.


 

Copyright © by Mario Brkljačić & Balkanski književni glasnik – BKG, 2006.

Nazad