MILAN FOŠNER

Rođen sam 12. 9. 1971. Živim i preživljavam i pišem - u Zagrebu. Objavio sam tri knjige pjesama:
1. Put od Ljubljane do Folnegovićevog naselja - 2000,
2. Život u kući slijepih - 2002,
3. Užasno vam je dobro, zar ne!? - 2005.
Sve to se nalazi na mom site-u: www.inet.hr/~mfosner
Dobio sam i neke nagrade za te svoje pjesme, a nagrađena mi je i jedna kratka priča na natječaju FAK-a 2002 godine. ali - da pošteno priznam: malo mi se i jebe za te nagrade, nisu mi previše važne - ono što mi je važno je preko 150 samostalnih nastupa širom Hrvatske. Od nastupa po prostorima ex-yu izdvajam: Beograd (3 puta), Novi Sad, Sarajevo, Tuzla, Mostar, Skopje, Kragujevac..

 

JEDNA ZA MOJU MALU

ja sam često gadan prema njoj
i onda ona plače
i onda joj ja kažem:
'slušaj mala: i život je bio
gadan prema meni,
ja ne znam drukčije.'
ona onda spava
a ja cijelu noć tipkam
i pijem i pušim i sve što radim
radim kao da mi je to posljednje
što ću učiniti u životu.
ujutro je sve u redu
i ona se smije i grli me
i kaže 'kaj si opet u komi?',
a ja tražim zraka
i čudim se kako netko
sa tako malim rukama
uspijeva grliti
tako veliku mrcinu
kao što sam ja.

DANI KAD TI NIŠTA NIJE VAŽNO

u danima kad ti ništa nije važno,
pališ novu cigaretu prethodnom,
i malo kašlješ zbog te ludosti.
zasuzi ti lijevo oko, nakon njega i desno,
ali svejedno se nastavljaš
gušiti u dimu, to ti odgovara,
jer - sad su došli dani
u kojima ti nije važno što radiš.
tih dana sve se poklopi:
nema poziva na koji se želiš javiti,
nema posla kojeg moraš obaviti,
tih dana ostaješ duže u krevetu, jer,
svi ljudi koje znaš trenutno su vrlo zauzeti:
svojim muževima, svojim ženama, svojom djecom
i svojim karijerama koje su još u začetku
(i samo je pitanje vremena kad postat će blistave).
svi ti dragi ljudi koje znaš,
zauzeti su svojim traumama i skrivanju istih.
ti nemaš ništa od svega toga,
pa ostaješ u krevetu dokle god želiš
sa mislima,
kako ništa od svega toga
ionako
nije
toliko
važno
da bi žalio za propuštenim.

ustaješ - da otvoriš prozor,
i griješiš kad misliš da je
jedan
udarac
dovoljan.
zato udaraš sve dok zidovi
ne promjene boju,
smiješ se bezobrazno i slobodno,
živiš dane kad ti ništa nije važno.
pozdravljaš ljude koji su se okupili
ispod tvoga prozora i
pljuješ na njihove traume i karijere.
šalješ poljubac njihovim monstrumima
dok oni upiru prstom u tebe.
povlačiš se natrag u svoju sobu
u kojoj su zidovi promijenili boju,
i nastavljaš držati u neizvjesnosti
sve one koji očekuju tvoj pad.
dok pališ cigaretu - čekaš:
koga će prvog poslati ?


LED NA TREPAVICAMA

ovdje je tako hladno,
pravi su neljudski uvjeti tu kod mene.
svejedno osjećam potrebu da ti se javim
iako je oko nule - javili su to na radiju.
imam tranzistor koji lovi samo dvije stanice,
ima ozbiljne glazbe i ima vijesti
i ja sam čuo u tim simfonijama
da je oko nule u ovome stanu
punom tišine
i smrada duhana od sinoć
i znoja od svih proteklih noći.

sa svim dekama pokriven
želim ti reći da su dvije sasvim u redu,
a ova treća je jako tanka i ima
slike životinja po sebi
i ja ležim pod svim tim dekama.
evo, htio sam da znaš da nisi ništa propustila,
iako ne bih rekao da si dala baš sve od sebe.

ali, ja ti ne zamjeram
u ovoj državi se još samo psi nisu predali
svi su drugi ili mrtvi ili ludi
ili sam ja isuviše subjektivan
ili je sve to tako nekako tu negdje...

vani je siječanj sa mačem u ruci
i hladnoća obojena tugom
zamagljuje pogled.

GADE MI SE NEKI IZ PUBLIKE

u publici su uvijek dame
u crnim haljinama s brošem
i u publici su uvijek dame
u zelenim haljinama s brošem
to su dame koje me uvijek kritiziraju.

u publici su i penzioneri koji
ovdje samo gube vrijeme,
to su luckasti tipovi od 50 kg
koji me naprosto obožavaju i
oni mi poslije nastupa uvijek prvi pružaju ruke,
dok njihove ruke vape za infuzijom glukoze.

u publici je i bijesna omladina
koja je bezazlena (ali je svejedno - bijesna)
i stalno netko od njih fotografira
kao da mu o tome ovisi život ili karijera.

tu su i naizgled samouvjerene žene
koje mi nude seks poslije nastupa - ali:
'prvo bi mi htjele pročitati svoje pjesme'
(a vjerujte mi - nema boljeg načina
da vas prođe želja za seksom).

u publici su konobari koji mrze svoj posao
zajedno sa voditeljima programa
koji najčešće ne znaju svoj posao
i u publici su mnogi
koji nikada nisu ni imali nikakav posao.


U PUBLICI SU NAJČEŠĆE LJUDI
KOJE JA NE PODNOSIM.

jedino dobro u svemu tome je
što ti na početku priredbe
organizatori obično daju
dovoljno piva ili vina

pa tako uz piće
susreti sa vlastitom publikom
postaju malo podnošljiviji.

BIJEG

neke stvari u životu
su važne i potrebne
a raznim ljudima
razne stvari padaju na pamet.

kad bi čovjek o tome razmišljao bez pića
bio bi u opasnosti
i zato mu je čaša vrlo važna
u životu punome opasnosti.

čaša u tvojim rukama
je potrebna za snove
ona ti treba da ispuniš neka očekivanja
ona ti treba da doživiš neka priviđenja

u svome jedinom životu

gdje je sve tako lomljivo
i gdje je sve podložno promjenama
i ruci koja se trese
i grlu koje je žedno.

možeš plakati u životu
možeš plakati do mile volje
ali ništa nećeš moći napraviti
dok u noćima
tvoja prošlost kesi svoje zube.

 

Copyright © by Milan Fošner & Balkanski književni glasnik – BKG, 2006.

Nazad