MORTEN SØNDERGAARD

Morten Søndergaard (rodjen 1964.) je urednik danskog literarnog časopisa Hvedekorn, Zrno Pšenice (http://www.hvedekorn.dk). Jedan je od najznačanjnijih danskih pjesnika generacije devedestih. Ovu pjesničku generaciju karakteriše fragmentarnost u izrazu i mnogostrukost u formi. Granice identiteta se razgrađuju, dok zajednički mit i prepoznatljiv identitet pojedinca nestaju u fragmentarnosti utisaka iz svakodnevice. Isječci filozofskih, religijskih, jezičkih i tjelesnih iskustava čine tekstualni mozaik ovih pjesnika koji su se pojavili na sceni u Danskoj devedestih godina. Morten Søndergaard je ovo sam izrazio sljedećim riječima u jednom intervjuu: ”Ne vjerujem da se svijet samo tako jednostavno razbio u komade, i da se ništa više ne može učiniti. Vjerujem da svi ti komadi od kojih se svijet sastoji, mogu sad da se upotrijebe za nešto: da mogu da upute jedno na drugo i da stvore lokalna značenja, oblike i sadržaje.”


O pjesmama u ovom broju Balkanskog književnog glasnika:

Umjetnici, baš kao i vojskovodje i kriminalci, inspirisali su se, i još uvijek to čine, već postojećim djelima i poznatim ličnostima iz bliže ili dalje prošlosti. Crvene niti genija i ludaka, mogu se pratiti iz pokoljenja u pokoljenje, i iz naroda u narod... Morten Søndergaard se ovdje sretno inspirisao Mikelanđelovim zadnjim i nedovršenim kiparskim djelom iz 1564. (u pjesmi Odbrojavanje). Umjetnik je tada imao 89 godina i radio je na ovoj bogorodičinoj skulpturi, još uvijek čak i četiri dana prije svoje smrti. Jedan tadašnji posjetitelj u Mikelanđelovom studiju, zabilježio je da je starac batom i dlijetom tako navaljivao na kararski kamen, da ni tri mladja klesara za tri sata ne bi mogli isklesati koliko je Mikelanđelo klesao za samo frtalj sata.


 
Snažno osvijetljen trajekt izvan kontrole
preorava pejzaž.
Nisam znao, da je bio usidren
u kući, ali novogodišnje veče je,
i gosti su presjekli sve veze.
Puštaj! Mi smo izbjeglice,
visimo o boku
broda slučajnosti. Nastavi,
jer ništa drugo osim pjesama
i zbrkanih dana nemamo da isturimo
na put zlu i odurnosti.
Kažem: Volim svaki opčaravajući udar
tvoga srca. Ti kažeš: to je kao da sam ja -
ti. Ali, nemoj da se uplašiš.
To si naravno – ti, i pjesma stoji
i krči kao stari tranzistor
unutra u haosu potpunog mraka.

*

Kuća. Sunce.
Drvo. Osmijeh.
Mjesec. Stolica.
Tvoja kosa duga.
Lice divljakuše.
Tvojih deset hiljada volti
sa elektrode
tvog jezika.
Tvoja ruka, tvoje
tople sise.
Lakoća
koja
mora da ima astronomske
posljedice.
Pazi, pa ti
možeš
gradovima da zanjišeš,
galaksije
da sudariš
u tom svom osmjehu.
Osjećam
nedostatak
otpora vazduha,
a ipak
očekuje se
da vladam,
pa i
najmanjim riječima:
Kuća. Sunce.
Drvo. Osmijeh.
Mjesec. Stolica


ODBROJAVANJE

Uz Mikelanđelovu Pietu
(Pieta di Rondanini i Milano)

I unutra u stijeni postoji skulptura već
i u toj, još jedna
i još jedna
i gdje da se zaustavim
jer jedino sumnja je još ostala
riječi leže
u mome naliv-peru
dobar je to osjećaj
dotaći dno
u ovom moru riječi
ali ti mi šapćeš
kako niko ne stigne da završi
to čime se bavio
i da je ljubav jedna jedina
nesvršena želja o nastavku
podižeš me
puštaš me da padnem
možda je to sama smrt
ta koju pokušavaš da pokreneš

možda postoji to za čim tragam
u bijelom mramornom monolitu
koji lebdi poput zaustavljenog straha
usred samoubilačkog skoka
hujećetiho sad
iznenada ništa
moja ruka što spava
izvan moga tijela

možda kao mrak uvit
ispod ulične svjetiljke
ili nešto drugo
a mnogo više komplikovano
moj tata npr. u napadu epilepsije
šta je to što on vidi kad mu se oči
iskolače bjelinom napolje

pokušavam da ga ponovo podignem
uljepljen mrakom
kako teško tijelo može biti
kad se preobrazi
u neobičnu
mekanu stijenu

ili je to
moja mala bijela mama
gdje je došla
da me udavi
gdje gotovo nema više ničega

jedan dvoglavi andjeo
gdje rastače sve
svojim
pogledom unutra

dvoje ljudi
u čudnom
jedinstvu

brijeg
koji pokušava

da ide

("Vinci, kasnije", Borgen 2002)

 

Copyright © by Morten Søndergaard & Balkanski književni glasnik – BKG, 2006.
Sa danskog preveo i priredio Aleksandar Šajin