MUHAREM BAZDULJ

(Travnik, 1977.) dosad je objavio: One Like a Song (1999.), Druga knjiga (2000.), Travničko trojstvo (2002.) i Koncert (2003.), Đaur i Zulejha (2005.), Poslovi i dani (2005.)
Za Drugu knjigu je dobio nagradu Soros fondacije - Otvoreno društvo BiH za najbolju knjigu priča.
Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.


LEPA SELA LEPO GORE

   

(…) kazna upućena odozgo zbog grijehova prošlosti, kobna posljedica starog zla.
Nikolaj Berđajev


Bili su glasni. Čuo ih je cijeli autobus. Nije da su vikali – bili su jednostavno glasni. Radio je bio jako tih, studenti koji su za vikend išli kući imali su slušalice u ušima, nekoliko starijih žena je tiho ćućorilo na prednjim sjedištima, čovjek preko puta mene je čitao novine, a ova trojica pozadi, na sećiji, su pričali. Nije meni mrsko slušat takve priče, ne bude dosadno, a zna biti i književno podsticajno. David Albahari je negdje primjetio da je za pisca egzil najproblematičniji zbog gubitka sluha za živost jezika. Obični svakodnevni dijalozi po autobusima i tramvajima, po stadionima i kafanama, na ulici i u parkovima, piscu su jako teško zamjenjiv resurs. Nedavno sam, recimo, na zagrebačkom autobusnom kolodvoru slušao razgovor čistačica, u kojem se refrenski ponavljala riječ skafander. Mislio sam da ih muči ptičija gripa ili mogućnost nekakve slične epidemije, a one su zapravo aludirale na Ivu Sanadera. I džaba ti tu čitanje svih ondašnjih novina i redovno posjećivanje internetskih foruma; ništa mi tačnije nije razotkrilo situaciju od običnog razgovora dviju čistačica. Nikakva književna avangarda nije u kovanju novih riječi genijalnija od glasa naroda.

Ova trojica iza mene najprije su pričali o klađenju - tipičan dijalog za bosanske muškarce u ranim dvadesetim. Nije ni taj dio razgovora, međutim, bio nezanimljiv. Otkrio sam, naime, nešto zanimljivo. Vokabular sve trojice bio je bliži onom što smo nekoć zvali istočna varijanta, no isto su tako sva trojica govorili zbroj golova i dobitak tjedna. Priča o sportu prirodno je prešla na priču o politici. Komentirali su sve: od Kosova do Iraka. Sjedili su iza mene, nisam ih video, no već sam mogao razlikovati glasove: jedan je bio piskutav, drugi nije pravilno izgovarao r – kotrljao ga je na francuski način, treći je po hercegovački razvačio. Piskutavi je bio najgovorljiviji, Hercegovac najglasniji, a Francuz najšutljiviji. Priča o politici miješala se s pričom o novinarstvu, o estradi, o kulturi, o društvu općenito. Sva su trojica bili pametni, duhoviti, nisu marili za političku korektnost i uglavnom su se u svemu slagali. Uskoro su, međutim, zašutili. Nestalo im je valjda tema za razgovor. Šum motora sada se jasno čuo. Zagledao sam se kroz prozor. Pitomi brežuljkasti pejzaž polako je ostajao iza nas. Bližili smo se uskoj riječnoj dolini usječenoj među visoke planinske strane.

Bijah umoran i zamišljen. Noć prije gotovo da i nisam spavao. Na televiziji je bio Mystic River i ja nisam mogao ne gledati ga, makar to bio i treći put. Briljantan film: od naslova do svake pojedinosti. Svi su ga uporno prevodili kao Mistična rijeka, mada je iz samog filma bilo jasno da se misli na rijeku koja se zove Mystic. Bio sam u Bostonu prije-tri četiri godine, bila je noć i snijeg je iznenada, bukvalno iz vedra neba, stao sipati dok sam pušio stojeći pod jednim visokim stablom na obali rijeke Mystic. No dobro, svaka je rijeka barem malo – mistična, a ova kraj koje krivuda cesta kojom se trucka naš autobus meni je najmističnija. Utonuo sam u misli, u uspomene, već zapravo nesvjestan krajolika. Glas me, međutim, prenuo, piskutav glas. Prolazili smo kraj ruševina. Ostaci spaljenih kuća ličili su na crne krnjotke, one obnovljene djelovale su nestvarno; novu džamiju nikad nisam mogao pogledati, a da se ne sjetim one fotografije s poleglom munarom koja je obišla svijet. Selo čije mi je ime u djetinjstvu prizivalo tek nejasnu asocijaciju na toponim nadomak mog grada postalo je u ratu zlosretno poznato od Atlante do Kuala Lumpura. Koliko sam puta samo slušao kako se engleski novinari i afrički suci na službi u Haagu muče izgovarajući tih nekoliko slogova.

Piskutavi je, dakle, rekao: Lepa sela lepo gore. Njegovi su prijatelji šutjeli pa je on valjda osjetio potrebu da pojasni svoju misao. Super je meni, rekao je, ona rečenica iz tog filma. Svi su onda pravo ložili na taj film, rekao je, ja još ponajmanje, ali kako vrijeme prolazi ta mi je rečenica sve bolja. Sjećaš se, rekao je, kad onaj tip gleda selo u plamenu i kaže nešto tipa: tako smo lako gradili kuće zato sad i gore tako lijepo. To je sranje, tako je rekao glas otežući po hercegovski, još glasnije nego obično. Glupa četnička priča, nastavio je, to ti je to. I ne mislim, govorio je dalje, na onu najnižu propagandnu razinu tog glupog filma. Sranje mi je općenito ta priča, ono, ako si lovu lako zaradio, lako ćeš je i potrošit, ako si kuću lako izgradio, lijepo će i izgorit, ako si brzo smršo brzo ćeš se i udebljat, rekao je. To je najgluplja varijanta varanja, to nije samo laž, to je prevara, govorio je, to je zamjena teza, to je quid pro quo, sve je to uostalom vrlo opasano i zapravo je nastavak spaljivanja sela drugim sredstvima. Jasno mi je kad to kaže filmski četnik, ali mi je nije jasno kad ti tako govoriš, završio je već uspuhani Hercegovac. Jebiga, odgovori odmah Piskutavi, sad ćeš ti počet sa onom pričom koju nam je još u ratu prodavo mali Beso, a on ju je sigurno čuo od nekog hodže, znaš onu priču da smo zaslužili sve što nam se dešava, da smo krivi jer nismo bili dobri muslimani. Pravo da ti kažem, rekao je Hercegovac, ta je priča milion puta smislenija od ove tvoje. Izvini, nastavio je, neću reći da se ja s tim sto posto slažem, ali priča o Božijoj kazni ima smisla. Strašno me nervira to licemjerje ljudi kod nas, govorio je, svi čitaju horoskope, sve novine pune oglasa raznih vidovnjakinja, glupe new age furke na svakom koraku, a kad neko spomene Božiju kaznu neki ga gledaju ko da je lud. Ma dobro, prekinu ga Piskutavi, nemoj odmah pjenit, donekle si i u pravu, samo ja se sjećam da je jedan tip još onda poklopio Besu kazavši mu da argument ne stoji jer su u Bosni najviše stradali upravo vjernici, upravo pravi muslimani kakvih je uostalom najviše i bilo po selima, a seljaka je, znaš i sam, najviše ubijeno. Ma nisam ni ja mislio na neku mafijašku kaznu, reče pomirljivo Hercegovac, strada konkretno onaj ko je zgriješio, mislio sam više, napravio je malu pauzu, simbolično. Znaš, reče Francuz uključivši se prvi put u njihov razgovor, upravo ta priča sa simbolizmom je ustvari opasna. Govorio je tiho, morao sam načuliti uši da ga čujem. Taj simbolizam, govorio je, simbolički ujedinjuje obje vaše priče. A simbolizam općenito je vrlo često sranje zato jer zanemaruje konkretno. Ako već hoćete simboličnu priču – evo vam moja simbolična priča. Nakratko je zastao, pa nastavio: tri su se stvari sastavile, pa mi je ovo palo na pamet, budalasto je i svakakvo, ali, jebiga, palo mi je na pamet. Gledo sam juče, zapravo sasvim slučajno, nekakav dokumentarac o iračko-iranskom ratu, ono, klasična priča, kako je Sadam nekad valjo zapadnim zemljama, a kako im više ne valja. I bilo je groznih priča u dokumentarcu: djeca ginu od granata, ljudi sprženi bombama, rafali kose osamnaestogodišnje klince. Naveče opet gledam neki horor, klasika, ništa posebno, što se strave tiče kamilica prema ovom dokumentarcu. Glavna caka je kletva, žena neka, nije ni vještica, ono obična žena, proklela neke tipove što su joj pobili familiju i sad se njima i svima koji s njima imaju neke veze fakat počinju dešavat žešća sranja. Film ko film, kažem, ništa posebno. Nego, ja jutros ustanem, iziđem na kafu, uzmem novine i čitam neki članak o Džoniju Štuliću, znaš kako je sad cijela histerija oko njega. I novinar ti je taj iskopo odnekud neku staru Štulićevu izjavu, valjda ono kad je rat kod nas tek počinjo. Štulić ti je tad navodno reko nešto tipa: šta su mislili Bosanci da im se trgovina oružjem neće osvetit, pa na jedna su im vrata Iranci izlazili, a Iračani na druga ulazili. I ovaj ga novinar napada zbog te izjave, a ja se zamislio. Nek je samo jedna Perzijanka ili Arapkinja proklela metak, nek je samo jedna jadna mater proklela i onog ko ga napravi... Samo to i eto ti, reče Francuz i opet zastade. To je moja simbolična priča, tako je završio. Njegovi su drugovi šutjeli, samo je Hercegovac minut-dva kasnije rekao: Zajebano, što kaže moj daidža – sebičan je insan i kratkovid.

Tišina opet zavladala autobusom. Svi kao da su se zamislili. Jedna od onih žena sprijeda je uzdahnula. Prije nego je šofer bučno zakočio, moj je susjed presavio svoje novine i doviknuo mu: Majstore, ima izać.


 

Copyright © by Muharem Bazdulj & Balkanski književni glasnik – BKG, 2006.

Nazad