PETER REZMAN

Rođen 21.10.1956. u Celju, živi u Šoštanju. 1975. godine zaposlio se u Rudniku lignita Velenje, a od 1986. aktivno sudjeluje u ekološkom pokretu u Šaleškoj dolini. 1990. godine zapošljava se u Skupštini općine Velenje; 1995. prelazi u Općinu Šoštanj. 1996. godine zbog bolesti odlazi u mirovinu.
Poeziju je počeo objavljivati osamdesetih godina prošloga stoljeća. 1982. bio je učesnik susreta pjesnika i pisaca početnika u Gradišču u Slovenskim Goricama. 1983. je veći broj njegovih pjesama objavljen u knjizi Slovenske rudarske pjesme (u Trbovlju, izbor dr. Matjaž Kmecl). 1985. u vlastitoj nakladi izdaje pjesničku zbirku Pjesme iz ugljena i zbirku kratke proze Kiril Lajš nije vlasnik krčme. 1991. mu je Kulturna zajednica Velenje izdala, zajedno sa djelima slikara Andreja Krevzla, pjesničku mapu. U sezoni 1993/'94 je Amatersko kazalište Velenje uprizorilo njegov dramski tekst Ogledalce. 1998. godine izdaje zbirku pjesama Družmirje (nakladnik Pozoj, Velenje). U revijama Mentor i Dialozi redovito objavljuje prozu i poeziju, a tu su objavljena i njegova dva dramska teksta Ogledalce i Kuća. Aprila 2005. godine, na natječaju koji raspisuju revija Sodobnost / Suvremenost i Društvo slovenskih pisaca, njegova priča Osamstošesnaest nominirana je za najbolju kratku priču.
Dramu Kuća u originalu možete pročitati ovde.

 

 

KUĆA

Drama

 

Uloge:

ANA, udovica, 60 godina;
ANJA, Anina kći, 35 godina;ANEJ, Anin sin, 40 godina;
EMA, Anina sestra, 50 godina;
GREGOR, Anjin muž, 38 godina;
MARIJA, Anina susjeda, 60 godina;
IVAN, Marijin muž, 65 godina;
PAULA, Anina susjeda, 55 godina;
JOŽE, Paulin muž, 60 godina;

Kuća se nalazi na granici između ruralnog i urbanog okoliša, gdje je u zadnje vrijeme izgrađeno mnogo sličnih kuća.

Sve tri slike događaju se u sva četiri kućna prostora.
Stanari i posjetioci kuće većinu vremena provode u donjim prostorima, koji su bili planirani za »podrumske« aktivnosti (ložionica, radionica, garaža, ostava…), ali ih je vlasnik kuće preuredio za potrebe svakodnevnog boravka u njima. Tako su dvije gornje prostorije – kuhinja i prostor za spavanje – zapravo dolje, i mješavina su podrumskih i boravišnih prostorija. Obe donje prostorije niže su od dviju gornjih, a stješnjenost povećavaju još i po stropu izvedene i izolirane cijevi centralnoga grijanja, dodatni kablovi elektro-instalacije, tu se nalazi i peć centralnoga grijanja i rezervoar za toplu vodu, kabasti sanduci za spremanje starih stvari i slično.

U kuhinjskom se prostoru nalazi klasično kuhinjsko pokućstvo u kombinaciji s »podrumskom« opremom i napravama. Tu su također i kuhinjski stol i stolice.

Po istom principu kao donji kuhinjski, opremljen je i donji, podrumski prostor za spavanje. Tu se nalazi kauč za razvlačenje, noćni ormarić i ormar za garderobu iz drugog kompleta pokućstva, dok se uz drugi zid nalazi labirint vodovodnih cijevi i razvodna ploča za struju s ne baš svim osiguračima itd.
Tako su donji, podrumski prostori potpuno iskorišteni, a u cilju da gornji, predviđeni za stanovanje, kao također i pokućstvo u njima, ostanu očuvani.
Gornji dio kuće ima znatno viši strop od podrumskog dijela, u kojemu se, dakle, odvija život stanara kuće.
Jedna od dviju gornjih prostorija cijelo je vrijeme događanja opremljena klasičnim serijskim pokućstvom za dnevne sobe: trosjed, dvije fotelje, niski stolić, TV-regal, na zidu tapiserija s motivom jelena i slično. Svo pokućstvo u dnevnoj sobi brižno je ovijeno, odnosno prekriveno PVC folijom da se na pokućstvu i opremi ne može sakupljati prašina. Soba se ne koristi, samo se ju pazi da bi što duže vremena izgledala kao na novo pripremljena i opremljena. Druga je gornja prostorija isprva bila opremljena kao klasična spavaća soba sa serijskim pokućstvom, ali se u vrijeme događanja drame upotrebljava u razne svrhe.

SLIKA PRVA


U gornjem je dijelu spavaća soba preuređena u sobu za umrloga. Ispred pokućstva postavljena je aluminijska konstrukcija na koju su ovješene velike, crne zavjese, kreveti su iznešeni i na njihovu je mjestu sad odar s pokojnikom i svom opremom (svijeće, škropionica, križ, fotografija pokojnika, smrtovnica s ispisanim datumom i satom sahrane, cvijeće). Sa svake strane odra namještene su stolice za pridošle koji dolaze poškropiti i bdjeti uz pokojnika. Uz zavjesu, razmješteni su vijenci.

Na odru leži Anin pokojni muž Vlado. Na stolicama pored odra sjede Paula i Jože.
Za stolom u donjem, kuhinjskom prostoru sjedi Ana. U taj prostor ulaze susjedi Marija i Ivan.

IVAN
Dobra večer…
MARIJA
Ana, moja sućut.
ANA
Hvala…
MARIJA
Ah, pa čovjek ne može vjerovati…
ANA
Hvala, Marija.
IVAN
I od mene također! Zaista, iskrena sućut. Ne ide i ne ide mi u glavu… da je to išlo tako brzo…
ANA
Eto… Što bih sad bez vas?
IVAN
A komu ćemo pomagati, ako nećemo susjedima?
MARIJA

Očima pokaže Ivanu prema gore, prema gornjim prostorijama, gdje u spavaćoj sobi leži pokojnik.

Hajdemo gore…

Marija i Ivan odlaze do odra, obave ritual škropljenja i tihe molitve, svako na svojoj strani lijesa, a zatim sjednu pored Paule i Jožeta.

Eto ti, opet imamo tu žalosnu dužnost. Bogami, ove ih je godine proljeće dosta pokupilo.
PAULA
Stvarno žalosno. Samo se još uz mrtve susrećemo. Prošli put ode Jernejc, a sad i Vlado.
JOŽE
Samo, Jernejc je već bio star! Kad ih imaš osamdeset… Ali Vlado… Njega je to tako brzo…
PAULA
Tako brzo i nije bilo…, pa dvije se godine mučio.
JOŽE
A šta je to dvije godine?
PAULA
Neki od raka odu i prije…
MARIJA
Znači, bio je rak? A gdje ga je točno imao?
PAULA
Najprije na plućima, a sad na kraju posvuda.
MARIJA
Pluća! Koliko je samo danas te podmukle bolesti! Pa Vlado je već davno prestao pušiti.
IVAN
On nikad i nije istinski pušio.
JOŽE
Nisu za sve cigarete krive. Vidite kako je sve zagađeno. Čudo je da još više ljudi ne umire.
IVAN
Tko zna što je tu krivo? Kad bi medicina znala za uzroke i rak bi bio izlječiv. A ovako…
MARIJA
Neki kažu da do raka može doći i zbog sekirancije. Kad se čovjek previše grize u sebi…
IVAN
Misliš da se Vlado zbog čega grizao? On ti ništa nije otrpio. Svakome je rekao što je mislio. Čak je i Anju – izbacio iz kuće !
Ako se sekiraš, dobiješ samo čir na želucu. Čir da, ali ne i rak! Rak se ne dobije tek tako – zbog živaca!
PAULA
Svi imamo probleme. I Vlado ih je imao. I da bi zato dobio raka? Hm…? Ne vjerujem.
JOŽE
Rak! Pa treba li ga toliko zazivati?!

Ženi.

A i ne znaš je l' stvarno bio rak. Na kraju krajeva, sasvim je svejedno je l' ga imao ili nije. Sad leži u lijesu, kao što ćemo i svi mi jednom ležati. Jednostavno, tako je to na tom svijetu!
ANA

U kuhinjskom prostoru priprema nešto za ponuditi, a zatim uzima pladanj sa štrudlom te odlazi do odra i nudi posjetioce.

Na, uzmite malo, lakše ćete izdržati…
MARIJA

Prilazi Ani i od nje uzima pladanj.

De, sjedni, pa ne možeš sve sama. A gdje su ostali? Anej? Zar nije došao?
ANA
Da, došao je, samo je otišao po Emu. Ona će mi i sutra pomagati… i poslije, kad ga budemo…
IVAN
Ako ti treba kakva pomoć, Ana, ti samo reci. Znaš da ćemo naći vremena. Kad je takva stvar u pitanju, nema izgovora!
ANA
Ah, ionako ste mi već mnogo pomogli! Kad prođe sahrana i te brige, onda, onda…, onda stvarno ne znam kako ću…
PAULA
Pa znaš da ćemo ti pomoći, što god bude trebalo!
MARIJA

Preuzme ulogu domaćice, ide od jednog do drugog i nudi s pladnja.

IVAN
Marija, ostani noćas tu, nek Ana ne bude sama.
ANA
Ne, nije potrebno. Sigurno će doći Ema.
JOŽE
Da, da, nekad je to bilo drugačije. Cijelo bi se selo sjatilo oko mrtvaca. Neki su jedva čekali da netko umre da dođu do vina i štrudle.
PAULA
Jože…
JOŽE
Što je istina, istina! Nekad su ljudi više dali jedni na druge. Smrt je smrt, svakog snađe. Koliko smo puta cijele noći bdjeli pored umrlog i pričali viceve da brže prođe vrijeme. A pred zoru i pjevali.
PAULA
Sad, hvala bogu, više nije ko nekad. Ljudi su se malo opametili.
JOŽE
Aha – opametili…
IVAN
Morao bih ići. Ti, Marija, ostani, možda nitko ne dođe… Ne smije biti sama.
ANA
Ivane…, kamo ti se žuri?
IVAN
Mrači se. Treba još malo pogledati oko kuće. Mogu se kasnije vratiti.
MARIJA
Ako odeš, sigurno se nećeš vratiti. Sačekaj malo. Ići ćemo zajedno ko što smo i došli.
ANA
Sigurno neće doći mnogo ljudi…
MARIJA
Sačekat ćemo, Ana. Ti se malo odmori. Znam…, nije ti bilo lako.
ANA
Sad mi je lakše, nego zadnjih dana… kad se tako mučio.
PAULA
Tako je kad čovjek umire doma.
ANA
Iz bolnice so ga otpustili tjedan dana prije. Rekli su mi da više nema pomoći.
JOŽE
Je l' znao za sebe?
ANA
Cijelo vrijeme. Nekoliko sam mu puta dala injekciju da ga ne boli, ali do kraja je znao za sebe. Do samog je kraja govorio kako trebam brinuti o kući…, da je potrebno popraviti izolaciju u podrumu… pa ulje za loženje…, same svakodnevne stvari, kao da će samo nakratko otići i za par se dana vratititi…
A bio je u brizi i zbog Aneja i Anje…, na sve me podsjetio, prije nego što je umro. Bdjela sam uz njega. Slušala sam kako kratko hropće, a onda i sama zaspala… Probudila sam se oko četiri ujutro… Još je bio topal, samo… više nije disao.
PAULA
Jednostavno zaspao?
ANA
Da…, i ja sam zaspala…

Odlazi dolje, u kuhinjski prostor.

MARIJA

Odlazi s Anom.

Hajde, prilegni malo. Ivan i ja ćemo sačekati još kakav sat. Ne brini, ja ću ostati ako Ema ne dođe.
ANA
Marija, što bih ja bez tebe?
MARIJA
Pa zato imamo susjede, zar ne? Dođi…

Otprati Anu u prostor za spavanje.

JOŽE

Ivanu

I sam znaš, posao ti neće pobjeći.
IVAN
Eh, uradit će se… Sad je takva situacija da je sama u kući. Čudno, nitko još nije došao.
PAULA
Ma doći će.
JOŽE
Od Anje ni traga ni glasa, a? Eto, vidiš, je l' se isplati takva tvrdoglavost?
PAULA
Hajde šuti…, šta te briga.
JOŽE
Ma i nije me briga. Al' je ipak bilo čudno. I ja sam sâm zidao!
PAULA
Nije pravo da ga već sada ogovaraš, dok se još nije dobro ni ohladio.
JOŽE
Ja ništa ne ogovaram. Što je istina, istina. Je l' tako, Ivane?
IVAN
Hm…, ne znam… Vlado je stvarno bio zadrt.
JOŽE
Zadrt, zadrt! Ti vraga, sjećaš li se kad smo betonirali prvu ploču? Otjerao je zidara, a onda smo svi morali navalit udarnički. I zidar.
IVAN
Mhm, i to nije bio jedini zidar kojeg je otjerao.
JOŽE
Na kraju je ionako sve otjerao, i sve sam uradio…
IVAN
I to ne loše! Kad sam vidio kako je položio pločice zamolio sam ga da ih i meni, i da ti pravo kažem, nije mi bilo žao.

Vrati se Marija.

MARIJA
Ana je malo prilegla. Rekla mi je da je uzela već dvije tablete. Nije mi jasno što će joj lijes u kući! Pa za koga smo pravili kapelu na groblju?
JOŽE
Kuća je velika, prostora i previše! Zašto bi plaćala kapelu?
PAULA
Kažu da je Vlado tako htio. Ali to je neugodno. Dvije noći s mrtvacem u kući. A ni ljudi više nemaju vremena za bdjenje uz mrtvaca, ko što je to nekad bio običaj.
Pa ni djeca još nisu tu… ni Ema. Vlado sam i nije imao više bogzna kakve rodbine. Vidiš, svi su po njenoj strani.

Glavom pokaže na vijence koji se nalaze pred crnom zavjesom.

MARIJA
Onda ćemo mi pomoći. Tko zna kako će biti kod nas?
IVAN
Istina je, sam je htio da ga donesu kući. Meni je više puta rekao da će u grob iz svoje kuće, ta nije sirotinja da leži u kapeli!
PAULA
Znači, ipak sam dobro čula…, samo, kad bi Ana drugačije uradila ni Vlado joj sigurno ne bi zamjerio.
JOŽE
Ako je njegova posljednja volja bila da leži u kući, to treba poštovati! Posljednju riječ treba poštovati.
PAULA
On je uvijek imao posljednju riječ. Zato je i Anja morala iz kuće…
MARIJA
Istjerao ju je, jer mu je napravila sramotu s onim svojim fakinima. Brzo su je zaludjeli!
JOŽE
Da, ona dvojica…, a onda i drugi.
IVAN
Druge cure ne pošandrcaju tako brzo. U takvoj ženi mora nešto biti.
JOŽE
Bogami, nije joj loše, udala se za inženjera.
PAULA
Pa kažem, takve se uvijek snađu u životu. Jedna poštena ne sretne tek tako inženjera na cesti.
JOŽE
A što ti je danas inženjer? Danas su svi inženjeri i doktori, i što ja znam što sve ne… samo da ne trebaju raditi.
MARIJA
Ne smijemo biti nepravedni do nje. Jer…, po duši je ipak bila dobra…
IVAN
I previše dobra…
MARIJA
Budi sretan da nam se nije dogodilo nešto slično!
IVAN
Nama se nije moglo. Nas dvoje nismo bili tako oštri do djece.
Dok on – počivao u miru – , kuća mu je bila bog! A sramota ga je samo grizla i grizla! Rekao je da je nije pravio za nju. Sve ću, rekao je, ostaviti sinu. Aneju.
PAULA
Ali, njegovo se dijeli na pola, i pola od toga mora dobiti Ana.
JOŽE
A što, ako je Vlado sve ostavio malome? I meni je jednom rekao da bi mu bilo najdraže kad bi se Anej vratio kući. Ali nisam siguran da je što prepisao! Dok je bio zdrav, mislio je da će vječno živjeti, a kad ga je bolest uhvatila sve je išlo brzo!
PAULA
Pa nije mogao Vlado sam prepisati! A nasljedno pravo?
JOŽE
Ma znam ja to! Ali kažem – ako je!
PAULA
Da, stvarno. Kad bi Anej imao kuću možda bi i našao neku. Ne znam što je s njim da je još uvijek sam…, a tako zgodan muškarac!
JOŽE
Čudno. Ona ih je mijenjala ko čarape, a on nijednu nije našao.
MARIJA
Ana sigurno zna. A Vlado je ionako cijenio samo svoj rad. Da…, nek mu bude, ko što ti reče, laka crna zemlja. Sad se riješio strašne bolesti, ali riješila se i Ana. Ne znam zašto bi sinu morala dati kuću…, i ona mora živjeti.
JOŽE
Djeca, da. Kad odrastu, teško se na njih osloniš. Ako se Anej ne vrati, Ana će ostati sama u ovoj velikoj kući. Još jedna koja će pod stare dane samovati, bez ikoga tko bi brinuo o njoj.
PAULA
Kod nas je, hvala bogu, puna kuća…
JOŽE
I takav cirkus da bi čovjek najradije pobjegao!
IVAN
Pred otvorenim se grobom čovjek zaista upita je l' vrijedno toliko dirinčiti? Da! I na kraju je svima drago što si umro.

Dolje u kuhinjski prostor ulazi Anej. Po ponašanju se odmah vidi da je u svom domu: najprije na stolicu odloži mantil, zatim priđe štednjaku i zaviri u nekakav lonac, uzme iz njega komad hrane i stavi ga u usta. Ubrzo za njim ulazi i Ema.

EMA
Neodoljivo… Vlado je zaista imao nos da je tu postavio kuću. Još uvijek tako lijepo rudi iza brda, iako je sunce davno zašlo.
ANEJ
Tetka…, tebi nikad ne promaknu lijepe stvari!
EMA
Kad ti tako kažeš… A gdje je Ana?
ANEJ
Ne znam, valjda gore…, kod njega.

Pokaže glavom prema gore.

EMA
Idem po nju – da se ne utopi u suzama. Nadam se da će sve ovo brzo proći.

Ema odlazi gore, do pokojnika. Anej ide za njom.

PAULA
Moja sućut…, i vama također…
EMA
Hvala lijepa…
JOŽE
I od mene…, zaista, iskrena sućut…, moja sućut…
IVAN
Moja sućut! Moja sućut!
MARIJA
Idem po Anu. Kad vidi vas dvoje imat će jednu brigu manje.
EMA
A gdje je?
MARIJA
Malo je prilegla… Ne znam…, uzela je dvije tablete…
EMA
Onda je pustite… Kasnije…

Pristupi odru, poškropi pokojnika, odloži grančicu ruzmarina, zatim s lijeve strane za tren priđe bliže pokojniku, ubrzo se okrene i odlazi u donji, kuhinjski prostor.

Ne volim taj miris… tog cvijeća.
JOŽE
Onda, Paula, mislim da bi bilo vrijeme!
PAULA
Nas dvoje idemo polako kući. Dugo smo već ovdje. Sigurno će još netko doći, pa nećete biti sami. Vas dvoje ćete još ostati?
IVAN
Ne, idemo i nas dvoje…
MARIJA
Toliko moramo sačekati da se za noćas pozdravim s Anom.
IVAN
Pa kad spava…
MARIJA
Ne vjerujem, idem pogledati.
PAULA
Laku noć svima. Ionako ćemo se sutra opet vidjeti. Sad Ana više neće biti sama.

Paula i Jože odlaze, a Ana i Marija prelaze iz donjeg prostora za spavanje u kuhinjski prostor.

ANA
Došla si! Oh, samo nek si došla!
EMA
Ana!

Ana i Ema se grle. Anej i Ivan napuštaju sobu u kojoj je pokojnik i silaze u kuhinjski prostor.

IVAN
Marija…, idemo li?
ANA
Pa niste dugo tu.
MARIJA
Sad više nećeš biti sama. Doći ćemo i sutra. Pa onda opet. Laku noć svima!
ANA
Hvala vam što ste došli, i, Marija, stvarno te molim da mi pomogneš i sutra navečer, sigurno će biti više ljudi…, kad budu čuli…

Marija i Ivan odlaze.

ANEJ
Mama, kako si…?
ANA
Umorna sam. Jedva čekam da sve ovo prođe.
ANEJ
Proći će, mama. Sve će biti dobro.
ANA
…kad bi stvarno bilo…, samo ne znam kako ću sama, bez tate?
EMA
Bez tate?!
ANA
Ti ne znaš kako je kad ostaneš sama…
EMA
Pa, hm…, ja sam cijelo vrijeme sama, i čini mi se da mi ništa ne fali. Ja neću trebati pokazivati da žalim za bilo kim.
ANEJ
Ja idem još malo… gore.

Odlazi do pokojnika.

EMA
Znam da ti nije lako. Ali proći će, vidjet ćeš da hoće. Prije nego što misliš.
ANA
Ne mogu vjerovati da ga više nema. Dok sam zadnji tjedan bila s njim zaista sam željela da bi se što prije riješio muka. A sad, kad se to obistinilo, osjećam grižu savjesti…, kao da sam mu ja željela smrt.
EMA
Ne smrt, Ana! Željela si mu to što je samo došlo… Nije grijeh, ako neizlječivom i čovjeku u mukama želiš kraj. To je kao izbavljenje!
ANA
Ti nisi vidjela njegove oči. Iz njih je gledao strah.
EMA
Strah? Da je njega bilo čega strah?! Pa on je sve znao, radio, mogao i smogao!
ANA
Bilo ga je strah, i neprestano je govorio. Najviše o kući…, što bi još bilo potrebno uraditi. I da bih kuću morala dati Aneju! To je govorio.
EMA
A Anja?
ANA
Anja…, i nju je spomenuo. Izgovorio je njeno ime, a onda ništa više nije mogao reći. Oblile su ga suze…, kao da bi se kajao!
EMA
Kajao? Ako tamo gore ima kakav sud, ne znam čime će iskupiti svoje grijehe. I samo to je bilo… u vezi Anje?
ANA
Da, Samo to. Rekao je – Anja – i onda zaspao. A kad se probudio više nije govorio o njoj. Bilo je to dva dana prije nego što je umro.
EMA
Suze? Za Anjom? I onda… ništa više. E, to vjerujem.
ANA
Zadnji dan, kao da je znao da odlazi…, govorio je o kući.
EMA
Oh, kako tipično. I u zadnjem ga je trenutku brinula – kuća. Ana, ako budeš pametna, prodat ćeš sve skupa i pobjeći iz toga kaveza!
ANA
Ema, kako možeš…
EMA
Možda je stvarno prerano, oprosti, ali – samo se kočoperio s tom kućom!
ANA
Tebi nije ništa skrivio, i… ne znam što ti imaš rasuđivati. Ne možeš tako!
EMA
Ne mogu?! Dovoljno je bilo već to da sam te gledala kako propadaš pored njega! Ti sebe nisi vidjela.
To je siguran krov nad glavom, govorio je. Godinama i godinama. Cijeli život, Ana! Događalo se da i po pola godine nismo dolazile jedna drugoj, a meni se uvijek trgalo srce kad bih te vidjela. Svaki put sve stariju, umorniju, smežuraniju, mršaviju!
Sad je stvarno svejedno; samo kad bi ti uvidjela jednu jedinu korisnu stvar koju je poslije tolikih godina uradio za tebe. Da je otišao! Tek sad ćeš moći disati!
ANA
Nekad si mi znala reći nek budem sretna što imam dom, muža, djecu. Što imam kuću i u njoj krevet, i u krevetu muža.
Ti si odabrala to da si sama, što je valjda lijepo, ali sa sobom nosi usamljenost…, čežnju za djecom…, ne znam…, nisam ja odlučivala o tvom životu, čak ni o svom nisam mogla!
Samo se odvijao, a ja sam ga prihvatala takvog kakav je bio. S domom i djecom; s kućom i spavaćom sobom i krevetom i s mužem u krevetu.
S njim je bilo teško i ujedno lijepo. Nije pijančio ko drugi, nije se vucarao s drugima, napravio je kuću…, a ti sad kažeš nek sve prodam i jednostavno odem. Ne mogu i kad bih htjela. Obećala sam mu na samrti… i… tako će biti. To ću poštovati!
EMA
Što si mu obećala?
ANA
Da kuću neću prodavati i da ću je na kraju ostaviti Aneju.
EMA
Na kraju? Čijem kraju? Oh, kako tipično za njega. I u zadnjim ti je trenucima držao prodiku o tvome kraju…, ne svome. Tvome! Pa ako si mu obećala da ćeš to uraditi, onda odmah napravi kraj takvom svom životu i Aneju daj kuću. Odmah! Zašto bi u toj kući čekala svoj kraj? A što će ti…, osim ako misliš tražiti još jednog muža…
ANA
…ne! radije bih živjela kao ti.
EMA
Eto…, bar to. Dakle, što ti treba? Tvoj kutak! A onda put pod noge, Ana! Oko svijeta! Idemo zajedno, vidjet ćeš, neće ti biti žao! Ako hoćeš, već sutra se možeš preseliti kod mene!
ANA
Možda ću stvarno i doći. Ali prije ću još jednom pokušati uraditi ono, što nisam mogla dok je još bio živ. Onako tvrdoglav – i Anja je tu tvrdoglavost naslijedila od njega. Znaš, to mi leži na duši. Željela bih popraviti ono, što smo pogriješili. I ona je moje dijete.
EMA
Ne znam kako joj možeš pomoći. Anja sad ima svoj život… Ne znam da li joj je potrebna tvoja pomoć. Ja sam sa njom mnogo… tamo – i sama znaš da se viđamo… Rijetko, Ana, rijetko kad spomene kuću koju je morala napustiti.
ANA
To je bio njen dom.
EMA
Koliko je vremena prošlo otkako ju je izbacio van?! Deset godina?
ANA
Trinaest…
EMA
Vidiš! Trinaest!
I je l' znaš što želi tvoja kći?
ANA
Cijelo sam vrijeme mislila na nju. Pa i zvala sam je više puta. Ja joj nisam zatvorila vrata naše kuće.
EMA
Njegove kuće!!!
ANA
Pa dobro, njegove! Ne znam…, a što bi ti uradila na mom mjestu? Što bi uradila… s kućom…
EMA
Već sam rekla…, ali ne znam. Ja nemam kuće, jer je nikad nisam ni željela…
ANA
Ni ja…
EMA
Zar stvarno?
Ne znaš… Zato: ako već želiš moj savjet, uradi kako ti se čini da je pravo! Kako je on rekao… Daj kuću djetetu, kao što je i rekao, i idi iz nje.
ANA
On je rekao da kuću dam Aneju, a meni se čini da je potrebnija Anji. Učinili smo joj nepravdu. Ne znam da li je sretna s onim svojim. Sigurno bi i on volio napraviti kuću. Kao i svi. Svoju! Da bi se dokazao pred našom obitelji i pred njom. Pred našom obitelji…, koliko smo mi uopće bili obitelj?
EMA
A što znaš, možda ti se samo tako čini! Možda želi kuću iz sasvim drugog razloga… Da u njoj živi… Znaš, poznajem mnoge koji nisu postali robovi svojih snova!
ANA
Onda im ja stvarno mogu pomoći na taj način što će tu kuću dobiti Anja!
EMA
Meni je svejedno, ali što te više slušam sve sam uvjerenija da bi ti morala otići iz ove kuće. I sasvim je svejedno hoćeš li je ostaviti Aneju ili Anji. Ova je kuće za tebe robija.
ANA
Pa otići ću. Ali kuća ne može biti prazna, a ne mogu je ni obadvoma ostaviti… Anej bi sigurno morao…, za njega je bolje ako mu drugačije pomognem… Ne tako kako je htio Vlado! Ionako je ostalo prilično novca. A ako Anja dobije kuću, mnogo će uštedjeti, jer neće trebati graditi novu.
EMA
Ana…, pa već si se odlučila da nećeš gledati na Vladu i njegovu oporuku!
ANA
Ma ništa nije napisano, nikakva oporuka…
EMA
Ne razumijem, kuću ne bi prodala zato, jer, kako si rekla, takva je bila njegova volja, a već u sljedećem trenutku njegova volja i nije više tako sveta?
ANA
Znam da treba poštovati zadnju volju! A znam i da je Vlado želio sa mnom razgovarati o Anji, ali se samo rasplakao. Zar nije i to zadnja volja…, to što se je pokajao?
EMA
Jasno! Ti se već sada dvoumiš! Šta će tek biti…
ANEJ

Dolazi od pokojnika u donji, kuhinjski prostor.

ANA

Odlazi do pokojnika. Najprije priđe njegovom licu i neko ga vrijeme šuteći gleda. Zatim polako ode do njegovih nogu, usput popravi cvijeće, malo premjesti svijeće, a potom sjedne tako da je tijelom napola okrenuta od odra.

Što ću s kućom, Vlado? Neću je prodati. Ne mogu ti to uraditi.
Ali drugo ću napravati po svom! Nisi bio u pravu kad si Anji pokazao vrata i zatvorio ih. Ova kuća…, sad više ne zatvaraš ova vrata.
Sad će biti kako ja hoću. Neću te poslušati.
Dobro znam što si htio. Da Anej u kuću dovede ženu. Ali…, pa on živi s muškarcem!
Ne, Vlado! Neću mu dati kuću. Sad će biti po mome! Ne možeš me više spriječiti!

Ana ustane, opet ode do uzglavlja i sklopi ruke kao za molitvu. Tada se Ema i Anej pridruže Ani kot pokojnika. Ema još jednom uzme grančicu rozmarina umočenu u svetu vodicu i poškropi pokojnika. Zatim nakratko s druge strane priđe uzglavlju, dok Anej stoji iza nje. Ema se uskoro okrene i ode do nogu pokojnoga, gdje pored lijesa i sjedne. U međuvremenu, Anej je zauzeo Emino mjesto pored uzglavlja i sada on i majka stoje sučelice, svako na svojoj strani lijesa.

ANEJ
Mama, hajde…, bolje je da se više ne mučiš, idi se malo odmoriti.
ANA
Sad ga još možemo gledati. Kad ga pokopamo, više ga neće biti.
ANEJ
Mama, nema smisla mučiti se sjećanjima… i razmišljati…
ANA
Znaš, otac te je volio…
ANEJ
Znam…
ANA
Sve je volio… I Anju je volio…, ali to nikad nije znao pokazati…
ANEJ
Znam, mama…
ANA
Rekao je kako želi da se Anja vrati kući.
ANEJ
Pa bilo bi krajnje vrijeme…
ANA
Rekao je da svoj dio kuće ostavlja Anji. Tako je rekao i za moj dio… da se kuća ne bi dijelila…
ANEJ
Mama…
ANA
Ah…, ja bih još najradije da se obadvoje vratite. Ali – dva domaćina u jednoj kući…
ANEJ
Meni ionako ni na pamet ne pada da bih se vratio ovamo, i sama znaš, mama…, ma svi znate!
ANA
Znam…, i zato – tebi tu ne bi bilo jednostavno. A kuća ne može biti prazna! Nek dođe Anja.
ANEJ
Da! Jednostavno, ja živim kako živim. Više mi i ne treba. Nek dođe Anja. S mužem. I nastani ovu kuću…, ako hoće!
ANA
Obećala je da će navratiti…, još noćas, nadam se… Dobro bi bilo da popričamo još prije sahrane.
ANEJ
Doći će…?
ANA
Da, doći će…
ANEJ
Mhm…
ANA
A ti zaboravi…
ANEJ
To me stalno prati.
ANA
Nisi mogao ni pretpostaviti.
ANEJ
Naravno da ne.
ANJA

U međuvremenu, u kuhinjski prostor ulazi Anja. Polako ide od jednog dijela pokućstva do drugog, kretnje su slične kao prije kad je ušao Anej – prstima klizi po stolu i slično. Na kraju sjedne za stol.

EMA

Dolazi od pokojnika u kuhinjski prostor.

Anja, jesi li to ti ili duh!?
ANJA
Tetka…, lijepo da si tu.

I Ana i Anej dolaze od pokojnika.

ANA

Bez riječi prilazi kćeri i zagrli je.

ANJA
Sad si već malo pribrala, a?
ANA
Da, šta je tu je…, najgore je prošlo…
ANJA

Odmakne se iz zagrljaja, priđe bratu i pruži mu desnu ruku.

Eto, ostali smo bez tate.
ANEJ
Da…, tako je…
Dugo te već nisam vidio.
ANJA
Da…
ANEJ
…žalosno je što se vidimo ovako…
ANJA
…imaš pravo…, pa što se ne javiš…
ANA
Anja…, sad će biti…, sad je drugačije…
ANJA
Sad kad je umro…
EMA

Uzme pladanj i ponudi Anju.

Na, uzmi. Vidiš koliko je tu još uvijek marljivih susjeda…, probaj, pa iako nisi gladna. Kako je dobro!

Zadnju riječ izgovara punim ustima, jer je požurila i sama uzela nešto od ponuđenog. Anja nije uzela ništa, zato Ema stavlja pladanj nazad na stol, uzme još jedan komadić i još jednom Anji pokaže prema stolu.

Uzmi, ako nećeš, ja ću sve pojesti…
ANJA
Susjedi… marljivi… Samo ti jedi…
EMA
I…, gospođo, vi tako, sami… A mužić? Gdje ti je?
ANJA
Gregor danas nije imao vremena. Doći će sutra… a i na sahranu…
ANA
Neka…, možda je bolje tako… da noćas budemo sami…
Tata je gore…
ANJA

Aneju.

Ideš sa mnom? Gore…

Anej bez riječi krene pred Anjom u gornju spavaću sobu, gdje se nalazi lijes. Za njim ulazi Anja i prilazi pokojniku.

ANJA
Takav je kao da spava…, baš ništa se nije promijenio.
ANEJ
Da…, kao da spava.
ANJA
Samo…, ta kravata, tako je smiješna…, znaš da nikad nije nosio kravatu…
ANEJ
Znam, ali… na pokojniku… mora biti.
ANJA
Da, poslije smrti, kažu, sve je drugačije…

U ruke uzima fotografiju pokojnika koja stoji pored lijesa.

Na ovoj je slici još tako mlad. Upravo takav, kakav je bio nekad…, onda…

Zatim fotografiju postavi na isto mjesto i polako krene prema uzglavlju pokojnika.

Mogli smo biti tako sretni…, ali je uvijek bila samo kuća! Kuća, kuća, kuća, kuća…,

U međuvremenu, Ana opet sjedi kao na početku prve slike, za stolom u donjem, kuhinjskom prostoru, leđima okrenuta Emi. I Ema sjedi za stolom, sa stola povremeno uzima komadiće nareska i pomalo ih gricka.

ANA
Tko zna, možda ću joj time donijeti nesreću. Zadnju volju treba poštovati!
EMA
Ma daj, molim te…, zadnju volju treba poštovati, zadnju volju treba poštovati. Hej, probudi se…, pa već si se odlučila!
ANA
Jesam! Ali se bojim da ću joj navući nesreću…
EMA
Babine gatke! Pa rekla sam ti: sve skupa prodaj! Razdijeli im novac. Prodaj! Kad se sve slegne i život krene po starom… Prodaj!
ANA
Ne, to ne mogu. To mu stvarno ne mogu uraditi! Pa u tu smo kuću ugradili sve što smo imali!
Ne bi mogao podnijeti kad bi zano da su u njoj neki tuđi ljudi!
EMA
E, onda im što prije reci što si odlučila…
ANA

Ustane od stola i krene u gornji dio kuće, do pokojnika.

Dobro…

Gore prilazi lijesu, poškropi pokojnoga, a onda se okrene prema djeci.

Pred smrt je… mnogo govorio… Zapravo i nije bio lošeg srca… Gradio je kuću…, a što bih vam govorila, niste više mali.
ANJA
Ma proći će to. Samo još sahrana, a onda moraš što prije sve zaboraviti. I sad, mama, idi lezi. Nas ćemo troje, tetka Ema, Anej i ja, bdjeti cijelu noć.
ANEJ
Da, mama, stvarno! Nemoj se mučiti, pa maloprije sam te molio.
ANA
Idem…, idem. Samo vam još moram reći kako se tata odlučio…, kakva je bila njegova zadnja volja… U vezi s kućom…
ANJA
Molim te, mama, pa ima još vremena. Uredit ćemo – na ostavinskoj raspravi…
ANA
Ne! To je naša stvar. Ne želim da drugi slušaju! Vaše je pravo da saznate odmah. I sami znate što mu je do samoga kraja ležalo na duši…
ANJA
Kuća…
ANA
Griješiš. Vas dvoje…, ti, Anja. Plakao je, kad je izgovorio tvoje ime…
ANJA
Ah, da…
ANA
Bilo mu je jako teško, i htio je bar malo popraviti što se dogodilo…,
ANJA
A možda stvarno ne bi bilo loše… prodati. Svi bismo dobili dovoljno novaca.
ANA
Ne, to mu ne mogu uraditi…, njegova je zadnja volja bila da…
ANEJ
Tebi je ostavio svoju polovinu kuće.
ANJA
Meni? Kuću?!
ANA
Da. To su bile tatine riječi!

SLIKA DRUGA

Godinu dana nakon Vladine smrti njegova se obitelj i susjedi susretnu na svetoj misi zadušnici.
Donji prostori, kuhinjski i prostor za spavanje, ostanu isti kao u prvoj slici. Ista ostaje također i dnevna soba u gornjem prostoru, i dalje pokrivena PVC folijom. Spavaća soba, u kojoj je u prvoj slici bio odar s pokojnikom, opremljena je klasično: dva kreveta, jedan do drugog, dva noćna ormarića, veliki ormar… Soba je na početku druge slike sasvim zamračena.

Ema i Ana uđu u donji, kuhinjski prostor.

EMA
Izgleda da me sad svake godine čeka još jedan posjet više crkvi… polnoćka, Uskrs i sad tvoja obljetnica…
ANA
…moja…
EMA
Obljetnica tvoje slobode, ha. Samo što ti još nisi pokopala muža. Još uvijek ga vidiš svuda oko sebe.
ANA
Nije istina. Sve je posklanjano. Ostala je još samo radionica. Neko sam vrijeme mislila da će Anej češće dolaziti i prihvatiti se kakvog posla, ali ne dolazi. Ja ga ne volim gnjaviti, jer zaista rijetko navrati, a i ne mogu se oslanjati na njega. Ako nešto zaista ne mogu sama popraviti, zamolim Ivana.
EMA
Zašto se miješaš u održavanje kuće? To je sad Anjina briga. I Gregorova!
ANA
Gregor… Nema ga po cijele dane. Šta ja znam – dopodne je u službi, popodne poslovne obaveze… Viđam ga skoro manje nego Aneja. Njih bi dvoje trebali imati dijete… Ponekad mi je tako teško!
EMA
I bez djeteta se može jako dobro živjeti. Anja je to prihvatila. A ako bi ga stvarno željela, može se probati i s posvajanjem.
ANA
Što će joj tuđe dijete? Što znaš kakvo bi bilo?
EMA
Dijete je dijete. Nije sve u krvi. Najvažniji je odgoj.
ANA
Znači, ja sam slabo odgojila svoju djecu?
EMA
Ma daj, molim te! Svatko ima svoj dom ondje gdje živi, i ako Anej ne dolazi često ovamo ne možeš mu ništa predbacivati, jer to više nije njegov dom.
ANA
Bio bi to njegov dom da sam ja poštovala nečiju zadnju volju! Sad je Anjin, ali ne izgleda previše sretna.
EMA
Anjina sreća ili nesreća ne ovisi o ovoj kući. I Anej? Šta mu fali, molim te lijepo?!
S obzirom na to kako i s kim živi… Ovdje bi ga pojeli.
ANA
Eto, vidiš, to što živi s muškarcem sigurno je stvar odgoja.
EMA
Pa rekla sam ti da ima nešto i u krvi; to što više voli muškarce nego žene…, ako je to istina…, kažu da je to u krvi! A zapravo – i ako nije… on živi svoj život!
ANA
Neću dočekati sreću za kojom sam uvijek čeznula. Cijeli sam im život željela sve najbolje, ali nije išlo… Vlado je bio tako tvrd. Da me je bar u vezi djece slušao! Ali nije. Govorio je da je život nemilosrdan i da ih neće nepotrebno maziti. Da to čovjeku samo šteti. Onda ono…, Anja…, kad joj je bilo tako potrebno razumijevanje. Ali nije podnio sramotu.
EMA
Ana! To je prošlo.
ANA
Ljudi nisu zaboravili… Ponekad mi je stvarno žao što sam omogućila njen povratak.
Misli da zato ne može imati djece. Odmah je sebe okrivila. Gregoru je čak rekla nek ne ide na pregled, jer je sigurno zdrav!
EMA
Ljudi su zaboravili. A i ona dva balavca. Ja sam im čak i imena zaboravila.
ANA
Balavci? Nisu više balavci…
EMA
Možda i nisu, ali ljudi su zaboravili. Sigurno jesu! A ako nisu, onda bar ne žele buditi žalosne uspomene. Svi se radije sjećamo lijepih stvari. I ti.
ANA
Tako ih je malo…
EMA
E, kad nas dvije krenemo, poslije kakvih mjesec dana putovanja bit ćeš prepuna lijepih utisaka. A ovdje neka žive po svome. Ionako ništa ne možeš protiv sudbine!
ANA
Hm, s tobom na putovanje? Vjerojatno ću stvarno i ići…

Pridruže im se Anja i Anej.

EMA
Ah, konačno ste došli! Gdje ste se zadržali tako dugo?
ANEJ
Malo smo zasjeli. Znaš kako to ide, sreli smo još neke stare poznanike, pa priča po priča.
ANA
A gdje je Gregor?
ANEJ
Ostao je…
ANA
…i ti si ga tek tako ostavila?
ANJA
A što bih drugo?
ANA
Pa i vas biste dvoje još malo ostali.
ANEJ
Znaš šta, mama, nismo više djeca! Anja je jedva izdržala ondje. Nije ni htjela ići. Rekla je da to nije primjereno… danas, na obljetnicu tatine smrti. Dok se meni tu nije činilo ništa pogrešnim. Zato smo išli.
Gostionicu su lijepo preuredili. Nije više prčvarnica ko nekad! Sigurno prilično zarađuju.

Anja odlazi u prostor za spavanje – donji.

ANA

Odlazi za njom. Anja skida ne baš pretjerano tamnu odjeću i oblači svakidašnju.

Je l' smetam?
ANJA
Ne…
ANA
Uskoro će još jedna obljetnica. Ta će biti veselija. Sad će godina otkako ste ti i Gregor došli živjeti u našu…, tvoju kuću.
ANJA
Vrijeme stvarno brzo prolazi. Ja se još nisam navikla. Kao da sam jučer došla.

Pauza

Godina je već prošla. Znam da više neće doći…, a katkad poželim da dođe i da popričamo. Sad sam i ja odrasla i iskusila život. Znaš, voljela bih sama vidjeti njegove suze.
ANA
Nema ga više…
A Gregor? Hoće li brzo?
ANJA
Ne znam. Meni se uopće nije ni išlo u onu gostionicu. I znaš tko je još bio tamo?
ANA
Tko?
ANJA
Miran…, onaj Miran! Aneja nije ni pogledao, a nekad nisu mogli jedan bez drugog. Požurivala sam Aneja i jedva čekala da odemo.
ANA
Eto! Znala sam…, a Gregor je ostao tamo!?
ANJA
Ma neka…, ionako zna!
ANA
Znam da zna! Ali ondje, među ljudima, riječi više peku…, nije bilo pametno da ste išli. Reći ću Aneju da ode po njega.
ANJA
Ne. Doći će.
ANA
Nije dobro što je ostao…

Ode u kuhinjski prostor i govori Aneju.

Morali biste se zajedno vratiti…
EMA
Pa nisu više djeca… I nas smo dvije trebale ići s njima.
ANA

Aneju.

Anja kaže da je bio i Miran! Ondje!
ANEJ
Bio je, ali se ponašao kao da me ne poznaje. Kao i drugi.
ANA
Morali biste se vratiti svi zajedno. I Gregor.
MARIJA

Dolazi s Ivanom.

Usput smo još malo navratili…
ANA
Lijepo, ionako sam već prije mislila da malo sjednete kod nas, ali ste se jednostavno izgubili.
EMA

Preuzme ulogu domaćice i ponudi stolice.

Izvolite…

Na stol stavi tanjur sa štrudlom i drugim kolačima.

Ništa posebno nismo pripremili. Ipak je pravo da se ne razletimo odmah svako na svoju stranu. Nisam vas vidjela sve od sahrane.
IVAN
Ne bismo vam htjeli kratiti počinak…, pa nećemo dugo, je l' tako, Marija?
ANA
Sami ste došli?
MARIJA
A misliš na… Gregora?
ANA
Da…
IVAN
Ma doći će…
MARIJA
Postali su malo preglasni, pa rekoh Ivanu da idemo…, kad bi još i ovaj naš počeo politizirati ne bi bilo ni konca ni kraja.
IVAN
Pa doći će…
MARIJA
Neće ostati samo pri politici!
ANA

Odlazi do Anje.

Došli su Ivan i Marija. Sami. Gregor je ostao tamo.
ANJA
Ma doći će.
ANA
Ali…
ANJA
Znam, tebi to izgleda čudno, zato što tata nikad nije pio po gostionicama. Ali mu možda ne bi ništa naškodilo. Potrebno je malo izaći među ljude.
ANA
Ja sam mislila da ćemo ovdje malo sjesti, kod nas…, a i Miran je tamo…
ANJA
I…?
ANA
Hajde, idemo po njega. Izgladat će kao da nam je bilo usput. Ja ionako moram u crkvu, platiti… Idemo po njega.
ANJA
Mama…
ANA
Dobro! Znam! Možda se previše miješam, a što mogu kad me brine. Pa da – kad bih otišla živjeti kod Eme ne bih više ovdje dosađivala. I jest već krajnje vrijeme…
Dođi, molim te…, hajdemo. Usput navratimo… i kažemo mu da smo svi skupa tu…, razumjet će.
ANJA
U redu, mama, u redu. Idemo. Nek ti bude, idemo…, samo – da se sad ovakva vraćam u crkvu!? Da se još jednom preoblačim!?
ANA
Ne…, samo vestu ogrni, onu tamnu, i idemo…
ANJA
Ne znam…, evo me odmah.
ANA

Vrati se u kuhinjski prostor.

Ja i Anja ćemo se odvesti do župnoga dvora. Ne znam što mi je bilo, sasvim sam zaboravila platiti župniku.
IVAN
Eh, župnik će sačekati…
ANA
Znam, znam. Ali htjela bih odmah imati čiste račune. Kad se jednom odgodi, odgodit će se i drugi put…, i mogu zaboraviti. Mislim da je pravo odmah mu platiti…
EMA
Zar mu još nisi? Nekad su se mise morala platiti unaprijed.
ANA
Nešto sam već dala…, tko će ga znati, navikli su se da se i poslije mise štogod dodadne.
MARIJA
Da, navikli se…, a što možemo.
EMA
Da, dan-danas prilično košta, ako je čovjek vjernik…
IVAN
Ma i nismo tako ljuti vjernici. Više je to da se ponekad vidimo. Inače samo sjedimo u kući i gledamo televiziju… A ni u birtiji više nije takva gužva, i tamo je postalo strašno skupo.
MARIJA
Toliko smo vjerni da nam ne zamru običaji. A u gostionici ne znaju ništa drugo, nego samo politika, politika, pa kako su svatko u svom gnijezdu, jedva čekaju da tko koga ugrize i zbog kakvih drugih stvari. Ja Ivanu nikad nisam zabranjivala, samo je nekoliko puta došao kući tako živčan…, a potom i po kući istresao nervozu. Onda je i sam uvidio da nema smisla…, pa se sad više drži kuće.
ANJA

Uđe u kuhinjski prostor.

Mama, idemo?
ANA
Idemo

Ivanu i Mariji.

Vi ćete sačekati, zar ne? Brzo ćemo nas dvije.
IVAN
Ne znam…
MARIJA
Malo ćemo još posjediti, a onda idemo. Zbog nas se ne trebate žuriti. I…, možda ne bi bilo zgoreg da navratite i u gostionicu. Da se Gregor ne mora sam bosti s onim našim tikvanima…
IVAN
Ma hajde!? Gregor ih može sve za uho zadjenuti…, ovi mu naši nisu ni do koljena…

Obrati se Aneju.

A ti si se tamo sigurno već naviknuo. U prijetolnici…
ANEJ
Pa jesam. Ništa mi ne fali. Prije mi je malo nedostajao naš kraj – ali i tamo je na svoj način lijepo. Kad čovjek ima dovoljno u džepu brzo zaboravi ovo selo.
IVAN
Još se nisi oženio…
ANEJ
Nemam vremena, ha,ha…,
IVAN
Hm, da… Kažu da za to nikad nije prekasno.
ANEJ
Da. Tako kažu.
MARIJA
A ti, Ema, i ti ćeš tako – pregurati bez muža? Sad ga sigurno više ne bi ni htjela, a?
EMA
Zaista ne. Još naročito kad pomislim na Anu. Znam da nisu svi tako… nezgodni. Vas dvoje, tebe i Ivana, upravo je lijepo pogledati…
MARIJA
Čovjek se navikne. Sad kad i djeca imaju svoje obitelji bilo bi dosadno samovati u tako velikoj kući…
EMA
Pa zar ste vas dvoje sami?
IVAN
Ne, mali je s nama. Sad će sedma godina kako je oženjen. Mlada je radišna, nemam joj što reći.
ANEJ
A gdje radi Gorazd? Je l' još uvijek u tvornici? Plaća sigurno i nije nešto?
IVAN
A gdje bi radio – bar ova nije otišla u stečaj. Ne znam…, sve je od danas do sutra. A nekad je bilo dosta posla…, za sve! I tko bi onda sad tu gledao na plaću. Samo da ima posla. Znaš li ti koliko ih danas živi od socijalne pomoći?
ANEJ
A što se može. Ja sigurno ne bih radio za malu plaću. Ako tu nema posla i novca, ima gdje ima.
IVAN
Ne kažem, i ja sam glasovao za samostalnost i plakao od radosti kad su spustili staru zastavu i dignuli novu. Našu! Samo – ponekad mi se čini da je sve ostalo isto. I prije su na koritu bili isti ovi koji su sad!
MARIJA
A sad ćeš i ovdje početi! Nije ti bilo dosta maloprije u birtiji!
ANEJ
Ako se malo prisjetite, hm…, i nije baš tako.
IVAN
To je točno, samo, hm…, na položajima su ipak ostali isti…
ANEJ
Bili su izbori, i ljudi su izabrali!
IVAN
Eh, pa znam…, samo…, ja sam mislio da će biti drugačije…, nikad ne pobijede oni za koje ja glasujem.
ANEJ
Ha, ha, ha, pa ne mogu svi pobijediti. To će se okrenuti! Izbori su svake četiri godine!
IVAN
Hoće vraga. Ljudi uopće ne razmišljaju kad idu na izbore!
EMA
E, zato ja i ne idem. Za mene su oni svi isti. Od prvog do zadnjeg. Svi lažu!
ANEJ
Ne sekirajte se! Pogledajte kakav standard imamo. Tko se zna malo okrenuti oko sebe, brzo može doći do novca. A novcem se može kupiti skoro sve!
MARIJA
Pa to mu i ja govorim. A on i dalje kuka da ne pobjeđuju njegovi. I onda mu se svi samo još više smiju. Umjesto da šuti.

Obrati se Ivanu.

Hoćemo li ići.
EMA
Pa kamo vam se žuri? Sačekajmo Anu, Anju i Gregora.
MARIJA
Koliko ja poznajem župnika, neće oni uskoro.
IVAN
A ni Gregoru se neće žuriti.

Obrati se Mariji.

Onda…, idemo.
MARIJA
Idemo… Pa daj se opet vidjeti, Ema. Navrati. Da nam pričaš gdje si sve lutala…, bogme, ti si znaš priuštiti…
IVAN
Laku noć.

Ivan i Marija odlaze.

EMA
Prijazni susjedi, a? Tu se ljudi još uvijek nađu jedni drugima. U gradu toga više nema.
ANEJ
Ne znam, meni ne izgledaju ništa posebno.
EMA
Ni meni… Ana kaže da joj Ivan mnogo pomaže oko kuće…
Što ja to govorim? Kao Ana! Kuća je sada Anjina… i Gregorova.
ANEJ
I meni se uvijek čini da je mama jedina koja još spada u ovu kuću…
EMA
Tvoja mama mora otići odavde. Kao što si i ti uradio. Ne znam zašto ne dođe kod mene, kao što je već više puta i obećala.
ANEJ
Kaže da tako lakše pomaže Anji.
EMA
A tko tebi pomaže?
ANEJ
Anja je u braku i…
EMA
Koliko ih je u braku pa lijepo guraju sami. Mnogi još najviše vole kad im se nitko ne miješa! I ja bih tako.
Baš me zanima koliko će se dugo zadržati… Ana, Gregor i Anja…
ANEJ
Misliš da će otići po njega!? Po Gregora!?
EMA
Pa samo zato su i otišle! Znam ja Anu. Misliš da ju novac tako žulja da bi ga već danas htjela odnijeti župniku. Otišle su po Gregora! Pa valjda si čuo kad je Marija rekla da je i onaj tvoj bivši prijatelj, kako mu je ono ime…
ANEJ
Miran…
EMA
Da, Miran…, kad je rekla da je i Miran u gostionici. A što misliš – zašto su došli susjedi? Zbog kavice?
Zbog toga da bi Ani rekli da treba otići po Gregora. Ja osobno mislim da je već prilično pod gasom i sad soli pamet svima u birtiji…, a Ana se boji da će mu tko kontrirati… Kakvom koja peče!
ANEJ
Tko zna hoće li to kad prestati. Ljudi su stvarno tako zlobni…, eto…, dogodilo se u ovoj kući. Gore. U sobi…

Krene prema zamračenoj, gornjoj spavaćoj sobi. Ema odlazi za njim i govori mu.

EMA
Anej, ne budi još i ti tako primitivan kao ove seljačine. Vrijeme sve liječi.
ANEJ

Uđe u spavaću sobu i postupno ju osvijetli pomoću regulatora.

Tu se dogodilo…, samo što je sad sve drugačije.
EMA

Ulazi za njim.

Neke stvari treba zaboraviti! Čak ne znaš ni to, što se doista dogodilo, a što ne. Zaboravi!
ANEJ
Pa htio bih…, ali ne ide. I sjećam se i ne sjećam nečega, za što uopće ne znam kako se moglo dogoditi…
EMA

Stane iza njega i stavi mu ruku na rame.

Zaboravi. Treba zaboraviti! Kad bih ja toliko vodila brigu o svim strašnim stvarima koje sam doživjela, već bi me davno uništilo.
ANEJ
Ne mogu…, ja sam proslavljao…, ja sam ih pozvao u kuću…, ja sam ih napio…, a Anja je bila tako mlada…
EMA
Pssst, Anej, tako davno…
ANEJ
Ti ne znaš kako je…, uvijek kad je vidim!
EMA
Ne! Sad je odrasla i to je za nju prošlo.
ANEJ
Stvarno? Nije li to samo utjeha? Znam, samo me pokušavaš utješiti!
EMA
Preboljela je… i… nemoj se sad, zbog nečega što uopće nisi ti učinio, bojati svih žena. A i ne znaš što se uistinu dogodilo!
ANEJ
Znam! Znam za što sam kriv! I znam da se za ono za što sam kriv ne mogu iskupiti. Kao što se je tata. On joj je učinio nepravdu, ali se iskupio ovom kućom!
I…, ne bojim se žena.
EMA

Klizne rukom niz njegova leđa.

Stvarno? Pa svi znamo da… tamo ne živiš sam. Da ste zajedno, ti i tvoj… prijatelj?
ANEJ
Pa što ako sam s njim? Ne bojim se žena, ali s muškarcem je lakše živjeti! S njim je tako jednostavno, ne osjećam nikakvu potrebu za ženama.
EMA
Ne osjećaš potrebu? Jesi li siguran, Anej?

Sleđa ga grli preko prsa i polako rukama klizi nadolje.

Stvarno ne osjećaš želju za ženom? Vidiš li? Godi ti, a? Ja sam žena. Žena sam, Anej!
ANEJ
…tetka…
EMA

Još uvijek je iza njegovih leđa i šapće mu.

Ema, zovi me Ema.
ANEJ
Ema…
EMA
Tako, vidiš. Ema tebe voli. Još dok si bio sasvim mali. Sjećaš li se kako smo te zvali? Nini…, nini…
ANEJ

Polako se okrene i zagrli je.

Oh, Ema…, Ema…,
EMA
Evo, nini, vidiš li da sam žena? Tako, tako, vidiš…, nisi ti za muškarce, ti si za žene…, za mene…
ANEJ
Ema, tetka…
EMA
Pssssst…
ANEJ
Ema…, Ema…, ma…, mama…, mama…
EMA
Anej…!
ANEJ
Mama…, mama… Ana…
EMA

Izmigolji se iz njegovog zagrljaja.

Anej!
ANEJ

Opet se želi priviti uz nju, ali ga Ema polako gura od sebe.

Ana…, oh…, Ana…, Ana…
EMA
Anej!

Odgurne ga od sebe.

ANEJ
Mama, Ana, oh… Tu je bilo… Tu se događalo…

Zatim nemoćno sjedne na krevet i lice uroni u šake.

Ana, oh, Ana…
EMA
Anej…, nini…, pa ništa nije. Mama te voli, samo, znaš…, ti si sad veliki… i moraš naći svoju ženu…
ANEJ
Ne mogu, Ema…, tetka Ema. To je kazna. Ne mogu imati ženu… Tata se iskupio, ali ja ne mogu. Sigurno je samo zato toliko i brinuo za kuću da bi ju Anja prije htjela uzeti. Kad bih ja imao nešto čime bih se iskupio… Što bih joj ja mogao dati? Novac?
Kad bih ja imao dom – ovu kuću. Odmah bih joj dao. Ali ne na samrti. Odmah!
EMA
Novcem ne možeš kupiti ljubav i sreću! Kao ni miran san…
ANEJ
Ali tata je umro čiste savjesti. Dao joj je kuću…
EMA
Zar ti misliš, Anej… da je Anju taj poklon usrećio?
ANEJ
Ne znam, a i nema veze. Kuća ima svoju vrijednost. Njemu je značila sve… i dao joj je ono, što je za njega bilo najveće! Kuću! Kad čovjek dadne ono što mu je najdraže – zar to nije nešto posebno!! Vidiš, on se iskupio… A ja nemam čime…
EMA
A da li bi joj ti dao kuću, kad bi bila tvoja? Bi li je prepustio Anji, kad bi je otac ostavio tebi?
ANEJ
Da… kad bih znao da će biti sretna…
EMA
A što kad ne bi bila sretna? To doista ne možeš unaprijed znati.
ANEJ
Ja bih znao… Pa dao bih joj kuću! Ja ne bih mogao živjeti u njoj. Zbog sjećanja na tatu i zbog svega… dao bih je njoj!
EMA
Tu kuću nitko ne voli, a svi manipuliraju njome. Anja nije sretna i zato je ne cijeni…, cijeni slobodu! Kao i ja. Zato je sasvim svejedno od koga ju je dobila. Od tebe ili tvoga tate! Ali, eto, dobila ju od njega…, a morala ju je od tebe.
Vlado je tvojoj mami rekao da kuću dadne tebi!
ANEJ
Nemoguće…, mama nije lagala…
EMA
Naravno da nije! I nisam rekla da je lagala. Rekla mi je da je Vlado pred samu smrt, kad je htio nešto reći o Anji, valjda samo zaplakao…, ali nije mogao govoriti. Zbog griže savjesti.
Sljedeći joj je dan rekao nek kuća bude tvoja. Da kući treba muška ruka… i da bi ti… lakše našao ženu!
ANEJ
Ne vjerujem… I zašto mi to govoriš?
EMA
Zato da se više ne mučiš. Ti nisi ništa drugačiji od drugih muškaraca. Nosiš grijeh, ali nose ih i drugi! Samo što to tebe mnogo više pogađa nego druge! To…, pa to je najveća pokora. Da se neprestano sjećaš i kaješ se! I da znaš: Vlado nije Anji dao kuću. On se sigurno nije pokajao!!!
A ti se ne bi trebao kajati i iskupljivati za tuđe grijehe. Ako osjećaš krivnju – pa to je više nego previše…, to je zapravo najveća kazna!
ANEJ
Mama je prekršila njegovu zadnju riječ zato da ga oslobodi grijeha! Mama! Pa zašto mu je morala robovati i poslije njegove smrti…, kad ju je upravo on zatvorio u ovu kuću?! Ne! Ja je nikad ne bih htio imati! Ovu kuću? Nikad!

Napusti spavaću sobu, odjuri u donji dio kuće, a zatim kroz kuhinjski prostor izlazi van.

EMA
Bogzna što se sve događalo u ovoj kući?!

U spavaćoj sobi ugasi svjetlo, soba utone u mrak, a ona se pojavi u donjem, kuhinjskom prostoru, poravna stolice oko stola i odlazi.
Ubrzo poslije toga ulaze pripiti Gregor, Anja i Ana.

GREGOR
Eto, došao sam kući. Zadovoljna?
ANJA
Nikad ti nisam govorila kad moraš dolaziti kući.
GREGOR
Istina! Nikad osim danas – i to kad je postalo najzanimljivije!
ANA
Sad više i nije važno. Iako se nismo tako dugo zadržali, ipak su već svi otišli. Tako vas je teško sve okupiti oko stola. Ni danas mi nije uspjelo.
Onda ćemo samo nas troje malo prezalogajiti.
GREGOR
Ja neću ništa! Bilo je nekoliko čaša previše, i upravo me vuče u krevet.

Odlazi u (gornji) prostor za spavanje i počinje se svlačiti. Anja dolazi za njim, posprema dijelove odjeće (sako, prsluk, kravatu…) koje je Gregor odložio na krevet.

Pusti, sam ću pospremiti…
ANJA
Pa ja ću…
GREGOR
Da ne bih opet – objesio sako naopako, a? Ne treba, kažem ti! Ja mogu sam brinuti o sebi… Pa jesmo li jednakopravni ili nismo?

Anja i dalje posprema, Gregor joj uzima kravatu iz ruke.

Pa rekao sam ti…, sto sam ti puta već rekao da ja nisam tvoj stari, oko kojeg ste svi morali trčkarati i služiti ga!
ANJA
Nisi. Stvarno nisi kao on…, srećom.
GREGOR
Tu smo temu već obradili. Ne želim još jednom slušati o nepravdama koje ti je nanio. Za danas je dosta. Danas sam već dovoljno čuo…
ANJA
Što si čuo? Cijelim si putem u autu nešto bockao…, a i maloprije u kuhinji…, mogu misliti o kome ste tamo raspravljali! Znam! Nije bila samo politika!
GREGOR
Bez politike ne ide, ali nisu mi mogli ni pera odbit. Ovi tikvani ovdje? Ma ne mogu oni sa mnom! Pa kud bi to vodilo? Da znaš kako sam im potprašio! Onda su radije promijenili temu…
ANJA
A je li…?
GREGOR
Da, da…, počeli smo o našoj mladosti. Pa onda više o vašoj, u ovom seoskom koritu…, gdje ionako svi previše dobro poznajete jedni druge! Neki kažu da tvoj stari ipak nije bio takvo govedo, kao što si ti govorila.
ANJA
Nikad nisam rekla da je bio govedo…
GREGOR
Ne baš tom riječju.
ANJA
O našoj mladosti, kažeš… I ti si kupio, što su ti rekli?
GREGOR
Ja sam probirljiva stranka. Ali se i među starudijom ponekad nađe kakav komad koji je vrijedan da ga se bar pogleda. Onaj Anejev kompanjon…, tako se bar predstavio, bio se poprilično raspričao.
ANJA
Miran…?
GREGOR
Miran, Miran. Njegova se priča – o tome zašto te je stari izbacio iz kuće – veoma razlikuje od tvoje. Navodno si svojima napravila popriličnu sramotu…
ANJA
I ti me poznaješ iz onih vremena, pa i sam znaš zašto bi ih bilo sramota. Jednostavno, nisu prihvaćali moje ponašanje i način oblačenja…
GREGOR
Tvoja mi odjeća nikad nije smetala. A i ponašanje – zapravo mi se sviđalo. Nikad mi nije smetalo. Samo…, Miran se raspričao i o tvom…, još onom ponašanju. Prije nego što si upoznala mene.
ANJA
Hulja… I ti si mu, naravno, vjerovao.
GREGOR
Nisam… sve, samo…, sudeći po licima prisutnih, izgleda da i nije mnogo izmišljao.
ANJA
Dobro znam što ti je govorio.
GREGOR
A je li?
ANJA
Da. Klasika! Još uvijek se ljuti što se toliko bezuspješno trudio oko mene. Nikad mi se nije sviđao!
GREGOR
Doista je rekao da si mu se dopadala…, ali je rekao i da se kasnije malo ohladio.
ANJA
Kad kasnije?
GREGOR
Pa znaš…, kasnije…, kad je vidio kakva si bila…
ANJA
Znam priču. Tata mi ju je izdeklamirao kad mi je zalupio ova vrata. Kao što vidiš, pred smrt se predomislio… i dao mi cijelu kuću. Sad je i tvoja…, ova kuća.
GREGOR
Kuću…
ANJA
Kuću, da! Kad bi još na samrtnoj postelji vjerovao to što si ti danas čuo, onda mi sigurno ne bi dao kuću. Zato se ti ne moraš mučiti i graditi, i možeš se mirno posvetiti svojoj karijeri…, a ni ja ti ne smetam pri tome! Znaš, i kad bih znala što su ti sve oni seoski prasci lagali ne bih došla po tebe. Ja znam što je istina, i valjda se mogu nadati da ćeš više vjerovati meni nego njima. Mama me je nagovorila da odemo usput pogledati hoćeš li s nama…, kad je čula da je i Miran ondje. Zna kakav je, pokvarenjak pokvareni, i bila je u pravu.
GREGOR
I drugi su ponešto dodali, nije samo Miran govorio.
ANJA
I što su dodali?
GREGOR
Da si bila vatrena ko sam vrag! To im mogu vjerovati…
ANJA
Znam ja kolike su njihove visine i kako je duboko njihovo dno!
GREGOR
Ne znam što se ljutiš, mene to, pa i kad bi bilo istina, ne bi uvrijedilo… Jednostavno, mladost je takva, kakva je. I ja, isto tako, imam svoju povijest, i nisam baš cvijeće sadio. Ipak, jednu stvar ne bi čak ni oni izmislili…
ANJA
Koju?
GREGOR
Onu… o djetetu… Da si napravila pobačaj. To mi nikad nisi rekla. I kažu da ste to ti i tvoja mama… onako… same. Da zato ne možeš imati djece!
ANJA
To nije istina!
GREGOR
Što nije istina?
ANJA
Mama s tim nema ništa! Uopće nije ni znala, dok joj nije ona žena rekla… da je krenulo naopako…
GREGOR
Nije znala?! Ma svi su znali! A starog je najviše boljelo to što si bila radodajka – kako su rekli. Kažu da si dala svakome tko je imao pola sata vremena…, i da nisi znala tko bi djetetu mogao biti otac…, pa si ga zato i počistila.
ANJA
Nije istina! To nije istina! A Miran dobro zna kako je bilo…
GREGOR
I kako je bilo?
ANJA
To neću nikome reći. Tko zna, zna! Drugi i ne trebaju znati! Pa ni ti!!!
GREGOR
Anja, onda kad si mi rekla da ne trebam ići na pregled… da ti znaš… da nisam ja kriv što ne možemo imati dijete… Mislim da mogu vjerovati tvojim kolegama, koje sam danas imao čast upoznati. A tvoja priča?
Pa tvoj sam muž! Kako ćemo živjeti zajedno, kad mi otvoreno kažeš da mi o tim stvarima nećeš govoriti?
ANJA
Ne želim nikoga nepravdno povrijediti, kao što su mene. Ta priča nije za tebe i ne smije biti važna. Reći ću ti samo to da su ti danas složili istu priču kao i tati u ono vrijeme. Sam se moraš odlučiti: ili ćeš, kao i tata, vjerovati njima ili meni. Volim te, i doista želim da imamo sretan život.
GREGOR
I ja…, samo…, to prikrivanje…, stvari koje ne znam…, to me izjeda! Pa stvarno nije važno, ali: nijedan otac ne može biti tako tvrd i bez razloga izbaciti dijete iz kuće. On je trebao spoznati istinu…, ali nije…
ANJA
Jest! Jest, kako nije?! Na kraju je shvatio… Da nije, ne bi mi dao kuću! Samo zato sam je i uzela!… Al' mi je ponekad i žao. U gradu nam zaista ništa nije falilo.
GREGOR
Stvarno i nije…
ANJA
I ti si se složio. I ti si htio kuću…
GREGOR
Da, da, ali svoju.
ANJA
Pa i ova je sad – tvoja.
GREGOR
Hm! To je upravo ono… Govorili su i o ovoj kući…
ANJA
A tako?! A i to ih muči! Pa naravno. Trebala bih istrunuti kao kakva čistačica u javnom klozetu…, takva bih im bila najbolja! Zato da bi mogli svoje laži složiti u istinu! Što su ti rekli o kući? Što?!
GREGOR
Da bi morala biti Anejeva…
ANJA
Pa naravno, zato što ju ja – kurvica – ne zaslužujem! Rekla sam ti: nikad nisam voljela ovu kuću, ali sad mi mnogo znači. Sve! Zato jer je to dokaz da je tata konačno uvidio svoju pogrešku. To mi je velika utjeha!
GREGOR
Pričaju da tata nije mislio tako…, tvojoj je mami, navodno, rekao da kuću dadne Aneju…
ANJA
To nije istina…, to je laž!
GREGOR
Možda.
ANJA
Kako – možda?
GREGOR
Ponekad bi morala malo pažljivije slušati Emu. Čini mi se da joj kakva riječ nehotice izleti…
ANJA
To više neću slušati…
GREGOR
Pa i ne moraš…

Nastavlja se svlačiti i polako legne u krevet. Anja odlazi u kuhinjski prostor. Soba se zamrači.

ANA
Opet ste se posvađali… Ujutro će sve biti u redu. Jutra su bolja od večeri…
ANJA
Podle hulje… Miran, ta zmija…, i Gregor! Taj više vjeruje njima nego meni!
ANA
Što su govorili?
ANJA
Što, što, što? Ono što i uvijek laju… Da sam bila kurva, a sad su dodali još jedan začin. Kuću!
ANA
A što…?!
ANJA
Da sam je preuzela Aneju! To govore. Da je tata dao kuću Aneju, a ne meni. Kako im uopće takve podlosti mogu pasti na pamet?! Jasno mi je. Živcira ih što sam uopće tu! Savjest im ne da mira – kao što ga nije dala ni tati, do poslednjeg daha. Ali prijeći ću preko svega toga…
ANA
Ma pusti tračeve! Zašto uopće obraćaš pažnju na sve to? Ne smiješ vjerovati… u te rekla-kazala. Kuća je sad tvoja!
ANJA
Ovi me zidovi guše! Moram van!

Odlazi van.

ANA

Skljoka se na stolicu.

Znala sam! Morala bih poštovati zadnju volju.
Ema…, idem kod nje! Anji i Gregoru ću…, nek imaju više prostora. Tu im samo smetam. Kamo god krenu… uvijek im smetam. A ja…, kamo god se okrenem… vidim njega. Ema…, s njom ću ja. A ovo s kućom… nekako će se već smiriti.
ANEJ

Uđe.

Mama…, je l' nešto nije u redu? Sreo sam Anju…, na cesti…, bila je sama u autu.
ANA
Nije ništa. Ona i Gregor…, malo su se sporječkali…, išle smo po njega, i bilo je prilično mučno. Malo je popio. Ništa strašno nije moglo biti.
ANEJ
Pa…
ANA
Željela sam da današnji dan bude sasvim drugačiji. Ali naći ćemo se u nekoj veselijoj prilici.
ANEJ
Veselijoj prilici? Misliš da će biti još takvih prilika?
ANA
Naravno da će biti!
ANEJ
U ovoj kući sigurno ne!
ANA
I ne mora biti u ovoj kući. Danas sam Emi obećala da ću s njom ići na putovanja. A onda, kad se vratim…, ne znam…, tebe ću naravno isplatiti, i to ne malo, ali… Kad se vratim i ja ću svoju polovinu kuće dati Anji, a zatim otići kod Eme.
ANEJ
Mama, meni ne treba ništa. Ne moraš se truditi…, već si me uskratila za ono, čime bih mogao platiti svoj grijeh… A sam imam premalo!
ANA
Što sam ti uskratila?
ANEJ
Danas mi je Ema rekla… o kući!
ANA
I…, što ti je rekla?
ANEJ
Pa znaš…
ANA
Što ti je rekla?!
ANEJ
Da je trata svoju polovinu kuće ostavio meni!
ANA
Ne…
ANEJ
Ali…, ti si promijenila oporuku. I dobila ju je Anja. Ako je to istina, moraš znati da sam ti u jednu ruku zahvalan. Jer nisam morao biti ovdje. U ovoj kući!
ANA

Okrene leđa Aneju i sjedne kao na početku prve slike.

Anej, ti nikako ne bi mogao živjeti ovdje! Ova okolina nije za tebe…
ANEJ
Pa i ne bih živio ovdje! Ali Anja bi dobila kuću od mene, a ne od tate!
ANA
Pa onda je ionako svejedno…
ANEJ
Shvaćaš li!? Tada je Anja zbog mene morala iz kuće! Tada je sve počelo…, zato joj više nije dozvolio ni praga preći. Zato je stari zatvorio ova vrata. Ti, ti si ih Anji otvorila! U redu! I dat ćeš joj još i svoju polovinu kuće. U redu! U redu!
Ali – zašto si joj dala moju polovinu? Pred njom ću do smrti biti praznih ruku. Dužnik! Kuću si trebala dati meni, a ja bih je dao Anji! A ovako si ti mojim dijelom otplatila tatin grijeh! Štitila si ga čak i poslije njegove smrti!
ANA
Pa obadvoje ćete imati…, a ti reci Anji, ako ti se čini da…
ANEJ
Što ću joj ja govoriti? Ti joj moraš reći.
ANA
Ne mogu, Anej…, sad ne mogu, kao da bih joj lagala…
ANEJ
Lagala? Pa ionako si već lagala! Samo joj reci istinu! I meni daj priliku da čiste savjesti napustim ovu kuću. Znajući da više nisam Anjin dužnik, iako joj ne mogu vratiti sve one godine. Ti joj to reci, mama!
ANA
Ne mogu, Anej…, sad je svejedno…, ne mogu. Ne traži to od mene!
ANEJ
Ne možeš?! I dalje ga štitiš! I što sad? Ni ja joj neću reći. Možda je sad stvarno svejedno. A tako te volim, mama. Uvijek sam te volio više nego on!
ANA

Zamišljeno, više za sebe.

Anej, sad je zaista svejedno… Ne mogu. Ti ne razumiješ.

Odlazi gore, u dnevnu sobu, i s pokućstva zaštićenog PVC folijom počne brisati prašinu.

ANEJ
Ostane sam u donjem, kuhinjskom prostoru.

Same laži! Posvuda! Nemoguće ih je izbrisati!

Odlazi van.


SLIKA TREĆA

Prošla je još jedna godina, kuća već dugo nije pokojnikova. Anja i Gregor su se rastali. Anja je nekadašnju gornju spavaću sobu preuredila po svome. Za sebe. Sada je soba svijetla, pretežno bijela. Dnevna je soba još uvijek takva, kakva je bila u prvoj i drugoj slici, prekrivena PVC folijom. Donji prostori, kuhinjski i prostor za spavanje, isti su kao u prvoj i drugoj slici.

Ana se odmara u donjem prostoru za spavanje.

ANJA

S pismom u rukama hoda po gornjoj, svijetloj sobi. Zaustavi se i gleda pismo.

Ne, neću se pritužiti…

Čita pismo.

…vidjela si da više nije išlo. A i vremena su takva da to nije ništa neobično, mnogi parovi urade kao i nas dvoje. Ujedno, nije mi žao što sam poprilično sretnih dana proveo upravo s tobom. Ali i sama znaš da ja više ne bih mogao živjeti u onoj kući. Pa i kad bih mogao u njoj živjeti, ne bih mogao podnosti podsmjehivanje nekih susjeda, koje je počelo za godišnjicu smrti tvoga oca, u onoj gostionici. Tada sam shvatio da ćemo nas dvoje teško ostati zajedno, jer mi nisi povjeravala stvari koje su za tebe bolne, a koje to možda ne bi bile kad bi ih dijelila sa mnom. Tada sam prvi put posumnjao u tvoju ljubav…

Digne pogled s pisma.

Lažov! Već tada se viđao s drugom. Biznis, da, biznis. Ljubavnica, a ne biznis! Ljubav! Što je ljubav?

Opet čita, neko vrijeme u sebi, a potom naglas.

…zato te, eto, molim da usprkos mogućim dvojbama oko odluke suda razmisliš. I sama znaš, što je i u presudi zapisano, ja od tebe ne želim ništa, a još najmanje dio kuće. Zato se nadam da se nećeš pritužiti, pa će se tako ta mučna stvar, više ili manje bezbolno, prilično brzo okončati. Poslije toga možemo mirno i bez mržnje u srcu krenuti svako svojim putom. Poznato ti je da sam sada s Melitom, pa tako bez mrvice cinizma i tebi želim da brzo zaboraviš na mene i nađeš drugog, koji će te bolje razumjeti i više usrećiti, nego što sam ja. Svijet je mali, Anja, i zato mislim da je ovo pravi put, jer ćemo poslije ovog sporazumnog razvoda još negdje jedno drugom pružiti ruku kao dvoje starih znanca…

Zgužva pismo i baci ga na pod.

Ne, stvarno se neću pritužiti.
Ne želiš kuću – pa da; tko ju je zapravo uopće i želio? E, pa – sad je ni ja ne dam!

Sagne se i uzme pismo koje je maloprije zgužvala i bacila na pod, malo ga izravna, stavi ga na stolić i sjedne u fotelju.

EMA

Ulazi u donji, kuhinjski prostor, a zatim odlazi gore, u svijetlu sobu, kod Anje.

Tu se skrivaš? Sve sam pregledala, pa nigdje ni žive duše. Zar me nisi čula?
ANJA
Ah…, ne skrivam se. Stvarno te nisam čula.
EMA

Gleda po sobi.

Lijepo si ovo uredila.
ANJA
Jednom nešto po svome! Nek je svijetlo! A i Gregor je odnio nešto ustajalosti…
EMA
Budi sretna što je otišao. Kad ode još i Ana moći ćeš po svom preuredititi cijelu kuću. Onda će ovdje biti sasvim drugačije!
ANJA
Da…
EMA
A gdje je Ana?
ANJA
Ne znam, valjda je legla.
EMA
Nek samo odmara i prikuplja snagu, uskoro idemo na turneju.
ANJA
Sigurno će joj biti drago.
EMA
Drago?! Procvjetat će! Kad samo pomislim na moje zadnje putovanje po Grčkoj… Kakav mi se otmjeni gospodin udvarao! Zapravo, i došla sam zato da joj pokažem slike, krasno su ispale. Ako hoćeš, možeš ih ti vidjeti.
ANJA
Slike?
EMA
Da, slike. Iz Grčke. Donijela sam ih cijelu gomilu. Evo…

Iz torbice vadi fotografije, sjedne pored Anje i počne ih pokazivati.

Tako, tu smo ispred hotela…, istinski krasna građevina…, a tu – pogled s balkona – vidiš, more! Onda ovdje…, tko zna, možda bih još uvijek mogla nositi dvodijelni kupaći kostim…
ANJA
A zašto ne?
EMA
Evo, vidiš, to je taj gospodin Georgij. Zar nije kao iz izloga? Da si samo vidjela kako se vrtio oko mene! Što kažeš?
ANJA
Pa…, ne znam…
EMA
A ovo? Eh, kad bih imala takvu barku…

Dolje Ana napušta prostor za spavanje i odlazi gore, u svijetlu sobu.

Ana!
Uskoro ćemo svi biti na okupu. Lijepo je sad ovdje, kod Anje! Dođi, upravo govorim… o mome kavaliru. Još nisam za baciti. A također ni ti…, drugi put ideš sa mnom!
ANA
Ah, Ema, molim te…, tko bi tražio još jednoga?
EMA
Za lijepe se uspomene treba potruditi.
ANA

Uzme nekoliko fotografija i gleda ih. Jednoj se nasmije i pokaže je Emi.

Evo – takva ti je stavrnost! Ovo je bilo ujutro? Kao da si cijelu noć imala more.
EMA
Sakrij to.
ANJA

Iskoristi to da je Ana privukla Eminu pažnju, ustane, sa stolića uzme pismo i stavi ga u džep.

Eto, sad mi je još i pisao.
EMA
Tko? Tvoj bivši? Sad je već bivši, zar ne?
ANJA
Da – već dugo je on bio bivši, samo ja nisam znala.
ANA
I što piše?
ANJA
Eh, ništa posebno. Strah ga je da ću se pritužiti…
EMA
Pa valjda sad ne misliš tjerati s njim mak na konac. Hvala bogu da si se riješila tog – kurviša!
ANJA
Da…
ANA
Brzo ćeš zaboraviti.
ANJA
Ne znam…, valjda.
EMA
Ne plači za njim! Sad si slobodna. Ako si pametna, nećeš ni tražiti drugoga. A onako, za usput, uvijek se nešto nađe…
ANJA
Ne znam. Iskreno rečeno, čini mi se da ne trebam nikoga ni za usput.
EMA
Ma, proći će to, a i ne trebaš žuriti. Još si mlada, i taj ćeš razvod brzo zaboraviti.
ANJA
Nadam se…
ANA
Hoćeš, sigurno, Ema je u pravu.
ANJA
Istinski se nadam.

Iz svijetle sobe odlazi u dnevnu i gleda kako je PVC folija pričvršćena na pokućstvo. S jednog dijela pokućstva jednom rukom pridigne zaštitu, a drugu zavuče pod nju i gladi površinu. Zatim foliju namjesti u isti položaj, odlazi u donji prostor za spavanje i legne na krevet, na kojem je prije ležala Ana.

ANA
Nisi je uspjela razveseliti? Eh, nemoj se ni truditi. Proći će.
EMA
Pa već jest! Već je prošlo. Po mome mišljenju, uopće joj nije potrebna naša utjeha. Bolje joj je tako, nego da je ostala s njim.
ANA
Ti uvijek svojom živošću rastjeraš tugu.
EMA
Doista je nije potrebno tješiti. Vidim. I tebe! Znam da je više nego Anji tebi potrebna moja potpora! Ako budeš još dugo ostala ovdje, gdje još uvijek ima duhova…, ne znam… Tu samo veneš i veneš.
ANA
Već sam se odlučila! Ali ne želim otići, dok ne raščistim s Anejom. Njemu ću dati svu ušteđevinu. Meni ne treba ništa…
EMA
U redu, u redu! Završi tu priču i preseli se kod mene. I za Anju će sad biti jako važno da odeš odavde. Premda – kad bih ja bila na njezinom mjestu sve bih još vruće prodala i krenula svojim putom. Nazad u grad. Tu su ionako cijeli život samo tračali o njoj, a sad im je dala još više materijala.
ANA
Što se mene tiče može i prodati…, samo nek bude sretna.
EMA
Doista tako misliš!?
…dobro, žurim, vidjet ćemo se!

Napušta svijetlu sobu, a zatim kroz donji, kuhinjski prostor odlazi van.

ANA

Kao da nije opazila da Ema više nije tu.

Zar stvarno tako mislim?

Odlazi u donji, kuhinjski prostor, iz ladice uzima papirnu mapu i dolazi u prostor za spavanje, gdje leži Anja.

Anja…
ANJA

Probudi se i opazi da Ana u rukama drži mapu.

Što ti je to?
ANA
Darovni ugovor. Imam ga već nekoliko dana. Šteta što to već prije nisam uradila i otišla. Možda bi tvoj Gregor ostao…
ANJA
Ne, mama. Gregor nije otišao zbog onoga što je govorio i o čemu se sad toliko raspisao. Dosadilo mu. Sve skupa. Ja…, pa je ugrabio prvu priliku i zbrisao s onom svojom… Melitom.
ANA
Da…, možda je bolje tako. Bolje nego da živite zajedno i patite se…
ANJA
…kao što ste ti i tata?
ANA
Tvoj tata nije patio…
ANJA
A ti?
ANA
Sad je svejedno. Sad sam…
ANJA
…da, znam! Kao i ja…, sad smo obadvije slobodne i ne znamo što bismo same sa sobom.
ANA
Ne budi zajedljiva.

Pokaže joj ugovor.

Evo, odlučila sam se…, a i notar misli da je tako najpravednije, za obadvoje. I za tebe i za Aneja. Kuća će biti sva tvoja, a Anej će dobiti novac. Danas će doći, i ako se bude slagao – potpisat ću i tu ćemo stvar zaključiti.
ANJA
Mama, meni to sve skupa izgleda tako bez veze, stvarno! Sad? Sama u kući?!
ANA
Ti si još mlada. Gregora ćeš preboljeti, a ja ću se uskoro preseliti kod Eme. Sad gore imaš tako krasnu sobu, a kad preurediš i sve drugo – to će biti sasvim druga kuća!
ANJA
Pa stvarno sam dobila neku volju! Sve ću promijeniti! Moja mi je soba uistinu dala poleta. A isprva sam htjela sve prodati… Bi li se ljutila kad bih prodala?
ANA
Ljutila? A zašto? Ja ću otići odavde…, a ti, ako bi te kuća sputavala…, razumjela bih. Ionako će biti tvoja i možeš s njom uraditi što god hoćeš!
ANJA
Tata ne bi tako govorio.
ANA
Tate nema već dvije godine…, premda… Zato i idem. Kod Eme ću zaboraviti i kod nje mi sigurno neće biti dosadno.
ANJA
I meni se ponekad čini da čujem njegove tvrde korake… i da će mi opet pokazati vrata.
ANA

Uhvati Anju za ruku i tako iz prostora za spavanje odlaze u kuhinjski prostor.

Neće, neće. Ne brini, iz ove te kuće nikad više nitko neće tjerati.

Ispusti Anju i ugovor vrati u ladicu, gdje je bio i prije. Zatvori ladicu i sjedne za stol.

ANJA
Neće. Sad je ovo moja kuća.
ANA
Tvoja, tvoja!
ANJA

Odlazi u gornji dio, u dnevnu sobu, i počne s pokućstva skidati PVC foliju.

ANEJ

Upravo je došao i ulazi u donji, kuhinjski prostor.

Mama!
ANA
Došao si. Lijepo. Jesi li gladan?
ANEJ
Ne. Ne moraš se truditi. Ali nešto moram uzeti, red je, zar ne? Došao sam odmah, čim sam našao vremena.
ANA
Ma i nije tako hitno, ali ipak ne bih više odgađala…
ANEJ
A što to?
ANA
Odlučila sam se. Selim se kod Eme i sve ostavljam ovdje, u ovoj kući.
ANEJ
Ali sad kad se Anja rastala…, neće valjda sama ostati ovdje?
ANA
Meni se čini da joj nisam potrebna. Ponekad pomislim da bi možda Gregor i ostao kad bi njih dvoje bili sami.
ANEJ
Ma, ne znam…, meni nikad i nije izgledalo da njih dvoje odgovaruju jedno drugom. Sad je ionako svejedno. Bolje je tako, ako nisu mogli zajedno. To ti ne smiješ pripisivati sebi…
ANA
Ah, ne…
ANEJ
Dobro…, ali još uvijek ne znam zašto si mi rekla da obavezno trebam doći.
ANA
Želim, prije nego što odem, sve razdijeliti. Ono što, eto, mogu razdijeliti. Anji ću prepustiti još i moju polovinu kuće, a tebi ću dati sve što smo ja i tata…, što sam uštedjela. Ako se i ti slažeš, mnogo ću lakše potpisati ovaj papir. Evo…

Iz ladice izvadi ugovor i dadne ga Aneju, koji ga potom stojeći čita.

Znam da novca nije toliko, koliko je vrijedna kuća…, ali nije ni tako malo.
ANEJ
Zaista nije malo…, taj bi novac morala za sebe upotrijebiti. Ionako je tvoj…
ANA
Ne, meni nije potreban. Svoj ću pogreb moći platiti time što još dobivam…
ANEJ
Ma kakav pogreb? Što je tebi?
Mama…, ovaj ugovor…, ako ćemo pravo… Što se tiče kuće, već sam ti rekao – tatinu bih polovinu ja morao dati Anji! Sad mi je svejedno. Ovo stvarno nije malo novca, a i kuća nije bezvrijedna – samo… Što kaže Anja? Je l' se slaže?
ANA
Pa, nije rekla ne – a ustvari, i sam možeš popričati s njom. Gore je.
ANEJ
Još tuguje?
ANA
Ne! Ma kakvi! Pravi ju je užitak gledati s kakvim se žarom predala preuređivanju. Već se vidi njenih ruku djelo. Sve što dotakne i pomakne izgleda drugačije. Vidjet ćeš kako je sad svijetla ona soba… Ali ta rastava, sud, te su stvari jako mučne…, tako, malo je umorna. Ali bit će bolje…, bit će!
ANEJ
Idem do nje.

Anej odlazi u gornje prostore, gdje Anja u dnevnoj sobi polako otkriva pokućstvo. Zaputi se najprije u svijetlu sobu, uđe korak-dva u nju, zaustavi se, zatim natraške izađe, zatvori vrata i zastane u dnevnoj sobi.
Anja, zadubljena u posao i leđima okrenuta prema vratima, ne zamjećuje brata. Anej joj tiho prilazi s leđa i odzada joj pokrije oči rukama.

ANJA

Trzne.

Anej…, kako su ti hladne ruke!
ANEJ
Anja…
ANJA
Mama je rekla da ćeš doći.
ANEJ
Da. Pa ona me je zvala. Bio sam malo zabrinut, ali sad kad je rekla zašto sam trebao doći, vidim da nisam trebao tako žuriti.
ANJA
Mama te je zvala?
ANEJ
Ma znaš…, to da namjerava nama dvoma razdijeliti imovinu i preseliti se kod Eme.
ANJA
I meni je rekla.
ANEJ
Jesi li vidjela ugovor?
ANJA
Jesam. Meni bi dala cijelu kuću, a tebi sav novac.
ANEJ
Da, vidio sam. Nije tako malo novca! Znam kako su to njih dvoje uštedjeli! To je otprije…, dok je još tata bio živ.
ANJA
Valjda. Ti znaš. Bolje nego ja…, ti si bio s njima.
ANEJ

Poslije kraće pauze.

Zbog mene te je istjerao iz kuće!
ANJA
Ne, Anej! Nemoj me sad još i ti mučiti! Ovih dana imam tako punu glavu svega i zaista ne bih željela da mi još i ti…
ANEJ
Hoćeš li mi ikad moći oprostiti…?
ANJA
Tebi nisam ništa zámjerila. A što si uopće skrivio? Jesi li me ti izbacio van? Da sam znala da će se omekšati i ja bih prišla njemu kad je bio na samrti.
ANEJ
Da…
ANJA
Ali sad…, i sam vidiš, sve je prazno. Kad je Gregor otišao uredila sam po svom. Sad će stvarno biti sve drugačije nego prije…
ANEJ
Kad bih mogao, vratio bih vrijeme unazad. Onda bi zaista sve bilo drugačije. Kad bih mogao, iskupio bih se ti za…
ANJA
Nisi ti bio kriv. A možda sam doista i sama prouzročila… bila sam mlada i naivna… Ali…, Miran i Blaž…, jedan od njih dvojice… To…, to je bilo silovanje… A onda su tata i mama sve zataškali i prikrili da se ne čuje za sramotu!
Pa pobačaj… Svi su optuživali mene! To je najviše boljelo!
Ni danas ne znam što bi bilo sa mnom da mi nije Ema pomogla…
ANEJ
Ne znam…, htio bih…, moram ti se odužiti!
ANJA
Ne…, ti mi nisi dužnik! Nas se dvoje ne trebamo time mučiti!
ANEJ
Moram…, dat ću ti sav novac kojeg mi sad daje mama. Ne želim njegovu ušteđevinu!
ANJA
Ni govora! Ja ću uzeti kuću. A ni u novcu neću oskudjevati. U svemu drugom, samo ne u novcu!
ANEJ
Nećeš novac od mene? Pa naravno da ga nećeš! A o njemu misliš da se je pokajao. E, pa nije! Mama je promijenila oporuku! A ja ću ostati tvoj vječni dužnik…, jer ne želiš…, jer ne želiš moj novac!
ANJA
Ma što govoriš? Kad bih te za bilo što krivila, misliš li da bi se mogao novcem iskupiti? I oporuka? Kakva oporuka? Tatina? Pa nije je ni bilo!
ANEJ
Lagala je. I tebi i meni! Obadvoma. Zato da ga ti ne bi više mrzila i… uspjela je. Sad ćeš kuću preurediti po svom… ne želiš moj novac…
ANJA
Ne treba mi!
Što ti uopće govoriš?! Što je to mama lagala?
ANEJ
Što je lagala? Što?! Promijenila je tatinu oporuku! Kuću nije htio dati tebi, nego meni! To je lagala!
ANJA
Ne! To su izmislili zlobni jezici…! Susjedi! Tko ti je to rekao?
ANEJ
Ema!
ANJA
Ema?
ANEJ
Da. Mama je rekla Emi, a Ema… meni. Kuću sam trebao dobiti ja… koji je nisam htio! Nisam je htio…
ANJA
Pa…, onda je sve u redu…
ANEJ
Nije. Da sam ja dobio kuću – JA bih je dao tebi! Da bih platio… da bih se iskupio. Ali mama je još i poslije njegove smrti više voljela njega nego mene. I sad ti ne želiš moj novac! Od tate si uzela kuću, a od mene nećeš novac…
ANJA
Anej…
ANEJ
Ništa! U redu. U redu! Kriv sam i to se ne može promijeniti! Taj dug nikad neću moći otplatiti!

Iz gornje, dnevne sobe odjuri u donji, kuhinjski prostor.

ANA
Anej…, što se dogodilo?
ANEJ
Rekao sam joj…, sve sam joj rekao!
ANA
Što…?
ANEJ
Sve…, to… u vezi kuće. Da si zbog tate lagala. Kuća bi morala biti moja!
ANA
Pa ti ionako ne bi mogao živjeti u njoj – tako… s muškarcem…, ovdje!
ANEJ
I ne bih! Dao bih je Anji!
ANA
Pa onda…, ionako će je cijelu dobiti Anja!
ANEJ
Ali ti si lagala zato da bi mu ona oprostila! Laž, laž, laž… Ti si joj složila tu laž.
ANA
Nije bila laž…, tata je plakao kad ju je na samrti spominjao.
ANEJ
I? I što onda ako je plakao? Svoj je dio kuće dao meni…, a ja bih ga dao njoj! Bar moj bi se grijeh oprao! A ovako nije nijedan. Ni moj ni tatin. Rekao sam joj da joj tata ni na samrtnoj postelji nije oprostio!
ANA
Tvoj se grijeh ne može porediti s njegovim. Ti nisi znao što se događalo… A on ju je istjerao iz kuće. Ni ja tada tu nisam mogla ništa učiniti. Tek kad je on umro…
ANEJ
Moj grijeh! Ma što ti znaš o mom grijehu?! Onda, u onoj mračnoj sobi, nije bio Miran… A ni Blaž!
ANA
Anej…
ANEJ
Da, da!
ANA
…nini!?
ANEJ
Da, da, mama!
ANA
Ti? Anej? Nini!?
ANEJ
Da…, mama! Ja! Ja sam bio. U mraku! Nije mogla znati…

Istrči van.

ANJA

Dolazi u donji, kuhinjski prostor. Prilazi ladicama i nešto traži po njima. Djeluje odsutno.

Mama, znaš li gdje je…, eh, ništa.
ANA
Što…, što tražiš?
ANJA
Ništa, mama, ništa…
ANA
Anja…

Anja se uspravi i gleda Anu.

Je l' ti Anej rekao…
ANJA
Rekao…, da…, ma svejedno je.
ANA
Uistinu je svejedno…, ni ja nisam sve znala.
A i oporuka…, nisam znala da će Ema reći. Da ćete vas dvoje ikad saznati…
ANJA
Da…, ali to znači da mi tata nikad nije oprostio…, iako su o meni svi govorili same laži.
ANA
Ma i nije im vjerovao…, samo…, htio je pokazati tko je gazda u kući!
ANJA
A je li? I gazda je žrtvovao kćer – za ugled kuće! A ti si nam lagala o njegovom pokajanju u zadnjim trenucima života…
ANA
Za dobro…
ANJA
Dobro? Zato si mi dala kuću? Praznu i hladnu!
Ali sad ću je… Bit će kao nova!
ANA

Više za sebe nego Anji.

A da je…, da je prodaš? Bi li prestala ova mora?
ANJA
Prodati… Prodati?! A zašto?! Da li bih onda mogla negdje kupiti mir?! Ljubav?! Muža?! Da li bih mogla tim novcem kupiti dijete?!
Trebala sam ga zadržati! Ali sam se tako bojala što bi tata uradio… Što bi mi uradio? Bojala sam se… i tebe!
A poslije, kad je sve bilo prošlo, ona su se dvojica hvalila da sam ih sama namamila u vašu spavaću sobu…, da – u onu spavaću! Gore! Jesi l' je vidjela sad? Sad je to sasvim druga soba nego što je bila onda!
…kad su me zaključali unutra…, a onda je došao samo jedan…, Miran…, u mraku…, šutke…
A tata je bio uvjeren da sam ja htjela tako! Htio je imati čistu kuću. I očistio ju je, da…
A ti si nam lagala da su njegove oči pred smrt plakale…
ANA
To nisam lagala! Stvarno je plakao…
A možda je i znao! Anej mu je sigurno rekao…, zato mu je htio dati kuću! Tata je znao za Aneja…
ANJA
A što je znao, mama?!
ANA
…nije bio Miran…, ni Blaž nije bio… Nini, moj nini…
ANJA
…nini? Anej?
ANA
Da…, Anej. Nini, moj nini…
ANJA
…ako je to istina…, dijete bi bilo…
ANA
Anejevo!!!
ANJA
Ne…, Anej? Nini?
ANA
Ovu kuću ne možeš očistiti. Ne možeš je promijeniti. Previše je svega… nikakvo ti premještanje pokućstva neće pomoći! Taj grijeh nećeš oprati! Prodaj!
ANJA
Mama, ne govori mi to…
ANA
Prodaj! Obećaj mi da ćeš prodati! Inače neću ništa potpisati! I ovo nikad neće završiti! Obećaj da ćeš prodati. Da je jednom kraj!
ANJA

Nakon kratkog razmišljanja.

Hoću, mama! Da je jednom kraj!

Kao u transu, s određenom dozom odlučnosti, Anja se popne u svijetlu sobu.
Ana, pokrivajući lice rukama, sjedi u donjem, kuhinjskom prostoru.
Anja u svijetloj sobi otvori veliki bijeli ormar, uđe u njega i stane tako da je zaklanja jedno pritvoreno krilo otvorenih vrata.

ANA
Hoće. Prodat će. Obećala je. Sigurno neće pogaziti obećanje… Ona će sigurno poštovati moju volju!
A onda ćemo obadvije otići. Van iz ove kuće!

U svijetloj se sobi same od sebe pomaknu vrata ormara, i to tako da se vidi Anja.
Obješena u ormaru. Mrtva.

KRAJ


 

Copyright © by Peter Rezman & Balkanski književni glasnik – BKG, 2006.
Sa slovenskog preveo Željko Perovič

Originalni tekst - slovenščina

Nazad