RADE JARAK

Rođen je 1968. godine u Dubrovniku. Studirao je slikarstvo u Sarajevu i Zagrebu, gdje je završio Likovnu akademiju. Radi kao likovni pedagog.
Objavio je zbirke poezije: Demon u pari kupaonice (2000. Meandar, Zagreb), Vlak za Bangalore (2001. Naklada MD, Zagreb)
Prozna djela: Kiša (2001. roman Naklada MD, Zagreb), Termiti i druge priče (2002. kratke priče Fraktura Zaprešić), Sol (2003. kratki roman, Fraktura Zaprešić), Duša od krumpira (2005. roman, Fraktura Zaprešić), Neočekivano Venecija (2005. kratki roman, u časopisu Europski glasnik)
U pripremi: dva kratka romana Neočekivano i Johnny K. u istoj knjizi (početkom 2006.), Sentimentalni roman o odrastanju (krajem 2006.)



ČUVAR PLAŽE U ZIMSKOM PERIODU



 

Otići bos na plažu. Moćan je osjećaj kad bosa noga - nakon ručka, dakle oko dva sata poslijepodne – staje na vreli asfalt, nakon što je prethodno trčala po izlizanom kamenju ili bodljikavom pijesku putića ispred tetkine kuće. Kada meki, još uvijek nezarasli taban, svojom nježnom površinom staje na crni, užareni asfalt, kao leđa nekog mučenika na užarene gradele; kad se usta grče u grimasu boli i kad se brzo pretrčava tih pet, šest koraka preko sasvim puste ceste, sve do bijele uljane crte što označava rub kolnika i početak parkirnih mjesta. Tu, na bijeloj uljanoj crti, tu je predah.
Dalje se hoda kao Indijanac, nogu pred nogu, spušta se po pedalj širokoj crti; crta se sastoji od nekoliko slojeva boje, onaj na vrhu je topao i omekšao od sunca, a oni ispod su ispucali i gotovo stopljeni s asfaltom; i dalje pored parkirališta, iza tvrđave Revelin, preko Ploča pa prema plaži Banje. Također treba paziti u prolazu kroz Lazarete da na kamenom tlu nema (a uvijek ima) sitnih komadića stakla, preostalih od kakve pijanke prošle noći.
A zatim se bez problema spušta izlizanim i “mekim” kamenim stepenicama, u debelom hladu smokava, pitospora i drugog drveća kojemu ne znam ime (na moju sramotu) do plaže.
Tabani do dolaska na plažu budu sasvim crni. Kad ih se stavi u more puste prljavštinu, kao sipa crnilo, a potom ih more ispere i oni postanu blještavo bijeli kao najčistiji obluci.

 

***

Na staroj fotogafiji s početka dvadesetog stoljeća vide se drvene kabine na Banjama. Sada ih nema. Možda su otisnute u nečijem sjećanju. Oksidacija uništava film, kao i vlaga. Na fotografijama se pojavljuju podbuhli trbusi, gljivice bijele kao snijeg. Kao da ih je zahvatila neka kožna bolest, slike se ljušte, pucaju, nestaju. Isto je i sa sjećanjem.
Jednog dana, malo nakon rata, kad se grad još nije bio počeo oporavljati i kada je njegovo vrijeme teklo u nekakvom nepoznatom i čvornatom smjeru, odlazim na Banje kako bih se uvjerio. Spuštam se niz izlizane stepenice.
Na mjestu kabina stoji betonska građevina. Čuvar igra šah s nekim klošarom u zavjetrini, ispod nadstrešnice od armiranog betona. Do nogu mu leži pas. Bijeli mješanac.
Šahovska je garnitura pocrnjela. Svega nekoliko figura ostalo je u igri na tabli i one djeluju nestvarno i tužno.
Pijesak na plaži još je mokar od kiše koja je padala noću i na njemu se poznaju tragovi pasa i galebova. Ali, ponegdje, sunce je osušilo površinski sloj i on se počeo mrviti. Na deblo izbačeno morem sletio je galeb. Savršeno je trodimenzionalan, pernat. Ima prljava crna krila i prozirne bijele kožice na nogama. Krila je podigao na leđa pa podsjeća na sitnu pernatu piramidu.
Nema kabina koje sam vidio na fotografiji. Kažu da tu prije sto godina nije bilo ni pijeska: samo mali žal podno kamenite obale i nekoliko trstika, tršćak. Kasnije se pijesak sve više širio.
Gledam naokolo. Na udaljenom kraju široki su kameni skalini koji završavaju bijelom željeznom kapijom, kao na ulazu u velike posjede u tropima. Kapija je ljeti uvijek otvorena, a zimi je zametena lišćem. S druge strane, prema starom gradu, plaža je omeđena visokim zidom Lazareta, a dalje se do mora spušta pregrada od grubih željeznih šipki. Jedna je štanga izvaljena, jasno je da tuda prolaze djeca koja nemaju novaca za kartu. Je li to ona ista rupa? Ili je to vrijeme, ili slučaj, napravilo novu rupu na istom mjestu. Koliko sam puta prošao tuda.

***


Vratio sam se na cestu i došao na mjesto odakle se vidi čitava plaža. Drvene klupe stoje pored željezne ograde. Željezni koluti na ogradi stilizirani su u obliku sunca s uvijajućim zrakama, pričvršćeni s četiri dijagonalne šipke, nalik na kormilo.
Bacio sam još jedan pogled na Banje, na Lokrumski kanal, na pučinu.
Još jednom se sjetih plaže, sutona kad je more u plićaku bilo prozirno. Prisjetih se djevojčice što se igrala prskajući se u plićaku, dječaka što su igrali nogomet na taraci propalog restorana, štakora među trstikama!

***

I tad, kao da sam se prisjetio one stare tajne, tajne vremena. Tu se izgleda radi o beskrajnom kontinuitetu ovih malih, običnih, jednostavnih sekundi. Iz mog vremena u dundovo, iz dundovog u vrijeme njegovih roditelja, i tako sve do početka. Do početka svijeta.

 


 

Copyright © by Rade Jarak & Balcanis & Balkanski književni glasnik - BKG, 2006.
Odlomak iz novog romana R. Jarka, koji izlazi u rujnu 2006. možete pročitati ovde.

Nazad