VLADAN ČUKVAS

Vladan Čukvas je rodjen u Zenici 1972. godine. Studije žurnalistike u Sarajevu započeo je 1991., ali ih je, zbog ratnih zbivanja, prekinuo početkom 1992. Živi u Danskoj od 1993. Vječiti student filozofije na Kopenhagenškom univerzitetu na Amageru. Svoje prvo djelo, kratki roman Krotitelj snova, objavio je 2003. godine. Svoje radove objavljivao je i u sarajevskom Albumu, u sad već legendarnom, 24-tom, za sad i posljednjem broju ovog, nekad jedinog sarajevskog hard-core književnog časopisa. Fotografija koju možete da vidite, snimljena je pri Čukvasovom nastupu na zajedničkog promociji Balkanskog književnog glasnika i Albuma br. 24, u Kopenhagenu, s proljeća 2006. godine.


BUĐENJE ANDRIJE KOLARA
(NEŠTO KAO POČETAK)



 

Mogao je biti bilo ko.
O tome odlučuje puka slučajnost ili tako nešto. Ljudi uvijek negdje putuju. Danas sam ih već prevezao dosta. Bili su svakakvi. Stariji, mlađi, užurbani, veseli, potišteni, poslovni ili pošteni, siroti i obični, pričljivi, nevjerni ili jednostavno radoznali. Zato kažem da je mogao biti bilo ko.
Mogao je biti bilo koji dan.
Vozim sedam dana nedeljno, često po cijeli dan. Drugi se čude kako mogu. Misle da je zbog novca. Kažu: «on bi i u pakao odvezao da mu plate» Svašta ljudi pričaju. A meni je svejedno. Svaki dan je isti kao i bilo koji drugi. Svaki je jednako dobar za vožnju. Ljetni kao i zimski, martovski kao i oktobarski, praznični ili radni. A sad je eto bio kišni. Tako se zadesilo. Zato kažem da je mogao biti bilo koji dan.
Mogle su biti bilo kakve oči.
Naštimah rukom retrovizor kad je sjela i zalupila vrata. «Aerodrom» reče ni ne gledajući isprva kud idemo. Tražila je nešto po torbi i onda podiže glavu. Noću se ulice, oprane kišom, presijavaju kao površina jezera. Po njima igraju svjetla drugih kola, ulične svjetiljke i treperavo šarenilo neona. Sve ja to vidim u retrovizoru kao i one oči. Stalno su tu. Okruglaste i nekako radoznale. Kao da se već dugo dosađuju i neprestano traže neki zabavan prizor. Žmirkaju rijetko. Kao da se plaše da će u trenutku dok trepnu ono zanimljivo promaći i ostaće dosada, teška i tupa kao ovaj kišni dan. A dosadu ne voli niko. Kažu da je u onim bogatim zemljama ona nasrtljiva poput štucavice i da je učeni ljekari liječe zajedno sa ostalim bolestima. Moj štand je u centru i do aerodroma je duga vožnja. Sad ću sve vrijeme da gledam ta dva radoznala oka. A oči dosta govore o ljudima. Govore jednako koliko i vide na njima. Ja ih često posmatram u ogledalu retrovizora. Ako se čovjeku promijeni raspoloženje tokom vožnje, a to se često dešava, promijene mu se i oči. Tužne postanu vedre, bistre postanu mutne ili odsutne, a uplakane se nasmiju onim još neosušenim malopređašnjim suzama. To se odmah vidi. Zato kažem da su mogle biti bilo kakve oči.
Pitala je da li sam iz Bosne, a ja rekoh da jesam. Ona reče da se to vidi po mom akcentu. Vjerovatno se vidi. Po čemu bi se drugom vidjelo? Ja već dugo vozim i znam ja to dobro. Ljudi uz vožnju obično žele i neku priču. Ako je nema, onda je sami započnu. Ko bi više želio priču nego one radoznale oči? I baš dok sam mislio o tome, ona reče da je tamo kod nas u Bosni bio rat. «Jeste» rekoh. I mi iz Bosne smo po nečemu poznati. Po ratu, ako ni po čemu drugom. Pitala me je i da li sam bio tamo (u ratu ili u Bosni, isti đavo) i da li mogu da joj ispričam neku ratnu priču, kao da su ratne priče nešto posebno. Kao da su bolje od drugih. Skloni pramen plave kose s čela i naže se naprijed kad rekoh da mogu. Evo ovako je išla ta priča:


Proslava

Andrija se penjao stepeništem što bijaše išarano grafitima. Na drugom spratu nije bilo svjetla, te čitav jedan red stepenika nestade u tami. Spotače se psujući i umalo ne ispusti bocu balantajna, koju je nosio umotanu u novine. Ezra je živjela s bakom na zadnjem, petom, spratu. Njena baka po majci, gospođa Viola, bijaše u posjeti kod svoje najmlađe sestre negdje u Njemačkoj, pa je Ezra već duže vrijeme imala čitav stan na raspolaganju.
Dok se penjao stubištem, obuze ga najednom osjećanje puno naivne djetinje blagosti. Izviralo je iz omagljenih obrisa nekog drugog svijeta, nekog zaboravljenog života, pretakajući se u lice dječaka. Dječak u mraku, modrih nujnih očiju palio je šibice, a u njihovom nesigurnom i kratkom treperenju bljesnu sjećanje na trenutak kad su se prvi put sreli na parkingu ispred «Obale». Sjećao se tog trenutka s nesmanjenom dozom simpatije i to ga je sjećanje i sada, tri godine kasnije, nagonilo da se smije. Smijao sebi onim istim smijehom kojim mu se tad nasmijala Ezra. Dječije spontanim i veselim, što razoružava i ostaje u zraku poput behara. Vidio je sebe kroz taj smijeh onako kako je izgledao kad bijaše istrčao iz kola umazan jogurtom po bradi i nosu. Sjedio je u svom pežou i jeo burek s jogurtom kad ga je krem «buba» s tamnosmeđim krovom udarila izlazeći u rikverc s parkirališta. Stajao je pored kola, gledao u polomljeno štop-svjetlo i ulubljenu tablicu što se klatila na savijenom šarafu. Bijaše ga spopala ljutina i krenu da otvori vrata «bube» i da saspe svu onu ljutinu kao vedro hladne vode u lice nesmotrenom vozaču. A iz «bube» izađe ona, Ezra, s izrazom dobroćudne zaprepaštenosti i poče da se izvinjava. Ali izvinjenje za tren sustiže i prestiže smijeh kad vidje bijelu mrlju oko Andrijinih usta, nalik na dopola pojeden perec i kapljice jogurta, što su kapale s vrha nosa na tamnosmeđe odijelo. Sjećao se kako bijaše stavila ruku preko lica pokušavši da prikrije i obuzda erupciju smijeha, koji je nezaustavljivo navaljivao. Taj ga smijeh bijaše isprva bocnuo kao žaoka, ali vidje tada, a viđao je to mnogo puta kasnije, (uvijek se tako smijala) da se nije smijala njemu. Nije mogao osjetiti ni pakost ni porugu, već samo veselost i razdraganost u izlomljenim komadima smijanja, koje je prštalo ispod dlana i između tankih bijelih prstiju. Udari taj smijeh u njegovu razjarenost kao nalet toplog povjetarca i rasprsnu je u stotine kunadra maslačka. Stajao je nijem, gledajući je netremice i s nevjericom, a zapravo je već tad uživao u svilenkastom odjekivanju njenog smijanja i u onoj zaboravljenoj, gotovo dječijoj, spontanosti s kojom je navirao. Stajao je mirno u tom sjećanju i najednom uhvati sebe kako stoji nepomičan u polutami stubišta. Dječakova šibica bijaše dogorila, a s njenim stidljivim svjetlom iščeznu, davno, sad već nestvarno, čeznutljivo osjećanje naivne djetinje čistote. Bio je na trećem spratu. Nastavi da se penje prelazeći ovlaš pogledom preko grafita ispisanih u neredu, jedni preko drugih.
Već na mezaninu između trećeg i četvrtog sprata mogao je čuti prigušenu muziku, koja je dopirala iz Ezrinog stana. Bijaše obećao stići oko devet, a sad je već bilo skoro jedanaest. Požuri i za tren se nađe ispred priškrinutih vrata. Primijeti zalijepljeno parče kartona na kojem je pisalo: «Sretna Nova '92.» Gurnu vrata i zakorači u prostoriju ispunjenu muzikom i sivoplavom izmaglicom duvanskog dima. [....]


Mirza

- Ovo je inspektor Andrija Kolar – procijedi načelnik Hamo promuklim glasom i pokaza rukom na Andriju.
Andrija je sjedio za radnim stolom, pio jutarnju kafu i prelistavao novine. Podiže pogled i odmjeri čovjeka kojeg je Hamo vodio, držeći ga ispod miške, kao da ga privodi. Prostorija u kojoj je bila Andrijina kancelarija bijaše duguljasta i pretrpana dotrajalim kancelarijskim namještajem na kojem su stajale gomile fascikli i kojekakvih papira. Pri kraju, uz sami prozor, koji je djelimično zaklanjala blijedozelena zavjesa, stajao je Andrijin sto. Načelnik Hamo se gegao teškim koracima, stružući ishabanim službenim cipelama o pod. Vagao je po Andrijinoj slobodnoj procjeni oko stočetrdeset kila i uprkos svojoj visini nije uspijevao da sakrije višak kilograma. Izgledao je kao gorostas. Andrija je vjerovao, kao i drugi u stanici, da je volio tu svoju orijašku pojavu. Nije imao običaj da se sklanja s puta ljudima niti stvarima. Redovno bi zapeo za neki sto ili stolicu ili pak za nekog od pozornika, kojeg bi zatekao na vratima. Govorio je malo, mahom službeno i skoro nikad se nije smijao niti šalio. Prema svima se odnosio hladno i ispitivački. Većina inspektora i zaposlenih su najviše vremena provodili s njim na podnošenju raporta, ili na «saslušanju» kako su između sebe zvali te razgovore, koji su se po pravilu odvijali nasamo u načelnikovoj kancelariji. Hamo bi postavio pitanje ili samo dao znak da se počne sa raportiranjem pa bi se onda zavalio u masivnu kožnu fotelju i gledao onog ko je podnosio izvještaj pravo u oči, prodorno kao da nišani u neku slabost, u neko lomljivo mjesto. Nagnuo bi glavu malo u stranu i spustio je na grudi, te bi mu veliki podvoljak izgledao još veći, a nepronično lice postalo sasvim okruglo. Oči bi se suzile i disao bi teško, kao da se guši, a obično bi se gušio onaj ko je podnosio raport. Inspektor Hadžić je jednom rekao da je načelnik u svakom pogledu težak čovjek i da se ta težina najviše osjećala upravo u tim trenucima kad je bio nasamo s njim. Činilo se nekad da je Hamo uživao toj igri ispitivanja ko je bio u stanju najduže da izdrži taj njegov prodorni ispitivački pogled i njegovo ćutanje, što bijaše teško koliko i on sam, pritom ostajući miran i pribran. Iz neke urođene ili profesionalne sumnjičavosti trudio se da lomi ljude poput stakla, tražeći negdje u njima prikrivenu krivicu za nešto, bilo šta. Prezirao je slabiće poput nekog odvratnog jela i vjerovao je da su se upravo slabići gušili pod težinom njegovog ćutanja. Tako su mahom radili svi prilikom saslušavanja kojekakvih probisvjeta i ljudi osumnjičenih za ubistva ili neke druge nezakonite poslove, a načelnik je tako postupao sa svima bez razlike. Niko od zaposlenih nije volio te trenutke nasamo s njim. Ponekad je danima djelovao nezainteresovano i površno, gotovo bahato, ali svi su znali da je vrlo dobro znao šta se sve zbiva u stanici. Znao je zapravo mnogo više nego ostali inspektori, a o njemu se znalo malo, gotovo ništa. Znali su svi da je imao pedesetosam godina, da je bio oženjen, ali bez djece i da je bio inspektor skoro dvadeset godina prije nego je unaprijeđen u načelnika.
Dok je koračao kroz duguljastu sobu ne ispuštajući čovjeka kojeg je vodio, zape za kredenac. Nekoliko fascikli s kredenca tresnue o pod, a za njima doleti i plastična zdjela puna olovaka. Nije se obazirao na olovke što se prosuše svud po podu. Stade kraj stola i zagleda se u Andriju, ne progovarajući nekoliko trenutaka. Oči mu se suziše i skoro potpuno nestadoše u spletu linija ispod jakih obrva. Andrija je prepozna početak igre podozrivog promatranja kroz uske mačije proreze očiju. Skrenu pogled na olovke i papire što ležahu rasuti po podu.
- Nema veze, ja ću to kasnije pokupiti – reče tek da razbije to naporno ćutanje.
Hamo otpuhnu jednom kroz nos i pogleda u čovjeka kojeg je vodio. Čovjek bijaše visok skoro kao i načelnik, ali suvonjav tip, zapazi Andrija nakon što ga odmjeri na brzinu. Nosio je mantil, ispod mantila škotski džemper s romboidima i sive vunene pantalone. Imao je dužu, malo razbarušenu svijetlosmeđu kosu. Andrija procijeni da je po godinama bio otprilike kao i on, tridesetsedam, možda osam, ne više. Dijelovao je nekako staromodno, vjerovatno zbog mantila koji bijaše model iz sedamdesetih i koji mu je bio prekratak u rukavima. Čovjek pogleda u Hamu, pa zatim u Andriju i onda opet u Hamu i pritom se osmijehnu jedva primjetno krajevima usana, ali nekako vedro. Očito mu je načelnikova igra bila pomalo začuđujuća i komična. Andrija primijeti da načelnikov nastup nije imao željeni efekat na neznancu. Bijaše veseo i dobro raspoložen. Andrija osjeti u tom njegovim smiješku neku dobroćudnu pitomost i pogleda u načelnika, očekujući reakciju nezadovoljstva. Načelnikovo lice ostade nepromijenjeno. Nastojao je barem da djeluje zbunjujuće i to mu je u velikoj mjeri i polazilo za rukom.
- Ovo je inspektor Mirza Pezer – procijedi konačno. – Od danas je kod nas, a ti ćeš ga ispočetka malo upoznati sa situacijom. Uzmite sto s drugog sprata od saobraćajaca i unesite ga ovdje. Sad zasad ćete dijeliti ovu kancelariju, pa vidjećemo za dalje.
Napravi manju stanku gledajući jednog pa drugog da se uvjeri da su dobro čuli. Andrija je znao da načelnik ne voli da mu se protivrječi niti da ponavlja ono što je već jednom rekao, te samo klimnu potvrdno glavom. Hamo pogleda još jednom u Mirzu i jedva primjetno izvi obrvama, dajući okruglom licu upitan izgled.
- Nešto nejasno?
- Ne, ne – osmjehnu se ljubazno Mirza – već ćemo se nekako snaći.
Načelnik klimnu zadovoljno glavom. Okrenu se i razgleda kancelariju. Izađe ćutke. Andrija se okrenu prema Mirzi.
- Vidim da si se upoznao sa načelnikom. Danas je jedan od onih dana kad je posebno pričljiv – reče s neskrivenom ironijom i pruži ruku Mirzi. Rukovaše se.
Mirza se nasmiješi i odmahnu glavom ne skrivajući svoju zbunjenost susretom sa budućim šefom.
- Već sam bio pomislio da sam ja nešto skrivio.
- To i jeste bila namjera. Svi se tako osjećaju kad su s njim. Pred Hamom su svi krivi i sumnjivi, al' nemoj da te to brine. Naviknućeš se. I drugi su. I ja sam.
Andrija se osvrnu po kancelariji. Poče skupljati olovke i popadale fascikle s poda. Mirza mu pomože.
- Kao što vidiš, biće malo tijesno kad ubacimo još jedan sto, ali tako je kako je. Ajde da pogledamo te stolove gore.
Mirza skinu mantil, presavi ga pažljivo i stavi ga na vitrinu. Andriji ne promače staloženost i finoća njegovih pokreta dok je to radio. Bilo je nešto neobično, nešto netipično u tom suvonjavom dugajliji, a to nešto u negovoj pojavi, što Andrija nije mogao isprva nazvati pravim imenom, ostavi poseban utisak na njega. Nije mu promakla ni Mirzina prostodušna znatiželja što bijaše vidna u načinu na koji je razgledao stanicu. Klimao je uljudno glavom pozdravljajući svakog koga sretoše dok su išli na drugi sprat po sto. Podsjećao ga je na znatiželjnog japanskog turistu kojem se nenadno pružila prilika da razgleda neku neobičnu i rijetku znamenitost. Zadovoljio se prvim stolom koji su našli u gomili prašnjavog rashodovanog namještaja. Nije ostavljao utisak naročito snažnog čovjeka, ali na Andrijino iznenađenje, nosio je s lakoćom teški drveni sto, noseći neprestano onu istu vedrinu na licu s kojom bijaše kročio tog jutra u stanicu. [....]


[...] To jutro osvanu obojeno u sivo i natopljeno vlagom niskih gustih oblaka što su zaklanjali okolne planine. Bijaše naglo otoplilo i negdje iza deset ukaza se sunce. Andrija nađe pogodno mjesto odakle je mogao motriti ulaz u stan i parking koji je pripadao tom naselju. Časovi su odmicali sporo kao kornjače, a niko se nije pojavljivao ispred vrata. Poneki prolaznici bi prošli rubom parkirališta i nestali iza vrha stepeništa, koje se spuštalo niz padinu i odvajalo sljedeći red zgrada. Na samom kraju parkirališta djeca su igrala nogometa, vrištala i valjala se po snijegu. Vrtio je stanice na radiju i povremeno odmjeravao udaljenost do Koševskog stadiona, koji je jedva izvirivao iznad krovova kuća zbijenih na samom vrhu brda. Nešto lupi žestoko u bočna vrata i on se trže. Narandžasta «polufudbalka» se otkotrlja par metara od kola i stade. Jedan od dječaka je trčao prema kolima, ali kad ugleda Andriju, zastade kao ukopan. Ostali su stajali mirno i gledali nijemo u klinca, koji je potrčao po loptu. Andrija ga odmjeri. Bio je obučen u tamnoplavi zimski skafander. Pletena vunena kapa zaokruživala je jarko rumene okrugle obraščiće. Dječak se primicao polako gledajući netremice u Andriju. Izgledao je preplašen. Andrija se nasmiješi magleći dahom vlastito lice iza stakla i mahnu mu rukom da priđe. Dječak se snebivao isprva, ali ipak priđe, uze loptu i potrča nazad. Kad bijaše malo odmakao, zastade i okrenu se kao da provjerava da li Andrija trči za njim. Andrija je i dalje sjedio nepomično u kolima i gledao za dječakom, kao da gleda u prošlost i zaboravljene bezazlene igre i nestašluke. Zurio je kroz zamagljeno staklo, gledajući kroz vrijeme, negdje daleko u prošlost što je prolazila tiho mimo njega kao da se šunja, postajući i sama maglovita poput zaparenog stakla vrata. Bila je svukud okolo, rasuta i nevidljiva. Isklesana u figurinama koje više nije skupljao i u igrama kojih se više nije igrao, jer mu je nedostajalo one, davno izgubljene, dječije nevinosti. Sjećao se nejasno te nevinosti kao nekog davno sanjanog sna što je iščezao pred buđenjem ostavivši plitak trag s mirisom nostalgije. Neko od dječaka viknu da baci loptu i nastaviše svoju igru. Andrija vrati pogled prema zgradi. Sunce se polako vuklo svijetloplavim nebom primičući se južnim padinama Trebevića. Oko pet sati krenu prema Baščaršiji. Preko radio veze saznade od Mirze da ni on nije nikoga vidio. Pola sata kasnije sjedili su u kolima na dogovorenom mjestu. Mirza se žalio kako mu bijaše hladno, a Andrija tek tad primijeti da su mu nožni prsti bili skoro oduzeti od zime i višečasovnog sjedenja. Osjeti i glad. Predloži da jedu u ćevabdžinici koja bijaše na početku sokaka, preko puta zlatarske radnje. Vrelina i opojni miris mesa sa roštilja raspali glad koju su već snažno osjećali. Sjedili su za stolom do prozora i jeli halapljivo, ne pričajući. Andrija je i dalje motrio ulaz u radnju. Ljudi su koračali sokakom, neki brže, a neki sporije, prolazeći nijemo ili zastajući pred izlozima. Sokak je postajao sve više pust. Vratiše se u kola.
- Dug dan danas – reče Mirza.
- Ovo je dosadniji dio posla, al' šta se može. Valjda će se isplatiti. Niko nije izlazio iz kuće?
- Jeste, jedno dijete je otišlo do obližnjeg granapa i odmah se vratilo. Nikakvih kola, niko živ nije pomaljao nosa van. Kuća je prilično velika, koliko se može procijeniti s ulice. Ima avliju, povisok zid okolo, podsjeća na jedne od onih starih begovskih kuća. Ni kod tebe ništa?
Andrija odmahnu glavom i ovlaži jezikom vrh cigarete.
- Mora se negdje pojaviti. Ništa ti ne brini, osjećam da je ovaj Rožaja mastan zalogaj i da nas ovaj put prati sreća. Trebamo samo biti strpljivi. Sreća i strpljenje, to dvoje nam sad treba – govorio je Andrija između dimova ne skidajući pogled s zlatare.
Djelovao je pomalo odsutno, kao u nekoj vrsti transa, koji iziskuje potpunu pažnju i koncentraciju, pa je zbog toga izgledalo da to govori više za sebe. Odzvanjale su njegove riječi tupim solilokvijem, što je imao hipnotičko dejstvo. Mirza zavuče ruku u džep, izvadi dvije bilijarske kugle i poče ih vrtiti u ruci. Kugle su klizile dodirujući jedna drugu i povremeno kuckajući tupo. Taj zvuk privuče Andrijinu pažnju i gledao je nekoliko trenutaka s čuđenjem u Mirzu i u kugle koje je vrtio jednu oko druge u ruci. Vrati pogled na zlataru.
- Jesu li to one kugle što si ih donio u kancelariju? – upita.
- Jesu, to su te.
- Uvijek sam se pitao šta će ti te kugle. Odakle ti ta ideja?
- Ovo je najbolji način da zagriješ prste. Dobro je za cirkulaciju, za koncentraciju, za zglobove, opušta i smiruje – nabrajao je Mirza sve prednosti vježbe s kuglama.
- Mene to podsjeća na vježbe koje rade džeparoši i mađioničari.
- Pa, vjerovatno i rade, barem neki. Ovo razvija osjećaj u prstima, kao sviranje na primjer.
- Reci mi, je li stvarno pišeš pjesme? Ezra me je pitala ono veče nakon koncerta. Rekoh joj da ću joj donijeti jednu, ako nije neka zafrkancija.
Mirza se osmjehnu ne prestajući da vrti kugle.
- Nije zafrkancija, ali to je više onako za moju dušu. Nije to za neke javne nastupe.
- Zašto? Jesu li toliko loše ili su to one bezobrazne? Kao ona «u mog strica osam kobasica» - osmijehnu se Andrija pakosno skupljajući kapke u krajevima očiju.
- Nisu bezobrazne, već eto tako, nisu još sve gotove.
- Sve? Pa ti spremaš čitavu zbirku pjesama.
- Tako nešto. Još uvijek radim na tome, samo sad baš nemam puno vremena.
- Pa ajde, da čujem jednu, bilo koju – nije odustajao Andrija.
Mirza se nećkao, ali na kraju ipak pristade.
- Ovo je jedna od novijih – reče i nakašlja se kao da pročišćava glas.
Recitovao je s blagim zanosom što se na trenutke stidljivo gubio u pomalo nesigurnom glasu.

Ostaću sam u svijetu ovome
Da o tebi pjevam i sanjam
Da koračam s vjetrom kroz dolove
S vjetrom što tvoju sjenu ganja
Brojim noći ko gvozdene kapi
I slušam tamu koja spava u sokacima
Od sjećanja na tebe ja se napi
I sada hodam veselim koracima
Gledam nebo a nebo se prelomi
Zgusnu se srdžba hiljadu srca
Gdje odoše svi ljudi oni
Čija je ljubav pjega sa sunca
Jesenji dani ispred kafane
Stoje u redu i čekaju na me
Da isprose osmijeh ko krnjav groš
A ja bih samo jednu čašu još


- To je to, mogao bi se dopisati još koji stih.
- A naslov?
- Nisam još siguran, zasad je bez naslova. Možda «jesenji dani»
- Nije loše, nije loše. Ti si stvarno pjesnik. Moraćeš mi zapisati ovu na papir pa da pokažem Ezri. Ja se baš puno i ne razumijem u poeziju, ali ne zvuči loše ova tvoja. Sviđaju mi se pjesme koje se rimuju. Lakše se pamte. Ti si definitivno prvi pjesnik-pajkan kojeg ja poznajem. Dobro je kad možeš da se skoncentrišeš na takve stvari, da se isključiš od posla i svog ovog sranja što se dešava oko nas.
- Nisam ja baš toliko isključen kako misliš. Poezija je više način da se nosiš s tim stvarima, barem u mome slučaju. Svjestan sam ja situacije i šta se događa oko nas. Ne vjerujem da postoji danas iko toliko imun i nedodirljiv, a da je pritom normalan, zreo i odrastao čovjek. Samo su još djeca zadržala onu svoju prijeko potrebnu naivnost što im služi kao štit od svega toga. A i djeca sve brže odrastaju i sve su manje djeca.
Kad to reče, Andrija se sjeti mališana na parkiralištu koji su igrali lopte. Te Mirzine riječi kao da dozvaše ono osjećanje što ga tog jutra za trenutak obuze dok je posmatrao njihovu igru. Bilo je to osjećanje smiješano od zdrave zavisti i čežnje, i zazivalo je blagost u duši. Načini nevidljivi pokret, kao da se strese od jeze. Kao da rastjeruje ta osjećanja što su prijetila da ga razmekšaju i oslabe, a za slabosti i mekoću nije bilo mjesta ni vremena.
- Svaki čovjek ima nešto poetsko u sebi.... – nastavljao je Mirza.
- Ja, bogami, nemam, niti sam ikad imao – prekide Andrija odlučno. - Ja se prema stvarnosti ne odnosim poetski, već grubo, odlučno i .....i onako kako najbolje znam, kako sam naučio. Kad vidim da nešto ne valja, ja odmah stupam u akciju. Nema oklijevanja, nema razmišljanja ili pisanja pjesama. Moja stvarnost je jednostavnija i traži akciju, djelovanje, shvataš.
- Zar nikad ne razmišljaš da bi stvari mogle biti drugačije? Zar se nikad ne zapitaš zašto si baš tako postupio? Ili ti te odgovore već unaprijed znaš?
- Ne tvrdim ja da znam više nego drugi, ali ni ne razbijam puno glavu razmišljajući o takvim stvarima. Znam dovoljno da mogu razlikovati dobro od lošega, pravdu od nepravde. Već sam ti to pričao, sjećaš se, onda u Oazi na koncertu. Za mene postoji jedan probisvjet kao što je Omer Rožaja, nasilnik i ko zna šta još i kad imaš posla s takvim tipovima, moraš djelovati odlučno i brzo, i grubo ako treba. Nema tu mjesta ni vremena za filozofiranje. Zar ti ne želiš da ščepamo ovog Rožaju i rasturimo tu bandu sumnjivaca i kriminalaca?
- Želim, ali samo tvrdim da je život veći od toga što mi radimo. Veći je čak i od pravde i nepravde. Uvijek će biti neki Omer Rožaja. Te su stvari neminovnost. Svijet je puno veći nego što to čovjek obično misli. Kad malo porazmisliš o svemu, posebno o pravdi i nepravdi, i to je relativno i promjenjivo. Što je danas pravo, ne mora biti i sutra. Ja se slažem da postoji ono nešto crno i ono nešto bijelo, samo mi se čini da većina stvari ima sivu boju.
- Hoćeš da kažeš da ti ne znaš zašto mi sad ovdje sjedimo i vrebamo hoće li se on pojaviti?
- Znam ja zašto mi ovdje sjedimo. To nam je posao. Samo tvrdim da svijet neće biti puno drugačiji, bolji i pravedniji, ako ne bude Omera Rožaje. Sve se to na kraju nekako svede na isto.
- Eto vidiš, tu je razlika između mene i tebe. Ja baš vjerujem da će svijet biti bolji, i da je baš to pravda ako ne bude ljudi kao što su on i sav onaj ološ što smo do sad pohvatali.
Zaćutaše za tren obojica. Mirza je i dalje vrtio kugle, a Andrija zapali cigaretu. Pogleda na sat. Bijaše već prošlo deset. Sokak je bio potpuno pust. Južni vjetar što je tog jutra zaduvao s Igmana zbijao je sad guste oblake nad gradom. Poče padati snijeg i uskoro su se uzanim sokakom rojile pahulje zasipajući krovove i parkirane automobile. Trenuci su prolazili sporo, zgnječeni između bilijarskih kugli, zarobljeni u tupe plastične odjeke i čekanje. Andrija izgasi cigaretu i otvori vrata.
- Odoh da obiđem krug sokakom. Ovo će nas opet zavejati – reče i zalupi vrata. [...]


Profesor

Jedna ruža bijaše suvlja od ostalih. Izgledala je prevenulo. Meke, krmezne lati, smežuranih oboda, spuštene nisko, skoro sasvim odvojene od ostatka, titraju pod blagim naletima vjetra što se lomi o crne mramorne obeliske. Do nje druga ruža, svježa, još donjim dijelom u pupoljku, i do nje treća i peta. Koliko li ih to ima? Kažu da se nosi uvijek paran broj. Ko još mari o tim stvarima. Evo ga opet nailazi, lomi se i savija oko onog reda krstova i sad, sad će da ošine po ružama. Pokidaće uvele lati. Zadnji krst je malo nakrivljen. Je li to zbog ovog vjetra ili jednostavno tako, ostario i iskrivio se? Koliko li je bora na onim rukama? Smeđe staračke ruke s nekoliko bijelih pjega, strpljive, kao da je svo vrijeme svijeta u tim rukama. Kao neko drugo vrijeme koje ne važi za ostale, neko lično vrijeme koje svako ima samo za sebe i troši samo za sebe, poput vlastitog života.
- Hoće li biti rata? He, moj sinko, vazda je ratova bilo – ponovi ono moje pitanje ni ne dižući pogled sa uklesanih slova, kao da ga sad tamo pročita.
- Svako svoj rat ima. Gdje bi ljudi bez rata? Sjećam se, davno je to bilo, negdje pedeset i neke. Ljuta je te godine zima bila. I glad s njom dođe. Tad se protiv gladi ratovalo. Ni Švaba, ni Rusa, nikojeg dušmana do nas samih i opet je rata bilo. Dok je gladnih biće i ratova. Pitaše me tada neki s kim ćemo da se bijemo u sljedećem ratu, a ja rekoh, protiv nas samih i za nas same. Niko nam drugi ne treba, vidi šta nas je. Rat ti je, moj sinko, izum nad izumima, najveće otkriće u istoriji čovječanstva. Jedino je voda mogla biti veći izum, al' to nam bog dade pa se nismo morali mučiti da je izmišljamo, i vatru, i kamen, i još mnogo štošta nam je darivao, a rat, to je izum mudrih glava. Nikad se ni jedan izum u ljudskoj istoriji nije tako vjerno i dosljedno koristio, baštinio i veličao, usavršavao, prenosio s generacije na generaciju, proučavao i iznova uporno izmišljao novi i još bolji, kao da oni od prije nisu valjali. Kao da ne bijahu dovoljno dobri.
Evo ga grunu ponovo i zamalo ne prevali čitavu vazu. Zanjihaše se cvjetovi i otpade jedna lat. E, pravo je mjesto našla gdje će da otpadne. A one dvije sitne ruke u tamnoj ispucaloj koži i dalje neumorno trljaju crni mramor. Venu i one polako. Spore ruke, kao da su vječnost sa sobom donijele. Hladno je kad čovjek sjedi. Hladno od zemlje, hladno od vjetra, a hladno i od ljudi. Ne mari sijeda kosa za studen. Igra se vjetar s bijelim vlasima. Zavrće ih, okreće, mrsi. Ne mare ni one ruke. Ni ruže više studen ne osjećaju. Kad ih vjetar savije, otkriju jedno slovo na ravnoj uglačanoj ploči, pa ga opet sakriju, kao da se onako mrtve i počupane igraju.
- Sve što čeljade sačini jednom će ovdje doći – potapša rukom crni mramor kao sapi konja - a rat će ostati dok je njegova tvorca vijek. On će vamo potonji. Kad nas sve isprati, eto i njega. Naše veliko otkrovenje. Nemoj sinko da te brine hoće li rata biti. Te sam brige ja odavno prestao da brinem. Nije rat vrijeme ovo ili ono, naše ili njihovo. A još je manje čovjeka ovoga ili onoga. Rat je svakoga čovjeka i svakoga vremena. Naći će on tebe ako ne nađeš ti njega. Uvijek je tako bilo. Samo, sinko, nije lasno ratovati ko' što ni živjeti lasno nije. Rat je život. Šapuću molitve krišom da rat sa smrću druguje, da je sa sobom vodi tamo gdje ga dozivaju, kao da ga rad nje i zovu, ali ne brini, doće ona i sama. Odvajkada je smrt dolazila i kad joj niko put kazivao nije. Nemoj da te plaši njena rabota. Ima nešto veće i od rata i od smrti, a to ti je, moj sinko, život. I rat i smrt on sa sobom nosi i vama valja u troje živjeti. Uzeće ti rat od svega po malo, a najviše od vjere i ostaćete sami, ti, tvoj rat i tvoja smrt i opet ti valja živjeti. Slijep i sam, u bespuću, u pustoši ljudskoj, ni neba ni sunca ni zemlje, ništa no samo ove dvije ruke i srce, pa ti valja opet jedan život sačiniti. Ne vjeruj očima više no srcu, sinko, jer kad ti satru i poruše sve putokaze, samo ono još može da vidi, a tebi valja živjeti i vidjeti više no što u oko stane. Ko' što zapisa onaj dočanin, nije rat vrijeme ni da se mre ni da se mori, već da se vidi ko je kakav. E, to ti je život.
Evo ga opet. Osjećam ga kako zaigra po vrhu glave i vidim onaj nakrivljeni krst kad zadrhti kao da ga jeza prožme, a ruže se krive i naginju se. Dole u dnu trepere lati uvele. I ono slovo opet mi namiguje, i dvije ruke čupaju sitne travke. Bacaju ih na zemlju pokraj staze. Kao da sad duva s druge strane i tamu odnekud dogoni.
- Veče će uskoro. Slušaj! Čuješ li lavež zlih noći što se okupljaju kao vojske nekog novog rata? Ajdemo sinko sad odavde, ovdje ćemo opet jednom doći. Ispričaću ti nešto usput.
Išli smo po toj njegovoj priči kao po uskoj krivudavoj stazi. Ja sam htio da me odvede negdje daleko, dalje nego što bih mogao i zamisliti. Gledaju li sad one ruže za nama? I ako gledaju, sad smo već samo dvije nejasne sjene između nijemih humki.
- Vidiš – reče – u pustoši čeljade prvo izgubi sebe. Kad staze zatrave i kad crnilo zatora ljudskog zakuje oči, počinje tegobno lutanje. Kad ti iz duše iščupaju korijen svijeta, ostaju samo mračne jame, prazne i hladne, i vjetri u njima da te nose kao uveo list, a iz tih jama tebi valja novi svijet sačiniti, jer, sinko moj, tebi valja živjeti. Za takvo djelo trebaće ti rs i srce neokuženo kukavičlukom, jer tad još samo njemu možeš vjerovati. I zapamti, sinko, rat malodušnost snatri. To je njegova najslađa pobjeda. To je pobjeda svakog rata.
Čujem ih, čujem ih kako se primiču i kako stupaju. Teško i turobno i ostavljaju crne tragove spaljene zemlje. Smijeh, nejasan i dalek kotrlja se negdje iza njih. Sve je jači taj smijeh. Ruže lagano tamne i oko vaze veće nekoliko lati leži. I ono slovo izviruje. «Hej» viče. U glas se pretvara i opet viče «hej, hej».
- Hej! Šta je tebi? Skroz si se isključio. Ti mene stvarno zabrinjavaš u poslednje vrijeme.
Andrija se prenu kao iz nekog dubokog sna. Ezra mu se bijaše sasvim unijela u lice i sklopila ruke oko vrata. Pogleda na sto i primijeti da nije ni dotakla svoje piće. Dvije djevojke, što su maločas stajale s njom, bijahu otišle.
- Nešto sam se zamislio – reče i osmjehnu se usiljeno i nekako sjetno.
- Vidim da si se zamislio. Tri puta te zovem, a ti ništa. Šta te muči?
- Ništa, previše radim u zadnje vrijeme. Vjerovatno to.
- Zvala sam te nekoliko puta telefonom uveče, a nema te kući. Gdje si bio?
- Na poslu. Radim na jednom slučaju, malo je komplikovano. Osmatranje, uglavnom uveče. Zato i nisam kod kuće. Kako bi na onoj predstavi?
- Kakvoj predstavi? Misliš na modnoj reviji? Ti uopšte ne slušaš šta ja govorim.
Andrija se uzmeškolji. Nije mogao da se sjeti da li mu je već pričala o toj modnoj reviji ili ne. Bijaše to upitao više da skrene razgovor i izbjegne pitanja oko njegovog posla. Ezra otpi gutljaj iz svoje čaše. Pričala je sad veselo i razdragano, ne uzimajući predaha, o toj modnoj reviji i o drugaricama koje su učestovale na njoj. Pominjala je imena nekih značajnih kreatora iz grada, uključujući i one iz drugih gradova, koji su bili prisutni, pa zatim imena poznatih ličnosti koje takođe bijahu na toj reviji, mahom neki novinari i glumci. Andrija je klimao glavom i cijedio viski iz svoje čaše. Bila je oduševljena tim mondenskim događajem i to ga je malo iznenadilo jer nije bila pretjerana kaćiperka. Povremeno bi pogledao okolo po kafani. Nije bilo previše svijeta. «Savršeno» bijaše prvo što je pomislio kad su tek ušli unutra i sjeli za mali sto u uglu. To isto je mislio i sada. Bio je umoran, zapravo više iznuren dugim večernjim osmatranjem Portreta koje se obično nastavljalo do kasno u noć i koje do sad nije davalo nikakvog rezultata. O svađi sa šefom nije ništa govorio, ionako ne bi razumjela. To su bile interne stvari što su se ticale samo njega i načelnika, mada su skoro svi u stanici sad znali za njihovu prepirku. Andrija je zbog te prepirke, a posebno zbog načina na koji se desila i zbog nepopustljive i drske upornosti da istjera svoje, dobijao značajne poglede ostalih zaposlenih koji su poznavali načelnika i njegove manire ophođenja s drugima. Osjećao je te poglede kako još neko vrijeme ostaju na njemu kad bi prošao hodnikom, kao da su bili načinjeni od neke ljepljive znatiželje i prikrivenog divljenja. Senka mu je čak krišom čestitala ne krijući radost zbog takvog njegovog nastupa. Sjedio je za stolom i pušio ispuštajući duge dimove kroz nos. Pretvarao se da sluša. Negdje unutra, skriven od očiju kafanskih gostiju i Ezrine djetinje površnosti s kojom je i dalje zanosno nabrajala šta sve bijaše vidjela, lutao je sudarajući se s vlastitim mislima kao sa slučajnim prolaznicima. One dvije djevojke se ponovo pojaviše odnekud. Jedna je bila prilično visoka, gotovo za glavu viša od druge. Ezra ih pozva da sjednu, ali one samo stadoše pored stola i nešto su sve tri pričale. Ona manja bijaše prilično rasna, bujnih grudi i jakih, naglašenih kukova što su se ocrtavali oblim konturama sivih pantalona. Ta rasna se skoro sve vrijeme smijala. Smijala se ponajviše i Andrija zaključi da je ona visoka bila ta koja je zasmijavala. Prepričavala je neki svoj maler i na trenutke bi se sve tri zakocenule od smijeha. Ostali u kafani bijahu mahom parovi. Sjedili su po dvoje, zauzeti razgovorom, tihi, neupadljivi. Djevojke odoše i Ezra ponovo sjede na svoju stolicu. Prosu po stolu komad njihovog smijanja od maločas i ono zazveča poput leda u čašama. Andrija otpi gutljaj viskija. Upita ko je to bio. Sad je prepričavala duhovitu anegdotu, odnosno maler one visoke, objašnjavajući usput ko je, osim nje, još bio umiješan. Pričala je s onim istim malopređašnjim ushićenjem s kojim je pričala o modnoj reviji, naglašavajući istovremeno očima i grimasama smiješni dio anegdote i svoju iskrenu oduševljenost tom pričom. Andrija je slušao, ali nekako polovično, gubeći neprestano dijelove te anegdote u procjepima vlastite rasijanosti. Osmjehnu se kiselo kad mu se činilo da je priča bila završena. Ezra to primijeti. Uprkos svojoj opuštenosti i ležernosti s kojom je naizgled propuštala da primijeti sve što nije želila da vidi, ipak uhvati tu kiselost i uštogljenu neprirodnost Andrijinog osmijeha. Zagleda se pravo u njegove oči praveći tugaljiv izraz lica. Andrija je vidio to njeno nezadovoljstvo i snuždenost, što preleti preko lica kao sjena. Pomisli da se sad kotrljaju prema njemu ona teška pitanja na koja nije želio odgovarati. Barem ne večeras. Osjećaj krivice prođe kroz njega ostavljajući gorak trag. Poželi da odagna svoju neveselost. Nije želio da ona osjeti ono što ga je mučilo, nije želio da pokvari to veče niti da započinju razgovore za koje ni sam nije znao imaju li kraj. Volio ju je, između ostalog, baš zbog te njene djetinje i nevine površnosti s kojom kao da je lebdila visoko iznad, nedodirljiva za sve one stvari koje su njega mučile i čvrsto ga vukle u mračne dubine ambisa nad kojim je visio. Volio je te trenutke s njom što su podsjećali na šetanje oazama izmaknutim i odvojenim od ostatka prljavog i zlehudnog svijeta, kao da korača nekim bezimenim ulicama, rasterećen privremeno one brige koja ga nije ispuštala iz svog ujeda. Naže se prema njoj i poljubi je držeći njenu glavu u ruci i igrajući se s dugim smeđim uvojcima.
- Meni to baš i nije tako smiješno. Zvuči mi kao da sam to već ranije čuo. Znaš, kao jedna od onih anegdota što se neprstano prepričava, pa na kraju ljudi počnu i da je svojataju.
- Ne vjerujem da je izmislila, ali nije ni važno. Dobro zvuči.
- Bio sam danas s profesorom – reče kao da je želio da promijeni temu, a zapravo nije mogao izdržati da se ne suoči sa svojom zbunjenošću što ostade u njemu tvrda i ostakljena nakon današnjeg susreta.
- S onim čičicom kojeg si mi jednom pokazao.
- Da s njim. Sretoh ga danas slučajno u gradu. Otišli smo do groblja.
- Šta priča profa? Imali šta novo kod njega?
- Ništa posebno. Onako smo malo ćaskali, znaš, on kao i svaki profesor, pomalo u svom svijetu. Priča nerazumljivo, ne može čovjek ni da ga prati.
- Šta ste radili na groblju? O čemu ste pričali?
- On je obišao grob, tamo mu je žena sahranjena. O svemu pomalo, o životu, o ljudima, o prilikama, o ratu.....
- O ratu? Zašto svi uporno pričaju o ratu? Mene te priče zamaraju. Danas na poslu pričaju o nekim detonacijama. Jesi li ti čuo da je noćas nešto puklo? Kažu da su se čula eksplozija negdje na Mojmilu ili Nedžarićima.
Andrija slegnu ramenima i odmahnu glavom. Ezra se zakikota.
- Ja nisam ništa čula. Ja uvijek spavam ko' top. Ne bih čula ni kad bi u kući nešto puklo. Šta kaže tvoj profa, hoće li biti rata?
- Ne znam. Ako sam ga dobro razumio, hoće, samo on o tome ne brine. Nešto reče da.....
- Ma pusti profesora. Znaš šta sam danas čula?
Andrija odmahnu glavom i izvi obrvama čekajući da čuje. Pričala je o nekoj ženi, nekoj elegantno sređenoj gospođi od svojih pedeset i nešto godina, koja se okliznula na pješačkom prelazu i pala, a iz skupe kožne tašne joj je ispao revolver. Smijala se oponašajući tu gospođu kao da ju je i sama vidjela. Andrija se osmjehnu i mahnu diskretno konobaru. Momak u smeđoj košulji i sivom prsluku donese dvije čaše za sto i ode dalje. Ezra je pričala neprekidno. Bijahu to mahom čaršijske priče što su kružile po kafićima i mjestima gdje se svijet okupljao, šetajući od stola do stola i od mjesta do mjesta, malo prepravljene i prilagođene za svaku priliku i publiku. Ponekad je prekidala da ispriča neki vic kojeg se baš u tom trnutku sjetila. Sjedili su još neko vrijeme i onda Andrija ustade. Reče da mora ići. Odvezao ju je kući, a sam je produžio prema Portretu. [...]


Rođak

Sad je sjedio za stolom prekrivenim starinskim lanenim stolnjakom, koji je teka Jovana sačuvala još od udaje i gledao njenu blago pogurenu figuru kako se tromo vuče kuhinjom noseći na tacni kolač i fildžane iz kojih se pušila svježa kafa. Spusti tacnu na sto i sjede na stolicu preko puta, stenjući i držeći se za koljena.
- Oj, kako me zaboli ođe kad trebam sjest' il' ustat' – reče i pogleda u Andriju očima koje su se skoro caklile od suza.
- E, pa moj Andrija, nemaš pojma kako mi je drago što si navratio. Tetkino srce. Nisi se trebao trošit, ima vazda kafe. Nađe se. Kako si mi ti?
- Dobro sam tetka. Kako ti? Dobro mi izgledaš.
- A nije loše. Starački. Ne može se ko što se nekad moglo. Ostari čeljade pa šta ćeš. Koljena me bole. Što te nema moj Andrija?
- Posao tetka, posao. Nema se kad.
- A đavola poso. Vi mladi povazdan nekud trčete. Bilo je posla i prije, pa se imalo vremena i za druge stvari. Jesi se oženio?
- Nisam tetka još – reče Andrija i srknu vrelu tekućinu.
- A šta čekaš moj sinko? E nije ti vala preči taj poso nego kakvu đevojku da si nađeš. Eto ćeš i ti ko' onaj moj baksuz.
Andrija ne reče ništa. Osmjehnu se usiljeno pomišljajući za tren na Ezru i pitajući se koliko je uistinu bio blizu ili daleko od ženidbe i nekog drugog života. Tetka Jovana ga je gledala radosno i ganutljivo. Sva majčinska brižnost i blagost bijahu smiješane u tom njenom pogledu. Nije pila kafu. Reče da čeka da se malo ohladi.
- Udala se proljetos Radmila Nevenkina. Sjećaš se Radmile? Poslali su mi slike s vjenčanja. Čeka bebu. Saću ti pokazat' – ustade s teškoćom i nestade u sujednoj prostoriji.
Furuna u uglu je rasijavala toplotu po kuhinji. Andrija skinu kaput i pogleda slike što su visile po zidu. Bile su to mahom uramljene crnobijele fotografije nekih rođaka i djedova. Na drugom kraju prostorije zid iznad kreveta bijaše djelimično prekriven šarenom tapiserijom ukrašenom resama. Pored kreveta mala natkasla i na njoj čaša. Sve je u kući izgledalo kao i prije dvadeset godina. Jedino je mali televizor sa bijelim miljeom preko ekrana bio novina u toj kući što je mirisala uspomenama na djetinjstvo.
- Evo vidi, ovo ti je Radmila, a ovo joj je čoek – reče teka pružajući jednu sliku Andriji dok je razabirala ostale gledajući s mukom kroz debela stakla naočara što su stajale na vrhu nosa.
Andrija uze sliku. Posmatrao je nasmijano lice u dugoj bijeloj vjenčanici s čipkanim volanima i čovjeka u crnom svečanom odijelu, koji bijaše skoro za glavu viši. Bilo mu je strano to lice, mada se sjećao ljeta koje je proveo na selu igrajući se s Radmilom i drugim rođacima. Sad su mu se ti ljetni raspusti na selu činili tako daleko, kao da su pripadali nekom drugom životu.
- Bogami se promijenila, ne bih je prepoznao. Kad sam je zadnji put vidio, bila je još dijete, djevojčurak.
- E, sad je bogami đevojka, eto vidiš. Udade se naša Rada. E nek joj je sa srećom. A fin joj je čoek. Crnogorac, otuda nekud od Pljevalja.
Andrija otpi nekoliko gutljaja iz fildžana i pogleda u tetku. Oklijevao je nekoliko trenutaka, kao da se plaši vlastite namjere. Bilo mu je drago što vidi tetku, a istovremeno je osjećao krivicu što ga je pekla kao so po živoj rani jer bijaše zapravo došao zbog Marka. Još od trenutka kad je izašao iz kasarne, bio je odlučan da ga pronađe, da razgovaraju i da se razuvjeri u ono što bijaše čuo od dvojice rezervista. «Marko ubica......zar je dotle stiglo» ponavljao je u sebi neprestano odmahujući glavom u nevjerici. Crni Marko, nesretni Marko, baksuz. Sve su to bila imena kojim ga je nazivala tetka Jovana kad je pričala o njemu i o svim onim neprospavanim noćima, strepnjama i brigama koje je imala zbog njega, ali uvijek praštajući mu i nadajući se da će se jednog dana «dozvati pameti» kako je sama govorila. «Da li je mogla naslutiti da je Marko sad bio umiješan u ubistvo...hladnokrvno, svirepo ubistvo......ne .....nije imala pojma» mislio je meljajući kolač i kafu po ustima, kao da bijahu napravljeni od užegle masti. A nije imao hrabrosti da joj to kaže. Uostalom ni sam nije bio siguran. Morao je naći Marka po svaku cijenu.
- Tetka, čujem da je Marko izašao iz zatvora.
- A jeste, jeste. Puštali su ga prije vremena. Nijeste se gledali?
- Nismo. Koliko ima da je izašao?
- A ima po godine, sigurno. Amo nije dolazio no jednom kad je izašo' i nazad nedelju dana.
- Pa je li ovdje bio sve to vrijeme?
- Ođe jok. Misliš dolje u gradu?
- Da.
- Onda kad ga puštaše, reče da će u vojsku, u Hrvatsku. E nije mi se javljo', a biće skoro po godine od tada. No pojavi se odjednom neki dan. Dođe s njim onaj mali Pero Nikolin, sjećaš se malog Pere, dolje s kraja ulice. Brat mu je pogino u Hrvatskoj. I još neki s njima, brdo od čovjéka. Ima ga ko' dvaput moj Marko. Malo posjedili i odoše. A što pitaš moj Andrija, da nije štogod opet učinio?
Andrija proguta knedlu tvrdu kao čagalj.
- A nije. Onako, čujem da je u gradu, a nisam ni znao da je izašao ranije. Volio bih da ga vidim. Znaš li gdje bude obično?
- A ko će mu znat đe on izbiva. Ko vjetar, sad je ođe, sad ga nema.
- Nije ti rekao kad će opet navraćati?
- Nije, a i da jeste, ko će njemu vjerovat. Načekala sam se ja njega dosta. Isti je ko' i pokojni Mitar. Svoje pa svoje.
- Ne znaš gdje bi ga mogao naći? – nije odustajao Andrija.
- A neđe je u gradu. Po kafanama. U kafani će i sudnji dan dočekat. I ćaća mu je isti taki bio. Preča mu je kafana bila no kuća i đeca.
- Pa šta ti priča Marko tetka? Otkud u Hrvatskoj?
- A ne priča puno. A ko će mu znat otkud tamo? Nađe on sam gdje belaja ima. U velike se Srbe bačio moj Marko. Ja mu sve govorim, kani se tog dijete moje, ne moraš ti vazda ispred sviju i mimo sviju. Pusti druge nek srbuju. Mnogima je glave došlo to srbovanje. Neće ti to sreću donijet, al' jok. On ni da čuje. Sve na jedno uvo uđe, a na drugo iziđe. Marko svoje pa svoje ćera. Vojvodom se prozvo'.
- Vojvodom?
- Ja, bogami, tako reče. E kad je prije do vojvode stigo, kukala mu mati. Zla je krv u narod ušla, moj Andrija. Neće ovo dobra viđet. Svi se nešto busaju i kočopere, sve silniji do silnijeg, a opet će jadni narod stradat'. Vazda je tako bilo.
- Vazda – reče Andrija i spusti prazan fildžan na sto.
Sjedio je još neko vrijeme i slušao pucketanje vatre između tetkinih priča o rodbini i prošlim vremenima. Redale su se uspomene iz tog njenog kazivanja prepunog nostalgije i žala za prošlim vremenima. Naposlijetku Andrija ustade i obuče kaput. Tetka Jovana je pokušavala da ga zadrži na večeri, ali Andrija smisli dobar izgovor rekavši da se treba vidjeti s jednom djevojkom. Znao je da ga tetka neće grditi kad su djevojke i ženidba u pitanju jer je već dugo pokušavala da ga oženi.
- Treba li ti šta para tetka? – upita i izvadi novčanik.
- Ne treba, moj Andrija. Izguram ja nekako s mojom penzijom, a i Marko mi je dao kad je onomad navratio. Bolje ti to sačuvaj za se. Vama mladima treba para, a danas je sve naopako skupo.
Andrija priđe kolima, okrenu se još jednom i mahnu tetki Jovani koja je stajala na pragu i brisala suze maramicom.
- Čuvaj se moj Andrija! – viknu za njim još jednom izvijajući glavu za svijetloplavim golfom koji nestade zajedno s uskom cestom što je zavijala između kuća razbacanih po strmoj padini Trebevića...


- Kojim dobrom rođače? – priđe mu Marko i spusti lijevu ruku na rame kao da će ga zagrliti, a drugom dade znak redarima da se sklone.
- Zdravo Marko – uzvrati Andrija gledajući njegovo lice. Imao je isti osmijeh, širok i praštav, skoro gromoglasan, pa se često činilo da se smije nekako izvještačeno, skrećući pažnju na sebe više nego što je zapravo nalazio neki drugi razlog za smijanje. Bijaše kratko ošišan, malo deblji nego posledni put. Nosio je podšišanu kratku bradu i brkove. Andrija primijeti da mu je desna šaka bila zavijena.
- Ajde vamo, za sto. Ovo se mora zaliti – progovori nakon što ga je odmjerio par puta dobro, kao da nije vjerovao da dobro vidi.
Vukao ga je ne skidajući ruku s ramena. Probijali su se kroz gužvu ispunjenu žagorom mnoštva muških glasova, kucanjem staklenih čaša i muzikom sa zvučnika, što su stajali vidno izbačeni na zidu. Između zvučnika bijaše razapeta srpska zastava s grbom, a ispod nje, preslikana na parčetu kartona, uramljena velika kokarda. Visoko sa zida ih je gledalo bradato lice «Đenerala Draže». Marko viknu konobaru da donese piće i sjedoše za sto u samom kraju kafane. Sjedili su sami. Marko primače čašu ustima. Ostade u toj pozi na časak gledajući u Andriju skupljenim očima, kao da nišani preko prozirnog ruba. Andrija zapali cigaretu ponudivši prethodno Marka. Otpuhnu duguljast, gust dim.
- Pa, rođače ne pričaš otkud ti ovdje? – naže se Marko preko stola.
- Navratio malo da te vidim. Ne javljaš se, ne pišeš iz zatvora. Kako bi u Foči?
- Jebo Foču, rođak. Ništa naročito. Mnogo je zanimljivije van nego u ćorci. Otkud si sazno' da sam izašao?
- Priča se po Grbavici. «Vratio se Đozga» viču. Čujem da si postao Vojvoda, je li istina?
Marko poćuta malo i sasu ostatak pića u grlo zabacivši naglo glavu unazad, ali ne skidajući pogled sa Andrije.
- A znaš kako je. Promijenila se vremena. Mora čovjek da prati situaciju. Vojvoda mi nekako bolje zvuči nego Đozga. Drugčije te ljudi gledaju. Otkud ti to sve znaš?
- Bio sam danas kod tetke. Ona mi reče da si bio u Hrvatskoj. Gdje si bio, ako nije tajna?
- Nije tajna. Svugdje po malo. Đe te bace, đe se zadesiš. Kako kad. Malo ovdje, malo onde. Mahom po Slavoniji.
- Pa kako bi?
- A znaš i sam. Nalupašmo ih i nagrdišmo ih pošteno. Neće im zadugo past' na pamet da se otcjepljuju.
Neki momak u sivoj kratkoj jakni podvrnutih rukava priđe i stade pored stola. Pozdravi Marka i zadrža kratko pogled na Andriji, ne progovarajući isprva. Bijaše namršten, tamnog lica, s mrkim gustim vjeđama skupljenim na korijenu spljoštenog bokserskog nosa. Klimnu uzdržano glavom prema Andriji u znak pozdrava, a Marko pogleda znatiželjno u Andriju pa u momka i nasmija se grohotno.
- Zar ste se vas dvojica zaboravili? Ovo ti je Pero s kraja ulice. Sjećaš se, mali Perica. Nekad smo ga slali da nam kupi cigare i klempe mu pucali, a sad je Pero posto momak ipo. Najjači ljevi kroše na čitavoj Grbavici. Pogledaj ove šake – ščepa momka za ruku podižući je uvis kao kakav trofej.
Andrija odmjeri momka i primijeti kako je zaista imao poprilično velike i koščate šake, gotovo nesrazmjerno velike za njegovu žilavu i vitku figuru. Marko podsjeti Peru ko je bio Andrija i ponudi ga da sjedne, ali Pero reče da ima nešto da obavi i da će im se pridružiti kasnije.
- Ja i Pero smo ti stari ratni drugovi – dodade kroz smijeh i mahnu konobaru da donese piće.
- Šta ima kod tebe rođak? Jesi još uvijek pajkan?
- Jesam, još uvijek.
- E ti si rođak stvarno nepopravljiv. Zemlja se raspada, a ti i dalje juriš kokošare. Zar ne vidiš šta se dešava?
- Vidim, vidim ja dobro šta se dešava.
- Jesi'l se oženio?
Andrija odmahnu glavom.
- Đe ti je ona trubadurka? Jesi još s njom?
- Nije trubadurka, Ezra joj je ime. Svira saksofon.
- Azra? Zelena, a?
- Nije Azra, već Ezra i nije zelena, već tamnosmeđa.
Marko se osmijehnu cinično, podbadajući svojim namjernim izvrtanjem imena.
- Znaš ti o čemu ja pričam, al' ne zamjerm ti ja. Dobre su i zelene. Ih, kakve sam ja sve drmo.
- Jel' ti ovo sad ekipa? - upita Andrija nastojeći da skrene razgovor sa ženidbe i Ezre.
Samo pominjanje njenog imena izaza u njemu bolan grč, mada nije mogao ničim da sebi objasni ili obrazloži zbog čega je tako osjećao..
- Na koga misliš? Na Peru?
- Da. Jel' samo on?
- Jest Pero je u ekipi, a ima nas još. Ima nas još Rođak. Ima nas odsvakud. Znaš, malo sam razgranao poslove – naglasi to nekako posebno značajno i ponosno.
- Kakve poslove?
- A čuj, kakve poslove. Poslove, mora čovjek nečim da se bavi.
- Pa pričaj ako nije tajna. Šta ste radili tamo po Hrvatskoj?
Uprkos Andrijinim pitanjima, koja su sve više podsjećala na salušavanje, Marko nije skidao srdačani osmijeh s lica. Bilo mu je očito drago što su se sreli, mada već godinama nisu imali neki blizak odnos. Njihovi životni putevi davno se bijahu razišli i jedino što ih je još vezivalo, osim bliske rodbinske veze, bile su uspomene na djetinjstvo, na sitne dječačke nestašluke i smijeh; uspomene koje su sad lebile iznad kafanskog stola razvodnjene prazninom neispunjenog prijateljstva. Andrija je tražio iza tog širokog srdačnog osmijeha onog Marka koji je bio osumnjičen za ubistvo, čovjeka koji je nekoliko godina svog života proveo po zatvorima ili skrivajući se od zakona, surovog razbijača s Grbavice, obijača stanova, bezobzirnog i dvoličnog prevaranta koji nije mario za sve ono za šta se Andrija borio čitav svoj život. Marka koji je bio jedno od imena u policijskim registrima, ličnost koja je simbolisala sve ono što je Andrija nastojao da iskorijeni i koja ga je sad, pored svega ostalog, neodoljivo podsjećala na Omera Rožaju. Nije mogao da se otme utisku kako je taj njegov gostoljubivi nastup i neskrivena obradovanost bila maska iza koje se oholo i pouzdano krio onaj drugi Marko. Marko potencijalni ubica. Hladnokrvni svirepi likvidator. Njegovo otvoreno pričanje o učešću u ratu u Hrvatskoj je samo još jače dopunjavalo i učvršćivalo taj Andrijin predosjećaj ili predubjeđenje. Pronalazio je sve više stvari u Marku i o Marku, posebno u onim pričama koje je pričao o sebi iz vremena dok je bio na ratištu u Hrvatskoj, koje su se uklapale u tu sliku i jedino još nije mogao da poveže i uklopi u tu svoju viziju njegovu srdačnost i uljudnost, za koju je osjećao da je bila iskrena. Ništa u njegovom ponašanju nije pokazivalo da nešto krije ili da nastoji da pritaji prave namjere. Dok je vrijeme za stolom polako odmicalo sve mu se više činilo da je Marko pokušavao da nadoknadi nešto od onih godina koje su proveli razdvojeno i da nekako spontano premosti tu njihovu razdvojenost i čak različitost. To je dobrim dijelom objašnjavalo njegovu izravnost u obraćanju i njegovu direktnu, izazivačku šprdnju kojom je ispitivao granice njihove bliskosti, kao da su bili stari prijatelji koji se nisu vidjeli mjesecima, a ne u velikoj mjeri stranci bez ikakvog kontakta poslednje tri godine. Pričao je o mnogim stvarima otvoreno i povjerljivo, ostavljajući utisak kao da te stvari govori samo njemu kao nekome u koga je imao beskrajno povjerenje. Andrija je slušao trudeći se da obuzda i smiri sve te uzburkane misli što su se nezgrapno i zbunjujuće granale u svim pravcima, ostavljajući ga u totalnoj nedoumici šta da radi. Na svoje iznenađenje našao je previše ljudskog i previše iskrenosti u Marku. Mnogo više nego što je očekivao. Primijetio je kako je pričao o njima dvojici s nekim posebnim familijarnim tonom s kojim je često pominjao i riječi «srbi» i «naši». Bijaše to nešto novo u njegovom držanju i načinu na koji je govorio. Neki osjećaj važnosti i pripadnosti, neki duh kolektivnog što je izražavao lojalnost, odanost, obzir i zajedništvo, ujedno sve ono za šta tipovi poput Marka nisu mnogo marili. Na trenutke kao da prepozna i oduševljenje koje zablista u njegovim očima dok je govorio o nacionalnom pitanju i o «novom srpstvu». Andrija ga je posmatrao i slušao vidno fasciniran tim njegovim stanjem i promjenom, ali nije zaboravljao zbog čega je zapravo sad sjedio tu za stolom. Vraćale su mu se te šiljate misli neprestano ga podsjećajući na ubistvo i izjave onih rezervista. Činilo mu se da hoda bosonog po komadima izlomljenog stakla dok se polako primicao onome što je htjeo da ga pita. Iskapi svoje piće i zapali još jednu cigaretu. Pomisli da je sad bio tren, dok su još sjedili sami za stolom.
- Marko,... - započe oklijevajući i namjerno ispuštajući ono «rođak» - da te pitam nešto.
- Pitaj brate, samo ja i pričam – reče i sasu još jednu čašu naiskap.
- Gdje si bio prije dvije noći?
- Gdje sam bio prije dvije noći – ponovi Marko pitanje za njim, ostavši za trenutak zbunjen i iznanađen.
- U gradu, što pitaš?
- Neki su ljudi čuli da se pominje tvoje ime, jedan od momaka što je bio s tobom te je oslovio po nadimku. Bilo je to pred kafanom «Busenik», na raskršću Generala Radića i Lukavičog puta. Oko ponoći.
Osmijeh na Markovom licu se zaledi i polako nesta, pretvarajući se u zbunjenost pomiješanu s razočarenjem. Ćutao je i gledao pronicljivim pogledom u Andriju. Osjećao je kako između njih nastaje vakum u koji je propadala sva ona maločašnja veselost i opuštenost.
- Što to pitaš rođak? Mnogi me znaju ovdje na Grbavici. Otkuda to sad?
- Pronađen je leš jednog mladića u Generala Radića. U jarku pokraj ceste. Svezan pa zaklan. Da ne znaš ti nešto o tome?
- Zašto bih ja znao nešto o tome?
- Pa bila su dvojica rezervista u kafani. Taj ubijeni ih je napao sa još dvojicom i nastavili su tuču ispred kafane kad su se najednom pojavili neka četvorica i umiješali se braneći vojnike. Vidiš, ti vojnici tvrde da se jedan od te četvorice zvao Đozga.
- Baš tako tvrde?
- Da, upravo tako. Obojica su čuli kad je neko vikao to ime.
Ćutali su. Prostorijom se prolamala neka pjesma koja je spominjala pogrdnim imenima ustaše. Riječi te pjesme zazveckaše zlokobno između praznih čaša na stolu. Andrija povuče dim iz cigarete. Osjeti kako ga taj isti dim uštinu za oči.
- Ja mislim da ti vojnici izmišljaju. Ja sam preksinoć bio ovdje svo veče. Eto pitaj koga god hoćeš. Svi me ovdje znaju.
- Kako si povrijedio ruku? – upita Andrija spustivši za časak pogled na zavoj koji je prekrivao veći dio šake.
- Što si ti uopšte došao večeras? A? Jel' ti to mene saslušavaš? Jesil’ to došao da me hapsiš?
Ovo posljednje izgovori glasno pa su i ostali, što stajahu u blizini, čuli riječ «hapsiš». Andrija osjeti kako se njihovi pogledi zakovaše za sto za kojim su sjedili. Iz gomile se odjednom izdvoji jedan gorostas obrijane glave, u majici kratkih rukava, koja je na njegovom muskuloznom tijelu izgledala kao da će svakog trena popucati po šavovima. Stade iza Andrije. Marko podiže pogled i nasmija se kiselo. Namignu momku dajući mu znak da je sve u redu. Mahnu mu rukom da sjedne.
- Upoznajte se – reče i pokaza rukom na Andriju. – Ovo je moj rođak od tetke, Andrija, a ovo je Mile iz Pančeva. Mile i ja se znamo još od Borova Sela.
Andrija preleti pogledom preko lica koje bijaše puno, zategnuto, zaobljenih mesnatih obraza između kojih su mala usta otkrivala krnjave i zapuštene zube. Jednog zuba nije ni imao. Oči mu bijahu mutne i vodnjikave, utisnute u tamne podočnjake koji su pod slabim svjetlom izgledali kao modrice. Djelovao je pijan. Andrija nije mogao isprva da procijeni da li čudna grimasa na njegovom licu bijaše osmijeh ili izraz retardiranosti. Klimnu glavom, a Mile ščepa njegovu ruku i protrse je, gledajući ga pravo u oči. Imao je stisak kao medvjed. Pogled mu je bio potpuno prazan i jezivo beživotan.
- Kako je burazeru? – progovori s jakim beogradskim akcentom, cereći se pritom.
Uživao je u svojoj orijaškoj pojavi, trudeći se da djeluje što strašniji.
- Nije loše – odvrati Andrija suvo i okrenu se ponovo prema Marku.
Sjeti se da je tetka Jovana pominjala da je s Markom došao i neki ćelavi, dvaput veći od Marka. Nije bilo sumnje da je to bio Mile.
- Mile i ja smo ortaci, je li tako Mile – reče Marko i potapša ga po ramenu, a Mile se nasmiješi kvarnim ostacima zuba, koji se ukazaše ispod tankih usana.
Izgledao je kao čudovište. Njegov hladn, vodnjikavi pogled, i čitava njegova zastrašujuća pojava, ukrašena tim monstruoznim ukočenim osmijehom, ostavila je utisak odvratnosti na Andriji kojeg nije mogao da se riješi. «Ortak Mile»... ponovi u sebi «...kakva nakaza....» « S tim ledenim pogledom ispranim od bilo kakve ljudske topline izgledao je više kao...kao.....kao koljač Mile, da upravo, koljač.....pravi pravcati dželat» pomisli Andrija dok je ispuhivao dimove svoje četvrte cigarete. Taj pridjev koljača, koji kao da je stajao ispisan preko Miletovog lica, najednom zaigra živo tiskajući se s ostalim mislima u Andrijinoj glavi. Sjeti se zaklanog mladića i slika Mileta kako stoji nad njim s nožem u ruci najednom sjevnu pred očima. «Bezdušna i svirepa likvidacija po kratkom postupku sa izvjesnom dozom uživanja» odjeknu kroz tišmu uskuštranih misli. Uklapalo se gotovo savršeno u izjave one dvojice rezervista, koji su tvrdli da je jedan od te četvorice bio izrazito krupan i visok. Ali sad nije bilo moguće ništa preduzeti.
- Nisam došao da hapsim, već da razjasnim neke stvari. Shvataš li Marko kakva je situacija? Postoje svjedoci koji su čuli tvoje ime, svjedoci koji te mogu prepoznti kao i ostalu trojicu. Ovo nikako ne izgleda dobro. Koliko sutra može se desiti da ti i...
- Šta? – prekide Marko nestrpljivo i jarovito – šta koliko sutra? Koliko sutra možete me ti i ti tvoji povući za onu stvar, jel' ti jasno? O kakvom sutra ti pričaš?
Andrija ne reče ništa. Ćutao je i gledao u Marka. Mile iskapi čašu i tresnu njom o sto, pojačavajući dodatno Markovu jarost. Jak vonj znoja izbijao je iz njegove tijesne majice.
- Ja ne mogu da vjerujem. Ne mogu da vjerujem da si zbog toga došao u kafanu. Ja sam ti se obradovo i počastio te.....ej rođače, tri su godine prošle, a ti tako. Došo da me hapsiš, da pravdu svoju istjeruješ. Za koga ti ba radiš? Za balije? A? Jesu'l te to oni poslali da Đozgu hvataš? O kakvom sutra ti pričaš čovječe? Za koji dan turci na našoj zemlji 'oće državu da prave. Ova zemlja ima da pukne ko' tikva. Shvataš? Sve ovo ima da plane i u majčinu da odleti, a ti još nekakvog pajkana izigravaš. I to si na svoje udario? Sram te bilo.
Andrija je osjećao ove riječi kako se, poput karteča, bolno zarivaju u njega, istresajući sav bijes i ogorčenje što najednom planu u Marku. Ljudi što stajahu okolo gledali su prema njihovom stolu i nešto komentarisali klimajući glavama. Osjeti kako najednom postade nesnošljivo vruće.
- O kakvoj ti situaciji pričaš? – nastavljao je Marko još vidno uzrujan – Ja ću ti reći kakva je situacija......situacija je da nema nikakve situacije. Shvataš? Ljudi su naoružani do zuba, ukopavaju se položaji, prave se spiskovi.....i ti si budalo na nekom spisku, crtaju se granice. Noću organizovane balijske bande napadaju vojsku i bacaju bombe u srpske kafane, izgone ljude. Hrvati ubacuju svoju vojsku i raspoređuju je, a ti......a ti.....pa gdje ti živiš? Ti nisi normalan. Noćas si došao da mene hapsiš i .......i pričaš mi o nekom sutra, a sutra.......sutra ćeš doći ovdje kod nas da guzicu spasiš. Pogledaj ove ljude, pogledaj slobodno, okreni se i pogledaj! Danas im radiš o glavi, a sutra ćeš im biti zahvalan što su te spasili.....a...a nećeš imati obraza u oči da im pogledaš. E, to ti je situacija, moj rođače. Upravo to.
- Ja ne vjerujem u taj tvoj rat Marko. Ja hoću......
- Nije to više moj ili tvoj rat, shvataš? – skoro viknu Marko i naže se preko stola.
Njegovo lice postajalo je crveno, zajapureno, a obrve su mu igrale šireći se i skupljajući se, kao da istiskuju sve to što je govorio.
- To je rat sviju nas. Probudi se Andrija? U kojem svijetu ti živiš? Neće te sutra niko pitat' zašto i zbog čega, već kako se zoveš. Drugo je vrijeme sad. Nije mi samo jasno da ti to ne vidiš. Ti si stvarno ostao onaj isti glupi pajkan iz viceva koji ništa ne kapira. Ništa se nisi promijenio. A pamtićeš ti Đozgu i šta ti je Đozga večeras pričo'. Pamtićeš, budi siguran. Sjetićeš se ti Đozge. Tebi izgleda malo više vremena treba da neke stvari svariš, al' neka. Doće tebi iz guzice u glavu. I to uskoro.
Uze čašu koju konobar u međuvremenu bijaše donio i sasu čitav sadržaj u grlo. Andrija je sjedio posmatrajući ga bezglasno. Bilo mu je jasno da je ovo veče propalo i da ništa neće postići osim da se i dalje kuva u ovom Markovom govoru kao u kazanu vrele masti.
- Za trenutak......za trenutak sam pomislio da si došao da budeš sa svojima. Kad sam te vidio tamo na vratima kako se guraš sa izbacivačima, silno sam se obradovo, rođače, a ti tako. Mnogo si me razočarao. Mnogo. Zahvali bogu što si mi rođak, jer inače.....inače, ajde gubi se.
Andrija ustade i krenu ćutke, osjećajući poglede ljudi kako ga sjeku poput noževa.
- I nemoj više dolazit' ovamo, ako misliš nekoga ovdje hapsiti. Uskoro ćeš, rođače, morat' izabrat s kim si i na čijoj si strani! – viknu Marko za njim ne ustajući sa svog mjesta. Andrija se probi kroz gužvu i izađe napolje. Stajao je na trenutak na parkingu ispred kafane. Udisao je rezak vazduh koji mu se nakon onog vrelog i zagušljivog zraka u kafani činio nekako posebno lagan. Stegnu kaput i krenu prema kolima. Mjesec izroni iz jednog dimnjaka i sjede na krov kuće preko puta ulice. Bio je pun i žut kao rušpa. Njegova mliječna svjetlost igrala je po rubovima uličnih svjetiljki, crtajući blijede krugove po mokrom asfaltu. Grad je spavo još jednim nemirnim snom ispresijecanim rijetkim detonacijama i pucnjevima što su se razlijegali u daljini. [...]


Buđenje

Modričaste sjene zamahnuše bojadžijskim orsejom po bijelom platnu i ostaviše curke purpura suza. Klizili su bezglasno i tromo niz bjelinu platna crtajući lik. Evo je stiže. Iz one poprečne linije na vrhu kao s moštanice odvajale su se majušne kapi, krivudale ostavljajući poput dlaka tanke tragove, išle svaka na svoju stranu i ponovo se stapale u onu riječ. Kakva čudna riječ. Uvijek ista. Uvijek u onom istom odijelu, s istim dobroćudnim osmijehom. Malčice nakrivljena u jednu stranu, kao da bijaše stara. Za njom druga, ista takva, pa treća, i još jedna, i još ih ima. Bezbroj ih je. Dolaze i dolaze. Izviru iza onih modričastih sjenki. Kad god se pojave one dvije sjene stiješnjene jedna uz drugu ili preklopljene jedna preko druge, oble i pri vrhu zatupljene i nekako naglo sužene, za njima dođu i te riječi, uobličene mastilom u tanke vijugave crte. Jednom ću ih prepasti. Viknuću duboko i jako, iz sveg glasa, i one će se razbježati. Riječi se plaše kad čovjek tako iznenada bukne i hukne. Razbježe se one s onog platna, bijelog i čistog, kao svjetlost iskrenja i odu negdje, ko zna gdje. U tišinu, biće. Evo ih opet. Prvo stižu modričaste sjene, pa za njima riječi. Pršte i zavijaju. Neke se šunjaju šapatom, a neke drčno lupaju o pod kao da marširaju po limenim pločnicima. Duge rečenice vode sa sobom. Čitave vojske riječi koračaju bjelinom platna, tresu se i škrguću pribijene jedna uz drugu, kao da im je hladno. A ne primjete da su iste. Ima jedno mjesto s kojeg, kad čovjek posmatra dovljno dugo, sve riječi postaju nekako iste, jednolične i nerazlučne. Postaju gomile riječi, izgovorene pa odbačene. Neka sad svako pronađe sebi neku koja mu se dopada i neka je uzme. Nek govori njom i nek se pretvara kao da je njegova. Odbačene riječi nemaju žig vlasnika. Izgovorene kao sažvakane pa ispljunute. S onog mjesta, kad ih čovjek gleda, više liče na rite i dronjke. A kako su nekad sjajne i blještave bile, jake i moćne, ubojite. Kako su ujedale, kako zanosno mirisale i kako su slatko tješile. Pred njima su padali mnogi, a još ih je više trčalo za njima. Pretvoriše se jednom ljudi u riječi, a riječi u rijeku, te ta rijeka ponese sve te ljude baš tamo kud nisu htjeli i gdje im se nije ni išlo. I rekoše im riječi tada kako su silne, ali nikog ne bi da to čuje. Podaviše se svi u bujici vlastitih riječi. Gospodarice bojažljive žudnje i kusave pameti. Umilne družbenice plebejskog sladokusšća. Nosili su ih filistari kao najbolji ornat, a oni što su okretali glavu od njih, pekli su se u njihovom gnjevu kao u klačini. Eto, to su vaše riječi. Da, vama govorim, modričaste sjene. O kako ste smiješne, kako sitne, vi i vaše riječi. Kako tričave i bezvrijedne. A one se uporno nadnose i nešto mrmljaju kao da je njihovo mrmljanje sada bitno. Kao da nešto znači. E, putovao sam ja. Putevima neviđenim, daleko od vaših riječi i vašeg zemljohoda. Prostranstvima gdje se ne čuje vaša bijedna zvonjava. Vidio sam ja i više nego što vi i vaše rečenice možete opasati. Samo se još te modričaste sjene druže s vama. Ja sam vas odavno napustio i prerastao. Uzalud mi govorite, uzalud slijećete na lice i hodite bezobzirno stazama popločanim onim što ja osjećam stvarno i nepogrješivo. Kako su slatki snovi u noćima vašeg svitanja, kako bezbrižno pjevuše vjetri po strunama utančanih osjećanja. Idite, riječi! Idite i gazite kroz plićak pogaženog obećanja u kojem ste udavili nadanje i zatupili oštrinu čovječije promisli. Idite i vi, modričaste sjene! Bježite, jer sad ću da viknem. Sad ću da grunem i da zagrmim. U gromor i riku ću da pretvorim sve što osjećam i rastjeraću vaše plašljive mastiljave vijuge na bijelom platnu.
A one sjene se nadnesoše nad njim i postadoše tamnomodre, skoro crne. Zakloniše bjelinu platna nadnoseći se nad licem. Spustiše bijele prste na to isto lice i odlomi se sad jedna od njihovih riječi. Pade pravo u uho.
- Izgleda da se budi. Zovnite doktora Mitrovića.
Valjala se teško ova rečenica puna nerazumljivih odjeka. I ode. Mahnu tišinom kao repom, načini krug i ponovo se vrati, a ja sam osjećao da za to vrijeme bjelina platna postade talasasta. Kao kad tiha jeza ledenog vjetra pređe mirnom površinom vode ostavljajući majušne nabore po vrhu. Osvajale su one sjenke. Osvajale sve više i nisu se obazirale na moje vikanje. Kao da ga ni ne čuju. Bježite s moje svjetlosti, bježite otrovnice grešne. Ni ne znate svoj grijeh, zato ga se ne stidite. Vikao sam, o kako sam vikao, samo da znate ljudi moji. Ali zaludu. Skupiše se opet modričaste sjene, tamnije nego prije, sve bliže i bliže. Zakloniše potpuno bjelinu kojom su gospodarile dražest i milje postojanja svom svojom širinom i počeše vući. Vukle su me jako i dugo, a ja sam se opirao. O kako sam se opirao, samo da znate ljudi moji. Vikah na njih da me puste, ali ne htjedoše. Ko bijesni psi grizu i čupaju komade mog milja i sve me dalje odvukoše. Odvukoše me pravo među one riječi. I ja tad postadoh jedna riječ.
- Andrija. Andrija, da li me čujete? Čini mi se da pokušava nešto da kaže. Jeste li javili doktoru Mitroviću? On ovo mora da vidi. Bogami desilo se čudo. Drage kolege, sad imate priliku da se lično uvjerite da su ovakve stvari moguće i kod nas. Koliko je već dugo u komi?
- Da vidimo......ovdje stoji od marta, od prvog marta do....., danas je deseti juli, dakle skoro četiri ipo mjeseca – rastezala je žena u bijeloj kecelji s kosom uvijenom u punđu.
- Pogledajte doktore. Skroz je otvorio oči.
- Vidim, vidim. Pritisak?
- Normalan. Sto petnaest sa sedamdeset osam. Puls normalan.
Doktor se naže nad Andrijino ispijeno lice zaraslo u gustu bradu i pritisnu blago sljepoočnice. Potom se odmače i stade listati žurnal. Povremeno bi bacio pogled preko vrhova naočala, nadajući se da će Andrija nešto progovoriti, ali Andrija je ćutao. Bio je preslab da govori. Zurio je nijemo u doktorovo lice i nakon nekog vremena sklopi ponovo oči. Doktor se osmjehnu, vrati pogled na ispisane tabake u ruci i dopisa nešto. Potom izdiktira imena lijekova koje je prepisao Andriji i izdade striktna uputstva koliko često se pacijent morao obilaziti i kontrolisati. Žena sa smeđom punđom je slušala i klimala glavom, a kad doktor ode, sjede na ivicu Andrijinog kreveta. Andrija ponovo otvori oči. Gledao je pravo u nju, ne trepćući, kao da mu je i samo treptanje bilo previše iscrpljujuće. A ona je sjedila mirno i posmatrala ga pogledom punim urođene blagosti. Govorila je nešto masirajući blago Andrijinu ruku. Povremeno bi u taj svoj govor umetnula smiješak, nježan i brižan, kao da gleda odojče. Andrija ju je gledao netremice. Gledao je njena usta kako se krive i razvlače, otkrivajući red sitnih zuba, ali nije mogao čuti šta je govorila. Njeno lice se polako maglilo i postajalo nejasno. Pretvaralo se u blijede obrise, u onu modričastu sjenu što je zaklanjala bjelinu platna. Utonu u san kao u jastuk od guščijeg paperja. Kad sklopi oči, bjelina platna se razvi svom širinom, postade čisto nebo. Spavao je dugo, čitavu noć i skoro čitav naredni dan. Negdje predveče otvori oči i ugleda ponovo onu tamno modru sjenu. Bijaše nekako veća, s oštrim neravnim ivicama, opervažena bodljama. Stajala je malo ukrivo i povremeno se naginjala prema njemu. Govorila je. Čuo je njene kozičave riječi i činilo mu se da prepoznaje taj govor.
- E, probudio si se, rođak. E, neka, hvala bogu. Sinoć su mi javili. Bio sam na Grbavici, a sad treba vremena da čovjek stigne s Grbavice na Pale. Nije ko prije. Sad se ide drugim putem. Sve okolo naokolo. Kako si? Rekoše mi da si slab. Da budem iskren, tako mi i izgledaš. Zarasto si u bradu, he he...ne stoji ti loše, samo si malo ofalio. Jebo ovo. Sad ćeš ti na domaću kuhinju, čim malo ojačaš. Nije bolnica za tebe, a reko sam im da te dobro paze. Znam ja ovog doktora što je glavni ovdje. Šta kažeš, rođak? Ništa te ja ne razumijem. Polako, ima vremena. E, kad se sjetim kakvog sam te našo'. Sjećaš li se ti šta se desilo? A? Samo klimni glavom. Ne sjećaš. Ja ću ti ispričati. Ja i mali Pero smo te našli u domu. Sjećaš se? U podrumu. Ležo' si u lokvi krvi, kraj tebe pištolj. S mafijom si se ba bio zakačio, i to njihovom. I pravo na barikade. E, sve sam čeko da te pitam što. Otkud ti da te onako ganjaju. Ovim ovdje sam reko da si ti naš čovjek na specijalnom zadatku. Nek' misle da si faca. Ama, što meni ništa ne reče čovječe? Mogli smo te izrešeteti zajedno s njima. E, nemaš pojma kako me kopka otkud ti da naletiš s onima i to baš one večeri. Zamalo da nam zbrišete. Ludu si sreću imo što sam te ja prvi vidio dole u podrumu. Inače, ne bi ti bilo spasa. A, one smo polupali. Trojica su platili glavom, ostali se razbježali ko' miševi. Znaš li ti, rođak, da si spavao sve od tad? Otkad sam te ja iz podruma pokupio i pravo na Pale. E, da znaš da jesi, ako ti ovi već nisu rekli. Ne bi vjerovo' da čovjek može toliko da spava da nisam rođenim očima vidio. Bogami puno si prespavo. Svašta se desilo od onog marta i prvih barikada. Rat, rođače, rat. Rekoh ja tebi onda u kafani. Biće ko u Hrvatskoj. Samo ovdje se vojska isparila. Mi držimo svoje, oni svoje i bijemo se svaki dan pomalo. Tvoj je stan raznijela granata, i to naša. Jebi ga. Zaboravi stan. Naćemo mi nešto ovdje za tebe. Pale su ti, moj rođače, postale grad. Glavni grad Republike Srpske. Sve su glavešine ovdje. A i ovih stranaca ima ko' govana. I posla ima, ne žalim se. Dobro ide. Biće posla i za tebe, čim malo ojačaš. Ne razumijem, šta si reko'? Da vode? Gdje da te vode? Nedam ja nikome, rođače. Ne brini se. A? A, vode, da piješ. Pa tako reci, rođače. Ti zaboravi pričat od tog silnog spavanja, rođače. Evo vode. Drži. Bogami rekoše doktori da je čudo da si ti ovo sve preživio. Jedan metak u rame, jedan u glavu. E, nemaš pojma kako me zanima šta si ti one noći radio tamo na barikadama i šta si skrivio onoj mafiji. A drago mi je da si se probudio. Pogledaj, a, šta kažeš? Kako mi stoji uniforma? Ja sam ti sad policija, rođače. Zakon i red u novoj državi. Prvoborac. Sredićemo i za tebe nešto. Ništa ne brini. Samo se ti odmaraj i da mi ozdraviš, a ja ću opet navratiti koji put da te obiđem. A ko te je do sad obilazio i pazio, sunce li ti žarko.
- Izgasite tu cigaretu mladiću, ovdje se ne puši – reče ljutitio ona žena s punđom i poče rastjerivati dim rukom – Ovdje su ranjenici i bolesnici, imajte malo obzira.
Priđe Andriji i poče zatezati posteljinu. Nosila je večeru na tacni. Marko otklopi tanjir i pomirisa jelo.
- Hmm, nije loše, nije loše. Bolje miriše nego ono što jedu dole na liniji. Ajd', budi dobar, rođače. Eto mene opet za koji dan. Imam neke posliće da obavim. E, baš mi je drago da smo se ispričali.
Ustade i natuče crvenu francuzicu na glavu, gledajući i dalje u Andriju koji je nepomično ležao na krevetu. Potom nestade iza uskih vrata. [...]


Povratak

...Francuza su našli već naredni dan. Marko je dugo razgovarao s njim dok ih je Andrija motrio iz kola. Osmijehivali su se prijateljski obojica, a posebno je Marko prednjačio u svojoj srdačnosti. Skoro ga je zagrlio na rastanku. Stajao je još neko vrijeme uz rub ceste i mahao rukom, ispraćajući bijelu amfibiju. Potom se vrati u kola i reče da je ugovorio sastanak slijedeće veče u lovačkom. Žak se pojavi oko deset sati. Bio je dobro raspoložen i malo umoran. Andrija ga odmjeri dok se primicao stolu. Nije imao više od četrdesetpet, ali ni mnogo manje. Usko duguljasto lice završavalo je špicastom bradom. Sitne svijetlosmeđe oči i visoki zalisci na zaobljenom čelu davali su mu vojnički izgled mnogo više nego pretjerano uredna i čista uniforma, koju je nosio kao neki suvenir. Imao je prepoznatljivo oficirsko držanje trudeći se da ostavi surov i ratnički utisak na ljude oko sebe, ali taj su utisak u dobroj mjeri kvarile velike klempave uši, zbog kojih je ustvari izgledao smiješan. Marko ga presrete na sredini lokala. Bio je još srdačniji i gostoljubiviji. Prosto je sijao radošću što su se sreli, kao da su bili neki stari drugovi iz djetinjstva. Tapšao ga je po ramenu, smijući se neprestano. Ponudi ga da sjedne za sto. Žak sjede na pristojnu udaljenost od Andrije i klimnu uzdržano glavom prema njemu u znak pozdrava. Andrija odmjeri pogledom prazan prostor između njega i francuza. Pomisli kako je uprkos vremenu provedenom u Bosni i dalje osjećao neku odvratnost prema lokalnom stanovništvu, što bijaše svojstveno uobraženim zapadnjacima. Marko pak sjede tik do njega, skoro u krilo, ne spuštajući svoju ruku s francuzovog ramena. Žak se zbog toga osjećao pomalo nelagodno. Odmače se diskretno, ali Marko se primače i nasu svima piće u čaše.
- Živio, mesje Žak – viknu i podiže čašu uvis.
Žak se nasmija i ponovi živjeli, izgovarajući «ž» posebno meko.
- This Andrija, my brother, you know, brother – započe Marko predstavljanje na očajno lošem engleskom, ponavljajući riječ «brother» nekoliko puta, koja od tog ponavljanja postade potpuno unakažena i nerazumljiva.
Andrija pruži ruku i rukovaše se. Žak još jednom klimnu uljudno glavom.
- He was shoot in his head, you know, his head. Boom, boom.....head, and after, he sleep four month.....you know, sleep like baby. Coma, you know, coma – prepričavao je priču o Andriji, mlatarajući rukama i pokazujući prstom na mjesto gdje je Andrija bio pogođen u glavu.
Žak je klimao glavom, gledao u Andriju, kao u kakvo čudo i ponavljao «really»
- You were in coma? – upita Andriju, čineći pritom grimasu kao da se radilo o nekom naročitom podvigu. Govorio je engleski sa jakim francuskim akcentom.
- Yes, I was i coma for a long time, but I survived.
- What happened? You were hit by sniper?
- No, it happened before the war. One month before the war started.
- And then you slept for four months.
- Yes, I did, and then one day I woke up, like you se.
- I think that is funny. You fell asleep before the war and then woke up after it begun. It is like to wake up into a nightmare.
- Well, you can say that. You can definitely say that.
- It is acctually terible, messieur
- Well, you can also say that, but it is as it is - dodade Andrija i izvi rezignirano ramenima.
Žak ga je gledao ljubopitljivo još nekoliko trenutaka. Bijaše neka čudna mješavina sažaljenja i divljenja u tom francuzovom pogledu. Andrija zgrabi čašu i podiže je u visini glave. Pogleda u oficira ispod donjeg ruba.
- Cheers! – viknu i sasu viski u grlo.
- Cheers! – ponovi Francuz i isprazni svoju čašu.
Marko požuri da dolije. Pogleda značajno u Andriju dok je sipao. Francuz ne primijeti taj diskretni pogled.
- So, how are you, my friend Do you make some peace today? A, barabo francuska - ubaci se.
- Did I make peace today. He, he,.....no peace today, no peace, my friend. I dont make peace. You make peace, when you stop shootnig.....understand? No more shooting, and then you get peace. Today, Serb's guns bombed willage near Tuzla. Understand? Boom, boom and no more willage,...... no peace either.
-Yes, he he.....bum, bum - ponavljao je Marko ne razumijevši šta je govorio Francuz.
Nije skidao osmijeh s lica niti je prestajao da tapše Žaka po ramenu.U tom trenutku priđe im jedna od djevojaka. Bila je to tamnoputa rumunka Nana. Hodala je graciozno zabacujući izazovno kukovima. Smiješila se koketno, držeći vrh palca u ustima i gledala netremice u francuza. Bila je jedna od najljepših djevojaka u domu. Stade pored stola i zgrabi Žakovu čašu. Ispi malo viskija što bijaše na dnu i obliza rub jezikom. Potom se ugrize za donju usnu. Sve vrijeme dok je to radila nije skidala svoj zavodnički pogled sa francuza, kojem zamalo pjena poče izlaziti na usta. Nana pokupi vrhom kažiprsta nekoliko kapljica sa dna čaše i poliza ih, turajući čitav kažiprst u usta. Potom se naže preko stola razotkrivajući bujne grudi ispod predubokog dekoltea. Francuz proguta pljuvačku. Sjedio je kao hipnotisan tom Naninom zavodničkom igrom. Marko ga zgrabi ponovo za rame i protrese ga.
- Bum, bum, a? Ha, ha ha......bum, bum – viknu pokazujući na rumunku Nanu. – Serb gun bum-bum vilage, French gun bum-bum Rumunija......ha, ha, ha – smijao se bučno i tresao Francuza.
Žak se zarumeni i okrenu se prema Andriji.
- Your brother is crazy, you know that. Complitely crazy.
Andrija klimnu glavom složivši se s tom Francuzovom primjedbom i napuni njegovu čašu do vrha. Potom nazdraviše sva trojica. Andrija uhvati još jedan Markov značajan pogled. Marko se bijaše sasvim uživio u svoju ulogu i posebno mu bijaše drago što se Žaku dopala Nana. To je bila još jedna od njegovih unaprijed pripremljenih smicalica da «omekšaju» Francuza prije nego što pređu na glavni dio. Bio je veseo. Mlatarao je rukama, pričao neprekidno miješajući srpski i engleski i sklapajući nekakve nakaradne rečenice, koje ni on sam nije razumio. Ali što je bilo najvažnije, Žak se silno zabavljao. Nana je sjedila do njega, uvijala se mačkasto, naslanjala glavu na njegov vrat. Uskoro je Žak sjedio zavaljen u meki plišani naslonjač, jednom rukom trljajući Naninu butninu, a drugom držeći čašu koju je Marko neprestano punio. Uniforma mu bijaše raskopčana, a pogled zamućen. Malo kasnije pridružila im se još jedna djevojka pa je francut uskoro sjedio u sendviču, ni ne trudeći se da čuje šta je Marko govorio. A Marko nije zatvarao usta. Sati su odmicali. Andrija se tek povremeno ubacivao u razgovor, najviše da olakša Marku kad bi se potpuno spetljao s engleskim rečenicama. Konačno, kad su osjetili da je trenutak bio povoljan, ponudiše Žaku posao. Predočiše mu svoj plan, naravno prećutavši novac sakriven u podrumu. Čekali su da čuju šta će reći. Francuz u prvi mah odbi, ali kad nastaviše ubijeđivanje poče da se dvoumi. Na poslijetku mu Marko ponudi pare. Deset hiljada maraka u kešu. Žak je oklijevao i gledao u svežanj novčanica na stolu. Na poslijetku pristade, ali pod uslovom da dobije još toliko para jer je rizik bio veliki, kako je sam tvrdio. Marko, sam vičan cijenjkanju, isprva je odbijao da pristane na toliki iznos, ali na kraju se složi. Dogovoriše se da će ostatak para dobiti kad izađu iz grada, nagovještavajući pritom lukavo da će možda biti i neki ekstra dobitak, ako sve prođe kako treba. Francuz, koji bijaše dobro pijan, zgrabi čašu i nazdravi ugovorenom poslu.
- Be secret, messieur, very secret. Top secret – ponavljao je stavivši prst preko usta.
Potom zgrabi Nanu oko struka i zagnjuri glavu u njene grudi.
Prilika se ukazala već sledeće sedmice. Žak ih je pokupio na ugovorenom mjestu i krenuli su prema gradu. Sjedili su klaustrofobičnoj unutrašnjosti bijele amfibije. Osim njih dvojice i komandira Žaka, bijaše još samo vozač. Marko i Andrija nosili su svijetloplave uniforme UNPROFOR-a, a ispod kombinaciju civilne i vojne garderobe sa oznakama bosanske armije. Žak im je bio izričito naredio da ne izviruju, te su veći dio puta proveli u skučenoj unutrašnjosti oklopnog vozila. Osjećali su blagu nervozu i napetost. Kod Marka se nervoza pojačavala dok su se primicali gradu. Andrija je dodatno mislio o susretu sa Ezrom. Pripremao se za taj trenutak i povremeno bi ga obuzelo ushićenje, dok je zamišljao njihov susret nakon toliko vremena. Pitao se šta ona misli i da li razmišlja o njemu. Znao je da je one martovske noći jednostavno nestao bez objašnjenja i da ona za sve to vrijeme nije mogla saznati ništa o njemu. Zatvorio bi oči na trenutak i ugledao njeno lice onakvo kakvog ga se sjećao. Vedro i nasmijano, dječije bezazleno i bijelo kao snijeg. Osjećao je kako ga podilazi tiha jeza uzbuđenja, kako ga prže mravci u stomaku. A Marko je bio ćutljiv i napet. Bijaše vidno nervozan, žaleći se kako je to bilo zbog skučenosti prostora u vozilu. Navodno je patio od klaustrofobije, a još jače od osjećaja zavisnosti od drugih. Držao je gotovo cijelo vrijeme ruku na dršci svog škorpiona. Zaustaviše se na kontrolnom punktu srpske vojska. Žak je nešto dovikivao i mahao vojnicima na zemlji i potom krenuše dalje. Ta kratka pauza prenu Andriju iz razmišljanja. Zagleda se najednom u Marka. Marko uhvati njegov uporni pogled.
- Šta je? Nešto nije u redu?
Andrija je ćutao. Za razliku od Marka bio je prilično opušten. Kao da mu je bilo svejedno da li će ih uhvatiti ili ne. Kao da je u tim trenucima imao nešto važnije i preče na pameti.
- Reci mi nešto, rođak – započe gledajući Marka pravo u oči – one noći ispred Busenika kad ste se ti i tvoja ekipa potukli s onom trojicom što su bili napali rezerviste..... – tu načini stanku očekujući promjenu na Markovom licu, a istovremeno želeći da bude siguran da Marko zna o kojem događaju govori.
- Šta s tim? Otkud ti sad to pade na pamet? – začudi se Marko.
- Onako, pade mi na pamet. Ja sam vodio tu istragu. Jedan od one trojice je nađen zaklan u jarku pored ceste.
Marko ne reče ništa. Njegovo lice poprimi taman izraz.
- Reci mi, jesi li to bio ti?
Marko je ćutao nekoliko trenutaka i potom se osmijehnu kiselo i nekako oholo.
- Ja, Pero i Cigla smo ganjali onu drugu dvojicu. Cigla ih je prvi stigo', ali jedan od njih je imao nož i isjeko' ga je gadno. Kad smo ja i Pero dotrčali, Cigla je ležo u lokvi krvi, a ona dvojica su zbrisali. Nismo ih više ni ganjali. Mile je zarobio trećeg. Kad je čuo šta je bilo s Ciglom, totalno je poludio. Odveo je momka dole niz ulicu i vratio se sam poslije desetak minuta. Nismo ga ni ispitivali šta je radio s njim. Znaš, Mile i Cigla su bili ko' braća, a Mile je bio vrlo nezgodan tip. Ja nisam ni znao zasigurno da je ubijen, dok se nisi ti pojavio u kafani dva dana kasnije.
- Nisi znao, a znao si kakav je Mile. Šta to treba da znači? Njemu je na čelu pisalo «hladnokrvni koljač». Kad sam ga one večeri pogledao u oči, vidio sam to u njemu.
- Nemoj tako, rođak. To što si ti vidio je jedno. Ti nisi znao čovjeka. Bio je doduše malo nagao i prijek momak, ali nije bio loš u suštini. Na njega si se mogao uvijek oslonit kad zagusti. A što se tiče one trojice, dobili su što su zaslužili.
Ćutali su obojica nekoliko trenutaka dok je amfibija polako klizila stupskom cestom prema kontrolnom punktu bosanske vojske. Marko je povrh one svoje nervoze, koju je imao skoro cijelim putem, sad naknadno bio povrijeđen ovim nenadnim Andrijinim ispitivanjem, a ponajviše njegovom sumnjičavošću. Tamna sjena i dalje bijaše na njegovom licu, a glas mu postade dublji i afektiran.
- Ne razumijem, rođak – započe uzvraćajući pogled s istom upornošću i težiom s kojom ga je Andrija gledao maločas – otkud sad odjednom to pitaš. Toliko je vremena prošlo od tada i toliko toga se desilo, a ti još razmišljaš o tome, kao o nečemu bitnom.
- Nije to toliko bitno, ali eto pade mi na pamet, a nisam te nikad pito' nakon one večeri u Kasandri.
- Nisi me nikada pito', ali si uvijek sumnjo', jeli tako?
- Onda sam sumnjao, ali htio sam da čujem od tebe lično šta se desilo, iz tvojih usta.
- Htio si da čuješ od mene lično. Pa ja sam ti to reko' još onda, ali ti mi očigledno nisi povjerovao. Mislio si da lažem, jel' tako? Je li tako? – ponovi pitanje podižući glas.
- Onda i nisam bio sasvim ubjeđen da nisi bio i ti umiješan.
- Nije ti bilo dosta moja riječ. Mislio si, «Marko garant laže, Marko je lažovčina, uvijek je takav bio» To si mislio, zar ne?
- Nisam to nikad rekao......
- Nisi to nikad rekao, ali si uvijek tako mislio. I sad tako misliš. Priznaj!
- Ne mislim.
- Lažeš! Još misliš da sam licemjer. Ni sad mi ne vjeruješ.
- Slušaj Marko, ti i ja se nikad nismo čestito ni znali. Ti si uvijek bio po zatvorima, uvijek s nekim propalicama, nitkovima......ja....ja sam svakodnevno imao posla s tim ljudima s kojima si se ti družio. Šta sam trebao da mislim? Jel znaš koliko je puta tetka Jovana dolazila kod nas noću i plakala do zore s mojom pokojnom starom. Zbog tebe je plakala, Marko. Ti to ne znaš.
- Nemoj Jovanu da petljaš u ovo! Ovo se tiče nas dvojice, shvataš? – planu Marko.
- Znam da se tiče nas dvojice, hoću samo da ti kažem....
- Ma nemaš ti meni šta da kažeš – prekide Marko i potom natavi - Znaš šta meni smeta kod tebe? Šta mi užasno smeta?.
Ovo poslednje izgovori s izrazom prezira i ogorčenja na licu.
- Šta?
- To što si ti tako.....tako ograničen. I uz to još i nezahvalan. Ti i tvoje viđenje svijeta i poštenja. Šta ti uopšte znaš o tome? Ja sam za tebe uvijek bio propalica i bitanga, a ti si neki fini, dobri, pravedni Andrija. Za tebe je sve oduvijek bilo crno-bijelo. Crni Marko i bijeli Andrija. Jel' tako? Ko' u bajkama. A znaš li ti šta sam ja sve za tebe učinio? Znaš li uopšte koliko sam ja rizikovao da tvoju guzicu spasim? Kad sam te one noći vidio u podrumu, u tebi nije bilo još ni dan života, a ja sam te lično preko svojih veza prebacio na sigurno i sredio najbolje doktore da te liječe. Ja sam te po noći vozio do naših i molio ih da te okrpe, jer nisi ni na šta ličio. Kad je trebalo krv da dobiješ opet je bilo «ajde Marko» i Marko je i to sredio. Krv sam ti dao. Dao sam ti da živimo popola u mojoj kući, poso ti sredio, najbolje ribe, al ti me i dalje gledaš ko kakav ološ. Ko neku gnjidu. Ja sam tebe prihvatio onakav kakav si i sve to......sve to što sam učinio za tebe to, nikad nikome nisam učinio. A znaš li zašto, rođak,........., zato što si mi rod.......i što ja nisam sudio o tebi tako kako ti sudiš o meni. Mi smo jedna krv, zapamti to. Koliko god da se tebi ne sviđa moj način, ja sam bio tu kad ti je najviše trebala pomoć. Ti misliš da sam ja i ovaj jebeni rat započeo, a dok si ti po Sarajevu nekakvog pajkana izigravo i istjerivo svoju pravdu, ja sam bio prvi da ovu zemlju branim. Ja sam prvi poturio svoja leđa za ono što je naše. Nemoj to nikada zaboraviti, rođače.
Kad završi, nasloni se nazad na svoje sjedalo iz kojeg bijaše skoro sasvim izašao dok je govorio povišenim glasom nabijem emocijama. Otpuhnu jednom kroz nos i stade gnječiti opušak na podu.
- Ja to ne osporavam – započe Andrija koji je sve vrijeme strpljivo slušao ne prekidajući i osjećajući istovremeno da je njegovo nepovjerenje iskreno povrijedilo Marka – problem je. Marko, što smo mi vremenom postali stranci. Ja te nisam znao onda kao što te znam sad. Priznajem da sam sudio prestrogo o tebi, ali da ti ne vjerujem, ne bismo sad ja i ti sjedili u ovdje. Ja sam takav kakav sam, ja se ne stidim onog što sam učinio.....
- Misliš da se ja stidim? Varaš se, rođak. Svi ćemo mi jednom bogu na istinu, a ja se na plašim tog susreta. Ja sam činio ono što sam činio i ne kajem se. Možda sam mogo bolje, možda nisam, kako bilo da bilo, ja ne bježim od sebe. To što sam ja činio, to je moje. To sam ja. Marko Zečević zvani Đozga.
- Gentlemen, keep quiet! No talking now. We are aproaching check-point – opomenu ih Žak nadnoseći se nad luk.
Andrija i Marko se trgoše i tek tad primijetiše da se vozilo zaustavilo. Andriji se učini kao da je u tom njihovom razgovoru i Markovom emotivom izlivu prošlo dosta vremena, a zapravo su prevalili udaljenost od jedva tri stotine metara. Nisu se dugo zadržali i uskoro krenuše dalje. Ostatak puta su ćutali svaki na svom sjedištu i razmišljali. Andrija je prevrtao po glavi dijelove onog što je Marko rekao. Sad je nedvojbeno osjećao da je njegovo osuđivanje Markovog načina na koji se probijao kroz život bilo nepravedno, jer ga bijaše lišio vrlina kojih se Marko nije odricao. A u isti mah zavidio mu je na slobodi koju je uživao, a koja je njemu toliko nedostajala. Razmišljao je o tome ostatak puta, osjećajući krivicu kao opekotinu na jeziku. Amfibija se zaustavi. Žakova šiljata glava proviri u untrašnjost. Reče da su stigli i da mogu izaći. Skidoše uniforme i iskočiše hitro iz vozila zaklonjenog zidom garaže s jedne i naslaganim vrećama pijeska s druge strane. Ponovni susret i izlazak je bio ugovoren za četvrtak na istom mjestu. [...]

 

Copyright © by Vladan Čukvas & Balkanski književni glasnik - BKG, 2006.

Nazad