ADRIANA KUČI

Rođena sam u Sarajevu, prije trideset godina. Po zanimanju sam novinar. Radila i na teveu i na radiju, ali pisanje je jedino u čemu istinski uživam, tako da sebe doživljavam kao novinarku koja piše. I koja je pisala, i pisaće, za brojne magazine. Širom svijeta.

 

 

NEMA OVDJE POBJEDNIKA…

»Nema ovdje pobjednika«, kaže neki političar kojeg ne poznajem i o kojem ne želim nikada ništa ni saznati, kojem niti lik nisam upamtila, komentarišući izvjesne ekonomske uvjete u izvjesnoj zemlji, dok i dalje, nakon što su završene vijesti sa najnovijih svjetskih ratišta, tupo buljim u teve...
»Nema ovdje pobjednika«, kaže on. »Svi smo mi gubitnici.«…
Okean suza je tu, u meni, negdje između grla i mozga i u njima se tope sve moje misli.
Jedna po jedna.
Nemoćne. Bez otpora.
Užasnute ljudskom sebičnošću, ljudskom površnošću, ljudskom mizerijom…
Po ko zna koji put…
I samo ne znam zašto bih tako uporno željela vjerovati da smo od dobre i pametne i plemenite vrste mi svi…
Mi ljudi... Zašto ne odustanem konačno…
Ne…
Ja o ratu nikada neću napisati niti jednu jedinu riječ.
To sam odlučila davno, još kao srednjoškolka kada sam u skloništu ispod nekadašnje mesnice na našem trgu pisala pismenu vježbu…
I nisam se predomislila ni kada sam dobila četvorku zbog neaktuelne teme…
Ne o Mom ratu.
Ne o bilo kojem drugom ratu na svijetu.
Jer, ljudi nisu sposobni naučiti iz tuđih iskustava.
Probali su ih naučiti mnogi prije mene.
Oni sa čijim se darom ni u najsmjelijim snovima ne smijem upoređivati, pa im nije uspjelo.
Ne!
Ja o ratu nikada neću napisati niti jednu jedinu riječ.
Jer ga prezirem.
Jer iz njega neću niti crpiti teme.
Jer sam ponekad svjesna kakva trajna oštećenja koja neću priznati nosim.
Jer ga predobro poznajem.
Jer je ta moja tišina moj jedini način da mu se svetim.
»Dođi«, kaže Moj Muž i primi me zagrljajem u zaklonište svojih prsa.
Vruće je.
Prevruće za zagrljaje. Juli u Damasku…
Ali svejedno…
Vjerovatno sada misli da slike koje gledamo na teveu, da sve ono što već danima slušamo, sve ono o čemu svakodnevno pričamo sa svojim međunarodnim kolegama, i što se, sticajem okolnosti, odvija niti puna dva sata vožnje od našeg sadašnjeg prebivališta, grubo kopaju po mojim sarajevskim uspomenama o kojima ne pričam.
Ali On zna.
Kao što ponekad sve zna.
I ima pravo.
Samo, čudno je to sa uspomenama...
Ne bole sve dok im ne dozvoliš da zabole.
Mene noćas ne bole moje…
Ja samo malo bolje znam…
Mene je noćas stid…
Mene je noćas stid ljudi kojima smo okruženi i s kojima se družimo i kojima neprestano tražim opravdanja.
Mene je noćas stid mene.
I…
Joa koji kaže da je strašna činjenica da su uništeni Mek Donaldsi, zbijajući šale…
Gerda koji nam ne dozvoljava ni da se našalimo na račun Hitlera, osuđujući ga i riječju i pogledom, naučeno i baš kako treba, a onda, s divljenjem, citira Makijavelija… Objašnjava nam, naglašavajući svoje obrazovanje, da trebamo biti realni. Jer, šta je, zaboga, nekolicina žrtava u nastojanju da se riješi dugogodišnji politički problem…
Mary koja žali što ne može više u šoping u Bejrut, jer tamo je zabavnije i modernije nego ovdje u Damasku…
Bilo...
Barbare koja danima priča o svom proljevu kao da je on najznačajnija posljedica svjetskih nemira, a ne njenog straha…
Svjetskih vođa koji u bajkovitim prostorijama, danas na ovom kontinentu, sutra na onom, a sve u samim mirnim gradovima, uz prepune trpeze, troše pare poreskih obveznika i razmatraju eventualne mirove…
Određuju datume i imenuju konferencije…
A, tamo negdje, tamo je tridesetak majki koje više nikada, nikada neće čuti sveto savršeni smijeh svoje djece…
Tamo negdje je jedan dječak koji više ne može sanjati da će kada poraste biti poput Ronaldinha. Jer, Ronaldinho ima dvije noge…
Tamo negdje, na ovom istom svijetu, neko više nema snove.
I više nikada neće biti isti…
I po koji put idemo istim putem…
Zar je to stvarno nevažno?!
Razmišljam o svojim očito poremećenim standardima.
Jer me savršeno boli briga šta su Arapi uradili Izraelcima i obratno i jer u tome neću i ne pokušavam naći opravdanja… Nikome…
Nemoćna i jadna i iznenadjena vlastitim jecajima pričam Mu kroz suze svoje nepovezane misli…
Na jeziku na kojem sanjam…
Osjećam se debilno, podsjećajući samu sebe na kandidatkinje za mis svačega nečega i njihove želje za mirom u svijetu…
On me drži i dalje čvrsto i ja opet znam da zna.
Plačem.
Strašno i glasno i u jecajima.
Plačem, i osjećam kako me savladava umor, ali zaobilazi ono olakšanje…
Ne, ja nikada neću napisati niti jednu riječ o ratu…
Jer sve dok ih ima, nema ovdje, na ovom našem svijetu pobjednika…
Svi smo mi gubitnici.

 

Copyright © by Adriana Kuči & Balkanski književni glasnik – BKG, 2006.

Nazad