DORTA JAGIĆ

Rođena 6.11.1974. u Sinju. Diplomirala na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove (filozofija i religijska kultura). Piše poeziju, kratku prozu, dramske tekstove i kazališne kritike. Prevodi s engleskog i njemačkog.
Od 1999. bavi se amaterski kazališnom pedagogijom i režijom.
Objavila: Plahta preko glave, pjesme, 1999. Tamagochi mi je umro na rukama, pjesme, 2001. Đavo i usidjelica, pjesme, 2003. Kalodont, drama, 2003.
Nagrade: "Goranovo proljeće", 1999. 2. nagrada časopisa "Vijenac" za kratku priču, 2001.
1. nagrada za predstavu "Jelka kod Ivanovih", SKAZ, 2002."

   

amen i gore

u umornome džepu muža u bazgi u dahu komarca
u žitu amen i gore
nad nama toplo srce ziba
otvoren sapun od krvi, sapun od vode
našli smo vrata tvornice za preradu riječi u meso
u ormaru na zori
pod njom prolaze crni zubi i mravi
i tijelo
i kad ruka ruci opipava probodenost
zora bude prisutna u stvarima
pomalja se slatko pisanje
prokletost stalka zakona u hrđi leži izvrnut
na božjoj suzi nema ga više u kadi
noga ne juri na ježa u jakoj kavi
u crno zrno sol mi istjerali licem prema
nekoj prepariranoj mački i ženi
ma nisu ni blizu mojoj suzi
oduvijek se sol poslužuje mliječnim ustima
kad kažeš isus te voli
po rubovima usne raste meka koža
pijana i pružena
bez mogućnosti ikakvog poruba
ikakvog svršetka


moj čovjek psalam

niz
mlaz
kroz oluke
gričke topove, viadukte i
kabanice vinule se molitve ocu
s taman dovoljno koljena
pravo u treće nebo
i poslije najuže, četvrte strašne zime
šiknuše doletješe nam
u staro malo hrvatsko nebo
lijepe kao lav golubovi ribe
te trojstvene božje oči
te oči kao ljetni vlak za split
kao noćno sanjkanje, kao agavin
prsnuli život
ovdje nebo je lazar, izađi
lazar nebo je odvalilo kamen i izašlo
iz gliptoteke stolne crkve
odmotalo zavoje, iscjelilo svoju suhu
betlehemsku zvijezdu.
nisko pod njim božje su ruke
zadavile oblake krivnje
znaš koje one
oblake koje su stare svinje oprasile
iz svraki, crnih kopčica saveza
s izidom i bebom koja ne raste
nit zna tko je taj ranjenik
taj moj čovjek psalam
sad napokon pjeva slobodan
ubrzano diše na božje oči
kao dijete što je netom
istrčalo iz otključanog ormara
nema više naslijeđenog tereta predaka
pa u tri dana izrasta u sav dovoljan dom
meni i djeci, božjim riječima
što ih razmazuje po ulju, po potoku
noću slika psalme u ateljeu
imenuje voće i stvari
svake subote
snima dokumentarac o svojoj šetnji
edenskim vrtom i držanju za spasiteljevu probodenu ruku
i kako mu tada iz usta
ispadaju i suše se na tlu sve one
plastične molitve svecima u nanizanim zrnima
na napuhivanje
i umiranje

Z. opet diše na božje oči,
pije ih i jede kao dijete netom
pušteno iz zaključanog ormara,
on će večeras istrčati sam i gol
iz gumenog srca u Očevo
od probodenog mesa i vode


31. rođendan

ako tog jutra, pa makar ti bio 31. rođendan
nisi ustala iz torte
iz kreveta kao božje dijete
u kožuhu s izvezenim crvenim klizaljkama
brige ti se tokom dana
gomilaju kao krpice za naočale
nešto kao razlivena stara koža vuka skori se na torbici
na patent zatvaraču hlača
hvata se po noktima, mobitelu i novčaniku
i ometa signale iz svemira
koje ti šalje uskrslo vrhovno biće
u takvim se danima prejedeš piletine za ručak
i sjedneš pisati prosječne kokošije pjesme
zbog rastuće napetosti u vratu
i vodostaja rijeke cetine
nazoveš urednika, sestričnu i preostalu živu baku
a zamusano se čudovište
šćućuri u maternici, tiho plače i pije crnu kavu
u sumrak zavija pod pazuhom
a navečer te raspori i napuni kamenjem
iako je ono to koje je mrtvo
i smiješno
sutradan lovci i geometri na prozoru mjerkaju
koliko ovoga puta brizi nije uspjelo
produžiti život slavljenici bar za jedan
krvav lakat


kantata o kavi

za stolom u kafeteriji koja je i brijačnica i kockarnica
dakle cijeli svijet
sjedim na turskoj kavi s francuskim kraljem Lujom XIV.
(prvi esspreso aparat bit će izumljen tek za dvjesto godina,
pa eto, pijem crnku).
šutim i gledam kroz dim
kako mi raste ogroman crveni rep sličan Lujevom
dok se on hvali
kako je ono njegovo nizozemsko drvce kave
bilo mama milionima stabala kave u Americi i širom svijeta.
u kutu sedam aristokrata mirno kartaju ombre
i pijuckaju kavu iz šalica bez rukohvata.
tek tu i tamo izmile im tanki gujinji jezici
obloženi debelim smeđim talogom.
nešto bliže našem stolu sve grbaviji koptski redovnici
mumljaju nad šalicama,
a arapski liječnici raspravljaju jel bolja coffea arabica ili coffea robusta.
baš kad sam Luju natuknula pospanija nego prije
da mi je više zlo od te dokone navike
i kako neću više nikada popiti ni jednu jedinu
ulazi otkrivatelj kofeina, doktor Sylvestre Doufour.
ispravlja me nestrpljivo još izdaleka
draga, ne nikako naziv kava, ili nutmeg, već arapsko vino.
to ti je izvorni, zbog fermentacije.
zaobilazi napučeni stol za gatanje iz taloga
i sjeda k nama.
konobar mu žurno donosi prirodni naranča juice
pa ispriča kako je jučer na svojoj prvoj kavi
bedasti papa Klement VII kavu pred svima krstio u kršćansko piće.
svi otpijaju gutljaj crnke i smiju se.
ja napokon zgazim nogom zmijicu pod stolom
i ustajem platit račun jer Luj nikad nema za kavu.
mislim si
kako su je samo pametni trgovci vinima i
limunadama iz Italije
nazvali vražjim napitkom


zagrljena

sad znam tajnu
u svakom bratskom zagrljaju zagrljeno je božje ime.
iz svakog našeg olakšanja, spuštanja ramena
dubokih udisaja,
zaljuljuška se po ulicama grada
sveti ilijin lahor.
(evo nam imena opojnog parfema
za posttraumatske izlaske u spašenosti vjerom)
baš kao drevni muški čovjek
Ilija, i ti i ja mirujemo samo u spoznaji
drobne božje nježnosti, u dirljivoj lomljivosti njegova
oba mala prsta
u zakrivljenosti njegovog profila dok čezne
sve opterećene.
iz njegovog razapetog zagrljaja
narasla je za kut sobe rodna palma i
prosuo se oštar začin.
miomirisni kad na
sve proklete avlije iz bedra, iz usta dar disanja,
iz stopala vlast onog najnižeg među nama.
neka te više nikad ne uplaši ni herodov
kvasac ni med,
ni plastična mandarina na stolu
sjeti se, ti si zauvjek beskvasna palačinka
i čaša crnog vina.
kad se na trećem nebu otvore knjige
možda će pisati ovaj stih u jednoj od njih:
svako bratsko drugovanje bogu je
podignuta sjenica
na gori preobraženja.
bože, divim se tvom dječačkom smijehu
dok nam otkrivaš mehaniku ezekijelovog
kotača u kotaču
i izlažeš tkanje na križu ujedinjenih tkiva.
sad znam, sestro, tvrdu tajnu
ti više nisi nitko,
tvoje je ime Zagrljena

 

 

Copyright © by Dorta Jagić & Balkanski književni glasnik – BKG, 2006.

Nazad