LIDIJA VUKČEVIĆ

Rođena u Zagrebu 1954. Objavljuje književnu kritiku, poeziju i esejistiku od 1983. Između ostalih, piše o V. Milićeviću, I. Andriću, V. Desnici, P.P. Njegošu, M. Lomparu, D. Kišu, V. Desnici, M. Kovaču, M. Krleži, M. Selimoviću. M. Crnjanskom. Drži javna predavanja, predstavlja prijevode naših pisaca na talijanski, sudjeluje na znanstvenim skupovima.
Prevodi na talijanski i francuski (vlastite stihove i eseje, poeziju Aleksandra Ristovića, novelu "A i B" Danila Kiša), publicira u vodećim domaćim i stranim časopisima.
Objavila zbirke pjesama: Boja šafrana, 1992. Il velo, 1997, Latinska knjiga, 1998. Lepeza, 1999. U štampi: Rječnik slučajnosti, zbirka eseja.
Uvrštena u četiri suvremene antologije hrvatske i srpske poezije. U Balkanskom književnom glasniku objavila roman Pisma jednog teroriste jednom sadisti.

 

 

PJESNI LJUVENE
(NOVI EROTSKI SONETI)


Pjesan prva

Mislio se: lako li ću osedlati tu ždrebicu silnu
Uzjahati, lasno li je kopljem svezat i privoljet
Da ziblje se sapima na prijevojima svjema
Kako li će tek uzdrhtat, kako li zanjiskat samo

No nevjerna ona bi, i dizgine joj lukav zape
Onaj drugi silan hat, moćan k'o buzdovan-svat
Povaljaše se u razbojima, mjereć snagu na
Kantare; uznoji se, iznemoga , grivom mlateć

Iz sveg boga svoga, silovito u rimama zasopljenu
Smeđemrku kobilu mi, strasti punu kao mogranj ili Lunu
Ni imena se moga ne pomenu ni imena niti bata mi mrka

Nego svenu pod silinom igre svete; a kad uzjoguni se, izjede me
Zavist grka, žalost hata ostavljena:zarekoh se i pređ' neg' svane
Zora rujna, osedlat ću,uzjahati bedeviju, lizat' li će plamenima
buktat li će ranjena


Pjesan druga

I bi tako kako žuđah, imena mi moga i Božjega
I koliko je do njega: ljuljasmo se posvema nagi
Od izlaska mjedena ti sunca do zalaza njegova
Bakrena obruča: koliko kopalja odapeh u moju

Mi smeđemrku bedeviju: uživaše, udaraše sapima
Iz očiju čarnijeh iz očiju sjajnijeh sveđ suze ronjaše
I miline odveć slasne nauži se, i opi se, biča mi slasna
Da ga pamti dovijeka i ne zamijeni niti u snu drugijema

A kad noćca modra spusti žaluzine, rebrenice, na pojave naše dvije
Šaptaše mi dugo, brižno ljuvenijeh riječi puno, zagluši me glagoljiva
Rek' bi dosad ne vidje tolika mača, jer s užarena joj sača, pogača bje naslasnija

No ni moj ga đogat ne pamti tješnje calette punije obiljem, strasti treptavih
Izviru vruci, luduju zvuci, dražeć većma što je u ruci, dojke – dinje, grudi - pinije,
Sve nam slute svete vatre: samo hram svet znade kol'ke zapojasmo,
večeri te, purpurne korale


Pjesan treća

Reklo bi se, ti si moj đilkoš, ja djevčina tvoja
Sjajna ko mjesečina, ti s topovskom cijevi
Među bedrima, ja moćna meta kao plod u krošnji
U nošnji nalikujemo, i u hodu: uspravni i pomalo oholi

Tek kad bljesne među nama, padajuć, zvijezda, ili se neočekivana
Strovali u njedra dugo odlagana žudnja-šutnja, tad bogovima nalik
Isijavamo jedno u drugo svemirski prasak, vasionske vatre slutimo
Kako smo im blizu, kako bliski, dok stapamo se sljubljeni jedno uz

Drugo: dugo nas ne bje, izbivasmo iz sebe samih, zabacujući riječi
Ljubav ili strast: zapali taj moj debeli, moćni, mirisni cigarilos
Kazuješ mi bez drhata i u neko predvečerje, zakadi njime ovu

Našu bogomolju od ljubavi, iznenadi me gipkim prijevojima
Ili onom baršunskom kožom koju već bjeh zamalo zaboravio
Daj da brodimo oceanskim morem: tonući, rasipljući se, utapajući se
ponirući jedno u drugo, posvema...

22/VII/06


Pjesan četvrta

Noć je ljetna ko modra zavjesa pala i svaki stvor
Ljubav žudi: bješe li prilika strasna il flert samo
Tek kaldrma odzvanja od stopa naših a špije su
Nam za petama, uhode bezopasne ko i vihar vreo
Što plimnu nam krv vrelu u žilama podiže strasnu

Bi l' bio radije svrh mene ili na krovu svijeta
Il bi se poigro nujan mojim dvjema loptama
Što se otvaraju i zatvaraju kao lopoči baš
Na pomen tvoga imena il' bodeža što pod pasom

Ga nosiš na opkoračenja i okršaje spremna
Bi l' te izliječilo od skorašnje patnje uzburkano
More što ga njišemo, izliježući i uliježući jedno u

Drugo il' samo da usrkaš mlijeko njedara mojih
Sve med zovin u Venerine skute prosipljuć' snage ti silne
Rasprsni taj vatromet meni darovan, nek krunimo klip povazdan

22/VII/06


Pjesan peta

S lakoćom me obljubljuješ kao labud Ledu,
Krilima pohotu stresajuć i jednačeći bila s
Otkucajima svemira, izmiješasmo krvi i puti
I pute nam izukršta Onaj gore što jednako kivan

Motri na naša djela: na drevni čin što činjasmo ga vazda
Plotima združeni k'o muževi i žene kad , siti, jedni se darivahu
Drugima: bilo s boka ili straga svrh svega ili pod žezlom
Muškim, nema silnijega blaga ni milošte žešće no one

Što tijelo ga moje tvome pričinja i tvoja snaga mojoj
Uzima, bludimo drhteći , strovaljujući se ko u ponornicu
Nadsvođenu tvrđom tvoje muškosti , ne presušuj nikad

O drevni činu postanja, vatro naših puti, što ližu se ko
Blizneća jagnjad, uzvišenim potresena, daj da ne prođe
Nikad groznica ova usijanja naših što bukte znatna od šapata
do krika,do tijela uznesenja


Pjesan šesta

Da, zvonjava moga duha zna da ljubav je
Uznesenje djela , i ne samo tijela što ištu se
I traže ko Arijadna i Tezej u labirintu srca
Ljepotu sluteć' il tvoreć' smirenje sliveno mlazom

Koji prosiplje srebrnina Lune po nama nevjernima
O bože u prilici moga Phoeba, moćna i plećata kakvi
Već jesu miljenici muza, daj mi da nasladim se te sablje
Toga mača da opijem se s tog vrča krcata slastima zove

Da nasladi se krilo moje gdje Phoebe, ti rashladi čelo
Svoje toliko puta koliko je valova iznjedrio Otrant na
Luke i žale pješčane: mi i nismo drugo do vali što prosiplju se

Jedni svrh drugih plimni i pusti , od pjene strasne pjani
Zato, ako isukao si svoj zamašan mač, izbodi me njime snažno
Da boli me mjesto rajno, gdje utok je i delta, uzrok i potonji razlog
bivanja tvoga, i anđela ti tamnog, moga


Pjesan sedma

U suton valja voditi ljubav kad smiruju se
Prašne sjene a s ložnice scene izviru izmirske
Poneki vezir silan i ohol smiraja traži svojoj strasti
I neka mu Šeherezada, baš meni nalik, zavrti priču

Od koje ga podilazi jeza od bedra do rebra: diže mu se
Silan ud spreman da osidri se u tijesnoj luci i ljulja tu
Barku nad barkama u kojoj uljanice plamte po svu dragu
Noć iz očiju slajnih kao u teleta : mrežasto more krpi svoju

Slikariju, i čuju se galebova krici, i u ovoj prilici valja
Istaknut neznana živopisca što freski će dati tonove s onu
Stranu ljepote: zlato i modro smjenjivat će boja bakra i dinje

Kojoj nalikuju podjednako Sunce što tone i dojke one što
Potonu pod tijelom silnim vezira strašnog: nikad ne iskusi
Takve ljubavne igre, majstorije ljepše; pjani bjehu od melema
blizina i uzjahanih visina


Pjesan osma

Neslućena bjehu ukrštanja brojna kojima iskušavahu
Se dvoje ljubavnika neraskivenih,i čini se neraskidivih
Tko znao bi da tijelo je spremno na beskrajni zbroj kao
Lom svjetla uz bibavu barku, zaokrugljenih bokova

Takva baš bješe ona što sanjao je, pa potom sreo samoj
Luni nalik, fanatik srebrnine, zažarenih zjenica i vjere
No muž on bješe žuđen i tražen, prvijenac među sinovima
Erosa: luk njegova luka bješe nadaleko znan a o zvuk njegova

Loga otimahu se ljubeznice; no sit svega i obučen ko prosjak
U pustinji prašnoj zastade pred ženom bademastih očiju što drsko
Ga gledajuć izazva na dvoboj: kako tek okušaše se u majstoriji

Iskivanja vatre: ni Hispanci im ne bjehu ravni dok dobovahu
Jedno o drugo, bubnjajuć i tareć kožu o kožu; njegov je bič
Nadjača i smlavljena slašću kleknu da izljubi središte: zahvalan oružnik
utisnu ga u jedra, u njedra

23/VII/06


Pjesan deveta

Daj da vodoskoka se tvoga napijem žedna
Pa da ne slutim fontane ine i mlazeve njine
Da prosiplješ po meni dažd svoj moćni mužu
Da sliju se u tebi sve olimpske snage što ištu

Ih drage, prepredene hetere il' Penelope vrsne
Da mrsne se i u izobilju hrane namirim s pladnja
Tvoga tijela i bijela se hata i tamna vranca naužijem
Zajašimo i jezdimo brodeći nebesima plamtećim

Nitko od nas veći nitko moćniji dok prosipljemo silinu
Tijela milinu ždrijela što svoj govor njihanja zna ko
Alfabet tajni svemira; ta mi smo najznatniji par : ja


Brza bedevija, ždrebica drska, što vriska i njiska na
Udare buzdovana tvojega i dičnu mu dodaje pozlatu
Okovah ga u rime, silnoga hata što zna da hvata ritam
zvonjave naše ložnice-bogomolje


Pjesan deseta

Bože zagrljaja ljubavnih ne prestaj me njihati
Nikad tim ritmom tanga što smo mu takmaci
Uzimaj me i ljuljaj i kad sviće i kad se smrkava
I kad cvate i kad se otapa, daj da ljubimo se ne

Prestajuć' nikad praznik slaviti tijela i njegove
Tajne: glavne smo sastali pute, prečacima il'
Zavijucima, u skalama i sokacima što ih postavi
Za nas ova rijetka i čudesna ljubav koja ne poznaje

Značenje straha ili smisao stida- ona vida naše rane
Iscjeljuje naše boli, kruni naše padove, sladore mogranja
Nek' okrupnjala jesen donese pliticu voća sa stabla naših

Strasnih gozbi: meso naših jezika izgrist ćemo da viknemo
U nebo koliko smo dužni jedno drugome dati u skute
Božanska je ova glazba, igrajmo milonge njene, plešimo
tijelima ono što ostaje zatomljeno

23/VII/06

 

Copyright © by Lidija Vukčević & Balkanski književni glasnik – BKG, 2006.

Nazad