MARIO BRKLJAČIĆ

Mario Brkljačić, rođen u Zagrebu. Objavljivao u Quorumu, Republici, Libri Liberi, Vijencu,
Zarezu, Poeziji,
kao i u Balkanskom književnom glasniku. Objavio četiri zbirke pjesama.

 

Film

Uvijek obraćam pažnju na takve stvari,
sitničav, kakav već jesam,
gledam tog detektiva kako trusi viskije,
lakoćom kojom uragan usisava montažne kuće na kredit,
- suknuo je četiri dupla i dvije krigle piva -
i sad bistar za šankom, ubacuje kikiriki u usta i priča s gazdom,
katolikom što čuva nabijenu sačmaricu ispod šanka,
zlu ne trebalo, jelte, i klima glavom dok briše visoke čaše.

Fuck off!

U stvarnosti, on bi, naravno, pao na glavu,
popišan i posran i
skroz nevažan,
kao i svi
šankeri
svijeta.

Onda bi se konobar dogegao do tijela,
uzeo sav novac iz
pijančeve kožne jakne i
vjenčani prsten.

Tijelo bi odvukao na cestu,
ugasio svjetla, plava neonska slova iznad boca: GOD SAVES!,
zaključao lokal i uključio alarm.

Prešao na drugu stranu i sjeo u Chevy sa sjedalima od crvene kože.


On svakako nije najdublji pjesnik

Kad bi se ovo moglo začepiti, Hank, mrtva pizdo, kao bocu,
trebao bih odrješito udariti dlanom,
da iz dubina stoljeća prestanu navirati
mrtvi stihovi,
mrtvi pjesnici,
mrtvi diktatori,
mrtvi konji,
mrtvi pape,
mrtvi tenori,
zarđali kotači automobila,
mrtve šankerice,
mrtvi džepari,
mrtve kune na koži mrtve ruke,
tvorničke sirene,
gazdarice sa šećernom bolesti,
šefovi odsjeka za pritužbe mrtvih građana,
stali satovi.

A tu je snijeg napadao do rajfešlusa
i ralice prte zapuhe.

Jebo te, Hank, Adam u Rajskom vrtu, znaš, pizdo, dok dlanom kružim po zamagljenoj šoferšajbi i smrdi mi iz usta, urlam -

Kad bi se ovo moglo začepiti, Hank!

Dok palim stari motor, grijanje, radio, cigaretu,
i krećem dolje, niz ulicu,
s nedovoljno napuhanim gumama,
s dugom banci,
s dugom prema nekim ženama,
s dugom iznad Kristove krune,
umoran za volanom, i ljutit iza brisača, i mamuran.

Vozeći prema Kozari Boku,
a ne prema Hollywoodu, LA, California, USA, kao ti.
Na posao u tvornicu mesnih konzervi.

Kad bi se ovo moglo začepiti, Hank!

Platio bih ti uskrsnuće,
karton piva,
i skupu kurvu.

Jednom.

Jebeno
snažnom
metaforom.


Slon afrički, vukovi, medvjedi, sove i hrvatski akademik

baš sam napunio dlan kikirikijem
kad se oglasio mobitel u džepu ribičkog prsluka
javio sam se i žena je rekla da će kasniti pola sata,
da je auto pregazio biciklista na zebri i da je to strašno
za gledati, da je jadnik pobijelio kao tijesto,
a ja sam joj rekao da gleda na drugu stranu u drveće,
i da ne žuri i da pazi kad
pretrčava cestu kod zoološkog
rekla je da ne brinem i upitala me gdje sam i što radim,
i ja rekoh evo, hranim slona afričkog kikirikijem, a onda
namjeravam otići vukovima, bijelim medvjedima i sovama,
tim starim mudrim sivim gospođama,
donositeljicama tihe smrti
rekla mi je da se čuvam i da ne izazivam životinje i ljude
i poslala mi poljubac, praćen sirenom bolničkih kola i ja sam
poljubio spravu, zaklopio je i vratio se slonu afričkom
koji nije mario za tu skupu stvarčicu
i dok sam raskolačio oči
na dlanu mi je ostao samo opor miris njegove surle i zrnca soli
stajao sam s druge strane jarka i debele ograde od čeličnih cijevi i
nisam mogao vidjeti sunce koliko je glomazan taj slon bio
uistinu je bio velik, bio je velik i siv, bio je velik i moćan, ipak
bile su tu i njegove vlažne tužne oči na kolosalnoj glavi
i on je izgledao zaista
kao kakav hrvatski akademik dvadesetprvog stoljeća
iz razreda za književnost devetnaestog stoljeća


So What

Bio sam gol, u drvenoj sobi,
kad me gazdarica zazvala, objesivši se preko kuhinjskog prozora,
proturivši glavu unutra, ta stara ružna ptičurina crnih očiju.

Rekoh joj da sam gol i da što hoće,
i ona poče vikati – gluha, luda baba – da su stigli računi,
da moram platiti račune.

I ja rekoh dobro, ostavi jebene račune na oknu, na prozorskoj daski,
jer nemam novaca kod sebe, jer moram do bankomata,
jer moram završiti priču na kojoj radim,
ali, vjerujte, zvuk brojača novčanica je moćniji od posmrtnih zvona,
napokon, to svi znaju no nije suvišno ponoviti.

Sjedio sam u fotelji s nogama na stolu, s Tragedijom lišća na jajima, a
ona je vikala da je došla struja, da je došla voda, da je došlo smeće
i da sutra mora sve to platiti, da pička im materina!

Dobro, čovjek stvara smeće, plaća da se riješi smeća, to je u redu,
čovjek mora platiti sve što potroši - svaku kap sperme,
svaku kap vode koju popije,
svaki zalogaj,
avion što leti visoko iznad oblaka,
brod što siječe ocean,
suhi ručak tenkista,
crijevo u rukama poljevača ulica,
kurvine lisičine,
astronautovu kacigu,
političarev šešir,
novu jetru pjesnika,
štap čuvara parka,
cipele policajca,
šišanje pudla ministrice obrazovanja,
zastavu države,
zahodsku školjku u parlamentu,
žnirance premijerovog vozača
balerinine šlape.

Novac, to je ljubav.

Napokon sam ustao, dogegao se do kuhinje, rekao babi – gluhoj, ludoj babi – daj te račune!, a ona me zatražila cigaretu, proklevši život i Boga.

Bio sam pijan i gol, s knjigom na jajima, spreman
riješiti se lešinara, zatvoriti prozor, završiti priču o ljudskom životu,
kao i psećem životu, zamorčevom životu ili bilo čijem životu,
vratio sam se u sobu,
istresao cigarete iz kutije na stol, zgrabio dvije,
otpio dobar gutljaj iz konzerve, vratio se,
tutnuo jednu babi u kljun, drugu u njen sasušeni dlan – gluhoj, ludoj babi
zgrabivši te račune za smeće, vodu, struju, zrak, zemlju, crve, lubanje nekad lijepih ljudskih glava, kosti mamuta, glinene tanjure, amfore, naftu, arheološke fragmente, Pitagorin pi, trkaće konje u salami na sniženju.

I obukoh se spreman, i iziđoh na sunce,
žmirkajući kao vampir, dovukao sam se do stroja koji je usisao plastiku.

Zgrabio sam meke novčanice, nove, divne novčanice,
toplije od ženskih bedara,
i moćnije od smrti,
i moćnije od života,
i otišao u bircuz gdje sam ugledao Bukowskog,
i viknuh «Šta je, Bukowski, pizdo stara!», a on se okrenu i reče «Bježi, jadniče, ili plati piće!»
Nasmiješio sam se.
Jadni Hank, pogledaj ga, rošav, umoran, star i tup, s milijunom na računu
a čitav život bez kinte u džepu, vozeći Volks do jebene pošte, spreman za noćnu,
ustrašen pred otkazom, ali uvijek spreman za
hladno
gorko
crno
pivo.


Upute za upotrebu čovjeka

bili smo skroz sami
ona na kauču
ja na rubu
ispred nas, u iskrzanom regalu njenih mrtvih roditelja
televizor je razjapio pičku; neke polugole žene
skakutale su scenom, bacale noge, ruke
glave, savijale leđa, istezale vratove, žile
vani se spremala oluja, zavjesa se nadimala kao jedro
mišićavost u plavetnilu, škripa prozora
bili smo skroz sami
ona na kauču
ja na rubu
predugo zajedno za neki novi uzlet
predugo izloženi strahu, dvoje u grobnici malodušnosti
s dva reda uzaludnih knjiga iznad glava
na zidu
iznad praznih glava
bez uputa za upotrebu tako lijepih stvari
kao što su ljudske glave
tužnih očiju, sa suzom od sapunice
brazilskim vrućim plažama, rashlađenim čašama
palmama što se njišu
na toplom vjetru s užarena kopna
s leđa
osvježavajućim valovima koktela
kokaina
visokih vitkih čaša
poput noga ljepotica što sleđuju preplanula lica
gaučosa, sina božjeg u kolibi sa satelitskom zdjelom na
krovu od slame
bili smo kroz sami
ona na kauču
ja na rubu
kauča
s novom
teškom
Poezijom
na prsima
s dva reda uzaludnih knjiga iznad glava
na zidu
iznad praznih glava
bez uputa za upotrebu tako lijepih stvari
kao što su ljudske glave


Tako puno muke tako blizu kuće

Bio sam ljutit,
i kad sam im poslao pjesme
plamen je lizao grede
i bilo je svejedno hladno
tamo gore,
gdje sam tratio život, boce i pokoju pijanu ženu,
potpaljivao poeziju i peć na naftu
ormar i komoda
stresli su se kao kosturi prošlih stoljeća
muževi, žene, vojnici, crvi, križari, rakete i ljudska voštana krv
unutra, isto tako.

Jutros su stigli
momci tupih pogleda
katranske maske na travnjaku ispred kuće
došli su, gledajte
porušiti stabla, nogostup i staru drvenu klupu ljubavnika, i
oni nisu nikad čuli za Hubbertovu krivulju,
tendencije u suvremenoj likovnoj umjetnosti, ili
semantički konkretizam u novijem pjesništvu,
o neorealistima da ne pričam.

Bager je tresao crijep.

Baš sam krenuo u dućan iza ugla,
kad je jedan momak spaljenih leđa zamahnuo pijukom,
zabivši ga duboko u zemlju, a onda je, s objema rukama,
držak gurao nalijevo, pa nadesno, proklinjući sunce.

«Misliš li, momak, da to ne boli?», upitao sam ga, a on me pogledao
onom balkanskom maloumnošću, kao da me uhvatio kako mu jebem mamu.

«Što?!», viknuo je, a ja sam se stresao od tog književnog izgovora, više
nego od njegova pogleda.

Odmahnuo sam rukom i otišao do dućana,
ušao u smrad jeftinih salama, salame za kasom, uzeo dvije boce
crnog vina, piškote i cigarete, platio salami za kasom
izišao na zrak, pljunuo na cestu, dao dvije kune pijancu
i vratio se istim putem.

U istu kuću na kraju ulice, i tako godinama,
uspeo se oronulim stepeništem, pticama bacio piškote na krov
od valovitih ploča garaže, otvorio vrata, sjeo za stol,
zapalio cigaretu,
otvorio bocu.

Nagnuo dobar gutljaj lošeg vina.
Uvukao dobar dim lošeg duhana.


Gdje se cesta spaja s drugom cestom

Volim ceste i zvuk cesta.
I ulegnuća za plave autobuse i benzinske pumpe
Prije nego što će se pretvoriti u buktinje.
Možda baš pumpe najviše volim
Jer tako podsjećaju na majke. Umalo zaboravih
Reći nešto o rotoru!
Ima li što čudesnije od rotora?
Ali i vrteći automobili u kružnom toku stvari su mi
Također na srcu.
Otvorena ušća cesta gdje se cesta spaja s auto putem.
Ta mjesta izdižu se
Kao svetišta moga pamćenja.
Volim ih kao što neki muškarci vole nogomet
Ili zanosne žene. Opsjeda me ta
Hladna hitra cesta.
Dovoljno je da je pogledam i krv mi prokola,
Naježim se. Mogao bih satima
Voziti svojom cestom i gledati druge ceste.
Sve jedna drugoj nalik.
Sad mi je 39 godina.
Bi li tko povjerovao kad bih povjerovao kad bih rekao
Da mi je nekoć bilo 24?
Moje srce puno smoga u 24-oj!
Danas popodne ostat ću u sobi.
Godi mi voljeti sobu.
I sebe.
Voljeti sve što me uvećava.

 

Copyright © by Mario Brkljačić & Balkanski književni glasnik – BKG, 2006.

Nazad