MARIO BRKLJAČIĆ

Mario Brkljačić, rođen u Zagrebu. Objavljivao u Quorumu, Republici, Libri Liberi, Vijencu, Zarezu, Poeziji. Objavio četiri zbirke pjesama.

 

Skroz zakurac


Ljeto, Sopot


He’s a fucked up man with a fucked up life
Two dirty kids and an ugly wife
Standard clothes and a standard car
acceptable ………..that’s what you are
The only times he’s having fun,
is when he’s up he’s neighbours bum
Kids himself that’s he’s a man
He’s never happy with the plan
Moans about he’s got no class
Because his heads right up his arse
Well we don’t like the things you do
And we will not remember………you


Jebem ti mater kad sam te kupio, da ti mater… čučao sam ispod suvozačevog pretinca i odšarafljivao ploču s relejima kad su mi se zatresla jaja.
Mater ti!
Iščeprkao sam mobitel iz džepa traperica.
- Halo!
- Bok, sine, kak si?
Stara, jeboti.
- Bok, dobro sam, ono, prčkam nešto tu po autu – ako se škoda favorit može zvati automobilom.
- Kak je Sandra?
Jedva sam se uspravio, kičma me i danas jebe od nošenja namještaja.
- Dobro je, radi - slagao sam - Nego, reci, šta je bilo?
- Nekako te slabo čujem!
Odmaknuo sam se od te ploče s relejima. Mislio sam da me zbog njih slabije čula.
- Čuješ me sad?!
- E, sad je dobro.
Zašutjela je.
- Halo!
- Da, tu sam…
- Pa, daj reci šta je?!
- Sine, jučer je bio majstor zamijeniti zahodsku školjku, ali staru nije odvezao pa sam mislila da dođeš po nju i baciš je negdje na krupni otpad.
Ostao sam zbunjen i sam na parkiralištu, otprilike, poput onog šerifa iz Točno u podne, ali za razliku od njega moj se neprijatelj skrivao u mojoj glavi – gad bi udario iz zasjede, a onda bi nestao u dubinama podsvijesti.
- Dobro, doći ću. Može za sat vremena?
- Halo?
Udaljio sam se još koji metar od tog ukletog auta. Škode.
- Čuješ me?
- Da, sad te dobro čujem.
- Mama, doći ću za sat. Može?
- Dobro, ali dođi, nemoj da ne dođeš.
- Ma, doći ću, nema frke.
- Sine, čuj, da te pitam nešto. Čuješ me?
Malo me potresao taj razgovor. Teško sam uzdahnuo.
- Čujem te savršeno. Reci?
- Sine, jel jedete kuhano? Jel ti Sandra kuha?
Instinktivno sam krenuo prema ploči s relejima.
- Halo?!
- Kuha, kuha.
- Kuha?
- Da, mama, kuha, vidimo se, baterija mi curi!
- Slušaj mamu, morate jesti kuhano…
Zakrčilo mi je u trbuhu.
Prekinuo sam vezu.
Da, trebao bih, ali ja sam bio na konzervama, meksičkim sendvičima i pizzama. Dok mi nisu pukli hemoroidi. Potom živci. Zatim novčanik. Na koncu i veza s tom amaterskom pjesnikinjom.
Haleluja!
Zamijenio sam nekoliko osigurača, a onda sam ploču ugurao natrag u ležište.
Zažmirio sam i upalio motor… oglasio se zvukom poluproizvoda.

Well did you see the old man….. outside the Seamans mission
Memories are fading with the medals that he wears
Did you see the old man ……outside the Seamans mission
He's just another hero from this land that doesn't care
So how can you tell me your lonely
Don't say to me that your sun don't shine…..

Dok sam vozio krug oko zgrade da vidim hoće li mi se motor ugasiti kad upalim svjetla ili će šiknuti voda kroz mlaznice kad dadem žmigavac ili će zasvirati radio kad uključim sva četiri žmigavca - sve je ipak radilo - razmišljao sam kako je samoća prevelik teret za mamu.
Parkirao sam se na isto mjesto i otišao u El Mundo.
Bio je prazan.
- Boro, daj mi pelin!
Sjeo sam za gljivu i gledao nepriznatog pjesnika u staklu – s pločicom valiuma u džepu. Skroz zakurac.
- Koji bezvezan dan! – ostavio sam luzera u staklu i okrenuo se Bori.
- Ha? - pomislio sam kako bih trebao još nešto reći osim tog. Nešto, po mogućnosti, pametno. Nešto što bi zvučalo, ono, dobro, ako ne baš pametno, a onda barem utješno. No nisam imao više volje za to, nisam imao snage za usiljeni optimizam.
- Jebeš sve – mudro sam zaključio.
- Ma… – složio se, prebacivši krpu preko šalica na aparatu.
Pomislio sam kako bi, stvarno, sve ovo trebalo prekriti krpom i čekati spasenje.
Boro je donio pelin.
Grickao sam kockicu leda i kroz sliku pjesnika gledao život na ulici – tamo je barem sve lakoćom teklo; pješaci su stajali na crvenom i kretali sa zelenim, kao i vozači. Uvijek se oduševim redom koji vlada na križanjima. Baš svaki put.
Majke mi.
Onda sam platio svoje, pozdravio Boru i odvezao se k mami.

I sucked sweets, I sucked rock, I even sucked an old man’s cock
So What, So What
I’ve fucked a sheep and I’ve fucked a goat, I’ve had my cock right down its throat
So What, So What
So What, So What, you boring little cunt, who care’s, who care’s what you do!
Who care’s, who care’s about you, you, you.


Stajao sam pred vratima stana i pričekao da malo dođem do daha.

Peti je to kat, a lifta nema.
Možete to zamisliti?
Volio bih projektanta pozvati na piće i popričati s njime u četiri oka. Pitati ga za zdravlje i stare kosti.
Zviždalo mi je u plućima.
Pozvonio sam.
Mama je otvorila i stala zuriti u moje ishlapjelo lice. Bilo mi je neugodno što sam loše izgledao.
- Izgledaš loše.
- To je od vremena, pritisak je i sparina pa loše spavam – promucao sam.
Otišli smo sjesti u kuhinju.
- Hoćeš kavu?
- Može.
I nakon tolikih godina što nisam bio kod kuće sve je bilo na svome mjestu – keramički tanjuri s narisanim suncokretima na zidovima, sat u obliku kormila, tranzistor na polici iznad frižidera.
Čak je i paučina bila na istom mjestu, u kutu na desnoj strani.
Stavila je šalicu s kavom pred mene. Sjela je.
- Hoćeš mlijeka?
- Ne treba.
Nastala je ona glupa tišina.
- Zašto nisi došao sa Sandrom?
Zapalio sam cigaretu, otpuhnuo dim i srknuo kave. Znao sam da zna da više nisam s njom.
- Nismo više skupa.
- Znala sam.
- Zašto me onda pitaš?
- E, sine moj, ti nećeš dobro proći u životu.
- Mama, u četrdesetoj sam. Ne misliš valjda na zagrobni život?
Uzdahnula je.
Otpio sam još jedan gutljaj.
- Sine, što si stariji ti si sve gluplji.
Nisam htio proturječiti, a i kako bih kad je u pravu.
- Slažem se, ali ne mari za to – zazvučao sam poput Branimira Štulića.
- E, sine...
- Nije to, mama, žena za mene - rekao sam tek toliko da nešto izustim.
Zabuljio sam se u crnilo.
- Prije bih rekla da ti nisi bio muškarac za nju.
U pičku materinu, bolje da držim jezik za zubima.
I tako, brzo sam popio kavu, rekavši joj kako žurim odvesti auto na tehnički. Šalicu sam odložio u sudoper.
- Gdje je ta školjka?
- Tupane, pokraj vrata je. Ni to nisi vidio?
Izišao sam na stubište i uzeo tu bijelu školjku u naručje.
Mama me ispratila nekim tužnim pogledom.
Pa ne brije valjda da bih trebao nositi unuka?, stresao sam se, pazeći da se ne razbijem na jebenim stepenicama.

Zima, Srednjaci


God I wish that I could hide away
And find a wall to bang my brains
I'm living in a fantasy, a nightmare dream…..reality
People ride about all day
In metal boxes made away
I wish that they would drop the bomb
And kill these cunts that don't belong
I hate people……..I hate the human race
I hate people………I hate your ugly face
I hate people………I hate your fucking mess
I hate people………and they hate me
My mother thinks that I am a jerk
Because I hate my bleeding work
Be like your daddy he's sincere
But don't be true ………..or you'll be queer
I'm working at my 9 to 5
with boring cunts that give me jibe
their talking of the love they give
they never give………they never give

U jakni, s vunenom kapom nabijenom do obrva i ruksakom na leđima, odlučan kao nikad do sad, spreman za odlazak, stojim pokraj prozora, grebem noktom led sa stakla i gledam kroz tu rupicu smrznute vrapce poredane na grani, stisnute jedan uz drugog, a iznad njih, na samom vrhu stabla, valjda iščekujući sunce kojeg već tjednima nema, dvije grlice čine isto, još i glave guraju pod krila.

Prizor kao sa slike kakvog promućurnog jebenog naivca iz Hlebina.

To me podsjetilo na Sandru jer i mi smo se tako godinama stiskali jedan uz drugog ispod dekice, ležeći u tuđim sobama, sanjajući o vlastitom stanu s velikom lođom, dvoje djece i opel vectri, zaklevši se kako nas samo smrt može razdvojiti. Dvije jebene budale. Vremenom smo postali neprijatelji. Zadnjih mjeseci naša je ljubav bila, kako pjesnik reče, žedan kamen na studencu.

And what’s that you just said to me
I can’t sit at home and watch my TV
Woman ……..you’re annoying me
Yeah, you sit around the house in you’re dirty clothes
looking a mess and picking you’re nose
woman ……….you’re a fucking mess
You’re tits are, but you’re brains are small
Sometimes I wonder if you’ve brains at all
Woman… go fuck yourself

Sandra me ostavila prije mjesec dana, a kao da je bilo jučer, sjećam se onog dana kada smo tek počeli furati i kad sam ju odveo na hipodrom.
Sjeli smo na travu, oslonivši se jedan drugome na leđa. Otvorio sam konzervu piva, otpio gutljaj i pustio da mi malo tekućine klizne bradom. To je bio život, vruća žena na leđima i ledena konzerva u ruci.
I ti konji koji su baš toptali uokolo.
Gle onog crnog, kako je lijep!, pokazala je prstom propetog ljepotana.
Jako je lijep, klimnuo sam.
I velik!, raskolačila je oči.
Mm, je…

Woman, I’m in love with you,
my love’s deep, my love is true to you,
woman……I’m in love
your hair so soft, your eyes are blue
your skin is warm, I’ll be true to you
woman ……I’m in love
You came to me in a dream I’m sure
You gave your love, you gave much more to me
Woman ……..will you marry me?
Do you take this woman
to be your lawful wedded wife
to love and to cherish
in sickness and in health
till death do you part……………..I do

Izlazim iz tramvaja, neki mi čovjek uskače oko jedne vreće, drugu guram kroz uska vrata, zapinjem, pomažem si koljenom, jebemti, mučim se s njome kao s vlastitim životom. Tip ostavlja prvu vreću i opet mi priskače u pomoć. Sa zvoncem iskačem iz kola, vrata se sklapaju uz tresak. Zahvaljujem liku, on odmahuje rukom, kaže «U redu je», i smiješi se. Skroz okej lik.

Čekam da tramvaj ode i za to vrijeme zurim u kuhinjski prozor na petom katu, u vestu i krpu što vise s njega.
Na mjestu gdje sada stojim, prije je bio lijep, velik park, sve dok za gradonačelnika nije došao seoski đilkoš, posjekao stabla i preko parka navukao asfalt.

Ali, takva je tragedija lišća, mrtva paprat, mrtve biljke, kao što Hank onomad reče.

Omatam vrhove vreća oko zglobova, savijam ruke u laktu, okrećem glavu desno-lijevo da me ne ubije kakav desničar u crnom terencu i prelazim cestu.

Sjeverac je ispeglao led na popločanoj stazi koja vodi do ulaza. Klizim stazom, pazim da se ne okliznem i ne zviznem na leđa, a dvije babe ispred mene, u crnim, skijaškim jaknama, glava omotanih rupcima, s bucama na nogama, vuku za sobom prozirne vreće pune plastičnih boca i konzervi.

Zgrada u kojoj sam živio do svoje dvadesete godine, isprane je fasade i sad je poprimila sivu boju ulice i neba. Na nekoliko mjesta je otpala žbuka, otkrivajući ciglu i betonski kostur, s mnogih prozora je otpala boja, hrđa je iscrtala crvenkaste sige na pročelju – kuća izgleda kao brod kojeg čeka rezalište.

Got no fuckin’ birds
Ain’t got no fuckin’ money
The dog don’t fuckin’ recognise me
I’m getting chucked out of my fuckin’ house next week
I drag myself from a dirty bed
can’t find my clothes…. can’t find my head
got the DT’s all over me,
my eyes are blood shot…I can’t see
Well who’s going to make me happy
I’m feeling so down again
Who’s going to make me happy
I’m feeling down…..again
So I run through the streets, I got to find my man
I make the cash the best……. I can
I’m going half way up, but I’m half way down
My head is spinning round…….. and round

Guram teška ulazna vrata od željeza i mutnog stakla.
Uspinjem se stepeništem.
Prolazim pokraj vešmašina, plinskih peći, kartonskih kutija iz kojih vire narančasta, gumena crijeva i olovne cijevi, pa pokraj fotelja iskrzanih naslona, potrganih komoda, sve sile krame ostavljene pred vratima stanova.
Dobro, to me ne iznenađuje, stanari su prostor ispred vrata oduvijek koristili kao odlagališta, no iznenađuju me božićni vjenčići: svi ih imaju, to se sada nosi, to se sada hrabro ističe – pomišljam - tim vijencima na vratima moji susjedi poručuju da su krotki katolici, da su praktični vjernici, bogobojazne ovčice, a ja znam kako su donedavno mnogi od njih bili zadrti komunisti, partijski poslušnici, gorljivi aktivisti u ondašnjim mjesnim zajednicama, zajapureni brigadiri na radnim akcijama, pravi vukovi kad je trebalo zgrabiti kakvo unosno mjesto pri vlasti i kako su svi oni iskreno žalovali kad je umro Josip Broz – babuskare su danima naricale, a danas pohode mise i vrte krunice u rukama i nose broševe s likom pape na uvenulim sisama.
Ne volim uopćavat stvari ali reći ću da su ljudi jednostavno govna.
Teglim teškom mukom te dvije plastične, crne vreće natrpane rubljem, kazetama, laptopom i knjigama. Kad sam se pakirao, dvoumio sam se da ih ostavim u onom potkrovlju na Srednjacima. Nekad sam imao dosta knjiga, ali prilikom svake selidbe, a bilo ih je petnaestak, ostavio bih ih po naramak, tako da sad nosim svega nekoliko najdražih naslova od kojih se, ipak, ne mogu odvojiti – Carver, Mihailović, Kiš, Bukowski, Fante, Callaghan, Patti Smith - moji literarni brijači, momci i cure koji su davali silovit zamah svojim ionako mahnitim životima, a čija sam djela gutao kao alkohol.
Ruke su mi slabe, vreće sad već vučem po podu, zadihan sam, guti me jebeni osjećaj, kao da sam putem izgubio samoga sebe.
Ipak se nekako dovlačim do vrata i čekam da mi se smiri bilo, halapljivo udišem ustajali zrak u stubištu, ljuti me slavuj u plućima.
Zvonim.
Osluškujem zveket ključeva s druge strane.
Mama otvara vrata, smiješi se i povlači u stranu, prema vratima kupaonice. Guram vreće preko praga, nogom zatvaram vrata za sobom.
- Operi ruke i odi jesti – govori, dok guram vreće u sobu.
Plinska peć šišti i unutra je ugodno toplo. Zna stara da ne podnosim pregrijane prostorije.
- Hoću, mama.
Teško sam uzdahnuo.
Dakle, tu sam. Stojim nasred sobe i kružim pogledom – zurim u stari regal presvučen hrastovim furnirom, pa u dvije fotelje iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća, boje crvenih, uvenulih ruža, u pluto na zidu ispod prozora, tapete boje vanilije, odlijepljene pri stropu, i uljene pejzaže nepoznatih slikara u zlatnim okvirima na zidovima. Zurim u udubljenje na sredini prastarog kauča. U Gorenje televizor u regalu. Nije lako gledati sve te stvari koje sam gledao kad sam imao dvadeset, zaključivši onda kako mi je dosta te sobe, tog stana i života u naselja na rubu grada u kojem se ništa nije dešavalo.
Skidam jaknu i vunenu kapu, bacam to na kauč i odlazim oprati ruke.
U kupaonici razmišljam o svom životu.
Posljednjih mjeseci gnjetem se s tom bijednom opsesijom – čak i sanjam kako sam star i sam, bolestan i nemoćan, kako umirem u nekom sobičku - jebiga, vrijeme čini svoje, umjesto iluzija, stvarnost zauzima vodeće mjesto, ono što mi je izgledalo trivijalno, sada je itekako važno, a ono što sam smatrao važnim, sada se povlači mojom glavom kao mamurluk.
Mama je već spremila pileću juhu, pohanu piletinu s graškom i salatu od cikle. Ne misli valjda da ću ručati u osam ujutro?
Gledam bezveze uokolo – smušenjak koji ne zna sljedeći potez.
Ona zna što treba činiti i šefljom grabi juhu.
Ne znam što bih rekao pa samo zurim u lonac u kojem pluta mrkva u zlatnoj masnoći. Ipak pokušavam.
- Mama, pa tek je osam.
- Nema veze. Pogledaj se, sine, kako izgledaš. Moraš se oporavit.
Nemam volje svađati se pa nekako pokunjen sjedam za stol i uzimam žlicu u ruku. Iz vrele juhe vire kokošja - kako bi ona rekla – drapa i vrat. Iako sam gladan, uopće nemam volje, nemam teka, a ni srca to pojesti već samo pušem u tanjur.
- Hajde, ne foliraj se, nego jedi – reče stara, brišući krpom netom oprane tanjure.
- Budem, čim se malo ohladi.
- Ovo što si donio u vrećama, to je sve?
Iako sam pretpostavljao da će me to upitati ipak sam se lecnuo čuvši pitanje.
- Da.
- Nemaš baš ništa više?
- Ne.
- Šta je unutra?
- Rublje, knjige, laptop i neke sitnice.
- Laptop?
- Da.
- Pa to je skupa stvar. Otkuda ti novac za takvo što? – sumnjičavo me odmjerava.
- Ma, nisam ga ja kupio.
- Nego?
- Gazda nije imao za plaću, pa mi je dao kompjuter umjesto keša – nisam joj htio reći istinu, a ta je da sam direktora gađao faxom i šakom, predaleko bi me to odvelo.
Da ne bih više morao odgovarati na njena pitanja krenem glodati onu drapu. Ne sjećam se kad sam zadnji put pojeo nešto kuhano. Od svih onih konzerva, bureka, pizza i sendviča, crijeva su mi se skroz ulijenila i usukala, te sam pomislio kako bi mi, ipak, ta juha dobro došla.
Mama sjeda za stol.
- Čuj, sine, jako mi je drago što si opet doma.
- I meni, mama – neuvjerljivo sam promumljao, usisavši rezanac.
- Ne moraš se pretvarati. Znam da misliš drukčije, ali priviknut ćeš se s vremenom. Sve će već sjesti na svoje mjesto, vidjet ćeš.
Srknem juhe i pogledam je.
- Na šta misliš?
- Na normalan život. Na suhu sobu, čistu posteljinu, mir, kuhanu hranu i takve obične, a važne stvari.
- Pa, dobro, nisam baš živio u Kozari boku.
- Šta ja znam gdje si sve živio. Uostalom, nikad me nisi pozvao da dođem k tebi, da vidim kako ti je.
- Dobro mi je bilo, ono, uglavnom.
- Da, mogu si mislit.
U njoj još ima te zajedljivosti.
- Pojedi svu juhu i meso. Ja moram do doktora po neke lijekove.
- Budem, ne brini.
- Mršav si, sine, moraš se oporavit.
- Dobro, mama, nemoj sad o tome.
- Ti znaš da ti ja želim samo dobro.
- Znam.
- Onda šuti. Hajde, ja sam brzo natrag - prilazi i ljubi me u čelo.

Another boring night and I'm feeling pissed,
My heads fucked up and I'm in a mess
Too many drugs have made me high
I want to cause havoc, I want to die.

We hate the dogs, we hate the man,
We hate the things we don’t understand
No time for love, cos that ain’t class
If you don’t fucking like it, stuff it up your arse.

Dovlačim se u sobu, zatvaram prozor i spuštam roletu do pola.
Otvaram vreću i prekopavam po njoj - izvlačim pohabane, stare majice, isprane traperice, kutiju od cipela natrpanu kazetama, smrdljive šlape (trebao sam ih staviti u vrećicu), fascikl s pričama i pjesmama, a onda i laptop kojeg postavljam na mali, okrugli stol.
Guram to do prozora. Prikapčam kablove i palim stroj.
Dok čekam da se podignu Windowsi, palim prastari televizor i napeto zurim u ekran. Do mene prvo dopire zvuk, evo i slike. Njušim miris spaljenih zrnaca prašine. Ostavljam televizor da radi i sjedam za kompjuter.
Ulazim u Vice City.
E, sad ću ti se najebati majke, pederčino!
Ovaj put sam spreman ići do kraja i zato sam dobro naoružan. Ispod kožnog kaputa nosim Uzi, Magnum, pet ručnih bombi i AK-47. Pretrčavam cestu i zavlačim se u grm do semafora. Plavi Ford se zaustavlja na žutom. Iskačem iz grma, otvaram vrata automobila i uperim pištolj u glavu vozača. Tip izlazi iz vozila s podignutim rukama. Kažem mu da nestane ako ne želi skončati svoj beznačajan život. Dok sjedam za volan, krajičkom oka vidim ga kako nestaje u gustoj magli koja se vuče ulicama. Jurim kroz crveno, ostavljam kaos iza sebe - čujem prasak i lomljavu. Na slijedećem raskrižju smotam volan udesno i priključim se na glavnu velegradsku aveniju. Projurim pokraj policajca na motoru koji uključuje sirenu i hitao za mnom. Tiskam papučicu gasa do poda, ali gad vozi moćan motor, sustiže me i puca u gume. Ford pleše cestom i jedva ga uspijevam zaustaviti. Iskačem iz auta, objema rukama grabim Magnum i drotu prosipam mozak po cesti. Zatim sjedam na njegov motor, isključujem sirenu i nastavljam vožnju prema mostu. Magla je sve gušća. Moram dobro napregnuti vid ne bih li izbjegao sudar s nekim od automobila koji mile cestom. Odlučim stati i zamijeniti motor automobilom. Zaustavljam se na početku izlazne ceste, skačem s motora i trčim preko ledine do obližnjeg nadvožnjaka. Tamo naletim na parkiranu Toyotu. Kundakom strojnice razbijam prozor i otvaram vrata. Palim motor i vraćam se na aveniju. Dosta se policije okupilo oko mrtvog kolege, ali nitko me više ne ganja. Uključujem radio i nastavljam svojim putem. Rekao sam već kako sam odlučio ići do kraja. Nakon tolikih godina provedenih u zatvoru mnogi se slome, no ja sam očvrsnuo i jedino o čemu sam čitavo to vrijeme razmišljao jest osveta. Petnaest godina ni o čemu drugome nisam razmišljao nego o tom danu kada ću krenuti pronaći gada koji me drukao drotovima i zbog kojeg sam zamalo pola svojeg života proveo u društvu najgoreg ološa. Kazneni sustav nije pravio nikakvu razliku između zatvorenika pa su u istim ćelijama ležali jednostruki i višestruki ubojice, silovatelji i piromani, lopovi i vođe mafijaških bandi. Ćeliju sam dijelio s tipom koji je jedne večeri motornom pilom iskasapio obitelj koja je živjela u prikolici do njegove. Tek nakon četiri mjeseca smogao sam hrabrosti upitati ga zašto je to učinio, koji je bio povod, a tip je odgovorio kako nije mogao podnijeti da ima ateiste za prve susjede koji su za Božić slušali Marilyn Mansona. Inače se pokazao kao miran, šutljiv i povučen čovjek. Kad sam izlazio zagrlio sam ga i pomilovao po obrijanoj glavi. Bilo mi je žao što će čitav svoj život provesti na tako jebeno groznom mjestu. Obećao sam mu da ću ga povremeno doći posjetiti jer Chris nije imao nikoga svoga osim tog Boga. Čudno je sve to - ja sam izišao ljutit i osvetoljubiv, a on je ostao onkraj brave smiren i pomiren sa samim sobom. Ja sam bio slabić, a da bih mogao učiniti to što je njemu uspjelo. I tako, stižem do naplatnih kućica na mostu. Priključujem se koloni vozila i prelazim na drugu stranu. Izbijam na veliko raskrižje, vozim cestom koja se u serpentinama uzdiže do vrha planine. Gore je sunčana i imam prekrasan pogled na zaljev i grad koji svjetluca u kotlini kao božićna jelka iza zamagljenog prozora. Vozim ravnom cestom koja se usjekla u gustu borovu šumu, i spuštam se drugom stranom planine. Dosta živaca gubim pretječući ogromne šlepere natovarene balvanima. Napokon stižem do auto ceste, ganjam Toyotu do crvenog polja na mjeraču obrtaja. Motor proizvodi reski, trkaći zvuk. Jurim preko dvjesto na sat i vidim naslagane modre nebodere grada. Zaustavljam se na parkiralištu Mc Donaldsa. Ulazim u restoran, sjedam za klupu uz izlog i naručujem hamburger, Sprite i pitu od jabuka. Vruće je, a pancirka me žulja. Halapljivo jedem, plaćam ceh i izlazim. Sjedam natrag u Toyotu i krećem u finiš svoje misije. Jedva se nekako snalazim u rodnom gradu koji se nevjerojatno promijenio za tih petnaest godina. Čitavi kvartovi su izbrisani s lica zemlje, a na tim mjestima niknule su raskošne vile, trgovački centri, stadion, konjsko trkalište, muzeji i škole. No, stara imena ulica su ostala. Da nisu, vjerojatno bih trebao godinu dana da pronađem gada. Ovako ipak bez puno muke stižem do ulice u kojoj sam rođen, a koja je bila od onih rijetkih gdje se nije puno toga promijenilo, osim dominantne vile opasane visokim zidom, cilja moga puta. Parkiram se na pločnik, gasim motor i palim cigaretu. Spreman sam, miran i odlučan. Na trenutak sklapam oči i prisjećam se onog ranog jutra prije petnaest godina kad sam začuo zvono na vratima kuće i čuo kako me policajci pozivaju da se predam. Znao sam da nisu postojali nikakvi izgledi za bijeg, jer je kuća bila okružena snajperistima, pa sam samo viknuo da izlazim i da ne pucaju. Život je kretanje po jebenom cirkuskom krugu. Bacam cigaretu kroz prozor i izlazim. Šljunak škripi pod mojim čizmama. Zatežem remen pancirke, repetiram pušku i uvlačim palac u alku na bombi. Koračam prema ulazu vile u kojoj živi čovjek koji će uskoro biti mrtav.
Trgne me zvuk zvona.
Ne razabirem radi li se o telefonu ili to netko zvoni na vratima.
Dindon!
Vrata!
Izlazim iz igre, preskačem stvari pobacane po podu i hitam k špijunki.
Neko ružno oko zuri ravno u moje oko.
Otvaram.
Pička ispred mene je vjerojatno očekivala mamu.
- Izvolite?
- Ovaj, ja čistim stubište, znate…
- Dobro, u čemu je problem?
- Ma, nema problema, nego, trebala bih nešto.
- Recite slobodno.
- Vi ste tu novi?
- Pa, na neki način, jesam. A što bi trebali?
- Podstanar?
- Ne, ja sam gazda.
- A, tako. Nikad prije nisam vas vidjela.
- Naravno da niste. Recite, gospođo, o čemu se radi jer nemam vremena?
- Trebalo bi platiti čišćenje, ali mogu ja doći kad će gospođa biti doma.
- Dobro, dođite… – koraknuo sam u predsoblje.
- A, kad će biti?
- Ne znam točno… za sat, možda dva.
- E, hvala vam lijepa, gospodine, i sretan Božić! Bog vas blagoslovio!

The snowman will make you happy
The snowman is here ….again
He’s going to fuck you, fuck you, fuck you, one and all
He’s going to fuck you, fuck you, fuck you, one and all………..he did me
He’s going to fuck you, fuck you, fuck you, one and all…………he fucked me
He’s going to fuck you, fuck you ,fuck you one and all………..he’s going to fuck you


Onda se kučka bacila na mene, teška i glupa, kao lektira


Konj je definitivno imao lupitu travu.
Jedni su tvrdili da je to zato što je prskana pesticidima.
Drugi su bili uvjereni da je prskana tripovima.
Jedan lik je tvrdio da ga napadaju bušilice.
Drugi je bježao od zmija što su plazile iz zidova.
Marš, jebem ti mater!
Treći je plesao pogo, gazeći tarantule.
Konj je mahao djedovom sabljom, braneći se od divovskih liganja.
I tako, jebiga, bili smo kod Konja, nekolicina jebenih bezveznjaka i dvije stare drolje, glupe ko pegle.
Svi zašiveni kao luđačke šulje, kotrljali smo se sobom, sklanjajući se od zvijeri i zala što su odasvud nasrtala na nas, sinove i kćeri roditelja koji su velike nade polagali u svoju djecu.

- Hoću da me jebeš! – u jednom trenutku pogled mi se susreo s njenim.
- Marš u pičku materinu!
- Jebi me! – zgrabila me za lanac oko vrata i prignječila mi glavu svojim vrelim, usirenim sisama.
Uspio sam se istrgnuti iz stiska udava.
- Odjebi, kučko! – pljunuo sam joj u dekolte, ali to ju je samo, hm, raspametilo. Prasica je svukla majicu.
O, jeboti pas mater.
Prema meni su se valjala dva uzbibana gigantska kuhana jaja.
Onda se kučka bacila na mene, teška i glupa, kao lektira.

I want some girl to reck it for me
A strong girl to reck it for me
And if she's ugly I don't mind
She has a pom and I want to grind,
I want to grind
I want to grind

And let her reck it for me
My dick is in a terrible state
six inches long, I can't relate
The longer my dick……the longer we grind
I have a dick …….let me push it your way
Push it your way and let it stay
Let her reck it for me

I want some girl to reck it for me
A strong girl to reck it for me
And if she's ugly I don't mind
She has a pom and I want to grind
I want to grind
I want to grind
Come let her reck it for me


Te sam godine prešao s Cockte na pivo, s Bijelog dugmeta na punk i sa žvakaća u obliku cigareta, na Astor.

Jedino su mi ocjene otale iste, sedmi sam razred završio s dvojkom i s pun kurac neopravdanih sati. Dobio sam ukor, kao, uostalom, i u šestom. Pred učenicima sam istican kao loš primjer, čak me, jadnih li debila, nisu primili u Omladinsku organizaciju, već sam onda pokazivao znakove genijalnosti, pljujući po ulaštenom podu i pišajući po spužvi za brisanje ploče.

Te je godine umro Tito, jebo mu ja sekretaricu, i učiteljice su plakale: usaljene, zadrigle seljančure, te jebene, uspuhane, brkate krmače masnih brada - kišne gliste su bile inteligentnije od njih - a suhonjavom ravnatelju, amaterskom pjesniku, srušio se svijet, bijednik se vucarao hodnicima škole poput oca koji je izgubio sina koji je odrađivao dug domovini, a kad bi naišao na nas, markirante, luzere socijalističke revolucije, samo bi se blago nasmiješio, prepun nekog usranog suosjećanja.

Jebeni patetični kreten, pobožni komunist.
Drugi dan po smrti Maršala, na školi je osvanuo stih: BOLI NAS KITA ZA DRUGA TITA!

Godinu dana poslije, dok sam u srednjoj metalskoj u Selskoj, turpijao komad željeza ne bih li od toga izradio – o, jebem vam mater! - čekić, Anti-Nowhere League skladali su legendarnu pjesmu Boli Te Kita, ploču koju sam čuo kod Sida:

I sucked sweets, I sucked rock, I even sucked an old man’s cock
So What, So What
I’ve fucked a sheep and I’ve fucked a goat, I’ve had my cock right down its throat
So What, So What
So What, So What, you boring little cunt, who care’s, who care’s what you do!
Who care’s, who care’s about you, you, you.

Kad sam se jednom drugom prilikom od Sida vratio kući, iskoristio sam to što stare nije bilo doma – priuštila si majka trajnu - navukavši nove traperice, sjeo sam u kadu punu vode, a onda sam ih izribao nekakvom četkom sve dok nisu pobijelile kao papirnata maramica.
Na koncu sam ih iskasapio kuhinjskim nožem.

Skroz zadovoljan, mokar i iscijepan, požurio sam na dogovoreno mjesto.


- Jebe ti se, pizda im materina, mogu nam popušit kurac! – otpuhnuo sam dim visoko prema nebu na kojem se žutilo sunce, kao jebeno jaje u tavi – Mogu nam lizat jaja kao što ližu smrdljive pičke svojih žena! - ležao sam na betonu da mi se traperice prije osuše.

Bio sam, jelte, pijan.

Stevo je razrađivao plan, a Igor je povraćao kad sam slušao zadnje Stevine upute.

- E, i na kraju, razređivač moraš kupit u Španskom – Stevo je mislio i na takve sitnice.
- Dobro, čovječe, daj dodaj pivo i ne gnoji – praznu sam bocu zavitlao u zid i otvorio novu – Nisam lud da kupim razređivač u dućanu ispod zgrade. Na šta ti ja sličim, na profesora hrvatskog, jebote?
- Pa, – pljunuo je na beton - više na našeg ravnatelja.
- Usrana seljačino, smrdiš po prascima! – zamahnuo sam bocom i poprskao ga pjenom.

Stevo je tad izvadio kitu i počeo pišati po mojim tenisicama.

- Marš, jebem ti mater! – zacvilio sam, prevalivši se na bok.

I’ve drunk that and I’ve drunk this, I’ve spewed up on a pint of piss
So What, So What
I’ve had scag and I’ve had speed, I’ve jacked up until I bleed
So What, So What
So What, So What, you boring little cunt, who care’s, who care’s what you do
Who care’s, who care’s about you, you, you.

Dvije pive su bile dovoljne da moj mlad, još neformiran mozak, odskliže u mutne dubine pijanstva.

I've had crabs, I've had lice, I've had the pox and that ain't nice
So What, So What
I've fucked this and I've fucked that, I've even fucked a ginger pratt
So What, So What
So What, So What, you boring little cunt, who care's, who care's about you,
You, you, YOU.


I'm out on the streets and I'm feeling high…….Lets break the law tonight
But you wanna fight me and I don't know why………Lets break the law tonight
Yeah I wanna get dirty all covered in mud………Lets break the law tonight
But you turn on me all I see is blood,
Well lets break the law here tonight
Tonight, tonight
They wanna lock me up and throw away my key
Tonight.

Stevi sam stao na ličku glavu.
Bilježim se sa štovanjem.
Igor me gurao prema gore i sva trojica smo stenjali u noći iza škole «Maršal Tito».

Nakon nekoliko pokušaja uspio sam zgrabiti oluk, a onda sam zaveslao nogama i prebacio desnu na betonsku nadstrešnicu ulaza. Uzeo sam zraka i prevalio se na toplu ploču.

Napokon sam bio gore. Fala kurcu!

Večernje je nebo bilo kao slanina prošarana mesom.

Došuljao sam se do prozora zbornice: na slaboj svjetlosti ulične lampe mogao sam tek razabrati obrise dugačkog stola, grafoskopa i ormara u kojem su se čuvali jebeni imenici.

Tišinu večeri remetilo je zadovoljno roktanje, to su tamanili kuruzu i napoj, pajceka gazde Dekanića, nabitog svinjogojca, vlasnika neožbukane trokatnice preko puta, svinjca iza kuće, zelenog traktora John Deere i raspela skrivenog u brajdi s južne strane. Ljudi su govorili da je taj Dekanić prije rata bio vlasnik sve zemlje na kojoj su sagrađene zgrade za nas, proletere, i da su on i župnik bili bogibatina mog naselja na periferiji grada. «Kulaci i popovi, to su, draga djeco, neprijatelji našeg sistema.», govorili su nam u školi. Meni je bilo svejedno, gazda Dekanić ni s kime nije pričao, a svećenika sam vidio samo jedanput i izgledao mi je kao umorni konobar koji završava smjenu, skroz nevažan i suvišan.

Uostalom, ko im jebe mater.

Jednom sam prilikom prisluškivao razgovor starog lupeža Tarzana i osamnaestogodišnje bitange Čarlija, prznice koji je slušao narodnjake i rezao nožem ruke, kad je Tarzan govorio kako se to radi: «Uzmeš izolirband, iskrižaš njime staklo, a onda udariš nogom. Staklo prsne, ali bez zvuka.»

Seronje!

Zubima sam trgao trake.
Gusto sam izlijepio prozor.
Onda sam zastao, osluškujući noć.
Napokon sam zamahnuo nogom.
Hm, kao da sam naglo otvorio bocu piva.
Komadi stakla ostali su visjeti kao jeftin nakit na novogodišnjoj jelki.
- Jesi? – čuo sam Igorov glas. Pognut, došuljao sam se do ruba krova.
- Daj!
Stevo je napravio lojtrice, a Igor mi je dodao flašu razrjeđivača.
Poskidao sam trokutaste komade stakla i kliznuo u zbornicu. Srce mi je tuklo u sljepoočnicama. Otvorio sam flašu i počeo lamatati njome po sobi. Uopće ne znam otkuda mi je to palo na pamet, ali, dok sam polijevao onaj ormar, govorio sam - Sveta voda, sveta voda…
Onda sam strgnuo zastor, zalio ga preostalim razrjeđivačem i upalio šibicu.
Znoj mi je klizio kičmom.
Bacio sam šibicu na zastor.
Vuuššš…
Val vreline mi je spalio obrve i trepavice.
Uspaničeno sam se bacio kroz prozor.
Pao sam na ploču, razrezao nogu na krhotinama stakla, a onda sam skočio s tih tri metra visine na grm lješnjaka.

U pizdu materinu! Žibe!

Bježali smo prema kukuruzištima na rubu naselja, praćeni lavežima glupih pasa.

Od tamo smo zurili u vatru koja je osvijetlila komad noći oko škole.
Svukao sam mokru majicu i svezao je oko noge.
Ubrzo je počeo koncert DVD-a Prečko.

*
Udarci su stizali u jednoličnom ritmu, praćeni fijukanjem kuhače.
Sklupčan na podu kraj ulaznih vrata garsonijere, šutke sam ih prihvaćao.
Nakon nekoliko minuta, zadihana i zajapurena, bijesna i na rubu plača, mama je kuhaču odbacila na pod, šmugnuvši u kuhinju.
Bilo mi je žao mame, jer, osim milicajaca koji su malo prije izišli iz stana obitelji Derkuća, Stevinih roditelja, i maminog straha od toga da će Stevo reći s kojim je to prijateljima počinio – njenim riječima - kazneno djelo provale i paleži, mi smo tog proljeća ostali i bez tate koji je umro od teške bolesti.
Na podlakticama i cjevanicama počele su mi se pojavljivati masnice.
Mama je plakala, proklinjući svoj bijedan život.
Htio sam joj reći da je volim. Htio sam joj reći da Stevo neće reći s kime je bio. Htio sam joj reći da više nikada ništa slično neću učiniti.
No, nakon minute-dvije, samo sam izišao iz stana.
Odjurio sam na terasu i od tamo, zaklonjen dimnjakom, zirkao sam na ulicu i u dva plavo-bijela fiće u koje su se upravo zavukli milicajci, krenuvši prema gradu.
Laknulo mi je.
Odmah sam se vratio na stubište kojim su već odzvanjali Stevini urlici i strašne psovke poludjelog oca.
Susjedi su trčali stubištem, ne znajući o čemu se radi.
Stevo, pankeru!

Svi su znali da smo Igor i ja bili tamo – učitelji, milicajci, susjedi, ali, Stevo je uporno tvrdio da je bio sam, iako nije znao objasniti istražitelju kakvim je to čudom uspio svladati ona tri metra golog zida.
Uostalom, u čitavoj školi, samo smo nas trojica imali zaključene jedinice iz nekoliko predmeta.
No, nije me bilo briga.
Ono što me, međutim, razveselilo, je spoznaja da je sistem ipak ranjiv, da nije svemoguć i sveznajući, i da mu se može, uz nešto hrabrosti, pljunuti ravno u facu.

E, a znate li tko je Stevana drukao murji?

 

Copyright © by Mario Brkljačić & Balkanski književni glasnik – BKG, 2006.

Nazad