MILKO VALENT

Rođen je 6. srpnja 1948. u Zagrebu, gdje je na Filozofskom fakultetu diplomirao filozofiju i komparativnu književnost. Prozaik, dramatičar, pjesnik, esejist, kazališni kritičar, teoretičar i polemičar. Zastupljen je u mnogobrojnim antologijama, panoramama i izborima poezije, eseja, proze i drame. Manji dijelovi njegova opusa prevedeni su na desetak jezika. Također je na njemački jezik prevedena knjiga proze Nježna palisandrovina, a na engleski radio drame Tinta u oku i Neonski rubovi te drame Gola Europa, Ground Zero Aleksandra i Bordel divljih jabuka. Dvije njegove drame, inače dijelovi dramske trilogije Zero (Ground Zero Aleksandra i Gola Europa), nagrađene su prvom i trećom nagradom ''Marin Držić''.
Objavio:
Carpe diem (filozofija, teorijski eseji), 1979. Leptiri arhetipa (poezija), 1980. Zadimljena lopta (poezija), 1981. Koan (poezija), 1984. Gorki deserti (proza), 1984. Ordinacija za kretene (proza), 1986. Clown (roman), 1988. Plaidoyer po pički (radiospektakl), 1988. Higijena mjesečine (radiodrama), 1988. Rupa nad rupama (poezija), 1988. Erotologike (filozofija, teorijski eseji), 1988. Totalni spol (teorija jezika/feminizam/polemika), 1989. Slatki automati (poezija), 1990. Erektikon (poezija), 1990. Al-Gubbah (proza), 1992. Rupa nad rupama (poezija), 1995. Zelena dolina (radioigra), 1996. Neonski rubovi (radiodrama), 1996. Plava krv (poezija), 1997. Ink In The Eye (radiodrama), 1998. Vrijeme je za kakao (proza), 1998. Danas je Valentinovo (radiodrama), 2000. Bubnjevi i čipke (drame), 2000. Jazz, afrička vuna (poezija), 2001. Tinta u oku (radiodrama), 2001. Neuro-Neuro (poezija), 2001. Zelena dolina (radioigra), 2001. Eurokaz-užareni suncostaj (kazališne kritike), 2002. Gola Europa (drama), 2002. Fatalne žene plaču na kamionima (roman), 2002. Gola Europa (drama, postavljena u kazalištu), 2003. Nježna Palisandrovina (proza), 2003. Gola Europa (drama, II. dio), 2003. Demonstracije u jezgri (poezija), 2004. Ground Zero Aleksandra (drama), 2004. Isus u kampu (proza), 2004. Der zarte Palisander (proza), 2005. PlayStation, dušo (roman), 2005. Sarajevo Blues (drama), 2005. Zero (dramska trilogija), 2006.


Fotografiju snimio Darije Toplak



KORALJI, ALGE, KAOS
(urbane elegije)

 
KORALJI NA CRNO

1.

prije spavanja
ili izlaska u grad
što je katkada jedno te isto
na kapke stavim
dvije srebrne kapi autizma.
to je moj jedini ukras
za umirenje, jedina higijena,
kozmetička obrana
od sebe i drugih
koji prebrzo zaključuju.
mudra sam: znam da bolovi
nikada ne stare,
a kapljice ipak pomažu.
tako ljudima posvećujem
svoj program šutnje,
svakodnevnu gradnju koralja
bez posebne dozvole
za korištenje
morskog prostranstva.
rad na crno
zabavlja u meni osjećaj
za lepršavi ali uredni anarhizam.
ali ljudi se ne čude.
kao da je tupost
sastavni dio njihova smijeha.
zar tako prikrivaju patnju?
prpošna površina
suši njihove moguće suze
brzinom neonskih reklama.


2.

moj Posejdone,
možda sam malo nervozna
kad pjevam o dušama
koje nikada nisu mlade.
i danas sam grizla nokte
do korijena,
do prve krvi
na trgu punom javnih poslova.
nitko se nije osvrnuo.
asfaltirana tuga
postala je normalna
u gradovima bez jakih emocija
i smisla za pojedinačno.


3.

kako razbiti
hodajuću monotoniju
istih odjevnih predmeta?
ispružila sam probni pogled
prema djevojci koja je obećavala.
alge su zamirisale
plimu i valove.
postoje i delte
koje nisu frigidne.
one još znaju izmamiti
trenutak međusobne sreće.
to je ona iskrica,
potmula sjeta,
nedorečenost šume
kad čak i deklarirane lezbijke
mogu zavoljeti
muškarca na konju,
a tankoćutne žene roditi
oprezno muško dijete:
vječito budno u svakoj školi.


4.

što mi je, o Neptune?
sentimentalnost danas
nije na cijeni.
u igri je gruba boja
šuštanja banaka.
pun mi je mjesec
odluke da volim samu sebe
kao bližnjega svoga.
htjela bih to podijeliti
sa bliskim drugim
u njegovim muškim očima.
u novinama piše da i
muškarac obitava na Zemlji.
postoji li on u ovoj sivoj
sjevernoj arhitekturi?
postoji li
bez betonskih predrasuda?
priznaje li svoje pogreške?
hoću li ga prepoznati pod
maskom kravate
na nekom domjenku
živih invalida
i doživotnih penzionera?
možda na nekom primanju i
davanju u hotelu, ambasadi,
rezidenciji, klubu ili akademiji?
hoće li on znati da u crnom
koralju stanuje meko stanje
otvorenosti, duša crvene alge?
hoće li biti hrabar i prepoznati
moju šutnju?
hoće li mi reći da svaki dan
pleše, da je intelektualni divljak
i da je misterija dvije tople
duše u druženju veća od
tajne smrti? hoće li mi pokloniti
svoja blistava traganja, svoju
spontanu neodgojenost i svoja
bogata lutanja? hoće li me
pozvati u šetnju do zvjezdarnice
i gledati moje ozbiljne smeđe oči
kao treptavu radost bez
prijetvorne sentimentalnosti?
hoće li, o bože?!
ako se bilo što od toga dogodi
uzet ću njegovu lijevu ruku,
ispreplesti naše tople
vidovite prste.
zatim ću tiho
i jednostavno reći:
želim plesati s tobom.


5.

primjećujem da dnevni snovi
lutaju u mojim algama.
to znači da sam živa
u svijetu u kojem se slavi zombi
i osmijeh bez strasti.
ali za danas je dosta uzbuđenja.
ja sam crna djevojka,
ja sam životna žena
sa izgriženim noktima.
vratit ću se
u svoj mali kućni pakao
ispunjen cifrastim kompenzacijama.
kapljice za umirenje
nalaze se uz pastu za zube.


NEDODIRLJIVA SOBA

1.

nisam od onih
koji ozbiljno shvaćaju prašinu.
uzaludno je čistiti prazninu.
naginjem se kroz prozor,
dakle prozori postoje.
na ulicama ritualna živost
odlazaka na groblje.
poluživi ljudi veselo
i ravnodušno
komentiraju spomenike.
mučno mi je
od zelenkastih sjena
prolaznosti hodača.


2.

potpuno se vraćam u sobu,
varijantu prašnjave čistoće.
neuređeni užas postiđuje kaos.
može li on zaboraviti
na osobnu higijenu?
kaos se srami jer je zaboravio
svoje izvorno i zdravo
seosko porijeklo.
gradi velike gradove, idiot.
prvi put je istinski u meni
kao virusna upala
civilizacije umora.
prvi put je mojoj sobi.
jer u njoj nema
pravog ljubavnika duše,
intelektualnog nježnog divljaka.
zato u moju sobu
nitko ne smije ući
osim kućnih ljubimaca.
a i oni tek na prstima.
znaju da uvijek radim.
pospremam dušu, pazim na
oštrinu rubova bez sna.
hoću li ikada doista plesati?
hoću li se ikada udati
zbog temeljitog druženja
iz divlje radosti?
ne znam. tužna je paučina.
jadna je strategija pauka.
kafkijanskim ljepilom
spajam oblačiće u stripovima,
lijepe mladiće iz dobrih kuća.
taj njihov sterilni šapat,
dimenzije odjevenog uspjeha,
ta fotokopirna lica zagnjurena
u dvostruko knjigovodstvo...
hoće li me ti klonirani subjekti
trgnuti i prisiliti na dobar uzmak?
i prozore i oči
ostavit ću otvorene.
u mojem životu
plesač se mora dogoditi.
on će se svakako pojaviti.


3.

moja soba je prostrana
ali ipak pretijesna za moje
siromaštvo. slike na kojima sam
oskudna i crna lijepim
na vedro zvjezdano nebo.
proglašavam ih prigodnim
plakatima vlastite zbunjenosti.
ponekad mekanom pamučnom
krpom obrišem psa i sedam
mačaka. oni su zahvalni.
vole polusebičnu njegu.
naročito mačke koje
ionako rijetko surađuju.
daleko sam dogurala u ljubavi,
mravi su moji sljedeći
kućni ljubimci.


4.

danas osjećam blagi nemir.
u međunožju neuroza puna ideja.
pjena mora provocira koralje
i sve moje proklete nedostupnosti.
želim li danas izaći u grad
i provjeriti jesu li ljudi
još uvijek nepismeni i suhi?
zašto ne?! pa ja sam prividna
crna ikona.
nitko se neće usuditi
dodirnuti autizam moje crvene alge.
ali zar ću i u nedjelju sama
pripremati večernji orgazam?
na mojem blijedom licu
s nekoliko crnih madeža,
golim okom vidi se
moja nedodirljiva soba.
jednog dana
pretvorit ću je u pećnicu
i svečano gledati smrt.
u vlastitoj sobi
oči su značajna ogledala.


AUTOBUSI SU NESIGURNI

1.

poznanici me razlikuju od noći
jer sam pokretna.
teško je izbjeći metafori
i ostati živ.
nosim crne hlače, crne cipele,
crnu torbu, crnu majicu,
crne gaćice, crne čarape
i crni pojas bez milosti.
na zraku dana ja sam
neizbrisiva mrlja opomene.
neukusno je biti nesretan.
ali o ukusima se ne raspravlja.
hipokrizija je zahvatila
čak i seoske prostitutke
u strogom centru Zagreba.


2.

nisam tužna.
nemam vremena.
stignem samo na samoći
podgrijati svakodnevni obrok tame.
primjećujem da ravnodušnost
najljepše cvate u veselom društvu.
vanjski dio sebe,
crni koraljni greben,
ukrasim svojom dugom kosom
boje svježeg asfalta.
ako se itko usudi,
brodolom je neizbježan.
mogu li ja uopće
izbjeći razmak
i otopiti led na površini
svojeg urbaniziranog mesa?


3.

danas sjednem u autobus.
nitko me ne gleda
duže od sekunde.
svi se boje mraka,
moje ukrašene Afrike,
moje porozne divljine.
mislim: pa i ja imam pravo
na prozu, dramu i poeziju,
na sunce koje izlazi.
na molitvu i kletvu protiv neba.
u mojem uhu netko je šapnuo:
nitko ne može spriječiti
nevinost anđela
ako se napokon pojavi.
i stvarno, na sedmoj stanici
ulazi ludo biće u bijeloj košulji.
bogovi ga prate na odstojanju.
sa dužnim poštovanjem
pripaljuju mu zjenice.
ide ravno prema meni.
slutim da je on čuđenje u svijetu
koje se bori za opstanak.
sagne se u moju noć i kaže:
zaveži mi oko zgloba lijeve ruke
ovu usku šarenu trakicu.
učinim to, ja sestra milosrđa
puna unutrašnje emigracije.
on sjedne iza mene
obavijen tajnom i šutnjom.
odmah je znao da volim
zlato i mudrost, simbole praznine.
prvi put u sto godina samoće
da me je netko tako brzo shvatio.
pa ja sam se raznježila!
zar postajem blaga?
ni autobusi više nisu sigurni.
avioni su ipak bolji.
nitko se ne može švercati,
naročito ne anđeli.
samo piloti i loši pjesnici
besplatno posjećuju nebo.
ali oni koji su platili kartu
bolje vide bjelinu i ta prokleta
zaigrana krila samosvjesnih
galebova koji lete izvan
zrakoplova.
ćutim, u meni je mazohizam
bijega. za nekoliko dana odlazim
prijateljici u London. izbjegavat
ću autobuse, maknuti se od
svega koje je ništa.
iako unaprijed znam:
užitak bijega je skupocjen.
i uzaludan.


AMARO, AMORE!


1.

rođena sam u znaku raka,
a možda i strijelca.
žudim strelice u sebi
koje vole moju čudnu točku.
stvorena sam za ludu geometriju,
za položaj šest devet
ili devet šest vodoravno.
ostale položaje sunca
također intenzivno obožavam.
nosim crvenu algu
natopljenu morem
i vlažnim brigama.
slani su moji snovi.
odlazim na počinak
puna mjesečine.
ali gdje je tu poanta?
teško je vjerovati svećenicima.
da, teško je vjerovati onima
koji trguju nebom i horoskopima.


2.

pitala sam u Delfima onu rupu:
postoji li ljubav do smrti?
rekla je da je u gradovima
to jedva moguće, a ako da
onda samo u dva slučaja.
prvi: ako ljubavnici brzo
pa i najbrže
istovremeno umru.
drugi: ako sretneš plesača.
uz još jedan temeljni uvjet:
da si i ti plesačica, naravno.
zahvalila sam se i otišla iz Grčke.
zanijemila sam. pokušavam plesati.


3.

u mojoj sobi nikada
nije bilo posjetitelja.
čak ni majke ne smiju ući.
s njima ne razgovaram.
rođenje su pretvorile u avanturu.
oholo postupaju
s već odraslim fetusima.
razgovaram samo sa psom
kad pogledom slijedi
moju darežljivost.
ženski je čovjek najbolji prijatelj
psu svakog uzrasta.
ipak treba izbjegavati terijere,
znaju se previše zanijeti
u znak zahvalnosti.


4.

danas neću biti u sobi.
malo sam perverzna i
idem u život.
u crvenkastoj torbi nosim
bocu biljnog likera. u srcu
ljepljivo ljeskanje.
u pola osam dolazim kod
luđaka u bijeloj košulji i
ogrtaču od žutog pliša.
lepršaju tkanine,
jazz prodire u noć.
čak se smijem. a kako i ne bi?!
otkrila sam da postoji svijet
u tužnom gradu.
otkrila sam da postoje
živi ljudi bez koristoljubivosti
u šarenicama.
ne sviđaju mi se čaše.
luđak je spreman na sve.
bacamo ih s balkona u ponor.
veće čaše su bolje.
duže traje sreća u gutljajima.
amaro, amore.
slušamo zvijezde. ozbiljni idioti
su daleko, amaro, amore.
u kupaonici pišamo zajedno.
on u umivaonik,
moja školjka u školjku.
biologija ima osjećaj za
transcendenciju. možda je ovo
početak jednog divnog
prijateljstva u mokrim stvarima.
onda slušamo koralje i alge.
forsiramo rijeku, Janis Joplin
i more. amaro, amore
Aristotel na polici uzdigne obrvu
i kaže: djeca postmodernizma
vole amaro. ja mu uzvratim:
može li se preciznije opisati
nemoć i snaga metafizike?
amaro ljepljivo rasteže noć,
biljke pomažu tužnom mesu.
sada znam: sreća je život
u plesu punom ljepila.
mogu li smoći snage za ljepilo?
mogu li vrisnuti da, da i da!
i raširiti mu susret: ples bez uzmaka?


SUDBINA JE DODIR


1.

na poslu sam distancirana.
ugledala sam se
na noćne zvijezde.
zatvorena sam kao koralj,
nepomičan polip
usred uzburkanog mora.
kad sam bila mala
čula sam bečku uzrečicu:
pravi gospodin uživa i šuti.
Ein Kavalier genießt und schweigt!
od tog dana nosim hlače,
osjećam se podvojeno i šutim.
ne gledam televiziju.


2.

već dugo ne jedem meso.
samo ga diram.
volim ga i lizati
kao naboranu ranu
koja miriše na frustrirane alge.
slušam glazbu tišine
i puštam kućne ljubimce
u nedodirljivu sobu.
volim slobodu, jagode i biljne likere.
ćutim se biseksualno.
radim u karitativnim ustanovama.
tamo je puno simpatičnih žena.
liječim rane iz njihova djetinjstva.
volim osjetiti topli golf, o bože!
sportovi tada izlaze iz mene
kao hrapavi uzdasi.
ja sam milosrdna sestra
nesretnih brakova.
biseksualnost je lijepa,
ona je sudbina humanizma.
to je dodir mesa
kojeg i vegetarijanci vole.
da, na poslu sam distancirana
kao zvijezda.
ja sam dama puna gospodina.
uživam i šutim.
jer onaj tko se ne snađe u kaosu
postaje i sam kaotičan.
uživam i šutim. sve tajne
ponijet ću sa sobom u sobu.


POMRČINA TIKVICE

1.

svakome se može desiti
sumračno stanje.
to je dobro za psihijatre.
oni žive od sumraka i za sumrak.
od pomrčine do pomrčine
na suncu pišu knjige o tome.
svakome se može desiti, velim.
tako postoji muškarac
koji je došao u srijedu.
donio je knjige i tikvice.
narušio je intimu
tvrdih crnih koralja.
svašta sam rekla
tom gradskom kauboju.
ljuta sam, govorili su
moji amaro-podočnjaci.
nisam se htjela igrati.
ja sam koralj i bavim se
ljubavlju prema sebi.
rekla sam mu:
idi i ne griješi više.
u njegovim očima
blijedožutu tikvicu
prekrio je začuđeni mjesec.
znala sam,
s vremenom će se i on
naviknuti na pomrčinu.
shvatit će da koralji
nisu komunikativni i da
rijetko odlaze u samoposluživanje.
kruh, drogu i ljubav za sebe
nalaze u sebi.


2.

noć opet kaplje.
pokvarena je božanska pipa.
opet ću staviti srebro na kapke.
ja sam urbana Saloma.
da sam barem afrička vuna.
opet ću plesati sama
u crnoj prozirnoj spavaćici.
odavno su pali svi velovi
s mojih očiju.
bože, to je zato jer sam morala
plesati s mravima.
da, opet ću staviti srebro na kapke.
ludog li dana!
muškarac s knjigama i tikvicama.
čista komedija zabluda.
to niti Borges ne bi smislio.
idu li uopće knjige i tikvice zajedno?
pa nije mi danas rođendan.
ako možda i jest, za dar žudim
zvučno umjetničko djelo.
recimo priču koja će barem
naslutiti moje postojanje,
koralje i alge u prostranoj
ali tijesnoj sobi mojeg djetinjstva.
ali ovo je urbano ognjište.
ima li uopće ovaj grad muškarca
koji ne poklanja prosječnost,
rutinske darove kaosa
prije odlaska na spavanje
u malu i veliku smrt.
ako ga ikada sretnem reći ću mu:
više nisam slatki automat autizma.
dođi! ja sam sada veliko veselje.
priđi! moje ime je grešnica.
uđi! ja sam plesačica i grijeh.

 

Copyright © by Milko Valent & Balkanski književni glasnik - BKG, 2006.
Intervju sa Milkom Valentom možete pročitati ovdje

Nazad