RADE JARAK

Rođen je 1968. godine u Dubrovniku. Studirao je slikarstvo u Sarajevu i Zagrebu, gdje je završio Likovnu akademiju. Radi kao likovni pedagog.
Objavio je zbirke poezije: Demon u pari kupaonice (2000. Meandar, Zagreb), Vlak za Bangalore (2001. Naklada MD, Zagreb)
Prozna djela: Kiša (2001. roman Naklada MD, Zagreb), Termiti i druge priče (2002. kratke priče Fraktura Zaprešić), Sol (2003. kratki roman, Fraktura Zaprešić), Duša od krumpira (2005. roman, Fraktura Zaprešić), Neočekivano Venecija (2005. kratki roman, u časopisu Europski glasnik)
U pripremi: dva kratka romana Neočekivano i Johnny K. u istoj knjizi, Sentimentalni roman o odrastanju.



ŽALOVANJE



 

Nakon dundove smrti uslijedilo je dugotrajno i iscrpljujuće žalovanje. Tijekom toplih dana kasnog ljeta u našu kuću dolazili su znanci i rođaci iskazati sućut. Sve skupa se pretvaralo u duge i naporne razgovore u kojima je tetka poput djeteta samo plakala, uzdisala, šmrcala, ponavljajući istu priču o bolesti i smrti. Ponekad bi, nakon tih iscrpljujućih seansi, ukoliko bi se kuća naglo ispraznila, nas dvoje otišli u šetnju preko zamrlih Ploča u Sveti Jakov. Predveče, da uhvatimo zraka i ubijemo kućnu čamotinju i jad.
Polako smo izlazili iz grada i ulazili u bajkoviti predio Svetog Jakova pun drveća, vrtova koji su se nadnosili nad provalije i špilje, divlje prirode.
Gledali bi Lokrum i zalaz sunca. Rascvali čir ljeta, sunčani čir, pucao je nad jadranskom pučinom, a kasni rujanski kupači vraćali su se kući sa skrivenih plaža, njišući se feminiziranim pokretima, bezbrižni, s naslagama soli na obrvama i iza ušiju. Purpur sunčevog zalaza još više je isticao bljedilo žena, ocrtavajući njihove zelene i plave kapilare, prozirnost njihovih usana. Duboko u najtamnijim predjelima vrta vile Šeherzade, između japanske kuće i istočnjačkog vidikovca s malom kupolom, često se mogao vidjeti mladić koji je, slomljen Pigmalionovim kompleksom, obožavao kopiju Miloske Venere. Nošen bolesnim nagonom pokušavao je tjelesno općiti s kamenom.
Nebo je dugo umiralo u preljevima boja. Lokrum je ostao zagnjuren u vodu kao hrbat nepomične životinje. Kad bi stigli na kraj puta, do starog samostana s kockastim zvonikom, izbilo bi već osam sati, teških osam sati prezrelog ljetnog dana.
Nijedan grad ne umire u takvim sutonima, u takvim orgijama boja, uz brujanje motora na barkama što se vraćaju s dalekih plaža, što se vraćaju iz udaljenih skrivenih uvala, noseći zadnje kupače.
Činilo se, drveće se, kao da je živo, spušta sve do šetnice. Dodiruje nas gusto mesnato lišće rogača i masni prsti mamutskih pitospora. Sve je odisalo tim gorkim i otrovnim mirisom. Borove iglice bockaju i škaklju, dodirujući vrhovima vrat i ruke, ljepljive datulje padaju s palmi.
Pri povratku bi tamna kruna Lokruma nestala u mraku i još bi se vidio samo prsten bijelih hridina. Palile su se svjetiljke. Nevidljivo more podrhtavalo je kao skorup.
Vraćali smo se kući već pomalo razljućeni nastupanjem mraka. Skrenuvši u povratku kroz stari grad, spustili smo se na mule tamne Peskarije, na dokove mraka, obasjane svjetlošću rijetkih uličnih ferala. Ribari su izlazili iz tmine kao da izlaze iz ponora vremena, snuždenih izmučenih lica, namrštenih poput pergamenta i mokri. Odnekud su vadili blještave, flourescentne ribe koje su se presijavale na velikom kamenju mula. To sklisko i mutno klupko presijavalo se crveno, zeleno, plavo. Bio je to ribarski ulov ranih jesenskih dana; srebrene lokarde s velikim uplašenim očima, brkate crvene škrpine, mali elegantni igluni s opasnim i oštrim špadama i na kraju list, izbačen na kamen, velik i mlohav kao slonovo uho. Ribari su pohlepno kupili svoj ulov, bježeći s njim pod gradske svodove. Naprezali smo oči da što bolje promotrimo taj raskošni svijet, ali nismo uspijevali. Vraćali smo se kući razdraženi mrakom. Tetka je u vrećici nosila jednu malu škrpinu, koju joj je neki ribar uvalio preko volje i ne brojeći novce.
Onda smo poslije tih šetnji doživljavali periode obamrlosti. Na ulasku u kuću upadali smo u prazan prostor, u rupu u kojoj nije bilo ničeg, ni daška vedrine. U tim dugim večernjim satima gubili smo svaki osjećaj pripadnosti i svaku vezu s ustrojstvom vanjskih svjetova, doživljavajući noć poput velikog crnog plašta koji sputava naše i najjednostavnije misli. U tim trenucima malodušja i mrkline noći, osjećajući nepovratni gubitak, bili smo najbliže smrti. Siguran sam da je i tetka osjećala nešto od toga. Vihori su tresli stan otvarajući vrata i podižući uvis zavjese. Bilo smo dva bespomoćna bića, svako u svojoj pustinji, oslonjena u muci jedno na drugo i samim tim ranjiviji, jer pored svoje pustinje gledali smo, osjećali smo pustinju i muku bližnjeg.
Tek bi jutro, i to oni kratki plamsaji prvog svitanja, unosilo malo vedrine u naša samotna noćna zbivanja (konačno, jutro!). Stan bi malo živnuo, a meki kvadrati prozračne svjetlosti puzali su po sobi i to je bio onaj kratki trenutak kada su se naša noćna trpljenja gasila, a mi bi se kao brodolomnici hvatali za daske novog dana, što je nosio isto sivilo pod oblacima, ista duga žalovanja, isti okus crvenkastog brodeta ili prženih šnicela i, konačno, istu šetnju pod vrtovima Svetog Jakova, osvježenje kojim smo pokušavali skupiti snage za novonastupajuće noćne moré, istog pomora na ribarskim barkama u portu, iste tuge i straha pred nadolazećom noći, a nemoćni.
Takva jutra, halucinogena i kratka, umirala su vrlo brzo na skutima sivih dana, a mi bi opterećeni krivnjom čekali prve rođake koji nam dolaze izraziti sućut. Stvar se nastavljala u nedogled.


 

Copyright © by Rade Jarak & Balkanski književni glasnik - BKG, 2006.

Nazad