VEDRANA TRLEK

Rođena je u Slavonskom Brodu 1966. Diplomirala na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu 1990. Priče izmišlja cijeli život, a odnedavna i objavljuje u Balkanskom književnom glasniku i Knjigomatu.


DVIJE PRIČE

 
PREDSEZONA

Zatvorila sam knjigu i ustala od stola, bez da sam dočekala konobara.
- Što je ovim ljudima? - pitala sam se otkako sam stigla na otok.

Jutros nisam mogla kupiti novine jer ih djevojka koja je radila u maloj prodavaonici nije još bila raspakirala.
- Dođite poslije - rekla je i nastavila telefonski razgovor.
Činila mi se poznata. Mislim da sam je zimus vidjela na televiziji, u nekom reality showu. Cura se nadala karijeri u medijima, na neki način želja joj se i ostvarila.
Nije joj se svidjelo što i dalje stojim pred njom pa se, prekinuvši razgovor, podbočila na pult.
- Još nešto želite?
- Ništa, hvala.

Ima neke pakosti u ovom ljetovanju u predsezoni, palo mi je napamet dok sam se spuštala prema pomodnom kafiću na rivi. Kao kad nekoga probudiš zato što sam ne možeš spavati.
- Margeritu, molim vas - naručila sam, mimo običaja, povedena mutnim sjećanjem na ljeto. Konobarica me zbunjeno pogledala.

U sezoni ovdje trešti muzika, a konobari u gusarskim kostimima raznose šarene koktele. Sad je cijela terasa djelovala kao ugodno mjesto za popodnevnu dremku. Jedan se par natezao u počivaljci od pruća.

- Možda mi stvarno treba samo malo alkohola na prazan želudac da se opustim. Bit će bolje - mislila sam.

Imala sam uplaćen polupansion, ali sam odustala od hotelske blagovaonice. Prve večeri smjestili su me za stol s postarijim gospodinom. Razgovarali smo o vremenu i cijenama tek toliko da ne šutimo. Sljedeće jutro počeo je priču o svojoj nedavno preminuloj supruzi.

- Žao mi je - rekla sam i odlučila ga izbjegavati.

Margerita nije ličila ni na što. Pokušavala sam se sjetiti kad sam se zadnji put s nekim ljubila. Prošlo ljeto, s tipom kojeg sam upoznala preko interneta. Imao je dvadeset kilograma previše, loše zube i bio je pušač. Mazili smo se u njegovom autu i već sam ga htjela pozvati u stan kad mi je palo na pamet da bi on mogao inzistirati na upaljenom svjetlu. Nisam ga htjela vidjeti gologa.

***

Sjedila sam na klupici u parku i gledala luku. Nisam više znala što bih sa sobom, a večer je bila daleko. Nije mi se spavalo, nije mi se šetalo, a knjiga je postala dosadna.

Stazicom se približavala starica. Pratila sam je pogledom otkako je sišla s trajekta. Sijeda kosa bila je loše ošišana i stršala je na sve strane. Imala je crnu haljinu i glomazne cipele, vjerojatno ortopedske. Čudno je hodala, kao da svakih nekoliko koraka pokušava poskočiti. Vukla je nekakav pohabani ceker.
Sjela je do mene i počela bez pozdrava:

- Uskrsnuo je od mrtvih i, eto, pred vama ide u Galileju. Ondje ćete ga vidjeti.

Rekla je to mirnim glasom, posve sabrano. Okrenula sam se prema njoj. Obično se nastojim maknuti od fanatika i uličnih propovjednika, ali ovaj put sam ostala. Starica je prenosila svoj mir na mene. Progovorila bi svakih par minuta.

- Pazi da nikome ništa ne kažeš! Već hajde, pokaži se svećeniku te prinesi za očišćenje svoje ono što propisa Mojsije - njima za svjedočanstvo.

- Evo moje majke i moje braće. Jer tko god vrši volju Božju, on mi je brat, sestra i majka!

- Pazite na ovo što slušate! Kojom mjerom mjerite, onom će vam se mjeriti, i nadodat će vam se. Jer tko ima, dat će mu se, a tko nema oduzet će mu se i ono što ima.

Pa onda zapovjednim tonom: - Djevojčice, ja ti govorim, ustani!
Pri tom je i sama ustala s klupice.

Pošle smo polako, šuteći. Meni je prepustila ceker. Zajedno smo ušle u samoposlugu na glavnom trgu. Starica se kretala sigurno kao da ima jasan cilj, a ja sam išla za njom i po navici stavljala artikle u u košaricu. Bočicu mineralne vode, kekse, ženski časopis. Zaustavila se pored police s vinima i pričekala me. Uzela je bocu stolnog i mirno ga spustila u ceker. Onda je krenula prema blagajni. Poslušno sam je slijedila.

Kad sam otvorila novčanik da platim ono što sam stavila u košaricu starica se obratila blagajnici:

- Zašto dosađujete ovoj ženi? Ona je izvršila djelo ljubavi prema meni.

Prodavačice se nisu obazirale. Vjerojatno su je češće viđale.

Na izlasku sam osjetila kako mi koljena klecaju, a ceker postaje pretežak. I dalje sam išla za staricom, natrag prema onoj istoj klupici u parku. Kad smo stigle ona bez riječi uze svoje stvari i ode. Nije me ni pogledala.

***

Te sam noći loše spavala. Vjetar je cijelu noć udarao škurama na prozoru susjedne sobe. Vrijeme se mijenjalo i miris truleži punio je sobu. Nije mi se ostajalo na otoku, a u gradu me nije čekalo ništa bolje. Razmišljala sam o starici. Nije li njena pojava bila znak? Samo kakav?

Nadala sam se da će jutro donijeti odgovore, ali to se nije dogodilo.


LISICA


Bila je to uspješna godina. Sve nam se, redom, ostvarivalo. Lanini roditelji prestali su u meni gledati starog pokvarenjaka, Lana je diplomirala, a ja sam dobio bolji posao. Često sam putovao, ali nas to nije smetalo.

Kao što sam rekao, bila je to jedna sretna godina. Sve do pred sam kraj.
Par dana prije Božića vozio sam iz Osijeka za Zagreb, vraćao sam se sa zadnjeg službenog puta u toj godini.
Dogodilo se negdje poslije Đakova, na otvorenoj cesti. U susret mi je išao kamion, zabljesnula su me njegova svjetla i učinilo mi se da se odmiče od ruba ceste i prelazi u moju traku. Na trenutak me uplašio. Ne volim voziti po mraku i magli i vjerojatno sam jedini muškarac na svijetu koji ne misli da je izvrstan vozač. Kad sam ponovo skrenuo pogled prema cesti ugledao sam je. Lisica je sjedila na cesti par metara udaljena od mene. Kočio sam, ali ništa se više nije dalo učiniti. Imala je toliko vremena da stane na noge i okrene se. Još jednom me pogledala. Čulo se "tup" kad sam je pogodio prednjim krajem. Pa još dva-tri puta negdje ispod. Tup-tup-tup. Usporio sam, ali nisam stao. Što bih s ranjenom lisicom? Gdje da nađem veterinara? I što bi on sa živinom? Da budem iskren, bojao sam se i pogledati pregaženu životinju. Što ako ima otvorene rane, otrgnute udove, iscurile oči?
Neki je auto vozio iza mene i blicao mi. Nisam se usudio stati. Možda je vučem za sobom. Možda se zakačila negdje pa sad izmrcvarena krvari po cesti. Na kraju me pustio na miru. Još uvijek ne znam što je htio.

Vozio sam dalje, a cijelo sam vrijeme razmišljao o lisici. Trebao sam stati. Na kraju krajeva, bila je to samo lisica. Što sam se više udaljavao, sve su mi strašnije slike izlazile pred oči. Mogao je to biti pas, a moglo je i neko dijete istrčati na cestu.
Pozlilo mi je tek negdje iza Broda. Zaustavio sam auto na parkiralištu kod benzinske. Želudac mi se dizao, a nisam mogao povratiti. Dugo sam kašljao i grcao, suze su mi se cijedile od napora. Na praznom parkiralištu zaustavio se još jedan auto i neka su me pospana dječja lica promatrala sve dok ih majka nije opomenula.

Kad sam se malo smirio obišao sam oko automobila i pažljivo ga pogledao. Nije bilo tragova. Nisam se usuđivao pogledati ispod, bio sam uvjeren da je nešto od lisice ostalo zakačeno. Možda rep, dio krzna s oguljenom kožom ili ukočena šapa.

Vozio sam dalje. Nekoliko puta mi se učinilo da se na cesti nalazi nešto što ne mogu dobro vidjeti. Svaki put bih zakočio ili prešao u lijevu traku. Srećom, na autoputu gotovo da i nije bilo prometa.

Kući sam došao poslije ponoći. Lana je sjedila u fotelji u dnevnom boravku i spavala. Kad sam se sagnuo da je poljubim osjetio sam alkohol i cigarete. Činilo mi se da se promijenila u ta tri dana koliko se nismo vidjeli. Bila je čudno našminkana, a u prirodno plavoj kosi imala je crvenkaste pramenove. Grubo sam je prodrmao.
- A? Šta?
Neko je vrijeme gledala ne prepoznajući me, a onda se protegnula i zijevnula. Vidio sam njene oštre sjekutiće. Kao u mačke.
Otišla je u spavaću sobu, a ja sam zauzeo mjesto pred televizorom.
U snu sam bio gol i nezaštićen. Sanjao sam da me vežu i da me, za šalu, bacaju u neki bezdan, pa opet izvlače van.

Drugo jutro šutke smo doručkovali. Nisam je mogao pitati gdje je bila dok joj ne kažem za lisicu. Mrtva se lisica usidrila između nas. Sad znam da sam trebao reći. Uvijek treba reći. Trebao sam reći, ne samo njoj, trebao sam rastrubiti cijelom svijetu, jer zgažena je beštija nešto najobičnije. Možda bi nam to bilo pomoglo.

***

Na Badnjak smo planirali izaći s kumovima. Par pića negdje u centru i odlazak na ponoćku. Kao i obično, Lana je prva otišla u kupaonicu. Dugo se zadržala. Palo mi je napamet da provirim kroz ključanicu. Ne znam zašto, nikada prije to nisam radio. Stajala je u kadi, zavjesa nije bila navučena, dobro sam je vidio. Držala je ruku među nogama. Malo se sagnula i izbacila guzu prema meni. Bila je blizu vrhunca. Uzbudila me ta slika. Onda je nešto rekla. Ponovila je još par puta, razgovjetnije. Ponavljala je ime, sve dok joj glas nije postao grlen i isprekidan.
- Saša, Saša.
Nisam znao koga to doziva. U trenutku mi je bilo dosta.
Sjeo sam u dnevnu sobu i uključio televizor. Pojačao sam ton do kraja.
- Što ti je? Zakasnit ćemo.

Nikada mi nije bila tako lijepa kao u trenutku kad sam pomislio da je među nama gotovo. Drhtao sam od bijesa i poniženja.
- Znaš ti što mi je. Ne idem ja nikud. Idi sa Sašom.

Rekla je da sam lud i nastran i da joj se gadim. Poricala je, tvrdila da ne zna nikakvog Sašu, da nije masturbirala, da je ionako nisam mogao čuti, da umišljam.
Na kraju je otišla u spavaću sobu, a ja sam uzeo dva apaurina iz njene tajne zalihe i nastavio zuriti u ekran.

***

Na Božić smo bili pozvani kod njenih na ručak. Zamolio sam je da vozi. Zamišljao sam kako je auto s donje strane obrastao mekim crvenkastim krznom.
Putem sam razmišljao o zadnjem ručku kod njenih. Jeli smo pileću juhu, a na posebnom tanjuru stajalo je kuhano povrće i meso. Lanin tata s užitkom je glodao pileći vrat. Opet sam mislio na lisicu.

Učinilo mi se da će Lana automobilom udariti neko dijete. Vrisnuo sam.
- Stani!
- Što ti je?
- Ništa, pusti me van. Nije mi dobro, udahnut ću malo zraka.
- Zajedno ćemo.
- Ne, ti idi. Doći ću za tobom. Tu smo blizu.

Lutao sam gradom, sve dalje i dalje od kuće Laninih roditelja. Ponekad me hodanje bez cilja opuštalo. Ovaj put sam sa svakim korakom bio sve jadniji i umorniji. I sve dalje od poznatih ulica.
Našao sam se kraj neke hale. Negdje sam je već bio vidio. Bila je to stara klaonica, sjetio sam se. Nedavno su pokušali tom prostoru dati novu namjenu. Plan je bio dovesti mlade umjetnike da ga ožive. I ja sam se bio prijavio za čitanje svojih pripovjetki.
Glas preko telefona bio je neljubazan.
- Mi okupljamao mlade, neafirmirane umjetnike. Vi ispunjavate samo trećinu uvjeta. Neafirmirani ste.
Čuo se smijeh u pozadini. Akcija ionako nije uspjela. Umjetnost traži svježu krv, a ova u klaonici je već sasušena, rekao sam Lani. Nije ju zanimalo.
Lutao sam oko hale tražeći način da uđem. Pored jednog zida projurio je štakor. Nisam se osjećao nimalo bolje.

Kući sam došao kasno. Izgubio sam ključeve pa sam morao zvoniti. Lana mi je otvorila, pogledala me onako blatnog i šmugnula u spavaću sobu. Po prvi put je zaključala vrata za sobom.

Poslije toga se više nismo vidjeli. Vrata spavaće sobe bila su stalno zaključana. Ostale prostorije koristila je samo kad bih ja spavao ili kad sam bio vani. Nikako je nisam mogao uvrebati. Ponekad se čula muzika ili Lanin glas. S nekim je razgovarala preko mobitela. Probudio bi me tresak ulaznih vrata. Pogledao bih kroz prozor i vidio je kako ulazi u auto. Ja ga više nisam mogao voziti. Pravio sam se da je sve u redu, da igramo neku igru i da sam uvjeren da ću pobijediti.
Ponekad bih, u šali, lupio ramenom vrata spavaće sobe, kao da ih namjeravam razvaliti.
- Jesi tu? Ej, otvori.
Nije odgovarala, niti sam ja to očekivao.

***

Danas je Nova godina. Trebalo bi okrenuti novi list. Odlučio sam Lani priznati za lisicu i sve što me odonda prati. Vrata spavaće sobe su otvorena. Konačno ulazim.
Osjeća se miris neoprane odjeće i ostataka hrane. Prljavo posuđe naslagano je u kutu. Na jednom tanjuru nekakve kosti. Lane nema u sobi.
Otvaram prozor da se prozrači. Ne usuđujem se pogledati ispod kreveta. Znam što bih tamo mogao zateći.

 

Copyright © by Vedrana Trlek & Balkanski književni glasnik – BKG, 2006.

Nazad