VLADO ŠAV

Rođen 20.7.1945. v Sv. Križu kod Trsta. Gimnaziju završio u Kopru, a u Ljubljani Akademiju za kazalište, film radio i TV. Igrao (Shakespeare, Kleist, Lorca, Sartre, Giraudoux, Strniša…) s Borisom Cavazzom, Milenom Zupančič, Poldetom Bibičem i drugim u koperskom Mestnom odru. Nakon studija kod Jerzija Grotowskog napustio kazalište i posvetio se dubinskim kulturnim istraživanjima (odnos čovjeka do dubljega sebe, do drugih ljudi i prirode). Napravio više performativnih projekata i radionica, u urbanom prostoru i prirodi, s grupom gostovao po bivšoj Jugoslaviji i šire po svijetu.
Napisao i objavio generacijski roman Žeđ (Lipa, Koper, 1972), zbirku misli Samorodnice, pjesničke zbirke Stope u tišini i Putovanje (sve tri u vlastitoj nakladi) te zbirku eseja Hodočast do doma (Društvo 2000, 2002). Koautor knjige eseja (s Petrom Kovačičem i Robijem Krofličem) Etos suvremenog življenja (Društvo 2000, 2005). Svoja djela (drame, pjesme i eseje) objavljivao je u revijama Sodobnost, Dialogi, Revija 2000 i Primorska srečanja. Živi i stvara u dolini pod izvorom rijeke Dragonje, u Istri.
Već je četvrtu godinu kolumnist Književnih listova u časopisu Delo.
e-mail: vlado.sav@guest.arnes.si Pišite mu – o svemu.

 

Kultivirano divlje

ŽUDNJA ZA DOGAĐAJEM

Kad dođeš u Delfe najprije ugledaš Atenin i Apolonov hram. Iznad ovog drugog izdiže se kazališni amfiteatar s čarobnim pogledom na prostranu dolinu i brda. Kad se popneš još više dođeš do platoa sa stadionom. Lijevo, duboko pod tobom, nalaze se ostaci vježbališta i bazena.
Što je, dakle, starim Grcima značio posjet Delfima (a slično, samo s naglascima ne čemu drugom, bilo je i u Epidauru, Olimpiji, Eleuzisu…)? – Sve: duhovnost, propitivanje o vlastitoj budućnosti, kulturu, rekreaciju, sportski užitak – svakako cjelovit i višeslojan Događaj, kakvog ne poznaju ni oni što hodočaste u Brezje*, ni nogometna publika za Bežigradom*, ni posjetitelji duhovno-terapeutsko-kulturnog Vurberka*, gdje si na novodobnim energetskim točkama možeš liječiti probavne organe i s auditorija s prekrasnim vidikom uživati u gledanju Županove Micke*. Mi više nismo cijeli – kršćansko preziranje tjelesnog i čulnog, narastajuća ultra-specijalizacija rada i posljedična raspršenost raznih interesa napravili su svoje.
Tridesetih je godina prošloga stoljeća Artaud još pozivao na realizaciju kazališta koje bi bilo "zarazno kao kuga", koje bi kao i njena epidemija izbacivalo ljude iz svakodnevne kolotečine. Zatim je Grotowski i ostvario takvo kazalište, ali je epidemija nove kulture ostala skoro sasvim ograničena na svoje žarište. Najširu umjetničku popularnost postižu operni pjevači, naročito kao kulturni uvodničari u vrijeme raznih prvenstava na nogometnim stadionima.
I sad smo tu, kod prave suštine cijele stvari. Nakon tisućljeća čovjekova civilizacijskog razvoja jedina njegova kreativna aktivnost koja istinski uzdrma planetarnu zajednicu, zarazi je poput kuge i poremeti tok njenog svagdana – svjetsko je nogometno prvenstvo. Mjesec dana milijuni ljudi po njemačkim stadionima, deseci milijuna svaku večer pred televizorima, a prema finalu i stotine milijuna – što je ovoj planeti inače strano, usprkos papinskim pogrebima, ptičjoj gripi ili čak terorističkom i antiterorističkom teroru.
Očigledno se tu više ne radi samo o sportu – po kompenzacijskom principu događanje na stadionu pridobiva ostala svojstva nekadašnjih univerzalnih Događaja. Ukratko, događa se Rožančeva* "misa suvremenog doba". Svjedoci smo ekstatičnih osobnih i grupnih obreda, magije, ljubljenja suigrača i zemlje, molitvi nebu, klečanja i valjanja u potpunoj razuzdanosti zanosa, nasred zelenog stola, sa stotinama milijuna uperenih pogleda…
Pored te elementarne duhovnosti događa se i primarna kultura: zapleti, napetosti, katarze, jednom rječju tragedije i komedije, a ponekad, kao poslije pobjede Italije, i burleske. Vrhunac jednomjesečnog dramskog stupnjevanja bio je, naravno, Zidanov udarac Materassija: Francuzova oproštajna utakmica, posljednje minute finala – a onda najveći igrač svijeta pred cijelim svijetom kao pobjesnjeli nosorog nasrne na Talijana. Još nikad se nije većemu dijelu čovječanstva u istoj sekundi tako steglo srce. Šok je dubok i potpun, zbrka u glavama također. Opća se naklonjenost odlazećem junaku u trenutku izokrene u osudu i prezir. U nebo upravo dignuti idol raspada, u dušama zjapi bolna praznina pobačenog mita.
Onda pomisliš: ali taj čovjek ipak nije lud. Što mu se dogodilo? Vidiš snimak prije udarca, kad ga Talijan s leđa snažno grli i nešto mu govori. Sjetiš se da Zidane ne podnosi grljenje ni kad daje pobjedonosne golove. Naslućuješ neku tajnu traumu njegovog djetinjstva u marseillskom predgrađu. Spoznaješ da je bio izigran, čak najvjerojatnije namjerno, da su protivnici pritisnuli na njegovu slabu točku koja ga je povukla u tamnu prašumu podsvjesnoga, u čijoj je privremenoj vlasti uradio to što je uradio. Kao kapetan Ahab mrko je i zagriženo tjerao svoju posadu u konačni obračun s Moby Dickom i uništio se u posljednjoj borbi. Demon Zinedina Zidana je, kao i uvijek, požderao sve, osim samog sebe…
Po Aristotelu bi to bio tragičan pad neke veličine, do kojeg je došlo zbog sudbonosne greške, znači bez osobne krivnje, svjesnog negativnog postupka. Zidane je napravio strahovit prekršaj i zato bio najstrožje kažnjen, uzimajući u obzir da se radi o posljednjoj, najvažnijoj utakmici prvenstva i njegovog života, udvojeno. A tko je to uradio? Danas više nemamo tako jednostavnog znanja kao stari Grci. Znamo da čovjek često i mnogo toga čini mimo i čak protiv svoje volje. Isto je biće udarilo i isto se biće potom užasnuto držalo za glavu. Znamo da je naše ophođenje neprestano natezanje između jastva i onoga. Razumni čovjek često trpi zbog vruće životnje u sebi. Kao i ona zbog njegovog hladnog razuma. Kako bi bilo kad bi nas u trenucima naših najiracionalnijih, sramotnih, "ne naših" postupaka razgolitile kamere svijeta, kao što nas oblače u mitove pri dodjeli nagrada?
"Junak našeg vremena" je dakle kontradiktorno biće. Starim bi Grcima bio sasvim neshvatljiv. Njima je pak bilo još sve jednostavno i jasno. Po Aristotelovoj Poetici junak u tragediji – a s njim i čovjek u životu – ima samo dvije mogućnosti: "da nešto učini ili ne učini, i to svjesno ili nesvjesno. Najslabija između tih situacija jest, kad netko svjesno namjerava nešto učiniti, a onda tu svoju namjeru ne ostvari: takva situacija je odvratna i netragična, jer u njoj nema nikakvog bola."
Znači, Hamlet za stare Grke ne bi bio tragična, nego figura koja izaziva sažaljenje – a s njom i mi, koje nas Hamletov arhetip zastupa. Pa ipak svi mi veoma dobro znamo – ili bolje rečeno osjećamo – da smo sa svojom neodlučnošću duboko tragični i ogrezli u bolu. Bol nedoživljenoga – neiživljenoga, neučinjenoga – ključna je muka našega vremena, koju ne mogu ublažiti ni melem-merak piva u hladovini kestena ni umjetna svježina supermarketa ni obilje raznovrsne spolnosti ni naša uglađena klanjanja jednih drugima. Neiživljenost, neiživljenost… Vječno neporavnani dugovi do sebe, do bližnjih, do društva, do prirode, do očiglednih nepravdi i svakovrsnog ugnjetavanja…
I zato sam mišljenja da se svake četiri godine, u sve većem mnoštvu, za mjesec dana sjatimo u globalno virtualno Igralište – Hram – Kazalište, gdje se čovjek, kakav god već bio, raskriva do kraja, gdje su ljudi u cjelosti predani alternativi Pobjede ili Poraza, dok su međutim naši umni i sigurni životi uvijek samo "nešto u sredini". Hvala bogu da čovječanstvu ostaje bar ta uistinu globalna vjera, ta zajednička potresenost, to planetarno čuvstvovanje, ta prava igra, prava, usprkos – a također i zbog – sve vulgarnosti, podlosti i proračunatosti, umiješane u potpunu predanost zajedničkom cilju, u nadljudski napor, u čistost muke i radosti. A nogometnim bi se vihorom uvrijeđeno nezahvaćeni kulturnjaci i duhovnjaci morali zapitati – što s njima (i sa svima ostalima) nije u redu da se ne događa i štogod drugo, drugačije i drugdje. Jer nam, naime, nitko na svijetu ne brani da se kao nogometne momčadi i njihova publika ne prepustimo nekom posvećenijem ludilu. Iako se nas za nešto tako ne bi trebalo okupiti baš milijun. Kakvih desetak bilo bi sasvim dovoljno.



______________
*
– Brezje – mjesto kod Ljubljane; Marijina crkva, kamo hodočaste katolički vjernici;
– Bežigrad – gradska četvrt u Ljubljani i istoimeni nogometni stadion;
– Vurberk – mjesto blizu Maribora, gdje su otkrivene energetske točke;
– Županova Micka – prva slovenska komedija, autor Anton Tomaž Linhart 1789. godine:
– Marjan Rožanc – slovenski prozni i dramski pisac, esejist.

 

Copyright © by Vlado Šav & Balkanski književni glasnik – BKG, 2006.
Sa slovenskog preveo Željko Perovič. Original pročitajte ovde.

Nazad