ADNAN MUJAGIĆ

Rođen 08.11.1961, nenamjerno školovan, a onda neočekivano zagubljen negdje na crvotočnom putu između ovce i nepripitomljene lisice. Lutao za karavanama tuđih misli, krstario morima tamne strane Mjeseca i na kraju, onom pojavnošću koja se gdjekad naziva imenom slučaj, pronašao sjemenku čarobnog graha (zajedno sa jednom odbačenom poluzapetljanom pertlom, a što se u ovom trenutku čini manje važnim, no čovjek nikada ne može biti siguran). Kako mu se to učinilo dovoljnom osnovom za osiguranje buduće egzistencije odlučio se zaustaviti, barem dok provjeri svoju hipotezu. I tako sada egzistira negdje među zvijezdama, na sveopće vlastito zadovoljstvo.

PLAGIJATOR
 
Padala je kiša. Svijet je bio mokar i nesavršen. Bar takav je izgledao kroz prozor Ivanove sobe. Centralno mjesto te velike sobe, visokih stropova, zauzimao je pisaći stol prepun knjiga, doslovno posut gomilama papira. Soba je bila oskudno opremljena namještajem. Krevet na kojem je spavao. Jedan veliki ormar za garderobu koji se raspadao i dvije trošne police sa knjigama. Uz tu sobu u stanu se nalazila i omanja kuhinja i kupatilo. Dovoljno, smatrao je on. Više si nije ni mogao priuštiti.

Na stolici uz stol sjedio je on. Ivan R., neafirmirani pisac, srednjih godina. Izgledao je pristalo, ugodno oku. Markantnih, pravilnih crta lica, bez anomalija i orlovskog nosa poput Gaja Julija Cezara. Naravno ako je vjerovati povijesnim navodima. Naočale na nosu, samo su upotpunile arhetipsku sliku pisca. U rukama je držao pismo.

Pročitao ga je već nekoliko puta. Pa još jednom. I još jednom.
Bilo je to pismo izdavača. – Dragi gospodine, obavještavam vas da rukopis vašeg romana ne odgovara uvjetima i referencama naše izdavačke kuće. Vaš stil je težak, suhoparan, bez prave naracije. Likovi su vam plošni, neslojeviti i nadasve nezanimljivi. Niste vjerodostojni, niste istiniti. Vi čak povremeno plagirate A. Camusa i držite da je to vaše djelo. Citiraću za primjer samo jedan pasus iz vašeg djela, - “Otac je umro sinoć oko jedanaest sati. Nisam bio uz njega. Došao sam tek ujutro. Ležao je u sobi. Na krevetu. U tamnom odijelu s kravatom na pruge. Imao je poluotvorene oči. Ili poluzatvorene. Izgledao je kao da spava. Soba je mirisala na svijeće i ličila na one iz romana Franza Kafke. Vani je naprotiv, bio sunčan, lijep dan. Bilo je kasno proljeće i treći lipanj.”

Camusov “ Stranac “ počinje smrću njegove majke. Vaš roman smrću oca. Ali naravno nije samo to u pitanju. Sličan motiv nije problem. Uostalom varijacije na temu su česte. I u mnogim drugim djelovima također se ponavljate. Imate lik Turčina, vrlo slično, Camus ima Arapa, i još mnogo toga što navodi da plagirate. No vi čak ni plagirati ne znate dobro. Pisanje zahtjeva rad i žrtvovanje. Pisanje zahtjeva snagu. Iskrenost, oštrog i pronicavog promatrača. Kod vas to ne osjećam. Žao mi je što vam to moram poručiti ali okanite se pisanja i posvetite..., etc., etc.., nije želio dalje čitati. Pismo je znao napamet. Svako slovo i interpunkciju.

Bacio je pismo u koš za smeće. Koš je bio pun. Danas je opet pisao i bacao. Napunio je koš. Dosta pisanja za danas. Pomisli sa strahom, kako je izdavač možda u pravu. Nije vjerodostojan. Nema snagu. Da, možda je to istina. Možda.

Do nedavno je gajio nade da će ga taj roman izvući iz anonimnosti. U mislima je čitao stupce dnevnih novina. "Ivan R., izazvao kritiku svojim romanom." " Roman koji obećava i plijeni ". " Pojavio se novi Marinković." Stupci su bljedili u glavi. Potom se obukao i izašao.

Krenuo je jedanaesticom po Maksimirskoj do Trga. Kiša je neprestance padala. Ništa zbog toga. Za desetak minuta stiže. Izdavačev ured se nalazio u Masarykovoj, nije bilo daleko za pješačiti. Ured je pronašao bez osobitih problema. Ušao je bez kucanja.

– Pretpostavljam da ste vi izdavač, gospodin.. ? Zaboravio sam vaše ime. Ja sam onaj kojeg vi zovete plagijatorom, Ivan R. Poslao sam vam svoj roman. Pretpostavljam da znate o kojem romanu pričam. Nazvali ste me plagijatorom. P-l-a-g-i-j-a-t-o-r-o-m- izgovori slovkajući, tiho, gotovo nečujno. – Izdavač ga nije ni pogledao. - Kako se samo usuđujete ? Kako možete upasti bez kucanja ? Tko ste uopće vi. Napolje, napolje ili… - drhtav i nervozan glas se izgubi u beskonačnom eteru. U crnoj rupi glasova.

Ivan R., uze mirno staklenu pepeljaru sa stola. Pomisli u tom trenu, da je to vjerojatno Murano radionica. Mar venecijanskih staklopuhača. Elipsoidna pepeljara lijepog oblika.

Udarao ga je metodično i snažno. Prvo po čelu. Potom po zubima. Zatim po sljepoočnicama. Udarao ga je i kad je Izdavač pao na pod. Sve dok se nije prestao micati. Bio je zadihan, kao da je trčao. Pisanje i sjedenje mu je smanjilo kondiciju, pomisli. Trebao bi ponovo početi trčati. Kao nekada.

Crvena krvava mrlja, nalik na boju kurvanjskog ruža, širila se po svijetlom jasenovom parketu. U isto vrijeme, sinhrono i u skladu sa prvim Newtonowim aksiomom mehanike, gospodin kojemu je zaboravio ime, postajao je svjetao kao pergament. To će biti dobar početak novog romana. Tako ću početi, reče sam sebi glasno i zadovoljno uzdahne.

Sada je bio mirniji. Izdavač je to lijepo rekao. Pisanje zahtjeva žrtvovanje. Iskrenost i snagu.
Izašao je iz ureda. Osjećao se bolje. Osjećao se ugodno. Da, zapravo ugodno. Kiša je već bila prestala padati. Inateći se zaostalim kumulonimbusima, pojavila se duga. Sezala je putem kojim se i on uputio.
 
 

Copyright © by Adnan Mujagić & Balkanski književni glasnik - BKG, 2006.

Nazad