AJLA TERZIĆ

(Travnik, 1979.) diplomirala je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Objavila je zbirku pjesama Kako teško p&šem (Omnibus, Sarajevo, 2004.). Autorica je nagrađivanih kratkih priča i radio-drama. Prozne tekstove, prevode sa engleskog jezika i polemičke eseje objavljivala je u nizu časopisa u BiH, Hrvatskoj i Srbiji (Sarajevske sveske, Tvrđa, Odjek, Zeničke sveske, Start, City magazin, Alexandrija Press...). Trenutno pohađa postdiplomski studij iz književnosti i istorije.

 

 

 

 

PRISLUŠKIVANJE

 

Oduvijek sam volio da prisluškujem ljude. Naravno, nisam nikakav špijun tipa onih iz Ludlumovih ili Le Careovih romana (u tom slučaju, je li, i ne bi znali za mene). Sasvim sam običan čovjek koji u prisluškivanju ne vidi nikakvu korist. To je naprosto strast.
Moja mama također voli da sluša šta drugi ljudi govore, tako da mislim da nam je to neka familijarna crta. Stari je zbog toga uvijek zeza ali, koliko znam, ni danas se toga nije prošla. Osim toga, moj otac i nije posebno zanimljiv sagovornik. Iako, plah kakav i jest, sasvim je pogodan materijal za manipulacije moje majke.
Nije svako mjesto pogodno za prisluškivanje. Najbolji su kafei (što je muzika glasnija, a obično jeste, to je lakše) i restorani, usprkos činjenici da su stolovi diskretno udaljeni, zatim razne ustanove kao što su općina, pošta, bolnica i slično. Zgrade banaka i njihovo bahato osoblje kod naših ljudi još uvijek izaziva strahopoštovanje, tako da ljudi u redovima čekaju ukočeno i bez suvišne potrebe za komunikacijom. Tu su, naravno i sredstva javnog prevoza koje, istina, rijetko koristim, ali koja po interesantnosti tema kotiraju vrlo visoko. Kao i granapi, posebno oni mahalski. Ne treba zaboraviti ni situacije kao što je slučajni susret dva poznanika tik pod vašim prozorom ili nešto glasnije susjede. Razgovore putem mobitela čiji vlasnici kod nas kao da naprosto žele da ih čujete, smatram manje interesantnim i skoro da ih prezirem.
Što se tiče poza za prisluškivanje tuđih razgovora, tu nema neke posebne filozofije. Poželjan je ležeran, ne isuviše napadan stav. Sunčane naočale su okej u baštama i slično, međutim u zatvorenim prostorijama isuviše vuku na likove iz raznih djela gore spomenutih autora i naprosto izazivaju podozrivost što ipak, je li, ne želimo.
Inače više volim parove nego miješano društvo. Dva muškarca, dvije žene ili muškarac i žena, naime, vode daleko povjerljivije razgovore od većeg društva, kada naprosto nema dovoljno uslova za, kako da kažem, ekspoziciju. Dok se pohvataju sve pokidane veze, dok se pređu sva opća mjesta neobaveznog ćaskanja, dođe i fajront ili mijenjanje kafane. Osim toga, tu se obično nađe kakav, manje ili više zanimljiv, alfa-muškarac koji čitavu noć vodi glavnu riječ i ne trudi se da u konverzaciju uvede i one introvertnije. Neki ljudi su poput cigareta, moraš ih povući da bi se razgorili.
Prisluškivanje razgovora osoba koje su se tek upoznale a među kojima nema nikakve hemije je apsolutno noćna mora! I, čime se baviš? Slijedi manje ili više samozadovoljan solilokvij, dok s druge strane imamo fingirano Ah! Baš zanimljivo. Kardiohirurg. Doktor za srce. Usiljeni smijeh. Da, valjda se nećemo sresti... Mislim, ja gore, ti dole. Mm, da. Ovaj je odnos, dakako, osuđen na propast. Oprosti cimerka mi upravo javlja da mi se pas guši, pa eto... Interesantno je da su oni najsretniji spojevi između dvoje ljudi ustvari najbanalniji. Ako privlačnost postoji, ni najpametnija replika se ne može nositi sa najispraznijim klišejima.
Naravno, postoje i manje prijatne situacije kao naprimjer mlada žena koja je uvjerena da joj majka njenog supruga podmeće crve u jastuk. Ili apsolutno nepodnošljivi vatrometi taštine; tu su obično u pitanju pametni knjiški ljudi čiji su problemi uglavnom uzrokovani potrebom da se dopadnu drugim ljudima. Takvi su nevični opuštenoj konverzaciji, pri čemu je akcent i gramatička pravilnost njihovih rečenica doslovno iritantna za sve oko njih. Njihove rečenice zvuče kao da su ispale iz nekih devetnaestovijekovnih petparačkih romana: Veselim se tomu da Vas vidim, dragi moj prijatelju! Ili: Učinite mi čast i dopustite da Vas i izabranicu Vašeg srca sutra izvedem na večeru! Da ne povjerujete!
Praksa je da, čim treći ode, ono dvoje ga istog trena počnu ogovarati. Da ljudi kojim slučajem mogu čuti ono što njegovi najbliži prijatelji i rodbina misle o njemu, svi naši restorani i kafići bi bili prazni, po ulicama bi hodali ogorčeni i bijesni ljudi a riječi 'dragi' i 'draga' bi nestale iz našeg jezika. Jer, bez obzira šta mi govorili, itekako nam je stalo šta drugi misle o nama.
Također, dok drugi žale one less fortunate, odnosno beskućnike i prosjake, moji prioriteti su, naime, sasvim drugačiji. Ima li išta žalobnije, recite vi meni, od neprilagođene osobe sa utvarnom slikom o samome sebi? Čitav život takvih osoba se temelji na licemjerju: roditelji su mu, kao i svi ubogi roditelji, govorili da je pametan i lijep pa od početka sam sebe tako doživljava, prijatelji su ga ismijavali iza leđa radi negove slike o samome sebi koju je godinama pokušavao da im poturi, žena njegova je čula da je on takav i takav, međutim, nakon sedam godina braka i dvoje preslatke dječice, stvari dolaze na svoje. Odakle se, kako se ispostavlja, nisu ni micale. I, onda imamo horde advokata, trgovaca, manekenki, službenika i doktorica koje siju nezadovoljstvo oko sebe i iz sebe. Stoga, lakše malo s riječima.
Da li sam kad poželio da se umiješam u razgovor. Pa, moram priznati da jesam. Sjećam, bio je u pitanju jedan par, muškarac i žena, koji su s blagim prezirom (ali ipak mireći se sa svijetom) gledali na sve oko sebe i potom
se kladili da niko u kafani ne zna ko je napisao, recimo Novi organon, Novum Organum. Mogao sam se okrenuti i pitati šta dobijam ako znam ili slično, ali nisam htio da otkrivam položaj. A što se tiče onog djela, pa barem se to zna, uči se u školi. Drugi put kad sam htio da interveniram, situacija je bilo definitivno frustrirajuća. Za stolom blizu mog je sjedilo poveće društvo kada se počelo pričati o nekakvim piramidama. I to egipatskim (?!) piramidama koje su, kao, nađene na ovim prostorima. Interesantno je da zagovornici tih teorija i argumenata ustvari i ne znaju o čemu govore, to je onaj tip ljudi koje nazivam derivativni tip: recikliraju stvari koje je neko drugi reciklirao, potpuno uvjereni da su sami došli do toga o čemu govore. Mogu eventualno prihvatiti i krugove u žitu i tzv. svjetlosne križeve, ali moram priznati da mi s ovim malo teže ide.
Ono što mopže biti korisno jeste razgovor uspješnih sportskih kladioničara. Međutim, i oni sami su svjesni da je dobitak više stvar sreće nego znanja. Osim toga, oni pričaju tiše od zaljubljenih parova u njihovom prvom tromjesečju. S kojima se, pak nikad ne zna. Uvijek se može desiti da je u kafiću upaljen tv na kojem se svakodnevno emitira Fashion TV, što ženskoj populaciji može da izazove ozbiljnu ojađenost. Ili, u blizini se uvijek nekako nađu one mlađe ali koje nose daleko manji konfekcijski broj (ne zna se šta je gore!) i eto problema. Ona: Nije mi jasno kako ti se može sviđat? Kol'ko ima godina? Petnaest? On: Pa, što? Nisam rekao da je nešto ekstra, ali je zgodna. Meni izgleda starije. Ona: Please (by the way, jeste li primijetili kako danas svi govore please i by the way?) nemoj mene veslat. I ženski pakosno dodaje: Osim toga, možeš joj biti tata! On je, naravno, uvrijeđen, oslanjajući se na uobičajeni stav društva da je muškarac u mlađem ženskom društvu – playboy, a žena s mlađim muškarcem da je – babysitterica.
I tako dalje.
Dakle, ako mislite da sam pažljiv sagovornik, varate se. Sjetite se da volim da prisluškujem, a ne da slušam. Naporan sagovornik mi je strašna tegoba, jer mi, sa svojim konstantnim razumiješ, zar ne i jel tako ne dopušta da se isključim (što mi inače sasvim dobro uspijeva).
Jedna od glavnih teorija zavjere kod nas je da se telefoni prisluškuju. Možda. Ko zna? Uostalom, uvijek možete izaći u kafić i ispričati se.

 

Copyright © by Ajla Terzić & Balkanski književni glasnik - BKG, 2006.

Nazad