ANA MUŠĆET

Rođena 1981. u Metkoviću. Završila umjetničku školu u Dubrovniku. Napisala i režirala predstavu "Akt" koja je izvedena u Dubrovniku i Metkoviću. Objavila svoju prvu zbirku "Plavi sapun" na Trećem programu Hrvatskog Radija, u emisiji Poezija naglas, urednika Danijela Dragojevića. Završila drugu zbirku poezije "Vatra Vatra" 2006.g. - Apsolvent rusistike i kroatistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Boravi u Zagrebu.



IZABRANO
 

Kanon bijelog sapuna

Uvijek je u našoj kući postojao svojevrsni kanon bijelog sapuna.
Čak i onda kada bih cvilila za sapunima u boji, koje vidjeh u susjeda, govorilo se: »Ne, ne, ti su neki jeftini.Mi kupujemo bijele.« i ostala bih pateći za plavim sapunom.
Tako taj komad plavog perila od običnog oblutka postade moje neostvareno, okrunjeni pratip, misao na vječnost s kojom mi je susret dogovoren samo kod susjeda.
Prođe malo i neko komešanje žena na ulici s rukama punim raznih poruka i molbi dovede tatu kući, a mene na Surčin. Nije trebalo puno, pa me isto tako i vrati natrag, kad tamo sva djeca u mojoj ulici već tečno izgovaraju R, a ja još ne znam kako u dvije kućice križaljke spremiti konja na pjesnički i sama je srž situacije kada poslije aviona idem oprati ruke, a na umivaoniku on.
Nešto me protrese od uzbuđenja, ali odmah i straha, a u njemu sve plave ovog svijeta smiju se, šaraju, planduju, moja želja je kletva i
gotovo je – bacila je sidro. Ne znam više perem li ruke sapunom, kakvom prepredenom mačkom, kugom ili zlom, ali znam da od tada mama, tata i ja postajemo vrtoglavi skakači – pravac dolje.


L kaniba

Kao nikad prije
kaznila me Nije istina ljudskog mesa.

O moje Nije,
kretalo si se baš
kuda ti je mjesto
i kuda te nema
a dano ti je,
- nema šta.

Moje čedno, čedno Nije,
i kud te nema-
nema šta,
dano ti je.

subota, 20. 12. 2003.
Oko pupka sunce

Oko pupka sunce.
Oko pupka, sunce.
Sunce je pupčano oko,
sunce trepće, ono je oko sunca.
Pupak u stomaku,
sto makova na suncu. Mirišu.
Sto makova pupa k suncu,
stomakovu suncu.
Tako usred sto makova trepće sunce,
tako sunce ima oko, sazdano
od sto makova.
Stomakovo oko trepće makovima, crvenim.

Prerada kruške  

Bilo bi (samo) nepotrebno da danas, od svih dana nakon ovoliko vremena stoji iza leđa.Ništa nije ljepše od iznaneđenja, ali dati sve od sebe i nastaviti hodati je danas veća moda.Opsesije su još veća, ali o tome se ne priča.
Smeđe jakne i cipele nisu nikad kao danas tražene-sve se oko toga vrti.
Distance nisu nikad bolje zbližavale.Svi žive bar na dvije adrese i ja sam jednom smeđom cipelom u paralelnoj roli.
Tu bi sve stalo da nema još onih koji vjeruju da su to samo role.
Moja drška za nožić je bijele boje i lako se pere, posebno nakon jedne obične kruške.Kako je samo danas lako transformirati i premjestiti pravce.
Ono što je bila kora, sada već postaje spirala.Tobogan putem kojeg se izlazi iz svega poznatog, koža koja se neprimjetno da skinuti (kao da joj je vrijeme i nema tu ničeg pustolovnog) i već si iz, van i preko.


Negdje tamo, sa nekih osam
na devet godina,
usnula sam, kroz noć provalnika
uvučenog u moj stan u Pločama
i njegove ruke u crnim rukavicama,
kako iz našeg novog, bijelog trosjeda
vade hladno, crveno meso
upakirano u vrećice, vezano gumicama.
Iste noći, sanjala sam sebe
i svoje crne duplje,
svoje tijelo bezmesno,
kožnato i bijelo,
usidreno, u tu istu dnevnu sobu.

Nepovratna tako
zalazila sam u trosjed
vidjeti, nije li štogod ostalo
da napuni taj kožnati obruč.


Šetat ću večeras i među noge
protrčat će mi mačka,
zabit se u kut zgrade i dugo se linjati,
presti i mijaukati
dok se sva djeca ne probude i
dobro je ne izrešetaju kamenjem.

Majka će piti kavu sa svojim
Kolegicama s posla na
prezentaciji Tuperrwera.
Onda će pozvati djecu unutra,

dugo ih maziti i hvaliti
dok ne pojedu svu čokoladu sa stola.
Majka će primjetiti da »nešto smrdi
ko lešina«, a mora da je kanalizacija,
pa će ustati i zatvoriti balkonska vrata,
upaliti klimu i televiziju i
s Kolegicama gledati milijunaša
.


Tunel

Prolazak kroz
tunel dira planinu
u njenu nadutost utrobe
pa ona mijenja i miješa svoje vode
dok nas ne podari
na drugom kraju.
Planina je nesuđena majka,
nježno topla
svima koji je prepoznaju.


Ispod

Kad idem svome odvjetniku, čekam u tamnim zelenim kožnim
naslonjačima, ispred tamnih smeđih kožnih vrata, ispod neonke koja je pri kraju, baš poput mene, žmirka, trese tih 2 sa 2 nanovo i evo opet. Ne staje, čekat će me i kad izađem.
Da mi je samo virnuti kroz ključanicu kad se za mnom zatvori taj Sezam i vidjeti žmirka li i dalje, trese li? Možda je to samo
za mene – nešto poput onih visokih počasti za one
kojima je to potrebno.
Nisu to valjda oni, koji pred samim velikim I čekaju točku, koji pred tuđim velikim okom još su veći, a već ih nema.
Nisu to valjda ti?
Nismo to valjda mi, žaruljo?
Ići mome odvjetniku, znači otvarati druga vrata, vidjeti drugo, dospjeti pred sami Sezam i ući.


Bal je jutros priredilo čudo ljudi.
U društvenom krugu stalo je.
Nije bilo riječi za muzu. Koga ili što priziva
njezin pljesak? Kome to muza stiže nepozvana?
Žustro i brutalno ostavi sve,
nije na tebi da misliš,
da sanjaš isto.
Krug je privilegija,
dugo se čeka, još duže sanja.
Samo je jedno razumijevanje.
I samo jedno neizrečeno.
Nije na tebi, shvati to je dobro.
Krug žari i guši se samozadovoljno.To je njegova slatka bolest i poslanje. Na liječnicima je da šute, da umuknu, da odu na pauzu, da se ostave branše.

Kvaka ima dva lica.
Dlan će prići samo do
ondje dokle može podnijeti.
Sve je drugo samospaljeno zrakom.
Nije dovoljno htjeti. Znati stati jedna
je od najljepših vještina.
Koliko se može uzeti nikada nigdje
nije zabilježeno

U pozdravljanju se stvara ostatak.
Pretjeranost u emocijama se ne preporučuje.
Neriješene komunikacije
ostaju. Puštanje.
Ako je zatraženo, znači opsesiju.
Planina je najskliskija u dnu.
Pri spuštanju uvijek ostaje
još jedna stepenica preko
koje se može pasti.
Rukohvat nije iz naše obitelji.
On je nervozna, mršava medicinska sestra
koja spava s čepovima u ušima
dok joj iznad glave svira
alarm zbog potrebe za guskom.

travanj, 2005.


U mraku i svim njegovim čarima pitam se,
zašto češće ne zalazim u njegovu kabinu. Djeca u njemu još vide mome oku danas nedokučive noževe i mrke medvjede. Ja ne vidim prašinu i dobro je. Ako izdržim još malo i progovorit će netko. Vjerojatno netko u meni tko čeka i treba oprost.
Vičem: sljedeći!
Tajnica u meni , draga je žena i sastavlja nježna pisma, sa zaglavljem , „u redu je „. Iako radi za minimalac Mila uživa i čini sve da ne nazovem agenciju i zatražim novu pomoćnicu. Mrak i njegova tišina opet me povlače. Vraća me Milino tipkanje i priznajem da mi je drago što je imam. Ipak se dotičem čovjeka i onih njegovih prvih granica. On i u meni živi. Kad upalim svjetlo vidjet ću da sam se porezala papirom i mrko se pogledam u ogledalo prije spavanja. Sad je i mrak mrk, pogotovo ako mu otuđim vokale, što i hoću.

Pan je gledao u vatru.
Uhvatim ga za nos,
zadržavam plamen,
mijenjam mjesto gorenja.
Ova udvojenost će
dovesti do poništenja.
Ova udvojenost potvrdit
će jedninu i bit ću sretna

Strahovi neka zvone na vratima.
Njima nitko neće otvoriti.

 

Copyright © by Ana Mušćet & Balkanski književni glasnik – BKG, 2006.

Nazad