AUGUSTO ROA BASTOS


STARI GOSPODIN BISKUP
 
Gospođica Teresa, Biskupova sestra, nešto više nego obično kasnila je s večerom. No i neizostavni gosti su kasnili. Kao i uvijek, stol je već bio prostrt i čekao je svakodnevne goste: na jednostavan stol od grubih dasaka, već izlizanih od uporabe i bez stolnjaka, postavila je sa svake strane po šest okrnjenih tanjura od proste keramike. Pored svakog tanjura ležala je žlica od alpake, čaša za vodu od grube pečene ilovače i jedna naranča. Na čelu stola, gdje je bilo mjesto za Monsinjora, nije bilo čaše. Za vrijeme jela on nije nikada pio. A jedva da je i jeo.
Pokreti gospođice Terese su bili spori, ali točni i svečani. Prkrivali su joj godine, oslabljen vid i već iscrpljeno tijelo. Neka neodređena zabrinutost, gotovo patnja, neki mračni predosjećaj odražavao joj se na licu. Približila se vratima susjedne prostorije i osluškivala nekoliko trenutaka sa svim svojim čulima usredotčenim u susjednu prostoriju u mraku. Već nekoliko sati na svom poljskom krevetu ležao je Biskup, nepokretan i tih. To se rijetko događalo, jer je starac bio u krevetu samo kada je bio bolestan. Nu, u podne je izgledao dobro. Smatrala je da ne bi bilo zgodno da ga budi dok se odmara, pustila ga je da i dalje spava. Nadala se da će se dići za večeru, međutim on je i dalje ostao u mraku i tišini.
- Kako se osjećate, Paí ? - šaptala je na vratima vrlo tihim glasom-. Ne dobivši odgovora ponovno je pitala: -Trebate li što, Monsinjore? Hoćete li vrući čaj?
Vjetar te ledene srpanjske večeri hučao je kroz otvor na krovu, na mjestu gdje je nedostajalo nekoliko crijepova. Gospođica Teresa nije mogla razabrati drugi zvuk. Pomislila je da njezin brat tvrdo spava. No druga misao, koju je osjetila poput trna u srcu, nije joj davala mira. “Mi smo samo zrnce prašine na poleđini tvoje ruke, moj Bože...”.
Jedva se odvojila od vrata. Otišla je ponovno u kuhinju i vratila se s loncem kipuće mandioke, čija para joj je zastirala lice. Ispred svakog tanjura na komad bananina lista istresla je jedan komad vruće mandioke i dodala četiri ili pet komada tamno žutih loptica čvaraka, koje je vadila zamašćene kožnate torbe. Sada je još samo nedostajala velika zdjela so’ó-pirú (kuhano suho meso i kukuruz, op.pr.). Nju je uvijek donosila kada su se svi već nalazili za stolom, a Biskup je započinjao moliti Benedic, Domine.
Pognutih leđa polagano je odmicala od stola teške drvene stolce; potom i kožnu sjedalicu na čelu stola. Ovo posljednje je učinila gotovo s poštovanjem. Tek tada je promotrila svoje djelo stojeći prekriženih ruku na prsima. Nu, bilo je očevidno da je gledala nekamo dalje od stola pripravljenog za svakodnevnu večeru s prosjacima. U svjetlu petrolejke njezina se odjeća od serža doimala jaš tamnijom, a njezina mršava figura još zgrbljenijom i starijom. Samo joj je lice obasjano sjećanjima, izgledalo nepromjenjeno jer se na njem nisu vidjele prohujale godine. Tamno je lice bilo uokvireno kovrčavom i bijelom kosom koja ga je činila još tamnijim, sanjivo osjećajnijim i uzvišenijim, tako da je nalikovalo na dušu koja lebdi u oblaku iskrica.
Vjetar je i dalje zavijao kroz otvore na krovu. Njegovi su se kovitlaci povremeno spuštali do stola i zanjihali plamenom u petrolejki. Jedan takav zapuh umalo da nije ugasio svjetiljku. Gospođica Teresa se trgla iz zamišljenosti i svojim mršavim i poput pergamenta naboranom rukom zaklonila je otvor cilindra svjetiljke. Digao se tanak stup dima, ali odmah se blijedi plamen nalik na stakleni polumjesec povratio i zasjao unutar staklenog cilindra, a stol i dio otrcane i prazne prostorije ponovno su osvanuli u žutom svjetlosnom krugu petrolejke. Smrad petroleja na trenutak se pomiješao s mirisom vruće mandioke i svježih naranči. Gospođica Teresa je malo odmakla svjetiljku. U slabašnom svjetlosnom krugu našao se sada harmonij. Bio je malen i podignutog poklopca. Činilo se kao mu tipke podrhtavaju na svaki titraj plamena svjetiljke. Poslije večere Biskup bi na njemu svirao i sa svojom braćom prosjacima pjevao, dok bi gospođica Teresa u kuhinji prala tanjure i tiho plakala nalazeći se u stanju ushita sličnom milosrđu.

Već na pragu devedesetih, Biskupu je još malo ostalo od zemaljskih dobara: zapuštena kuća (poklon neke tete prigodom njegova svećenićkog ređenja), hrana na kapaljku zbog silnih hipoteka, veliki stol za kojim je večerao zajedno s jedanaest prosjaka, koji su dan provodili pod trijemom Recolete, te oskudno i otrcano posuđe, drvene stolice, nekoliko rasklimanih fotelja, fratarski naslonjač i dva poljska kreveta; jedan njegov, a drugi sestrin. Na golim i od dima tamnim zidovima bjelasali su se pod staklom, u crvotočnim okvirima, kanonske titule Monsinjora, one koje je donio sobom iz Rima. Debeli pečati u žutom vosku sa Papinim oznakama pečatili su te pergamente. Nalikovali su na žablje želuce ili na mala sasušena srca pisani papskim latinskim. Pored jedne pukotine u zidu, kroz koju su za vrijeme vrelih ljetnih popodneva ulazile i izlazile skliske gušterice, bijelasao se također pojas od zaređenja, nakinđuren pravilnim i simetričnim naborima; i on je isto tako bio pod staklom, uokviren crvotočnim okvirom. Prije sedamdeset godina taj su pojas od liturgijske svile opasali paragvajskom seminaristu, još mladiću, dok je klečao na pločicama Svetog Ivana Lateranskog, da bi bio zaređen. Bio je prvi južnoamerički student koji je završio Pio Latino. Njegova pozvanje i inteligencija zadivili su njegove mentore.
- Questo fanciullo sta fatto in legno di Santo... - reče jedan od njih, a da nije mogao ni sanjati iz kakve paklene šume je to paragvajsko drvo dolazilo.
Tadašnji Papa mu je podijelio naslov privatnog komornika.
Vjerovao je da ga je zadržao. Vrata kroz koja je prolazio na izvršenje svog zadatka bila su ogromna i svečana, bila su to vrata bazilike Svetog Petra.
Poslije dvanaest godina odsustva, mladi se svećenik vratio i našao svoj narod sputan i vezan tamnim kožnim trakama, oderanim s vlastita tijela noževima nadglednika i goniča robova, te sabljama vojničkih ili civilnih tiranina. Rođen za strašnih dana Velikog rata, užas je oblikovao jedan dio njegova dječjeg mentalnog sklopa. S unutrašnje strane očiju zauvijek su mu bile urezane te slike. I nikada ih nije mogao shvatiti. Kada je pošao u Rim još uvijek je bio dijete.
Ali na povratku vidio je stvarnost onakvu kakva jest.
Od vatikanskih prostirača do njegove crvene i nasiljem natopljene zemlje, gdje vihori podižu oblake prašine koje imaju okus dima i krvi, prijelaz je bio okrutan i otkrivajući. Tek tada je u svoj svojoj veličini shvatio veličinu drame svoje domovine. I poduzeo se, budući da nije mogao stvari korijenito mijenjati, da barem ublaži njezine rane. Volio je nemoćne i ugnjetene. Osjećao je da su bili njegova jedina braća i da je bio nepovratno vezan uz njih krvnim srodstvom nade. Osim toga, znao je da je samo u nesreći moguća svetost i da je istinski Kristov hram u srcu trpećih. Upravo zbog toga je mrzio bogate i moćne, onako kako to može činiti pravedan i čist čovjek: s neizlječivim milosrđem, što ga nije priječilo da ih osuđuje s nepomirljivom oštrinom.
Nije se ograničio samo da daje vjersku utjehu beznadnicima. Pokušao im je pokazati snagu svoje slabosti i poučiti ih kako da ju upotrijebe.
Osnovao je novine koje su se borile pomoću kršćanskih ideja protiv feudalne gospode, zemljoposjednika, farmera i čelnika koji su se dočepali političke moći. U kratkom roku poremetili su mu sve planove. Neki literarni prepredenjak ga je izazvao na dvoboj. Ponosni župnik je vratio poziv na dvoboj, popraćen riječima na poleđini: “Moja vjera je od života, ne smrti. Ne želim nikoga ubiti. Ne želim da me bilo tko ubije. Upotrijebite svoju “vitešku” hrabrost kod žena, staraca i djece, koji u ovom trenu umiru od gladi na vašim feudima”.
Svi su mu se izrugivali. Počeli su ga prezirno zvati “Paí Kangüé-atä” .
Nisu ga slomili - naprotiv - podvostručili su mu snagu. Ništa ga nije moglo zastrašiti. Pošao je na pašnjake i u radionice, u močvare i pustinje, probijao se kroz široka ušća rijeka i preko plićaka, i dospio je što više do zlokobnih krajeva vodenog pakla, gdje strašne kiše izjedaju živo meso.
Prašina, smrt, žarko sunce i njegova buntovna nada, sve je to doprinijelo njegovu mitu.
Bio je “biskup siromašnih”, to je bila jedina njegova počasna i stvarna biskupija. Nikad nije ni imao druge. On sâm je sustavno odbijao sve mogućnosti kada su mu nudili da prihvati nadbiskupski stolac, koji mu je prema pravu pripadao. Svećenici su potajno drhtali od straha da ga vide na biskupskom stolcu, jer su znali da je neumoljiv prema nemoralu i korupciji. Njegovi prsti nisu puštali misal da bi miješali karte ili domino kocke; niti su njegove usne prelazile s misnog kaleža na vrč s rakijom ili pivom u seoskoj krčmi; njegovo se tijelo nije razgolićivalo radi požude i bluda. Čistoća je bila usječena u njegovo srce poput sjekire. I kako nije mogao stvarati djecu svojom ljudskom krvlju, stvarao ih je svojim znojem i ljubavlju. Svi siromašni su bili njegova djeca.
Zbog toga nije bio samo Pa’í, nego oré Pa’í marangatü .

Poslije jednog trijumfalnog vojnog puča, znajući za njegov ugled među narodom, de facto predsjednik ga je pozvao i s lažnom srdačnošću i prisnošću ga zamolio:
- Monsinjore, potpišite ovo Pastirsko pismo. Moramo duhovno umiriti zemlju-. (Pismo je pokušavalo opravdati crkvenim argumentima masovno protjerivanje koje je “revolucija” izvela na imanjima de facto predsjednika.)
- Umiriti zemlju? - upitao je zajedljivo Biskup - Već se to postiglo mecima. Kada naša zemlja postane ogromno groblje, sve će postati vrlo mirno.
- Pustite šalu, Monsinjore - prijeteći je zarežao predsjednik - i potpišite ovo. Budući da je Kaptol obezglavljen, Vi ste jedini koji to sada može učiniti.
- Nemam nikakvog položaja u Dijecezi. Osim toga...
- Odmah ćemo Vas postaviti na čelo Crkve - prekinuo ga je predsjednik.
- Crkva nije policijska postaja - odgovorio je nepokolebljivo Biskup-. Uostalom, da i jesam na čelu biskupije nikada ne bih potpisao ovaj komad papira.
Predsjednik je pobjesnio i počeo psovati. Rukom, čiji su kratki i debeli prsti bili načičkani prstenjem, žestoko je lupio po predsjedničkom radnom stolu i promucao:
- U kurac, kako su samo postali zahtijevni ti župnici! Ja Vas mogu uništiti, ako nastavite raditi naopako!.
- Vi nećete učiniti ništa što već nije predodredio Bog - reče mirno prelat.
Izišao je iz salona blijed, visok i uspravan, ne osvrćući se i ne spuštajući oči. Nitko mu se nije usudio prepriječiti put. Sunčeva svjetlost se odbijala od sječiva bajuneta predsjednikove garde i padala po višebojnoj župnikovoj iznošenoj i iskrpljenoj mantiji. U jednom trenu čulo se samo škripanje njegovih cipela dok je silazio niz mramorne stube.
Od tada Biskup siromašnih je morao trpjeti neprekidna neprijateljstva službenika vlasti. Vlast je i dalje nastavljala s beskrajnim frakcijskim borbama koje su iscrpljivale život u zemlji.
Za vrijeme jedne narodne pobune u krvi ugušene, Biskupova kuća se pretvorila u tajno skrovište vođâ pobune i, na kraju, je postala tajna bolnica. Biskup i gospođica Teresa dvorili su ranjenike. Dvoje ranjenih im je umrlo. Te noći, na mjesečini, u svom vrtu Biskup je među narančama i bambusima sâm iskopao raku i sahranio ih, nakon što je izmolio molitvu za umrle, klečeći zajedno sa sestrom pored humka svježe zemlje, dok su zalutali metci poput sove hučali među narančinim lišćem.
Kada je završio sukob, general-pobjednik ponovno ga je doveo u predsjedničku palaču, isto onako kako je učinio petnaest godina prije predsjednik de facto. Ovaj put ga je priveo odred policajaca poput kakva obična lupeža. Kad ga je ugledao na pragu svoga ureda, žestoko ga je napao:
- Više se ne možemo pouzdati ni u biskupe. Vi ste morali izvršiti svoju dužnost i prijaviti one prljave izdajnike Domovine.
- Tiranija nije Domovina, gospodine generale - reče Biskup -. Ugnjeteni imaju pravo na pobunu. Ja vršim svoju dužnost svećenika i građanina pomažući im.
- Vi niste ništa drugo nego običan pas s tonzurom! - počeo mu je generalčina razjareno rikati u lice, uzput ga škropeći pljuvačkom.
- Običan subverzivan pas! - istim tonom se drao šef tajne policije, neki mestik sitna rasta, sav napuhan od bijesa poput crvene žabe i sa zadahom lošeg vina na ustima.
I ovaj put su ga pustili da ode. Ali, od tada je prešutno postao kućni zatvorenik, poput nekog suca koji je zamijenio taoca u ćeliji. Budući da je s istom čestitošću htio istovremeno služiti i Bogu i ljudima, moralo se tako završiti. Njegov način je očevidno bio promašen.
- Možda sam pogriješio - priznao je starac nekim seljacima iz njegovog rodnog sela, kada su mu došli čestitati Zlatni pir zaređenja; može biti da sam trebao umjesto ljubavi propovjedati mržnju, i na nasilje odgovoriti nasiljem. I Krist bi sada uzeo pušku. Ali On ima ruke prikovane na križ zbog ljubavi. I zato se ne kajem zbog te griješke. I kažem vam: jednoga dana će se siromašni dići i onda brat neće mrziti brata. I tako će biti zauvijek.
Građanske i crkvene vlasti, u skladu s zajedničkim interesom i strahom, smjestili su ga u izolaciju, ogradili ga zidom. Njegova nazočnost je bio previše sjajan i dosadan bljesak. Njegova iskrpana mantija kao da se rugala prelatima koji su se pred općom bijedom, koja je vladala u gradu i zemlji, kočoperili u raskošnoj odjeći protkanoj crvenim i zlatnožutim brokatom,. Strogo Biskupovo siromaštvo pržilo je ruke onima koji su zloslutno trgovali s vremenskim i vječnim, s tijelom i dušom republike.
Lišili su ga i najmanje službe. Jedina privilegija mu je bilo dopuštenje da u svojoj kući drži Svetu žrtvu.
Međutim, Biskup je i dalje nastavio ugošćivati i pomagati bjegunce i potrebite svih vrsta i iz svih krajeva zemlje. Ugošćivao je rodbinu, prijatelje - štoviše i neprijatelje - čija se zahvalnost, uz rijetke izuzetke, svodila na krađu, ogovaranja i, u najboljem slučaju, na nezahvalnost i zaborav.
Već ostario i napušten od sviju, Biskup i gospođica Tereza morali su prodavati ono što im je još preostalo, kako bi mogli jesti i nahraniti druge. Kada je Biskup prodao svoj veliki i skupocjeni pisaći stol, ona je prodala svoj posljednji siromaški luksuz: ukosnice ukrašene topazom, prsten, ogrlicu nizanih koralja, ogrtač od skupocjene paragvajske čipke. Kada je Biskup prodao svoj krevet od palisandrovine, ona nije više imala ništa za prodaju. Biskupu je samo ostao prenosivi oltar i mali harmonij. S njima se uzdizao beztjelesno i duhovno u visine, poškropljen svetom rosom i okrijepljen molitvom i glazbom; u zoru, uz sestrinu pomoć koja je znala ministrirati; a navečer, u pratnji kora prosjaka koji su danju boravili ispred samostana. Dolazili su svake večeri. Bili su jedini siromašni i vjerni rođaci koji su još preostali tim dvojima staraca. Prošlo je već pet godina kako im dolaze.
Bilo ih je jedanaest i u njih jedanaestoro nakupilo se stoljeća nesretnih sudbina. Sada su čitav dan provodili ispred samostanskih Vrata Dušâ.
- Još samo jedan nedostaje - rekao je jednom Paí Polí, jedan od prosjaka - i bilo bi nas dvanaest, poput Svetih Apostola...
- Možda, Paí Polí – odgovori mu gospođica Tereza gledajući ga sa smiješkom, kao da je već znala tko će u samostanskom trijemu dopuniti taj tajanstveni biblijski broj, koji je sanjao bivši sakristan.
Nakon posljednjih riječi molitve, svi polako ustaju. U treptavom i ružičastom polumraku samostanskog trijema njihova pogrbljena leđa nalik na velike stjenice, polako se odvajaju od zidova. Osjeća se oštar zadah mokraće, duhana te pljesnjive i trule hrane. Kašalj i stenjanje provlači se među njima, dok u podnožju kamena zvonika golubovi uzbuđeno guču i otimaju se za mrvice na tlu. Sjena boja i pljusak zvukova. Sumrak je. Zelenkasti toranj, iz kojega dopiru duboki i šuplji tonovi njegovih starinskih zvona, nadvija se nad prosjacima. Oni osjećaju njegovu težinu i ustaju. Kada se štropot i buka smiri, rešetke se na samostanskim vratima spuštaju. Sakristan ih tjera udarcima suhe palmine grane dok mu razroke oči pilje u njih, onako zgrbljene i žurne.
- Epac, María. Vai'mbora. Vosé..., eh, vosé... - govori Juan Rapai, stari mulat iz Matto-Grossa dok se njiše poput suhog kukuruza na vjetru. Grglja grlo, pljuje po stoti put i polako se diže. Uza nj je njegova gluhonijema žena, Marí Teongüé, uspravlja se ukočena, obamrla; nalikuje na slijepca ili mrtvaca.
Toro Tingüé i Julián Machete, zauvijek iskrcani i napušteni u ovoj luci pod arkadama, popločanoj i bez vode, izgovaraju bezubim ustima kletve protiv neke teglenice iz Gornjeg Paraguaya natovarene čajem mate i koja nikada neće pristati, unatoč opsesijama brodolomaca.
Paí Polí, bivši sakristan ove crkve, udarao se u prsa i izgovarao Credo liturgijskim naglaskom.
Sijedi Pysá-pe-trompo, bivši zvonar, osakaćen padom s istog zvonika prije trideset godina, drhtao je tiho cvileći, onomatopejski i mjesečarski, pokrivši rukama brazgotinu na licu.
- Aú..., aú..., ya’u čočí, kukurikú, taguató. Tupa'ó, galambu...Aní, aní...
Uvijek u ovo vrijeme plače od sreće, ili nesreće, dok mu njegova stara zaručnica, glavno zvono, češka mozak svojim brončanim noktima. Bilo je prekrasno i okrutno, nalikovalo je na vrijeme i bilo je previše visoko, nedostižno u oblacima, u obliku mužara sa četvrtastih ustima okrenutim prema dolje iz kojih je tekao treptav zvuk. Nikada više neće moći stići do njega. Ono što stiže do njega jedva su ostaci milostinje koja preostaje drugom zvonaru, dok je zvonio muklo i zvonko, i za žive i za mrtve.
Angelo, Napolitanac duge sijede brade obojene pljuvačkom ižvakana duhana, ispitivao je kovanice pomoću desni, pohlepan i proždrljiv. Pojeo si je i zube, ili ih je posisao otopljene u pivu.
- Za ime Isusovo..., Gospe..., Sine Božji! - diže se lagano, daščući. Poslije je zapjevao neki pijani refren unjkavim glasom, tražio je daleki morski zaljev poput gutljaja neba kojeg srče operušana ptica.
Petrona Cambuchí, prostitutka, kleči i moli nešto dulje od ostalih oslonjena na vlažni zid, dok se ostali glasovi polako utišavaju kao da o tom kratkom i tajanstvenom trenu ovisi spas njezine duše.
Evaristo Nakurutú, svečanim i luđačkim pokretima iz nosa vadi nevidljive crve koje poslije pažljivo gazi nogama.
Karakú, stari grobar u smostanskom groblju, njuška s jednog na drugi kraj svoj čvornati štap od guayaboa drveta, lagano s njime tuče o zid kao da ga hoće očistiti od zemlje, diže se polagano.
Posljednji koji polako kreće, ako se tako može reći, je Pitogüé, glas mu se izvlači iz razjapljenih usta i nalik je na kričanja kakve zlokobne ptice. Odatle mu je dolazilo i ime i zlokobni izgled. Piogüéov krik je donosio sigurnu smrt, ili nesreću, za onoga tko bi u vrijeme molitve prolazio kroz Vrata dušâ i pri tom čuo njezine krikove.
- Huiii,...huiii,....hululuiii! - zagrakta ovaj put i uspravi se. Kolona prosjaka se zanjiha. Evaristo Nakurutú ga pogleda svojim krmeljavim očima i prestaje izvlačiti crve iz nosnica. Mali trg je bio pust i vjetrovit, samo je šumio kovitlac suhog lišća po ulaštenim kamenim pločama u plavoj sjeni.
Unatoč svojoj ogromnoj glavi, Pitogüé je bio najmanji, ali ne i najmlađi. Nije imao noge. U jednoj od revolucija protivnička granata mu ih je otkinula i sada je na tim batrljcima nosio komade automobilskih guma vezanih žicom i postavljenih pamukom. Udarcima palmine grane sakristan ga tjera od zida. Nesigurno se uspravlja; bolje rečeno pokušava se uspraviti u nesigurnom plesu okljaštrena stabla, na svojim nesigurnim korijenima.
Mulat Juan Rapai, vukući rukom suprugu, poveo je mršavu kolonu iz trijema. Prošli su ispod najmanjeg luka, krećući se prema crkvenom atriju, prešli su preko groblja. Pitogüé ih je pratio hodajući na velikim i ljuskavim rukama. Sakristan ga je pogurivao nekom kukom da brže hoda, kako bi što prije zatvorio predvorje. Poslije je pratio ostale na malom rastojanju po izglačanim crkvenim pločama, potom na kamenim puteljcima travnjaka, uvenulog zbog zapare koja se tuda vukla. Pitogüéovi batrljci šljapkaju iznad kostiju mrtvaca. Iz grobljanske živice bježi posljednje jato vrabaca, dok se noć nježno rađa. Mutno ljubičasto svjetlo, koje se još uvijek vuklo među čempresima i nadgrobnim spomenicima, polako briše prljave sjene bogaca. Posljednja sjena koja je nestala bila je ona Piogúéova, čija se glavurda njihala među križevima i nadgrobnim pločama poput dlakave bundeve.
Pola sata kasnije stigli su Biskupovoj kući.

Te hladne i vjetrovite noći vjetar ih je zadržao dulje nego obično. Ali ne previše. Došli su kao i uvijek u uobičajnom poretku. Na umornim kostima visjele su im prnje. Voda života koja, vjerojatno, nikada i nikomu od njih nije bila bistra, i koja je sada bila gusta poput kaljuže odvodnog kanala, ili barâ punih mrtvih zmija, kvasila je koljena, batrljke ili štake starih prosjaka.
Uđoše su kroz ulazna vrata od kojih su ostali samo stupovi obrasli divljim makovima i jasminima.
- Zdravo Marijo Prečista! - viče uz vjetar promuklim glasom Juan Rapai.
Gospođica Tereza im je otvorila vrata.
- Bezgriješno začela!
Čulo se muklo šuškanje glasova i jecaja onih koji su ulazili, te zlokobni bezusni Pitgüéovi krikovi.
- Maiteí-pa , gospođice Tereza. Kako je Monsinjor? Kako ide?
Juan Rapai nije mogao govoriti, a da ne miješa malo španjolskog, malo guaranía, malo portugalskog.
- Bolestan je. Još leži, brat Juan Božji.
- Zar je bolestan Monsinjor? - ispitivao je Paí Polí sa svojim nezaobilaznim tonom skristana. I zatim je dodao -: Nemojte smetati Monsinjoru; pustite ga neka se odmara...Pssst! - prijetio je svojoj subraći, mičući ruke gore dolje -. Tišina... tiše! Njegovo Gospodstvo spava. Moramo poštovati Monsinjorov san...
María Teongúé je gledala svojim tamnim očima prema mračnoj sobi gdje je spavao Biskup.
- Uđite, braćo - molila je gospođica Tereza. - Jako je hladno, poslužit ću vam večeru.
Prosjaci, mučaljivi poput siročadi, okružuju stol i svatko sjeda na svoje mjesto. Gospođica Tereza pošla je u kuhinju po večeru. Sjedili su nepokretni, svi osim Evarista Nakurutúa, koji nastavlja vaditi nevidljive crve iz nosa, te Angela, Napolitanca, koji se klatio nad svojim tanjurom poput starog jarca, bijel i izgladnio. Smrad prosjaka je ispunjavao polutamnu i olinjalu prostoriju.
Gospođica Tereza se vratila u blagavaonicu sa zdjelom vrućeg paprikaša. Stala je na čelo stola i počela je moliti Benedict. Samo je rekla: - Blagoslovi nam, Gospodine, ovu hranu-. I zatim je nastavila s Padre Nuestro i Salve. Molila je nježnim i čežnjutljivim ganućem, činilo se, umjesto da podijeli milost, kao da je ona ta koja traži milost od tih bijednika.
Nakon što je pomogla Pitogúéu da se uspne i smjesti u stolicu, poslužila ih je kao i uvijek. Tereza nije sjela na svoje mjesto, koje je bilo na desno od čela stola, nego je tamo stajala na nogama, spuštenih očiju i ruku sklopljenih na prsima. Zveckanje žlica i rastezanje bezubih usta bilo je jedino što se čulo neko vrijeme. Iz paprikaša se dizala para i maglila im smežurana lica i na taj način im davala pospani izgled, ili im je para izlazila iz usta poput vidljivog daha nepopravljive gladi.
U jednom trenu se razlegla svirka iz harmonija. Nitko nije opazio da je iz svoje tamne spavaonice stigao stari Biskup, nitko osim, možda, Maríe Teongúé koja je sa svojim mrtvim pogledom neprestano kradomice piljila prema njegovoj zamračenoj sobi.
Na prve zvuke harmonija svi prosjaci, svi - uključujući i gluhe - okrenuli su glave i gledali u Biskupa koji je sjedio pred harmonija. Gospođica Tereza ga je također gledala, dok su joj se oči punile suzama.
U polusjeni se mršava Biskupova figura lagano micala u ritmu nogu kojima je gazio pedale mijeha. Crvena biskupska kapica i pojas na sotani jasno su se isticali prema bijeloj kosi i crnom platnu. Sada nije izgledao ni zgrbljen, ni bolestan, ni star. Biskup je uvijek izgledao takav kada bi sjeo za harmonij i počeo svirati. Posebno danas. Glazba je isticala u sjeni, jedva taknutoj svjetlom petrolejke, njegovu veličanstvenu figuru i davala mu stanovit nematerijalan izgled.
Zvuk harmonija je strujao u svojoj punini, čišćoj i moćnijoj nego ikada, ali u isto vrijeme nježniji i jasniji. Bio je to uvod u Oh Bože, što bliže tebi, najdražu Biskupovu melodiju za korsku pratnju prosjaka koju je obično pjevao na kraju. Na počutku su išle Pange Lingua i Tantum Ergo. Ali sada je neobjašnjivo promijenio redoslijed. I Biskupov glas se čuo. Unio se u glazbu i slatko je vibrirao u njoj, kao mladić. Bio je glas koji je podsjećao na žive stvari, snove i nadu, koje su se na kraju materijalizirale u ekstatičku mirnoću dobrote, razumjevanja i praštanja; žamor krvi, duha koji dolazi iz daleka i nije više mogao umrijeti. Prosjaci su prestali jesti i približili se harmoniju, kao po naredbi nekog tajnstvenog i neodoljivog poziva. I oni koji su imali glas počeli su pjevati s Biskupom.
U sred pjesme, gospođica Tereza se sjetila bratovljevih riječi. Nije točno znala koliko je vremena od tada prošlo, no jasno se sjeća da je rekao:
- Dajte im svu moju odjeću, sestro. Oni će ju posvetiti sa svojim tijelima čišćim od mojega. Samo Vas molim, sestro Tereza, da mi ostavite kapicu i sotanu koju sam donio iz Rima i nju mi obucite poslije smrti...
Gotovo do ponoći biskup je neumorno svirao. Prosjaci su pjevali zajedno s njim.
Poslije se malo pomalo glazba umekšavala i istančavala i na kraju se pretvorila u tišinu. Vjetar je prestao puhati, noć se čudotvorno utišala. Kroz rupu na krovu vidjele su se blistave zvijezde. Nebo je bilo poput modrog oka koje je gledalo kroz rupu na krovu.
Biskup se digao, zagrlio svih jedanaest prosjaka i sestru te bez riječi, svakog
posebno, poljubio je u čelo i uputio se u svoju sobu; visok, mršav, uspravan, nestao je onako tiho kako je i ušao. Tereza ga je gledala kako nestaje u svojoj tamnoj sobi. Ništa nije rekla, no osjećala je da se nešto neumoljivo događalo čitavo vrijeme.
Prosjaci pođoše jedan za drugim. Oni su također postali odmjereni i tajanstveni. Oči Maríe Teongüé sada su se zastrle nečim što je nalikovalo sjeni kakve neiz¬recive misli. Gospođica Tereza ju je odgonetnula bez napora. Petrona Cambuchí, stara bludnica iz Areguá, osjetila se očišćena do srži. Kada je izišla, prostrla se u mraku pred kućna vrata dok joj se kosa rasula po tlu poput hrpice pepela. I najmanji komadić grijeha je bio očišćen u onome suhom plamenu, u onome činu, u onome oproštaju. Bila je po drugi put biće bez mrlje, lagano i nasmijano biće. Digla se i pošla.
Posljednji je izišao Pitogüé. Njegov krik, nalik kriku neke zlokobne ptice, zamukao mu je na usnama. Udaljavao se njišući se na batrljcima. Još nekoliko trenutaka se čula škripa gume po vlažnim pločicama. Nekoliko trenutaka kasnije nestalo je i toga zvuka. Kroz otvorena vrata ulazila je noćna studen, tišina, miris jasmina. Gospođica Tereza ih nije zatvorila.
Uzela je svijetiljku i ušla u bratovljevu sobu. Stari gospodin Biskup je već spavao, ali u Velikom snu. Nije mu dotakla čelo, jer je znala da je ledeno.
Kleknula je pored poljskog kreveta i počela tiho plačući moliti sve dok svjetiljka nije postajala sve blijeđa i blijeđa. Svitalo je.

Gospođica Tereza je na glavu navukla crnu kapuljaču i izišla na ulicu. Morala je nabaviti lijes za brata. Nije mislila na svečani pogreb, na ljubičaste i zlatne pokrove rimskog obreda, na velike i bučne responzorije, govore, svečane osobe, na kočije i konje u blistavoj crnini s bezbrojnim vijencima. Njezin brat je sada trebao daleko manje od toga. Samo je trebao četiri jednostavne daske da bi njegovo tijelo u crnoj zemlji moglo mirno spavati. Njegova duša se već rastopila u svjetlu, u ptičijoj pjesmi, u nebeskom miru Univerzuma kao Božja plamena kap - mislila je ona – i već je bila raspršena u beskonačnom zlatnom ćupu. U njemu je noću svirao harmonij u sred kora prosjaka. Tako je ona uvijek zamišljala smrt svojega brata.
Međutim, četiri obične daske je bilo teško naći. Lutala je amo-tamo, kucala na mnoga vrata, razgovarala s mnogim ljudima, starim znancima, prijateljima, rođacima koje je Biskup podučavao, oblačio, hranio. Samo je dobila nekoliko neodređenih rečenica:- Jadni Monsinjor...! Tko bi rekao da će i njemu doći smrtna ura... toj crkvenoj svetinji!- Većina se jedva udostojila pitati kada će biti sahrana, ili obećati pomoć.
Stigla je i do Kurije. Na vratima biskupske palače dočekao ju je neki mladi i visoki župnik debelih usana, neodređenog izraza lica koji je s naporom pokušavao, a da ne pokaže previše da mu smeta, biti ganut.
- Oh, jako nam je žao, nema sumnje! - rekao joj je pokleknuvši malo, dok je nježnim i bijelim rukama gužvao sotanu. – Ali, iako smo jako siromašni - podvukao je - na naš račun će ići pogrebne svečanosti. Oh, to svakako! Sve će biti prvoklasno. Misa nad izloženim tijelom.Ukrasi..., svijeće... - pokušavao je pokretima ruku uvećati nabrajanja. - Odredit će se sveti govornik za pogrebne svečanosti. Doći će katedralni kor. Ali lijes, nemoguće, gospođice Tereza!... – gotovo joj je doticao uho, kao da ga je stid što to govori, dok je kroz mesnate i dvolične žvale mrsio riječi. - Jedva da imamo za jelo! Razumijete li me?

Samo joj je preostalo jedno mjesto: trijem Recolete, Vrata Dušâ.
Stigla je do tamo iz centra grada pješice. Prosjaci su ju okružili. Nije bilo potrebno da išta kaže. Čim se pojavila, odmah su prema njezinu izgledu shvatili:
- Umro je naš Otac..., sveti Oče... umro je...umro!- razlijegali su se promukli glasovi.
Oklijevala je samo tren prije no što će reći:
- Želim da mi pomognete prodati Biskupov harmonij da bismo mogli kupiti mrtvački sanduk.
- Vi želite prodati njegov harmonij? - skočio je razjaren Juan Rapai.
- To će biti kao da smo ga sahranili u njegovom instrumentu kojeg je toliko volio - jednostavno je objasnila gospođica Tereza. Sada je sve tako jednostavno. Kao život i smrt.
María Teongüé je bez riječi odobravala svojim grčevitim pokretima.
- Jasno - složio se Paí Polí kršeći prste. - Bit će kao da sahranjujemo Njegovo Gospodstvo u harmoniju.
Gospođica Tereza pošla je van iz Trijema, ovaj put u pratnji svih prosjaka.

Pod zrakama podnevnog zubatog sunca pojavio se mali crni harmonij na ramenima prosjaka. Znatiželjni susjedi su promatrali neobičnu povorku, sličnu mravljoj koja se po blještavom suncu mučno kreće, pognuta pod svojim teretom.
Na isti način se kretao crni mrtvački kovčeg nalik na harmonij. Gospođica Tereza je predvodila kolonu. Njezin ogrtač je bio bijel od zemlje. U njezinim staračkim očima nije više bilo suza. Samo veliki mir. Lice joj je sjalo usred toga mira. Nije ga niti tuga mogla poremetiti. Jedva se razlikovala od prosjakâ koji su nosili prazan kovčeg.
Ulica, dvorište, kuća, sve je bilo puno jednostavnog, šutljivog i poniznog puka, puka iz naroda koji se polako i s poštovanjem razmicao onima koji su dolazili.
Nekoliko žena je pomoglo gospođici Terezi da Biskupovo tijelo smjeste u prosti sanduk. Kod prijenosa tijela iz poljskog kreveta u mrtvački sanduk, Biskupu je pala s glave na tlo crvena biskupska kapica. Pitogüé ju je podigao svojim velikim krastavim rukama. Poljubio ju je zatvorenih očiju, te ju dodao Petroni Cambuchí. Ona ju je poljubila na isti način i dodala ju Juanu Rapaiu, i ovaj, poljubivši je na isti način, preda je drugom, a ovaj idućem. Tako je Biskupova kapica putovala od ruke do ruke i doticala su ju mnoga usta, nalikovala je na sjajnu crvenu kacigu boje krvi, na crvenu misao, na duha u obliku purpurna mjehura kojega je očistio jednostavan i dobar puk dobrog Boga sa svojom ljubavlju i vjernošću, puk također stvoren od zemlje i patnje. Nakon toga su ju stavili na bijelu Biskupovu grivu, na glavu mrtvog Biskupa, presvučenu nježnom maglicom.
Svi su ga nosili na sahranu. Zlatno popodne sjalo je nad siromašnim sandukom. Sjene stabala. Visok nebeski svod.
Bosonogi puk je gacao po prašini, polako hodajući uz starog i mrtvog prijatelja koji je izgledao kao da spava.

 

Copyright © Balkanski književni glasnik - BKG, 2006.
Preveo Jusuf A. Hećimović