DINO BUZZATI

Ove godine u listopadu mjesecu navršilo se 100 godina od rođenja jednog od najvećih i najoriginalnijih pisca XX. stoljeća, a posebno talijanskog Novećenta, Dina Buzzatija. Dino Buzzati, ta svestrana umjetnička duša – novinar, prozni i kazališni pisac, pjesnik, slikar, crtač stripova, ilustrator, glazbenik i glazbeni kritičar, strastveni planinar i alpinist, ekologist itd, rođen je 16. listopada 1906. u San Pelegrinu, u blizini Belluna; piščevi roditelji, pripadnici venecijanskog visokog društva, stalno su živjeli u Milanu. Otac, profesor Giulio Cesare Buzzati-Traverso, bio je profesor međunarodnog prava u Pavíji i u Milanu, majka, Alba Mantovani, kao i piščev otac, rođenjem je Venecijanka i potjecala je iz duždevske obitelji Badoer Partecipazio i bila je sestra Dina Mantovania, autora prve monografije o Ippolitu Nievu.
Dino Buzzati, romanopisac i pisac kratkih pripovijesti, pjesnik, slikar i crtač stripova, ilustrator, glazbeni kritičar, novinar... nadasve novinar. Novinarstvo je njegova najveća ljubav i, kao već etabliranom i uspješnom piscu, nije mu nikada palo na pamet da napusti Corriere Della Sera, gdje je proveo više od 40 godina i gdje je prošao sve stupnjeve novinarske struke. Svjetsku slavu je stekao romanom Tatarska pustinja, koji izlazi 1940. godine u izdavačkoj kući Rizzoli.
Dva francuska talijanista s pariškog sveučilišta Sorbone, profesori Yves Panafieu i Yves Frontenac, nezadovoljni recepcijom djela Dina Buzzatija – posebno u njegovoj rodnoj Italiji - osnovali su u Parizu 1977. godine udrugu "L'Association internationale des amis de Dino Buzzati" (Međunarodno društvo prijatelja Dina Buzzatija), sa svrhom da "pridonese boljem poznavanju i studiju ličnosti, te književnog i slikarskog djela Dina Buzzatija. Društvo će poticati i promicati istraživanje o Buzzatijevom književnom, umjetničkom, audiovizualnom ili dramskom djelu... ». Članovi društva su se sastajali svakih nekoliko godina na Velikom sastanku (Il grande convegno) koji se održavaju u različitim europskim gradovima. Društvo je izdavalo časopis na francuskom jeziku Cahiers Dino Buzzati (do sada izišlo devet brojeva). Godine 1994. dolazi do reorganizacije Udruge i preseljenja iste u Feltre, sjevrena Italija, koja postaje svjetska središnjica Udruge, dok izvorna - francuska udruga - »postaje» nacionalno društvo. Društvo se sada zove Assocazione Dino Buzzati i izdaje časopis Studi buzzatini. Pored središnjice u Italiji postoje još nacionalne udruge u Francuskoj, Rumunjskoj i Kongu, koje su članovi središnjice u Feltreu.

DINO BUZZATI
 
Život
(La vita)

Radi čuvene potvrde pođoh u urede U sali s prozorčićima već su se stvorila pet duga, odprilike jednake duljine, reda. Odabrah onaj koji mi se učini najkraćim. Prebrojah ljude ispred sebe, bijaše ih dvadeset i sedam. Potom primjetih da se susjedni red, premda bijaše iste duljine, brže smanjuje: stoga jer ih je bilo samo dvadeset i dvojica, ali su zauzimali više prostora zbog osobne debljine ili prtljage. Nisam se na vrijeme premjestio: u red od dvdeset i dvojice nenadano banuše novih osmorica koji su gotovo istovremeno ušli u dvoranu.
Dvorana je bila mračna, prljava i oronula izgleda, sa starim i oguljenim zidovima. Ali četiri prozorčića (od sveukupnih devet) u dnu dvorane bila su osvjetljena jarkim umjetnim svjetlom, i doista su veličanstveno sjala. U zebnji hoće li stići ili ne, ljudi u repu nisu razgovarali. Svaku toliko - koliko je vremena trebalo - koračić naprijed.
Ispred prozorčićâ nalazila se daska na koju su se odlagali dokumenti ili slične stvari. Prvi na redu, nakon što su stigli na cilj, nalaktili bi se što su šire mogli na dasku, čin nekoga tko je došao u posjed plijena; i lica, maloprije napeta i blijeda zbog muke čekanja, naglo su se mijenjala, možda samo zbog svjetla s prozorčića. Kako su samo bili sretni u tome trenutku. Samo s kakvom su sigurnošću razgovarali sa službenikom. Kako su savijali leđa, a njihove sjene postajale su ogromne i crne, gotovo da su ostalima priječile put.
U međuvremenu, drugi i treći, umjesto da ostanu u redu, razbijali su poredak postavljajući se s jedne i druge strane prvoga, i oni nalakćeni na dasku, ali samo s jednim laktom, i to u sjeni. Tako su unaprijed uživali u skorašnjoj sreći slijedeći nestrpljivo pokrete prvoga ako nepotrebno komplicira postupak, ako postavlja suvišna pitanja, ako na stanovit način pokušava produljiti, sasvim nepotrebno, boravak ispred uredskog prozorčića, onako široko nalakćen i tikajući službeniku.
I oni (drugi i treći) izgledali su različito od onih koji su njima iza leđa morali čekati još neko vrijeme. Sigurni u skorašnji uspjeh, okretali su se i s nadmoćnom dobrodušnošću gledali su dug put koji su prešli, to jest ogroman red nesretnika koji su stigli poslije; a naročito su sa zadovoljstvom mjerkali posljednje, neku vrstu parija, odpadaka od društva koji su tek ušli u natjecanje.
Odjednom, ne zna se kako, među ljudima se proširila vijest, a poslije tolike gužve, da će upravo otvoriti dva nova prozorčića. "Ma kakvi, nemoguće!" bunio se jedan, koji je gotovo stigao do cilja, i ljutio se jer se osjećao gotovo prevaren: nakon tolike muke da on vidi one što su posljednji došli kako se izravnavaju s njime!
Kako je već običaj, razmijenile su se suprostavljeni glasovi. Potom se sve dogodilo u hipu. Čulo se šuškanje s druge strane pregrade i upališe se svjetla iza dva prozorčića do sada u mraku. Iza stakla se nazirala jedna glava i vratašca su se otvorila. U dvorani, dugi redovi ljudi i žena u tren se uskomešaše i u jednom strašnom neredu na desetine ljudi užarenih očiju kao u zvijeri, trkom se stušti da zauzme bolja mjesta.
Ja sam napravio račun. Preda mnom je bilo dvadesetak osoba. Trenutak sam ostao u nedoumici. Potom sam se i ja bacio prema bližem od ona dva prozorčića koji se otvaraju.
Ono kratko oklijevanje je bilo presudno. Kada sam trkom prešao put, već je pravi oblak drugih osoba dotrčao i, užasno galameći, počeli su se svađati oko prvenstva dolaska. Nalikovali su na vojsku. Upravo sam se htio vratiti na bivše mjesto, kada sam ugledao kako se "moj" red popunio. Nastranu to što bi me u takvom polumraku teško prepoznali, svako moje nastojanje da se vratim na bivše mjesto ispalo bi krajnje smiješno.
I postavio sam se u novi red. Ostao sam bez daha kada sam izračunao da se ispred mene nalaze najmanje trideset i pet osoba. I ne samo to: službenik na ovome prozorčiću mora da je novi, s malo iskustva; opremio bi jednu stranku, dok bi na susjednim prozorčićima za to vrijeme opremili dvije ili tri stranke.
Već je bilo kasno. Ono malo svjetla što je dolazilo s nekih visokih i prašnih prozora postajalo je sve slabije. Podižući pogled, opazio sam u velikoj visini da gore dvije žarulje čije je svjetlo bilo toliko slabo da su jedva razbijale tminu.
Kada sam bio gotovo pred prozorčićem, samo su sedmorica bila ispred mene, - koliki su samo sati već prošli? - dogodio se novi zastoj zbog svađe između jedne stranke i službenika. Nakon zamornog razgovora, poslali su ga na drugi prozorčić gdje je morao početi od početka tako što je stao na kraj reda: i to zbog birokratske grješke. Samo službenik na tomu prozorčiću - govorio je službenik - bio je u stanju da riješi slučaj; on nikako, jer je on bio novi na odjelu i pozvali su ga samo da pomogne ubrzati postupak, stoga je on mogao riješiti samo lakše slučajeve. Trebalo je četvrt sata da se nesretnik, kada je vidio da službenik ne popušta, pomiri sa sudbinom i napusti bojno polje.
Nenadano sam se našao pred otvorom. Nisam ni opazio da sam u smrtnoj opasnosti. I ja sam se široko nalaktio na dasku, i ja sam se osjećao osnaženim svjetlom koje mi je tuklo u lice, i ja sam se nasmiješio službeniku. Ali službenik nije nimalo bio raspoložen. "Dajte amo", reče uzimajući mi dokumente iz ruke.
Iza leđa sam čuo glas koji se počeo buniti. "Zar se taj puž više ne miče? Tu je već pola sata!" Ali tek sam stigao! Nisam imao vremena ni da čestito udahnem!
S potvrdom u ruci napustio sam prozorčić. Čudno. Sada kada sam ga dobio, ne znači mi više apsolutno ništa. Prolazeći žurnim korakom pored svoga reda, sa stidom sam vidio slične sebi kako ukipljeni još stoje u redu: zabrinuta lica, napeti od glupave beskorisnosti i samoživosti, pogledi zavisti i mržnje uperenih u me, sva ona bijedna zabrinutost, ona želja, ona slijepa ljubav za same sebe.

Milosrdno djelo
(Opera di misericordia)

Obitelji, koja stanuje iznad nas, već nekoliko godina pušu povoljni vjetrovi. U devet manje četvrt ispred njihovih vrata staje automobil iz kojega izlazi inžinjer Olofer s velikom kožnom torbom u ruci. Gospođa Olofer dva sata kasnije izlazi s kćeri Lidijom, vrlo otmjena dama. Sin Tony dođe tu i tamo, sada za stalno živi u inozemstvu. Jesu li sretni? Gledamo njihova lica, ali ništa se ne može razabrati.
Govori se da je Lidija zaručena za mladog Ernesta Bargnija, onoga iz koncerna Bargni, milijardera. Već početkom lipnja odlaze, za njih je grad previše vreo. U prosincu ista stvar, sunce sada treba tražiti u visokim planinama.
U kući, budući da nismo zli, svi su pomalo zabrinuti. Sreća obitelji Olofer je prijetnja. Što će se dogoditi? Ponekad, susrećući na vratima gospođu (vraća se s kakvog domjenka s prijateljima, lice joj je uzbuđeno, a još uvijek je divna žena, kao nekada) osobno sam ponukan da ju zaustavim."Hrabro, gospođo" htio bih reći "ovdje u zgradi, svi vas volimo, i nastojat ćemo vam pomoći."

Četiri koraka
(Quattro passi)

Krećemo ujutro, jesmo li sve uzeli? Mali izlet, gospođice Lucia, mali bijeg izvan grada, doviđenja. I ništa više. Evo jednog našeg malog sjećanja, ako dopustite. U budućim godinama, oprostite nam na pomalo grubim riječima, ako malo zavirite u ladice i slučajno ga nađete, sjetite se nas. U proljetno praskozorje, kada se vaša kći bude budila zbog novih snova, možda ćemo vam doći u sjećanje, zar ne, gospođo Lucia? Ali ne, nipošto ne. Četiri su koraka, samo četiri od jutra do večeri.


Popustljivac
(Il remissivo)

U pola bijela dana, u ulici Cressida upravo sam čekao križanje s jednim tranvajem kada je iz jedne pokrajne uličice velikom brzinom dojurio neki momak na motorkotaču. Dok sam kočio projurio je ispred mene, gotovo mi dotaknuvši hladnjak, i punom brzinom zabio se u tramvaj. Odbio se i pao na tlo bez svijesti.
Zaustavio sam kola i izišao. Približio sam se maldiću da mu pomognem. Neki čovjek u ogromnoj kožnoj jakni bijesno mi se obrati: "Brzo, idemo s njime u bolnicu". Zajedno smo podigli nesretnika, koji nije davao znakove života, i položili ga na stražnje sjedalo
Jedva sam na vrijeme opazio malu skupinu znatiželjnika koji su stajali pored motorkotača i raspravljali; i vozač tramvaja, nakon što je sišao s kola, nastojao je skupiti usputne svjedoke. Ali, kako se dogodilo nitko nije ništa znao (nije želio imati neugodnosti) ili ništa vidio, što više nitko nije bio raspoložen niti dati svoje ime. Jadnik, pomislio sam, krivnja do njega nije nipošto bila, ipak tko zna što će se sve izleći iz toga. I s olakšanjem sam razmotrio svoju sreću. Sekundu više i punom brzinom bih zahvatio toga maldića; kriv ili prav, bila bi to ružna stvar.
U bolnici, umjesto da mi zahvale, odveli su me u ured Javne sigurnosti.
"Gdje se dogodio gaženje?"
Ja:"Nikakvog gaženja nije bilo. Nitko nije nikoga pogazio. On je udario u tramvaj".
"Koji je bio tramvaj?"
"Pojma nemam."
"Niste zapazili broj?"
"Zašto bih ga ja morao zapamtiti? Što ja imam s time?"
"Hm" promrsi karabinjerski narednik, "pa vi uvijek imate spreman izgovor..." malo je zastao da razmisli. "A... recite mi... to jest, objasnite mi... kako to da ste upravo vi dovezli unesrećenika...?"
"Oh, ta vam je dobra, pa zato što sam se tamo slučajno zatekao..."
U tom trenu uđe jedan agent i dade glavom znak naredniku.
Ja upitah:"Kako je mladiću?"
"Žao mi je zbog vas, gospodine, ali..."
"Je li mrtav?"
"Eh, žao mi je zbog vas..."
Pomalo srdit zbog toga upornog ponavljanja:
"I meni je žao, siromašak, uostalom nisam ga nikada prije vidio."
"Ah, razborito rečeno" reče narednik.
Mladićevo ime saznao sam slijedeći dan iz novina. Bijaše kratka vijest: "Žrtva prometne nesreće u ulici Cressida... bio je sedamnaestogodišnji Marcello Vismarini Giovanijev itd. itd. Čini se da je mladića, koji se vozio na motorkotaču male kubikaže, oborio automobil..."
Prošao je tjedan dana kada mi je u posjet došao jedan odvjetnik. Reče da se zove Robolo i da zastupa Vismarinieve roditelje, siromašne ljude, kako reče, koji su se mnogo žrtvovali da podignu sina jedinca.
Taj mi se odvjetnik učinio poput pravcatog vraga sa starih bakroreza, iskren tip, jasan, pun ljudskog suosjećanja. Reče mi da se vozač tramvaja, stjecajem povoljnih okolnosti, sretno izvukao. S te strane niti u snu nije se mogla izvući odšteta. Tako da jadnima Vismarinievima ne bi dopala niti lira.
Zbog svega toga došao mi je predložiti: što bi me stajalo da priznam kako se mladić, kada je iznenada prošao ispred mene, malo očešao o moj auto, savim malo? Budući da sam ja bio osiguran, tako bi obitelj toga nesretnog mladića mogla što god izvući.
"Kako?" rekoh. "Zar bih morao pristati na to da sam oborio nekoga koga nisam nipošto oborio?"
"Ma što to govorite? Vi? Vi ne morate priznati baš ništa. Krivnja je ma mladiću, nama treba drugo, naime osiguravatelji u ovakvim slučajevima, znate, oni su vrlo darežljivi... Vi ostajete čisti kao voda. Oprostite, ako toliko inzistiram... znate... Znate, čine mi milo ti jadni siromasi, samilost koja... što da vam kažem, eto..."
Kakav velikodušan čovjek, pomislio sam, da su barem drugi odvjetnici takvi.

"A sada vas pitam. Gdje je nestao taj glasoviti tramvaj u koji je, prema optuženom, nesretni Marcello udario? Na kojoj pruzi je vozio? Koji je broj nosio? Tko je bio vozač? Je li se ispario? što nam sada ostaje da mislimo, hi hi hi o tome tremvaju? To pitam vas, predsjedniče, to pitam vas, gospodo sudci, to pitam vas, štovani državni odvjetniče. Ne pitam optuženog. Optuženi, to već znademo, ima uvijek spremnu izpriku."
Optuženi sam, naravno, bio ja. Odvjetnik, onaj koji je zastupao građansku parnicu, bio je onaj isti koji mi je došao u kuću, onaj koji se zvao Robolo.
"I drugu stvar vas pitam" nastavi on. "Kako to da je optuženik u prvo vrijeme, u policijskoj postaji u bolnici, govorio kako nema nikakve odgovornosti glede udesa, a kasnije je potpisao, te dokumente imam, izjavu gdje dopušta da je udario u nesretnog Marcella? To pitam vas, gospodine predsjedniče. Ne pitam optuženika. Optuženik, to možemo vrlo dobro zamisliti, ima već svoj odgovor spreman. Ne bih se nimalo začudio, hi hi hi, da odgovori da je potpisao rečeni dokument dobra srca, pa makar da doda, hi hi hi, da sam ga ja na to nagovorio, sve za to da mladićevi roditelji mogu od osiguranja naplatiti odštetu.
Da se bolje razumijemo, premda pogled nesretne majke u crnini, njezino lice usahlo od tuge i isplahnuto od vrelih suza (svi pogledi se u jedan tren okrenuše prema jednoj ženi u crnini, koja je sjedila u prvome redu i koja je odmah briznula u plač pokrivši si oči rubcem; mukli žagor se pronio sudskom salom), premda ovaj okrutan izgled para ljudsko srce, nemam namjeru biti okrutan prema optuženiku kojemu, dopušteno je predpostaviti, nazočnost ove ožalošćene majke jamačno će pojačati još okrutnije, hi hi hi, i oštrije grižnje savjesti... Ja ne istražujem zašto je optuženi zadržao, kako je dopušteno predpostaviti, onu prebrzu vožnju, jer bi inače bio u stanju da na vrijeme zakoči. Ja ne pitam na kakav se sastanak ili na koje mjesto za razonodu ili susret, hi hi hi, se optuženi tako žurio. Ja ne inzistiram na podvlačenju nepravedne sudbine zbog čije možebitne, ponavljam možebitne, želje za užitkom i zadovoljstvom sa strane optuženog dovela do tragičnog kraja jednog uzornog, dobrog, razboritog mladića koji je bio potpora svojima roditeljima i koji se razdragan upravo vraćao s posla, da što prije zagrli svoju mamu... a koju više nikada ne će moći zagrliti (novi jecaji žene u crnom, još veći žamor u sali). Ja ne podmećem, kao što bi možda netko bio izazvan da podmeće, da se radi tipičnoj epizodi antipatije, pizme, recimo radije mržnje autoimobilistâ prema bijednim dvokolicama s motorom, mržnje koja i da ne daje mjesta pravničkoj figuri hotimična ubojstva, još uvijek radi u podsvijesti slabeći itd. itd."
Pouka: osuda na deset mjeseci zatvora i sedam milijuna lira za odštetu: sve to da nikada ne bude kadar reći ne.


Studentica
(La studentessa)

Liječnik, doktor Tullio Rabeschi, dok je izlazio iz auta ispred kuće jednog pacijenta, zakasnio je da zapazi jednu prekrasnu djevojku koja se upravo približavala. Mjesecima mu se nije događalo da vidi jedan sličan cvijet. To lice, koje je još uvijek imalo čiste tragove djetinjstva, već je sjalo stanovitim tajanstvenim očekivanjima, nejasno ga je na nešto podsjećalo. "Ipak ju nikada prije nisam vidio" reče sâm sebi. U tomu trenutku djevojka, prolazeći mimo njega, pozdravi ga prijateljskim osmjehom. "Sofija!" odgovori on, napokon prepoznavši kćer svoga starog prijatelja Stazia, koja mu je još do jučer izgledala djevojčica. I pocrveni zbog nekog nejasnog nemira. Djevojka, tko zna kako, i ona se zacrvenjela. "Ma znaš" reče joj "da te nisam prepoznao? Pretvorila si se u pravu gospođicu: A škola? U koji razred ideš ove godine?" "U drugi gimnazije." "Pobogu. Guraš li?" upita Rabeschi sjećajući se prijateljeva prigovora zbog svoje ograničene i lijene kćeri koja nije imala nikakvu volju za učenjem. "Oh, da" odgovori ona uzbuđeno "Ove mi godine ide mnogo bolje." "Jesi li konačno počela studirati?" (U međuvremenu mu se u glavi stvorio jedan čudan košmar misli: kakva dojmljiva promjena, biće za kojim se gubi glava, da imam dvadeset i pet godina manje, ah da, još dijete, ali ta nježna i istovremeno drska usta, taj gladak i pun vrat. A ostalo? Sve ono što se moglo naslutiti ispod lagane odjeće, gotovo je oduzimalo dah!) "Oh, ne" reče Sofija. "Ne baš. Studij ove godine ne, ove godine učim manje nego obično. Ipak..." "Jamačno imaš vrlo popustljive profesore." "Ne, ne, profesori su uvije isti." "A kako to tumačiš?" « Ne znam. Jamačno da ove godine imam sreće..." "U svim predmetima?" "Osim matematike." Kladim se" Rabeschi reče s nekim melankoličkim osmjehom, "kladim se da iz matematike imaš profesoricu." "Da, profesoricu" i nasmija se. "Doista, kako ste to pogodili?"


Zakašnjela trka
(Carriera tardiva)

Imao je već pedeset godina kada je primjetio da ga netko slijedi. Sa stanovitim osjećajem nelagode, ubrzao je korak. I onaj iza. Hodao je i hodao, prošao brojne zemlje i kontinente, oceane, išao je gore i dolje preko strašnih planina. Svako toliko se okretao i uvijek mu se činilo da vidi nepoznatoga kako ga slijedi.
Sada je već u dubokim godinama, ali i dalje hoda, ljudi ga gledaju začuđeno. Uvijek u bijegu, činio je poduhvate dostojne luđacima, stvari koje mladac od dvadeset godina ne bi bio u stanju učiniti. Odlazio je, dolazio, potom ponovno odlazio.
Još i sada je na putu. Svaku toliko se osvrne, pogleda i odmah nastavi put. Da se zaustavi, da se odmori, da prestane hodati samo sat vremena, bio bi izgubljen.

Pseća tajna
(Enigma canino)

Kada mene, psa, vode u šetnju, ispred one palače s kipovima, ostakljenim vratima, tornjevima i kupolama, koja je smještena na obližnjem trgu, često vidim neku vrstu prekrasnog motornog vozila crne boje, punog uresa, kako stoji ispred ulaznih vrata. Uokolo stoji stanovit broj ljudi. I odjednom kroz ulazna vrata četiri čovjeka izlaze i na ramenima nose dug kovčeg bez ikakvog natpisa. I taj kovčeg je prekrasan, bogato ukrašen. Ljudi ga gledaju dok ga četiri čovjeka vrlo oprezno tovare na prekrasan kamion. Tko zna što je unutra? Pozornost okupljenih ljudi, raskoš opreme, svečanost čitave predstave navodi na pomisao da sanduk sadrži nešto izvanredno dobro, skupocjenu i ukusnu hranu, uglavnom nešto za jelo, jer bi inače bila nebjašnjiva tolika cifranja. Dok tajanstveni kovčeg stavljaju na kola, često sam primijetio da nazočni, posebno žene, počinju jecati. I to, isto tako, navodi na pomisao da se radi o skupocjenoj hrani. Videći kako ga odvoze, najveći sladokusci zbog toga su toliko žalosni da ne uspjevaju zadržati suze.
Evo zaključaka do kojih bi mogao navesti jednostavan i zdrav razum : ljudi su tako neobični tipovi. Hajde ti onda pogodi što oni zatvaraju u te raskošne kovčege, i zašto onda dopuštaju da im te kovčege samo tako dignu ispod nosa i odnesu, a da niti pokušavaju pružiti i najmanji otpor. Plaču kao telad, ali niti prstom da maknu kako bi spriječili odlazak. Kako su ljudi čudni.

Jao si ga ako...
(Guai se...)

Kakav smijeh kada se sazna da je žrtva automobilske prometne nesreće (previše pogibeljno pretjecanje) bila vrlo bogata osoba, da je imala ženu i djecu. Meni je žao onih koji umru bez bilo koje vrste nasljednika. Strašno je kada se nema nikoga tko će se razveseliti našoj smrti, nego postoje samo ljudi koji plaču.

Prokleti papiri
(Maledette carte)

Odvojite se od površine zemlje i pokušajte pogledati dolje. Začudit ćete se. Što čine ljudi ? Rade. A kako rade ? Zabijaju lopatu u zemlju, udaraju željezo čekićem, pokreću tkalački stan, vrte strug? Samo jedan dio. Ostali, veliko mnoštvo kojih je iz dana u dan sve više, sjede i prevrću papire. I upravo najmoćniji, najpoštovaniji, oni koji zarađuju više, od jutra pa do večeri, zatim i navečer do duboko u noć, barataju s papirima: evo njihovog najbolje plaćenog posla. Izgleda gotovo nevjerojatno, ali ne rade drugo. Pišu, čitaju, pregledavaju, bilježe, crtaju, prepisuju, kopiraju, ispravljaju, registriraju, računaju, sve na listove papira. I iz listova izlaze najvažnije i najznačajnije stvari čovječanstva. Dvorci, medicinske skrbi, glazbe, automobili, ceste, filozofija, atomska bomba, nadzvučni avioni, sve izlazi iz papira.
Čovjek uzme list bijelog papira, ispuni ga brojnim znakovima. Toliko je dosta. U zamjenu za taj smiješan napor daju mu milijune, proglašavaju ga genijem, plješću mu, podijeljuju mu titulu sir, i žene se zaljubljuju u njega. Od papira su izgrađene Nacije, socijalni poredak, sâm mir. Ne bi li svijet bez ustavâ, zakonikâ, ugovora bio tek krvavi kaos? Od papira su najzločestije i najstrašnije stvari : anonimna pisma, osude na smrt, smrtovnice. Od papira su najpoželjnije stvari, zbog kojih ljudi gube san i žrtvuju život: novčanice, čekovi, vrijednosni papiri, fotografije u novinama. Pred snagom papira popuštaju savjesti, vrlina diže bijelu zastavu. A ipak se hoće govoriti o svijetu strojeva ? Ipak se strašimo da čovjek može postati rob strojeva ? Jadni strojevi, koji ne bi ni mrava zgazili.
Papir, da papir, izaziva strah. Gledajući ga, a da se ne zna, reklo bi se da je puki simbol nevinosti, tako bijel, loman i lagan. A ipak je đavolska snaga. Bez buke, ništa više do li laganog šuštanja, zagospodario je svijetom, sveo nas na roblje. Pomislite malo da odjednom nestane s lica zemlje ? Na što bi se sveo svatko od nas ? Ne bismo imali niti ime.
No nije mu dovoljno. Paklena životnost dnevno mu se umnaža. Širi se, uvlači se u svaku kuću, u svaku sobu, u svaki komad pokućstva, u svaki džep, nagomilava se u arhivima i knjižnicama u sve većim i strašnijim količinama, napuhuje se, prelijeva se, nadima se, razlijeva se i raste, raste.
Knjige, knjige, knjige. A potom ulaznice, omotnice, pisma, svežnjevi, reklamni letci, oglasi, pozivnice, novine, stripovi, bilteni, računi, prospekti, fascikli, zabilješke, kalendari, spisi, ceduljice, notesi, priručnici, karneti, fakture, porezni kartoni, pozivi, bilježnice, džepni notesi, listići, dossiers, dnevnici, zahtijevi za pomoć, propusnice, razglednice, podsjetnici, obavijesti o smrti, likvidacijama, koncertima i predavanjima, okružnice, brzojavi, i svatko, velik ili mali, nosi sobom problem, potrebu izbora i odluke, jednu, bez obzira koliko bila mala, muku, ali iz tih najsićušnijih muka moraju izići deset, sto, tisuću, i skupljene zajedno tvore ogromnu gomilu koja drobi čovjeka i proždire ga. Kao kiša igala, kao bombardiraje kozmičkih zraka i svi uzeti jedan po jedan ne bi izazvali neugodu jednom mravu, ipak, skupljeni zajedno u snopove uništavaju život.
Dovode me do smijeha liječnici kada govore o infarktu kao da je bolest kao i druge. Je li se ikada vidjelo da od infarkta miokarda umiru, recimo, jedan lovokradica, pustinjak, kamenorezac ili čovjek koji živi daleko od tih prokletih papira ? Nikada. Infarkt se zove bič civiliziranog čovječanstva, međutim točnija bi bila definicija da je to zlo papira. Gdje se umorni i istrošeni zalisci na kraju začepe priječeći protok krvi ? Pred zakrčenim stolovima poslovnih ljudi (novi bijesan telefonski zvon koji strašno zagriza u mali mozak) ; u dvoranama gdje administrativni savjet razgovara o hitnim mjerama i koščatim prstima, podbodeni strahom od prijeteće katastrofe, gužvaju završne račune ; u uredima zujanje traka telefaksa čekića po tankim živcima i ispisuju kolone brojeva ; u predsobljima neodgodive obveza i neurovegetativne distonije nasrću na vremešne očeve obitelji. Na sceni su uvijek papiri, zloglasni papiri, kada se razori čovjekovo srce.
Sada je pola ti ujutro, jedva sam se odvojio od radne sobe gdje sam nastojao razmrsiti nerješene papire nagomilane u visokim stogovima. Svake večere je tako, ali koliko se ja trudio, neizlječivo sam uvijek u zaostatku. Ne samo. Mogao bih se zakleti dok sam ja ovdje u spavaćoj sobi, da tamo, u mraku, izviru mnogi novi papiri, možda ispadaju iz samog zraka. I sutra ujutro ću ih naći šćućurene u uglovima, između jedne i druge knjige, ili kako su se tajanstveno uvukli ladice. Može biti da točno u ovom trenu...
Idem pogledati. Ne mogu izdržati. Palim svjetlo. Sve, sve je u mojoj radnoj sobi na mjestu, sve kako sam malo prije ostavio. Sve ? Pogledaj, pogledaj dobro.
Znao sam. Na rubu pisaćeg stola, gotovo da je ispala iz svežnja pošte, zapazio sam malu bijelu omotnicu. Četvrt sata ranije, u to sam siguran, nije je bilo tu. Tko ju je donio ? Kakav novi zlokoban nemir sadržava ? Ili mi nekim izvanrednim i nevjerojatnim slučajem nosi dobre vijesti, na primjer odluku o dodijeli ordena Legije časti do kojeg mi je, priznajem, mnogo stalo ?
Ne. Spali ju, uništi ju, jer je tako očevidno da je to lukavstvo Velikog Neprijatelja. Ako otvoriš tu omotnicu, odmah će druga omotnica iskočiti ispod pepeljare, potom jedna treća, četvrta, peta, sve tajanstvenije i tajanstvenije. U zoru ćeš se naći zapetljan u nerazmrsivom klupku. Prva zraka sunca će obasjati jedan zbijen koničan humak visok tri metra, sastavljen od papira, papiri na papirima, pa opet papiri, sve jedan na drugomu, papiri tiskani ili rukom pisani, papiri hrapavi i glatki, papiri stari ili novi, papiri i papiri. A ti, ti ćeš pod tim humkom ležati mrtav.

Pokojni
(Obiit)

Stvari su ovakve. Netko umre i na pogrebu rođaci i prijatelji plaču, i lica su im tužna, skrušena i izobličena, sve vodi na pomisao da zbog boli više nikada ne će znati živjeti kao prije.
Ipak, prođe tjedan dana, dva tjedna i nađete ih kako sjede u restoranu, smiju se i pohlepno jedu. Točno kao prije smrti onoga bližnjega.
Stoga mogu biti dva slučaja :
Ili naklonosti, i najdublji, i najiskreniji osjećaji, traju šest-sedam dana. I onda ih je beskorisno uzimati ozbiljno.
Ili, pak, pred smrću je sve hipokrizija, makar u najboljoj vjeri, što je najgore. I onda ostaje tek... (brzo smo sporazumni).

Šala
(Scherzo)


Jedne noći, nakon što sam zašao za ugao i našao se u jednoj pustoj i punog blata ulici, brzim korakom sam grabio prema kući. Tada sam za leđima čuo kako mi se netko trčeći približava. Zašto trči u ovo doba ? pomislih. Da me ne progoni ? Budući da je već bio nekoliko metara iza mene, okrenuh se. I tada je počeo, sav zadihan, hodati korakom, i nasmijao mi se. Bijaše mladac od oko trideset godina. « Oprostite ! reče mi. « Jesam li vam stvorio kakvu nelagodu? ». « Nelagodu? » zbunjeno promucah, i nastavih put.
Pomislio sam da će neznanac nastaviti trčati i preći me. Međutim, ostao je na mjestu sve dok se nisam udaljio stotinjak metara. I tada se ponovno dao u trk i čuo sam ga iza leđa kako mi se približava. Nisam mogao izdržati, kada sam ga osjetio da je u blizini, ponovno se okrenuh zaustavivši se. « Oh, ispričavam se mnogo » reče on zaustavljajući se naglo, da se ne sudari samnom. « Jesam li vas prestrašio ? Oprostite mi. » « Možete zamisliti » rekoh, smiren njegovim tako uljuđenim glasom. U taj tren, promotrivši ga, opazio sam da to nije bio isti čovjek, nego drugi čovjek, nešto mlađi, siromašno odjeven.
Treći put, jer se naravno događaj ponovio, uspio sam se svladati i nisam se okrenuo. Trčeći koraci su mi se uskoro čuli za leđima, s neizrecivim olakšanjem čuo sam da me prolazi.
« Nema straha ovaj put, zar ne ? » reče čovjek otvoreno podrugljiv, zaustavivši se tri-četiri metra od mene. « Izdržali ste ? » a ja : »Imate li namjeru nastaviti još dugo? Vjerujete li da ste duhoviti ? ». U međuvremenu sam u slabom odsjaju ulične svjetiljke otkrio da je to bio jedan drugi čovjek, različit od prvoga i od drugoga. « Ali vi »... upitah. « Vi niste onaj od prije ? ».
On odgovori : »Može biti. Važno je da ste vi imali utisak da ste progonjeni. Naša osobnost vrijedi tako malo, pojedinac zaslužuje drugo. Žao mi je da nisam trčao dobro. Da sam trčao dobro vi biste se uplašili. A inače ne ».
Odmjerio sam ga pogledima. Nije bio ništa posebno, kao snaga. « Sve ovo je kretenizam » rekoh ljutito. « Jedna idiotska šala, eto što je. »
« Šala ? » reče on iskreno zadivljen « šala ? Znači... znači, još niste shvatili ? ».

Zanimljiv slučaj
(Un caso interessante)

Djevojka reče : »Meni se sviđa život, znate li ? ».
« Kako ? Kako ste rekli ? ».
« Život mi se sviđa, rekla sam. »
« A, tako ? Objasnite mi, objasnite mi dobro. »
« Sviđa mi se, evo, i otići odavde bilo bi mi strašno žao. »
« Gospođice, objasnite nam, to je strašno zanimljivo... Hajte, vi, vi tamo, dođite i vi čuti, ova gospođica ovdje kaže da joj se život sviđa ! ».

Noćni susret
(Incontro notturno)


Giorgio Duhamel je u kasni sat izlazio s dva prijatelja iz jednog noćnog zabavišta. Bijaše prekrasna vlažna, ledena i maglovita noć, sa svojim uličnim svjetlima punim zle kobi. Na pustoj ulici nalazio se neki izgubljeni tip stare skitnice, teturao je i bio je potpuno sam. Giorgio je bio mlad, otmjen i raspoložen za šalu.
« Ej, djedice, njišemo se, a ? Koliko ? »
Drugi je potmulo cvilio.
« Koliko litrica, kažem ? ».
Tip je polako podigao izobličeno lice i pogledao ga. Svjetlo ulične svjetiljke osvijetlilo ga je na posebno dramatičan način.
Giorgio je osjetio nešto, ne bi znao reći što.
« Kako se zoveš ti, ruševino, razvalino noćna ? »
Zašto ga je to pitao ? Tko mu je to došapnuo ?
Drugi je pognuo glavu, tako da mu je sjena otrcanog šešira pokrivala lice. Reče : « Giorgio ».
« Gle, krasno. Moje ime ! » I čak se nasmija.
Tip je šutio, nepokretan.
« Reci » na to će Duhamel « i prezime. »
« Prezime ? » reče drugi, sitničavo dvosmislen, kao da nije razumio.
« Tvoje prezime, kažem. »
Skitnica je duboko uzdahnuo.
« Prezime ? » ponovio sam. Dugo je razmišljao : »Vi, gospodine, vi baš hoćete znati moje prezime ? ».
« Hajde, huljo, reci ! »
Tišina. Potom je starac počeo sricati.
« Du,,, Du... Duha... Duha... »
Polako je dizao lice, svjetlo je odavalo njegove strašne crte.
« Duha... Duha... Duham... »
Giorgio je uzmicao, više se nije smijao.
« Duham... Duha...m Duham... »
Giorgio je napokon shvatio. Taj strašan tip !
On sâm, za pola sata.

Nezadovoljne majke
(le madri incontentabili)

Otvoriše se vrata, korak je odjeknuo u hodniku. Iz kuhinje majčin glas : « Stefano, jesi li ti ? ». « Da, mama, ja sam. » « I onda ? » « I onda, što ? » «Jesi li dobio tu blaženu povišicu ? » « Jesam, dobio sam. » « Koliko ? » (On je u sobi upravo mijenjao cipele vlažne od kiše.) « Koliko, što ? » « Kolika je povišica, kažem. » « Tri tisuće i petsto. » « Tri tisuće i pet ? » « Da. » « I jesi li zadovoljan ? » «Ha, jednom riječju... »
Tišina. Potom isti majčin glas, jači : »Oh, Stefano, za toliko posla, tri tisuće i petsto ! Kladim se da su drugi dobili više. Reci mi, znaš li koliko su dobili drugi ?. « Ne, ne znam ništa, nitko u poduzeću ne govori o tim stvarima. » « Kako da ne, ti si sigurno onaj koji je dobio najmanje, jamačno, ti se više grbiš od ostalih, ti si marljiv, i svi naravno od toga imaju koristi ; nema nikoga u poduzeću, niti među starima, tko vrijedi kao ti, ali ti se ne znaš izboriti, ti si kao pile u kučinama i tako ti drugi uvijek natrljaju nos. Evo što znači uvijek pognuti glavu. Netko drugi na tvom mjestu danas bi bio barem poslovođa !... »

« Jefe ! » pozva majka iz svoje sobe. « Dolazim » odgovori Jef Lanna, čuveni gangster, zvani Bowel zbog svoje stare osobitosti da sredi protivnike s jednim ubodom noža u trbuh. Nakon dugog razgovora ispratio je do vrata tri druga. « Reci mi, Jefe » upita ga žena dok je pozorno kroz jedan otvor na zavjesi gledala na ulicu. « Čiji je onaj raskošni auto u kojemu je sada otišao Costello ? Je li to onaj tvoj od prošle godine ? »
« Kakvo to pamćenje imaš ! Čestitam. Kako si ga prepoznala ? » « Ti si mu ga poklonio ? » « Ma ne, nisam mu ga poklonio. » « Onda si mu ga prodao ? » « Ha, uostalom nešto takvo... » « Eto, imam ja pravo, ti si mu ga baš poklonio ! » « Pa ako i jesam ? » « Ako jesi, to znači da si imbecil kao i obično ! Nisi li ti vođa ? Ti si taj koji ima ideje, ti si taj koji se izlaže pogiblji za sve. Bez tebe bi ti nesretnici morali ići okolo i prodavati svijeće i kikiriki. U međuvremenu ti žive na grbači !... Beskorisno je govoriti, ti si uvijek bio previše dobar, dovoljno je da netko dođe k tebi i zacvili, tebe odmah dirne... Ti sâm bi ih sve mogao potjerati !... Oni su krvopije, paraziti, gulikože, eto što su. A ti si veliko dijete, ti si bezazlen, budala, dopusti da ti to kaže tvoja mama ! »

I evo Sesostrijeve majke (pođimo u vrijeme) koja ga čeka na ulazu u dvorac, na povratku iz rata. Sviraju fanfare. Dva reda naroda stajali su i pjevali himne pobjedničkom faraonu.
« Da, ne može se poreći, to je bio sve u svemu veliki trijumf » kaže stara kraljica « no priznajem da sam očekivala malo više, nakon svega onoga što si učinio. Ne znam... Što je danas svjetina ? » « Zašto ? Zar nešto ne ide kako treba ? » « Ne znam... ljudi su mi izgledali pomalo hladni... Viču, mašu rukama, no reklo bi se da to rade nasilu, ja bih željela vidjeti da budu više oduševljeni. » « Ah » odvrati Sesostri « treba uzeti u obzir i vrućinu ! Gledaj, danas je Teba poput peći... » « A zarobljenici? » pita još mama. « Koliko si zatvorenika žrtvovao Amonu, svojemu nebeskom ocu ? » « Dvjesto sam ih dao ubiti. » « Dvjesto ? A znaš li ti koliko ih je žrtvovao Seti kada se vraćao iz rata ? A nisu to nipošto bili ratovi kao ovi danas, prije da su bile čarke, upadi dostojni pljačkaša... dobro, ali znaj da je jednom Seti raskomadao pet tisuća muškaraca i žena, sve odjednom... » « Ali, meni se činilo da dvjesto... » « Činilo ti se, činilo ti se !... Istina je u tomu što si ti smiješno skroman... Ti si faraon, ti si božanstvo, sjeti se toga... Ti imaš dužnost da budeš na svomu mjestu, ne smiješ dopustiti da tvoj ugled ode u vjetar... Tko zna kakvu bi si važnost dao netko drugi na tvom mjestu... Krv dvjesto zarobljenika, uf ! (vrti glavom). Nema koristi, uvijek sam ti govorila da se ne znaš dovoljno isticati, moj sine ! »

Ali, zašto ne mijenjate?
(Ma perché non cambia?)

Često mi kažu : »Zašto vi pišete uvijek iste potresne i tjeskobne stvari ? Zašto ne pokušate promijeniti ? Postoji toliko lijepih i radostnih stvari na ovomu svijetu. Zašto ne pripovijedate nešto veselo ? Svakako da se ne može poreći da nemate stanovitu maštu. Nu, gledajte, na koncu se dobije dojam da vi uvijek pišete iste stvari ».
Na što ja, naravno, slažući se, šutim. Može li jedan pisac odbiti kritike te vrste ? U svojoj duši želio bih, ipak, odgovoriti : svi pisci i umjetnici u svojemu životu, bez obzira koliko dug bio, kažu svatko za sebe jednu jedinu stvar ! Netko dubokim, netko jedva čujnim dahom, ali svi su uvijek jednaki sami sebi. Iz nevolje. Inače ne bi bili iskreni. Stil, uostalom, po kojemu se razlikuje osobnost jednog pisca, ne obuhvaća li možda stanovitu jednoobraznost ili, još bolje, jednoznačnost ? I zašto se ti apsurdni zahtjevi postavljaju nama, koji pišemo ? Postoje vrlo slavni slikari koji kroz čitavo svoje postojanje ne čine drugo nego slikaju isti krajobraz, istu mrtvu prirodu, iste likove. I nitko slikarima ne nalazi nikakvu primjedbu. Zašto ta razlika ? (Već je u prošlosti Paolo Monelli, ako nisam pogriješio, učinio analogan prosvjed.)


Skriveni smisao
(Il senso recondito)

Razumije se, u ovoj crtici postoji simbol, tajanstveno značenje, dvostruki smisao, kako hoćete. Nemam nikakve zapreke da to priznam. Upravo me je jučer na ulici zaustavio starješina samostana Santa Hermendada i prikrivajući šalu upitao: »Kada će izaići jedna od vaših pričica ? ». Jer su mu prve koje sam napisao ostale u glavi ; nipošto ih nije uspio shvatiti, upravo zbog toga, dapače ; dugim mozganjem nad njima zamislio si je da u njima postoje moguće zavjere ; a bile su tek moralne basnice, s bezazlenim alegorijama.
Ipak moram priznati da sam u njih stavio poneku zajedljiviju rečenicu. Ispod bezazlene alegorije zna proviriti neka vrsta mudre misli, promišljanja, etičkog zakona, kako sam upravo rekao ; ali ispod mudre misli, načela, zovite to kako vam drago, postoji jedno čisto, finije značenje, nedostupno mnogima, koje može ispasti mučno onomu tko nije naviknut.
Dotle, naravno, starješina Sante Hermedade nije dospio. No on, ipak, nagonski njuši da tu mora biti zamka. Čita i prečitava, i nije se uvjerio, kao onaj tko u grmu njuši medvjeda u zasjedi, ali ga ne uspijeva vidjeti i vrti se uokolo odmičući rukama vanjsko granje da bi zavirio u unutrašnjost grma. No ne opaža ništa i počinje vjerovati da je životinja pobjegla, ali neprestano ima osjećaj da se tu šćućurila, među grmljem, dva-tri metra od njega. Tako taj zlobni plemeniti čovjek.
« Pričice » ih naziva, i pitao me kada ću napisati jednu novu. Evo je ovdje, u vašoj službi, Visočanstvo. Ne bi se reklo da sam ju izmislio za Vaš odmor. Jer ovdje, u tih nekoliko redova pokrivenih tankom koprenom, ima dosta otrova da Vas ispuni. Dovoljno je malo, uvjeravam ga, da se prepozna skriveni smisao. Ovaj put nisam rabio složena pretvaranja, lažne podatke, krive usporedbe. Ako Vam pođe za rukom, zbog bijesa jetra će Vam se smotati kao zastavica.
Ali beskorisno je, ne ćete uspjeti, plemenito Visočanstvo, ni Vi ni bilo tko od vaših mudrih pomoćnika. Poput ludih žohara čitav dan jurit ćete gore-dolje po ovim stranicama tražeći tajni ulaz koji će vam doustiti ulazak. No nećete uspjeti, vi pseći sinovi. Poslije toliko godina uobičajna laž vam je otupila um i sada, samo vi mozgajte godinama, neće vam poći za rukom da ga dohvatite, darić koji sam pripravio za vas, cadeau zahvaljujući kojem uživam vidjevši vas da blijedite od bijesa a još uvijek me morate s poštovanjem pozdravljati, i smijati se, i šaliti se, i makar me pitati : Kada, predragi, će izići nova od vaših pričica ? ».


Spas
(La salvezza)

Piši, molim te. Samo dva retka, barem, i ako je duša snuždena i živci ti više ne mogu izdržati. Piši svaki dan. Stisnutih zuba, makar besmislene kretenarije, ali piši. Pisanje je jedna od najsmiješnijih i najpatetičnijih naših opsjena, obmana. Vjerujemo da činimo važnu stvar kada crtamo izvijene crne crte na bijelom papiru. Kako god da je to tvoj zanat, ti ga nisi izabrao, nego ti ga je kob nanijela, i samo to su vrata kroz koja možeš naći mogući spas. Piši, piši. Na kraju, među tonama papira koje se odbace, jedan redak se može spasiti. (Možda.)

Ništa nije konačno
(Non e mai finita)

Na ovomu svijetu ništa nije konačno, reče gospođa Amelia Briz. Poslušajte jedan tren. Ja sam Sicilijanka, rođena u jednom selu smještenom na strmoj litici, pri vrhu jedne planine. Odozgor se vidi more i krajobraz je bio poput raja, nu što se tiče ostalog, zaostajalo se dva stoljeća. Ime ?... pustite me! Moji sumještani su ljudi tako sumnjičavi... a i možda je bolje da prijeđemo preko toga. Nazvat ću ga, recimo, Castellizzo.
Dobro. Iz sobe u kojoj sam rođena izdaleka vidio se jedan grad, protegnut uzduž morske obale. Noću je sve blistalo od svjetla. I svjetionici. I parobrodi. I vlakovi osvjetljenih prozora. Trapani, kažete vi? Pa dobro, uzmimo da je Trapani. Nakon zalazka sunca, oslonjena na podboj promatrala sam čeznutljivo ona svjetla. Dolje je bio život, svijet, san!
Kada sam napunila dvanaest godina, toliko sam bila uporna u nagovaranju da sam svoje uvjerila kako me trebaju poslati u grad, kod jedne tete. Tako sam mogla nastaviti školu.
Vjerovala sam da ću poludjeti od radosti. Nu, nakon mjesec dana boravka u Trapaniju već sam počela sva očarana slušati ono što su pripovijedali turisti, koji su dolazili iz mnogo većih gradova. Izgledali su nam različite rase. Ah, jadni Trapani, kako si bio malen i jadan prema tomu svijetu. Palermo! Messina! Tamo, tamo je bila ozbiljna civilizacija.
Pomogla mi je sreća. Zaprosio me barun Cristolera, jedan savršen plemić. Imao je veličanstvenu palaču u Messini. Prihvatila sam ponudu, i voljela sam ga, međutim razočarala sam se što nisam više nekadašnja mala provincijalka.
Naravno, u Messini sam upoznala brojne poznate ljude, pravu gospodu. Međutim, s vremena na vrijeme iz Rima su stizali fantastični tipovi ; govorili s kotrljajućim « r », govorili su nove i čudne stvari, ogromna ogovaranja, i gledali su nas pomalo prezrivo.
Da skratim, počela sam sanjati o Rimu. Sada mi je Messina nalikovala na običnu rupu, gdje nisam više mogla slobodno disati. Muž je odlučio ; naravno, novci mu nisu nedostajali. Preselili smo se u prijestolnicu.
Morala sam biti zadovoljna, zar ne ? Rim ni kojem slučaju nije seoce. Velika imena, međunarodno društvo, lov na lisice, skandali, kardinali, veleposlanici. Ipak, što hoćete ? te velike ličnosti koje su iz inozemstva rado dolazile tu boraviti, tu su dolazile radi lijepog života, ne zbog drugog, kao kada smo na ljetovanju, kao da Rim nije poznato mjesto za razonodu : ma napokon nisu ga uzimali ozbiljno. Njihov stvarni svijet je bio daleko, istinske velike svjetske prijestolnice bile su drugdje. Pariz, London, razumijete me? I bila sam zavidna.
U Rimu mi je počelo gorjeti pod nogama. Uzdisala sam za trgom L’Etoile, za trgom Piccadilly. U to vrijeme Cristolera i ja smo se slučajno rastali. Slijedilo je službeno razvrgnuće. Još sam bila lijepa žena. Upoznala sam velikog novčara Briza. Kada se rodiš sretan!
Sve više kozmopolitskog načina života, sve više na ljestvici ljudskog boravišta. Bila je to blesava pomama, međutim to tek danas shvaćam. Kada sam postala službeno gospođa Briz i zahvaljujući muževljevim milijunima, imala sam tek nepriliku izbora.
Nastanaila sam se u Parizu, da bi mi Pariz ubrzo izgledao previše prašan. London, na dvije godine. I London mi je postao pomalo zastario. New York, napokon evo posljednjeg cilja. Mala provincijalka sa Sicilije učinla je svoj put.
Nu nije bilo tako kako sam mislio. Za ljude « na visokoj nozi » New York je bio nepodnošljiva selendra. Istinski aristokrati tu su boravili samu u nužnoj potrebi. Više su voljeli Boston, Washington, Charleston, gradove starije, mirnije, suzdržljivije. Jesam li ja mogla vrijediti manje ? Ipak su i od tamo najprofinjeniji bježali. Netko u pustinje, netko na pacifičke otočiće. I ja sam se uputila na ta luda putovanja.
Bože moj, najprobranijem i najzahtijevnijem društvu išao je na živce Pacifik i pustinje. Sjedali su na avione i put Istoka, povratak u staru i umornu Europu. Ne sada da bi se zaglibili u Londonu ili Parizu. Ni govora. Išlo se u potragu za pustinjačkim obitavalištima, samostanima, ruševinama. I ja za njima.
Upravo iznad mojega seoceta sicilijanskog dizao se trošan zamak. Moda ! Otmjenost da se zna živjeti suvremeno ! Jedan veliki peruanski pjesnik dao je obnoviti dvorac na brdu, i u kratko vrijeme mjesto je postalo slavno. Danas na svijetu nema ništa tako chic kao imati kućicu u Castellizzu.
I tako ; krug po krug, na kraju sam se vratila u svoje seoce, upravo tamo odakle sam pošla. I navečer, iz svoje sobe iz djetinjstva, gledam svjetla grada na morskoj obali. I ponekad imam dojam da sam još uvijek ona od nekada, i da godine uopće nisu prošle. I razmišljam : tamo dolje je istinski život, tamo dolje je svijet, pustolovina, san ! I sanjarim kako ću jednoga dana poći.
Vidite, dakle, ništa nije konačno.

Dragocjen savjet
(Consiglio prezioso)

Da bi vas bližnji prihvatili i da biste uspjeli, govorite loše o samom sebi, priznajući da imate nedostataka, poroka, teških bolesti : činite upravo obrnuto od onoga što općenito čine svi ostali. Odmah ćete primjetiti da oko sebe širite atmosferu blagostanja i zadovoljstva. Kakva je to radost za druge kada saznaju za vaše neuspjehe, razočarenja, otkaze, ljubavne neuspjehe i fizičko propadanje. Beskrajno će vam željeti više dobra. Nu budite pozorni da ne pretjerujete, jer ako primjete da je sve to obična komedija i da su vaše nevolje izmišljene, smrtno će se uvrijediti.

Uštap
(Plenilunio)

Nije se mogao viš prnaći spis Metalomeccanica Cislaghi.
«Prekjučer je bio ovdje » vikao je inžinjer Sebasti. « Gospođice Miani, potražite još u omotu ponudâ. Nije moguće da je ispario ? »
« Inžinjeru, pola sata je kako ga tražim. Ponavljam vam da ga nema. »
« Dajte, pustite mene da vidim... Dovraga, gdje su vam oči, gospođice ?... Niste vidjeli da je tu, povrh ostalih ?... Ma ne, dovraga, nije uopće taj... Ipak... Prekjučer je bio ovdje... » još jednom je podigao glas « zaboga, netko mora da je gurao prste među ove papire ! ».
Podigao je oči. Gospođica Miani je bila blijeda, ispod crne pregače prsa su joj se dizala i spuštala od teškog disanja. Petnaest godina kako radi u poduzeću i još je uplašena, dovoljno je da se Sebasti uzruja i ona se već trese kao djevojčica.
« Ne tresite se toliko. Zar se bojite da ću vas pojesti ? »
« Ali ja... » mucala je gospođica « ja nis... ne mo... »
« Što govorite ? Dođite amo, ne razumije se što govorite... »
On je pomislio : sada ću ju uzeti za ruku, privući ju k sebi i poljubiti. Napokon. Petnaest godina kako misli na to. Ako se ne odvažim večeras, kada su ostali već otišli. Krišom je pogledao na zidni sat : osam i deset.
U tom trenutku ga uhvati srce. I neki čudan osjećaj u glavi, kao da mu isisavaju mozak. Zateturao je. Upravo sada !, pomislio je. Bilo bi krasno da mi dođe slabo.
« Gospođice, molim vas čašu vode. »
Miani sva prestrašena potrči po vodu. Svladavajući se on se održao na nogama. To su godine, pomislio je, nisam više kao nekada.
Djevojka se vratila. Sa čašom vodom stajala je pred njim, piljila je u nj, usta poluotvorena. (I ona – mislio je Sebasti – ima umornu kožu ispod očiju.)
Radi zraka, otvorila je prozor koji je gledao na dvorište stare zgrade iz devetnaestog stoljeća. Ušla je struja ledenog zraka. Vani je bila noć, noć obasjana mjesečinom. Bez njegovog znanja, bez znanja službenice, vratara, gradonačelnika, načelnika policije, biskupa, čitavog pučanstva, čist i sjajan mjesec obasjavao je grad. Bio je poput ogromnog nepokretnog pogleda. I u tom tajanstvenom svjetlu i zidovi bijednog dvorišta pretvorili su se u peziju.
Poezija su bili i kablovi, metle, ljestve naslagane na balkonima, i odjeća izvješena na sušenje. Poezija je bila i gusta sjena u kutu gdje su zidari ostavili ručna kolica. I palača u Bagdadu, sretan dvor, bogatstvo, snovi. A iza tih zatvorenih prozora, nepoznate ljuvbavi ! Ništa se nije promijenilo od onih pradavnih vremana, kada je bio dijete, isto svjetlo, ista čarolija, i u istoj neizrecivoj čežnji. U tom trenutku u uredu telefon je počeo zvoniti. Strašno umoran, prešao je rukom po čelu.


Birillo je mrtav
(E morto Birillo)

Ja sam donio vijest svojemu kučku.
„Tobi“ rekao sam mu „znaš da je mrtav Birillo, najstariji pas u Italiji? Danas je objavljeno u novinama.“
Podigao je glavu, malo ukoso i prema vani, poput male zastave podigao je lijevo uho, što je znak da sam kod njega probudio duboko zanimanje.
„Koliko je godina imao?“ upitao je, upravo onako kako i mi ljudi postupamo u sličnim prilikama.
„Dvadeset i jednu. Njegov gospodar, neki industrijalac iz Grosseta, je bio uvjeren da je on najstariji pas na svijetu.“
„Lijepa dob, nema se što reći.“
„Rekord, rekao bih. Ako je istina kako kažu, da jedna godina vašeg života odgovara sedam godina naših, bio bi kao čovjek koji je doživio 140 godina.“
Razmišljao je malo gledjući me. Potom:“Od čega je umro? Staračka istrošenost?“
„Ne, pod kotačima automobila.“
„Ah“ reče s vrlo očevidnim olakšanjem (ta 21 godina, mozgao je, ne predstavlja krajnju granicu; da nije naišao taj auto, kolega bi mogao možda dohvatiti i 22, 23, štoviše, i 25 godina, dob doista legendarnu koju, kako se kaže, samo poneka rijetka mačka može doseći).
Zašutio je opet barem dobru minutu. (Nakon što sam okrenuo stranicu, upravo sam čitao komentare nedjeljnih utakmica, i pas iz Grosseta mi je već izišao iz glave.) Prekinu tišinu pitanjem:
„Koje je pasmine bio taj? Je li bio kudrov?
„Ne, ovdje piše da je bio obični križanac.“
„Ah“ on će razočarano, i lijevo uho mu je palo natrag.
Da bih ga utješio:“I što želiš reći? I kudrov, uvjeren sam, može odlično doseći dvadeset godina. Ako je zdrav. Ako nije u mladosti činio gluposti“ i gledao sam ga uporno u oči.
„A ako gospodar“ dodao je, munjevito odgovarajući a da nije istakao aluziju „ako se gospodar brine o njemu, i prema potrebi mu dade, naravno prethodno u dogovoru s liječnikom, odgovarajuća lijekovita sredstva, kao što su vitamini, hormoni itd. Zar novine nisu ništa rekle o dijeti koju je provodio pokojnik?“ (Za moga kudrova je karakterističan nadut i učen govor.)
„Što ja znam, ništa posebno“ odgovorio sam, pogođen u slabu točku jer ima tomu dvije godine kako sam mu dao nekoliko injekcija, a od tada se više nisam brinuo da mu dadem neka drug ljekovita energetska sredstva, premda je njegova dlaka posivjela i čitavo njegovo držanje je pokazivalo preranu starost. „Vijest samo nejasno smjera na uzimanje stanovitih vitaminskih dodataka.“
„Vidiš to?“ potvrdio je pas spremno, sretan da je pogodio cilj.
„Dobit ćeš ih i ti, kada budu potrebni; s vremena na vrijeme, osim toga imaš samo sedam godina!“
Odmah sam opazio da sam udario u pogrješnu žicu. Tobi, to jest moj kudravi pas, doista nosi loše svoje godine. Sa sedam godina (sjetite se da je to ljudskih oko pedeset) potpuno je osijedio i, ako mu predaleko bacim kamen, nakon kratkog trčanja on se zaustavi; a na ulici, ako se šetnja produlji, ostane iza i za svaku sitnicu se zapuše; štoviše, i prema suprotnom spolu, za kojim je nekada ludio, postao je sasvim ravnodušan. On opaža to svoje slabljenje i zbog toga pati, nu čuva se dobro da to ne prizna. Dapače, ako netko na tu temu napravi kakvu izričitu primjedbu, zbog toga se naljuti nasmrt; pogne glavu, ode se skriti u drugi kut i tamo satima ostaje nepokretan, kao da želi u osami prebroditi svoju tugu.
„Još malo sačekaj!“ primjeti on s gorčinom u pogledu, te sporim korakom odvuče se u susjednu sobu.
Ma sve to nažalost nije istina. Moj pas Tobi razumije tek nešto nejasno što ja govorim i ne zna govoriti, tako da je nemoguć razgovor koji sam ovdje iznio. Ustvari, ostario je prije vremena i nitko nije uspio pronaći tomu uzrok. Ali on to ne primjećuje, kao što većina pasa ne poznaje osjećaj za vrijeme i nema niti najmanju ideju o svojim godinama niti je svjestan onoga što ga čeka na kraju puta. Kratak ili dug život, za njega su pojmovi sasvim strani. A o hormonima i vitaminama nije mu ni najmanje stalo.
Strah od vremena, jao meni, imaju samo ljudi. A ideja o mogućnosti da produljimo postajonje svojemu psu zavodi nas ne samo jer ga volimo, nego i zbog ljubavi prema samom sebi. I kada naš pas umre, mi patimo svakako zbog ljubavi koja nas je vezala, nu ispod je uvijek samo mračna zabrinutost zbog naše sudbine. Ako pas umre, sobom odnosi jedan dio našeg života i odjednom se osjećamo mnogo stariji. Ukratko, to je isti osjećaj očajne samoće koju bi osjetio besmrtan čovjek videći da nestaju jedan po jedan njegovi prijatelji iz djetinjstva, potom njihova djeca, potom unuci, a on, naprotiv, ostaje uvijek mlad.
Stoga bi naši psi morali živjeti otprilike onoliko koliko i mi (jedva jedvice manje). I da mi starimo polako, zajedno s njima, i tako izbjegnemo one nagle, neočekivane i bolne rastanke. Jer, hormoni ili ne, dvadeset godina za jednog psa su gotovo bajkovite godine. I moj kudrov, koji ih ima tek sedam, nema više volju za trčanjem i navečer, kada se vraćamo kući, vuče se sporo, i ako mu prigovorim da ide sporo, gleda me i uzdiše mašući polako repom.

Spajanje predodžaba
(Associazione d'idee)

Dvije djevojke hodale su ulicom. Iz jedne prodavaonice gramofonskih ploča dopirala je prekrasna starinska glazba, tipa Haydn. Dvije djevojke su se zaustavile poslušati. Nakon malo vremena, jedna reče :
«Dakle, što kažeš ? »
Prijateljica je trenutak razmislila : »Podsjeća me na mačka».
« Mačku? »
« Mačku. Mačkicu. Ma možda nije bila mačkica, bio je upravo odrasli mačak. »
« Zašto mačak ? »
« Susrela sam ga jednog dana kada sam izlazila iz kuće, upravo na uglu. »
« Što je imao posebno ? »
« Nalazio se baš ispod pločnika. Ispružio se na jedan bok. Malo sklupčan. Nikada nisam vidjela jednog mačka tako protegnutog. »
« Književnost ! »
« To mora da je bio neki auto. »
« Mrtav ? »
« Reći mrtvac je ništa. Postojao je jedan izraz, ne znam, ne uspijevam se izraziti. Izgledalo je da... izgledalo je da... »
« Izgledalo je da je prokleto sâm ? To hoćeš reći ? Poznajem te prilike. Izgledalo je kao da kaže :’Ne želim samilost, ne želim ništa, ne gledajte me’. Ili griješim ? Možda nije bilo tako ? »
« Da, da, izgledalo je da... izgledalo je da... »
« Izgledalo je da je otišao sa svojim očajanjem i da mu se nitko nije dostojan približiti, niti ga pogledati, nije li možda bilo tako ? Neka bude što dalje, tuđ, čudno ohol, nije li možda bilo tako ? »
« Bože moj, onda si ga i ti vidjela ! »
« Da » reče zamišljeno. « Bilo je sunce. Obukla sam prvi put, sjećam se, onaj moj lijepi tailleur crveni. Bilo je jedne srijede. »

Čovjek koji je volio smog
(L'uomo che amava lo smog)

Budući da sam bio nazočan događaju, mogu svjedočiti u svezi smrti, koja se dogodila sinoć, milanskog knjigovođe Luigia Semenze, 42 godine, upravitelja u ne znam kojem prijevozničkom poduzeću.
Novinska crna kronika nije o tomu rekla ništa, no ipak slučaj nije bio tako banalan.
Bili smo u kući Virgilia Beatia, mojega starog prijatelja, koji je čovjek u godinama. Bilo je ljudi, pića, veselja. Možda zbog ostatka božićne atmosfere, koja tu i tamo još uvijek daje stanovit obiteljski i starinski ton, gospođa Beati je predložila da se igra tombola.
Ta tako neobična ideja bila je prihvaćena pljeskom. Iz jedne ladice gospođa Beati izvukla je potreban pribor, nas osmero sjedjelo je oko stola i, dok je dražesna gospođa Beati išla uokolo dijeleći čaše, bile su ponuđene srećke na prodaju. Semenza je sjedio točno nasuprot meni.
Svi osmero smo pušili, ostali koji nisu sudjelovali u tomboli također su pušili, dapače jedan mladić je pušio i lulu. Upravo su najavili prvu peticu na lutriji kada se pojavio sloj plavog dima iznad naših glava. Čak je bilo lijepo i vidjeti ga.
Jedna toskanska cigara koju je upalio stari Beati, otac domaćina, izazvala je rečenu pojavu. Nitko u taj trenutak nije to opazio, ali plavi dimni sloj se razbio i pretvorio u neku nejasnu i sivu masu koja se dizala prema stropu.
“Kakav dim, kakav dim!” jadikovala je uz smiješak gospođa Beati. Poneko je zakašljao. Uronjeni u tu posebnu vrstu magle obrisi stvari i ljudi bili su nejasni.
“Što hoćete da vam kažem,” u tom trenu izjavi Semenza “ali meni to ne smeta. Ukratko, to je neka vrsta smoga.”
“Zašto?” upitah ga. “Vi mislite da je smog lijep?”
“Prekrasan. Nikada Milano ne bi bio ovakav Milano, nikada ne bi mogao potpuno izraziti svoju snažnu posebnost osim u smogu, vjerujte mi. Bolje je kada je i kiša – zna se da se kiša estetski prijanja uz naš grad – bolje nego kada je ona klasična magluština. Reći ćete da je to nezdravo, ali umjesto toga kakav je to zanos. Te nakupine tamne magluštine koje silaze s vrhova kuća i stvaraju neku vrstu krova i polako se nadimlju, vrtlože i pulsiraju tekući poput izobličenih zmajeva i iz te mase cijede se komadi poput vela i u nizovima teku uzduž pročelja i upleću se među tv-antene. Ta tama je poput tajanstvene pomrčine sunca. I stabla izgledaju kao da se savijaju pod teretom tih ogromnih mjehura, a sami ljudi izgledaju poput sablasti, i tada se osjećamo kao zatvoreni u nekoj mekanoj udubini i ima se osjećaj duboke intimnosti i avanture dok se u dušama javlja očekivanje, gotovo od jednog trena do drugog, da počne Apokalipsa...”
“Vi ste pravi pjesnik, knjigovođo!” uzviknula je zadivljeno Beati kći.
“Hvala, gospođice!” reče Semenza vidno ushićen. “Nažalost, taj čaroban prizor nije nam često pred očima. Istina je da su toplane na naftu u porastu i da se umnožava ispust plinova, izbacivanje smrdljivih čestica isparavanja iz svakojakih uređaja, budućnost je dakle vrlo obećavajuća. Međutim, još uvijek... Danas popodne, na primjer, izgledalo je da se neobičan slučaj dobro uputio i činilo se da se prije vremena spušta noć, i već sam počeo uživati, kad – ne lezi vraže – malo vjetra je sasvim razbilo čaroliju.”
“Nećete mi, valjda, reći da vam se sviđaju ta kužna isparavanj koje smog samo...”
“Reći ću vam: nisu mi neprijatna. Imaju tako dobar industrijski miris, govore nam o radu, proizvodnji, ekonomskom čudu.”
“A zdravlje?”
Semenza se nasmijao:”Ah, vi vjerujete u te gluposti iz tiska, u statistike zdravstvenih instituta, na liječničke vapaje o opasnosti? Ja ne. Da se obaziralo na svakog katastrofičnog proroka, ne bismo dobili ni jedan avion, ne bismo upravljali automobilom, ne bi se zapalila ni jedna cigareta... nu, kada smo kod toga, čini mi se da smo ovdje pretjerali, više nego smog, tu je pakleni dim, ne može se disati!”. I u taj tren zahvati ga žestok napad tuberkoloznog kašlja.
“Otvorila sam vrata prema hodniku” obavijestila ga je gospođa Beati.
“Očevidno nije dovoljno, gospođo. Ako dopustite, ja bih otvorio bih prozor” i pošao je to učiniti.
“Pozor, pozor!” viknuo sam mu.
“Pozor, na što?”
“Pripazite na smog!”
Smijući se Semenza je otvorio jedan prozor, promolio je glavu van i udahnuo dubok udisaj. Nakon čega se stropoštao na pod, pritrčali smo mu u pomoć, netko s jedne netko s druge strane.
Vani je bio Veliki Smog. Bez našeg znanja, dok smo igrali tombolu, smog se pojavio nad gradom i pritisnuo ga svojim mekanim i dimovitim trbuhom. Na svakoj ulici, u svakom dvorištu, na svakom trijemu, putu, na svakom trgu, u svakom zakutku, u svaka usta ili nos, zavlačio je svoja ticala. Kada je nesretni Semenza otvorio usta da bi uzdahnuo, jedna od ovih nastranih ručica su se brzo zavukle do dna njegovih pluća.

Gorak dan
(L'amaro giorno)

« Potom je došao dan » reče « kada je ljepota odjednom tajanstveno nestala »
« Odjedno, kako ? »
« Odjednom, nenadano, iskustvo koje ne ću više zaboraviti, ali čujte me, vi se sjećate što sam bila s osamnaest-devetnaest godina ? »
« Pobogu, kako se ne bih sjećao. Jedna od najljepših djevojaka u Milanu.
« Sada vi pretjerujete, ali u svojem nježnom dobu, sada to već mogu reći a da ne budem neskromna : nisam bila nipošto loša. Kada sam toga doista postala svjestna, bit ću imala da i ne, petnaest godina, svi su me muškarci na ulici počeli gledati, i žene, zante li ?, žene s izrazom straha i poziva na uzbunu. Bilo je to prekrasno, bio je to čaroban osjećaj, osjeća se čovjek tako lagan, svaki izlazak iz kuće izgledao je kao odlazak na zabavu, neku proslavu... Naravno, poslije se na to naviknete, te svi ti pogledi, ta divljenja izgledaju kao neka najlogičnija stvar na svijetu, štoviše bilo je dana kada su mi na stanovit način izazivali dosadu... Tako tijekom mnogo godina, i nakon što sam se udala, i nakon što sam rodila troje djece, svi ljudi su me na ulici gledali i okretali se zamnom i možete lako zamisliti riječi koje su mi dobacivali, i žene, dapače i žene su bile stvar još više razdražujuća, s onim svojim izrazom straha kao da su vidjele zmaja... Sve dok jedno jutro, kunem vam se da nije izmišljotina, kunem vam se u svoju djecu, bio je 18. lipnja, sjećat ću se toga dok god budem živa, dakle jedno jutro ja izlazim naručiti neke stvari a više nitko me ne gleda, više nitko ne razumije ? I ako mi na pločniku netko dođe u susret, znate već one ravnodušne poglede koji klize po vama ?... Jesam li bila loše odjevena, umorna, slabo našminkana ili bolesna ? Ne, kunem vam se da ne, dapače taj dan sam se osjećala vrlo raspoložena, imala sam na sebi vrlo pristalu odjeću, ništa se nije promijenilo, baš ništa, ipak dan prije svi su me gledali na ulici a sada me više nitko ne gleda. Što se dogodilo ? Tko zna, mora da je došao trenutak poput onoga kada nečemu neizbježno isteče rok i nešto se otkine, i ne znamo točno što, ali čarolija odjednom nestane. Uostalom, barem tri moje prijateljice su mi rekle da se i njima to isto dogodilo tako nenadano, od jednog dana do drugog više ih nitko nije gledao... A znate li da mi je toga dana došlo da zaplačem ? i tek tada sam shvatila kako sam imala sreću da budem lijepa kroz tolike godine, a ja se nisam na to obazirala, vjerovala sam da je to postojano i prirodno, dapače ponekad sam se i dosađivala. I sada je sve gotovo, sve ono dobro, ono bogatstvo, ona sreća, ništa ja to više nemam. »
« A poslije ? »
« Poslije ? Uobičajne svakodnevne trice i sivilo, uobičajne gluposti, uvijek ista obitelj, uobičajna dosada. A potom sijeda kosa, udana kći, sinovi otišli svaki na svoju stranu i sada... sada, evo me ovdje. »

Veliko čišćenje
(La grande pulizia)

Poslije mnogo godina gospodar zamka je poručio da će navratiti na dva tjedna. U zamku je već dugo godina živjela samo Marietta, stara služavka, i sve je bilo zapušteno. Prašina, turobnost. I gotovo posvuda miševi, pauci, šišmiši, žohari. Recimo otvoreno : smetlište.
Kada je primila vijest, staroj služavki se činili da će izgubiti tlo pod nogama : « Jadna ja» reče « ovdje sve vapi za velikim čišćenjem. » I zavrtilo joj se u glavi kada je pomislila na svu nakupljenu prljavštinu. Međutim, imala je petnaest dana na raspolaganju : i petnaest dana su nešto.
I tada, za početak, Marietta reče miševima : »Gospodo miševi, morate poduzeti hrabro djelo. Otići ćete na nekoliko dana, jer ako vas vidi gospodar, pobjesnjet će. Što ćete ? Miševi mu se ne dopadaju. Kada on ode, naravno, vi ćete se vratiti ». Miševi, uslužni, poslušaše.
Isti razgovor Marietta je vodila sa šišmišima, žoharima i paucima ; svi su pristali. Samo žohari su tražili neke izuzetke jer nije im se sviđalo provesti dva tjedna na otvorenom. Nu starica im je napravila kolibicu na skrovitom mjestu.
Nakon toga, žena je započela sa čišćenjem. I tako se ona od jutra do noći grbila, mela je i ribala podove, skidala prašinu s namještaja, mlatila tepihe, uklanjala paučinu, brisala stakla ; bio je to strašno naporan posao budući da je zamak bio ogroman. Životinje su se skupljale na podboju prozorâ i promatrale ; i svaku toliko su komentirale : »Na stranu što si nas ostavila pred vratima » na primjer govorile su « ali naša je dužnost da priznamo, Marietta, da radiš veličanstven posao ».
« Ah, prijatelji moji » ona je odgovarala « to nije ništa. Trebali ste vidjeti kada sam imala dvadeset godina. Tada sam podove znala uglačati poput zrcala ! »
Tako su prolazili dani. I nedostajalo je tek dva dana prije gospodarovog dolaska. Najveći dio posla, dobro ili loše, je učinjen. I Marietta je procijenila stanje : »Što se tiče podova, stakala, tepiha, itd, može biti da će gospodar naći zamjerku. Nažalost, bolje nisam mogla učiniti. Ja sam stara, jao meni, i snage su mi na izmaku. Ali srebrninu i mjedene predmete ću urediti kako treba ! » I sa nekim posebnim prahom dala se na brisanje, otiranje, laštenje, kao da joj je o tomu ovisio život. Doista, na kraju su tanjuri, posuđe, kvake, okovi i sjali kao male svjetiljke. Marietta ih je zadovoljno promatrala.
I evo, petnaestog dana gospodara koji je, treba reći, bio čovjek jako dobre ćudi. Iziđe iz auta, zagrli Mariettu i uđe u zamak, potom se osvrnu oko sebe i krenu na temeljit obilazak zamka. Na kraju je pozvao staru služavku i potapšao ju po ramenu.
« Odlično Marietta ! » reče joj. « Odlično, baš si si osvjetlala obraz. Moram reći da je sve u savršenom redu. Ali, ali... ».
Sirota stara, sva se tresući, pogleda ga odozdol prema gore.
« Ali, ali » reče gospodar uz blagi osmijeh : « nakon tolikog posla... mogla si malo prebrisati i mjedene kvake ! ».

Iz zbirke : Le notti difficili (Tjeskobne noći), pripovjetke, Mondadori, Milano, 1971.

 

 

Copyright © Balkanski književni glasnik - BKG, 2006.
Preveo Jusuf A. Hećimović