DANIEL RADOČAJ

Daniel Radočaj, rođen 1979 godine u Puli. Svoje aforizme, poeziju i kratke priče objavljivao po mnogobrojnim kulturološkim tiskovinama širom ex Yu. Dobitnik treće nagrade za kratku priču Iskonovog portala Ekran priče '02 - Zagreb. U suradnji s književnim klubom «Branko Miljković» iz Knjaževca objavio zbirku poeziju «Četrdeset i četiri plus šezdeset deveta» - 2006.

DVIJE PRIČE
 
KAPUT

Preksinoć je Mikijeva baba otegnula papke. Staru je nasmrt spržio dotrajali strujni kabel glačala. Iako, meni je ona i ranije djelovala dovoljno sprženo. Bar što se njenog osebujnog mirisa ticalo. No, dobro…
Dok se mnogobrojna rodbina zaokupljivala pokopom, mi smo otišli pročešljat stan. Duplikat ključa sklerotična baba ritualno je držala pod otiračem, iz opravdanog straha da svoj putem do trgovine kamo nanovo ne zagubi. U stanu smo pronašli ponešto njenog zlatnog nakita iz davno pokojne joj mladosti, te ručni pozlaćeni sat, s ugraviranom posvetom: Zauvijek tvoj! - Anton, 22.01. 1954. Pretpostavljam da je Anton bio Mikijev pokojni djed. No, ne nužno…
Mario nam je za taj kič, oko kojeg bi se sućutna rodbina ionako poklala, uletio dobru kintu. On zna s tim stvarima i na daljnjoj prodaji zarađuje uvijek najmanje dvostruko. Jebiga, mora čovjek od nečeg živjeti…
Odvezli smo se taksijem do Mimoze. Ondje je cuga osjetno skuplja naspram ostalih birceva, ali dolaze strašne koke. Navodno i lake, ukoliko si za šankom spreman odriješiti kesu, a to nam bar danas ne bi trebalo činiti prepreku. Udobno smo se smjestili u odvratno glamuroznom separeu i za početak naručili dva puta po dupli J&B. Ipak, na takvom je mjestu teško ostati trijezan!
Po konobaru smo morali poslati čak tri ture pića, uobraženim curama preko puta, ne bi li nas na posljetku pozvale k sebi. Zato ne gubeći vrijeme, jednu sam odmah pozvao da se na ugodno mračnoj terasi, nadišemo zamamno svježeg zraka. No, već nakon dvije minute, ona je, onako oskudno odjevena, počela cvokotati od hladnoće i iz svojih svilenih ružičastih gaćica, izvukla moje neizdrživo hladne ruke. Ipak, vapeći za nedovršenim poslom, naredi mi da ju najprije ogrnem svojim kaputom. Tu sam se nekako zablokirao. I sjetio se nje i Božića dvije tisuće i prve, kada mi ga je darovala. Nakon polnoćke. Sjetio sam se i njenog sladunjavog mirisa, kojeg je taj kaput vječito nosio. Sjetio sam se svih njenih suza, koje je neminovno upijao… Nisam mogao s tim silnim uspomenama ogrnuti jebežljivi komad sirovog mesa. Taj je kaput ipak jedino što mi je od nje ostalo. Zato sam nagonski i bez nekog posebnog opravdavanja, okrenuo istog trena leđa svim tim sranjima što me u životu sve češće spopadaju, i odlutao kroz gustu noć, već u neku drugu, a možda i sretniju priču…


U DRUGOJ PRIČI

U drugoj sam se prići našao poprilično zatečen. Četvrti je svibanjski dan iznenadio sa svojih dvadeset i pet stupnjeva po Celziju, što baš i nije uobičajeno za to doba godine. Požurio sam k Mikiju, kako bih se što prije riješio kaputa, i ostale suvišne odječe. Otvorila mi je njegova stara, u polu prozirnoj grimiznoj spavačici, i ofucanim muškim čarapama, kroz koje su se vješto probijali nožni palčevi. Mamurna, te natečena lica od prekomjernog spavanja, ponudila me da sjednem, saopćila kako se Miki još od sinoć nije vratio kući, otvorila litrenu bocu mrzle bevande, i novu kutiju Yorka. Nakon druge boce, opet smo završili u krevetu. Divljački me obgrlila svojim i ne baš toliko mladim, koliko dlakavim nogama, dok sam joj alkoholičarski gurao jezik kroz neodržavane i od cigareta žute zube. Požurili smo svršit, kako nas Miki ne bi zatekao. Prošli put kad je uhvatio staru s Vedranom, nemilosrdno ih je izbacio gole na stepenište i zaključao vrata. Tek nakon sat vremena što su bespomoćno lupali po njima, a susjedi pozvali policiju, udostojao se pustiti ih u stan. Jednostavno, ne voli da mu vlastita ekipa troši staru. A možda je i stvar u tome što on nikad nije puknuo staru koku. Ipak, treba i nju razumjeti. Ona, otkako je Mikijev stari prije petnaest, a možda i više godina poginuo u saobraćajnoj, nema stalan tuki, pa se katkad šlepa s nama, ukoliko nemamo za ubost nešto bolje. A i nije baš ni bogom dana, da bi mogla nešto previše birat…
Mikija sam sreo na forumu, pa smo otišli na piće. Kaže da je sinoć zbog cuge opet imao problema s potencijom, te je od silne potištenosti zaspao u njenom autu. Probudio se jutros, u nekakvoj mračnoj garaži, s ispisanom ceduljicom - Zatvori za sobom nečujno vrata i pazi da te moj stari ne uhvati! Broj telefona nije pustila, i još je morao sat vremena pješačiti iz te vukojebine. Lagano mi je nasrao što sam se sinoć pokupio bez da se javim, a kad me pitao imam li bar ja kakvih novosti u seksualnom životu, odgovorio sam – Uvijek isto! i iz grižnje savjesti naručio još jednu rundu…

 

Copyright © by Daniel Radočaj & Balkanski književni glasnik - BKG, 2006.

Nazad