DINKO DELIĆ

Dinko Delić, čiju kritiku objavljujemo u ovom broju Balkanskog književnog glasnika je rođen 02.11.1957. godine u Slavonskom Brodu. Gimnaziju je završio u Gradačcu, a Filološki fakultet u Beogradu 1980. godine. Od 1993. živi u Tuzli, sarađuje sa medijima i sa nevladinim organizacijama. Dinko Delić je učestvovao u mnogim književnim manifestacijama u BiH, Srbiji, Crnoj Gori, Hrvatskoj, Sloveniji i Maleziji. Tekstovi su mu prevođeni na engleski, poljski, njemački, malajski i makedonski jezik. Bio je predsjednik Savjeta Gradačačkih književnih susreta (2003-2006) i urednik časopisa “Diwan” (1999-2006). Saradnik je Međunarodnog foruma Bosna, član Društva pisaca BiH i Društva pisaca Tuzlanskog kantona.
Objavio je zbirke kratkih formi Opljačkani sarkofag (1998) i Bosanska knjiga mrtvih (2001). Uvršten je u antologiju “Poezija i humanizam” malajskog Instituta za jezik i književnost 2004, i antologiju biblioteke “Harfa” Međunarodnog centra za mir u Sarajevu 2006. godine. Objavljivao je pjesme, kratke priče, eseje i književne studije u Internet izdanjima: Muse Apprentice Guild (USA), CEEOL (Njemačaka), EUROZINE (Austrija), Gangway (Australija-Austrija), LitKon (Hrvatska) i Blesok (Makedonija), te u časopisima i novinama: Književna kritika (Srbija), Putokaz, Szescsetszescdziesiatszesc (Austrija), Književna revija, Razlika/Differance, Most, Lica, Forum Bosnae, Behar i Sapho (Hrvatska), Album, CYM (Makedonija), Odjek, Iza, Kartki i Ha!art (Poljska), Hrvatska misao, Ars (Crna Gora), Prosvjetni list, Balcanis (Slovenija), Kolaps, Godišnjak Preporoda, Ostrvo, Motrišta, ProFemina (Srbija) i Diwan.

GORGONA S LICEM ANĐELA
"Monolog u šolji kafe", Aleksandra Čvorović, novele,
Ju Javna Biblioteka "Alija Isaković", Gradačac 2006.


 





Luđače! Kažem ti da ona sada stoji tik pred vratima!
E.A. Poe

 

Svrsishodan je razvoj teksta Aleksandre Čvorović iz poezije u prozu. Njena prva knjiga "Šapat glinenih divova", pisana slobodnim stihom, igra se ritmovima, igra identitetom između muškog i ženskog alter-ega, ali sluti prozne forme. Već "Anđeo pod krevetom" čita se kao poetska proza nerazgraničene individualnosti koju kazuje sveštenica ženskog plemena Anđelić. A obje knjige prizivaju "objavu" cjelovitog pripovjedačkog diskursa. Sličnu tendenciju odaju i neukoričeni beletristički fragmenti objavljeni u "Glasu srpskom", "Albumu", "Diwanu", "Mostu" i "Sarajevskim sveskama". Tako da novele iz "Monologa u šolji kafe" jesu očekivano mjesto transformacije pseudo-ispovjedne forme decentriranog ženskog subjekta iz lirske metrike u narativni tok.
Emocionalno odrastanje, put iz sebičnosti i destrukcije ka davanju i žrtvovanju konstantan je motiv Čvorovićkinog teksta. Iako nerijetko prikazan kao regresija i poživotinjenje, kao erupcija ružnih strasti i kasapljenja tijela, taj epifanički i pokajnički drhtaj izgubljene duše slikovno asocira na Picassovu "Guernicu" i "Splav meduza" Theodora Géricaulta, bez razlike da li posmatramo kolektiv u rasulu ili paranoični (hermafroditni) lik. Ambijent nasilja, strah, očaj i njima svojstven podtematski horizont osvojili su opsesivno scenski prostor Čvorovićkine proze, jer forma ispovijesti traži pripovjedača i traži priču jednakom snagom kao pripovijest slušaoce.
A u kontekstu postdaytonske epopeje i međuetničkog bh hladnog rata, permanetno se u teatru masovne kulture repetira "povratak u budućnost" sudbinskog metanarativa. Mitovima su re-konstruirani tijelo historije i teritorija duše. Bajke i junačke (muške) pjesme zvone sa crkava, čuju se u džamijama i u sinagogi. Za postmodernu kulturu XXI vijeka, klasicistički elementi: Gorgona i Anđeo, trojanski konj, Godzila, Minotaur i Kerber, kao simboli psihoanalize, čitljivi su u medijima, na ulicama, u čituljama i saopštenjima za štampu. Tekst miriše na barut svuda u slivu Save, Bosne, Neretve, Dunava i Drine. Kako tome da se odupre nježna heroina iza čijeg milog lica čas sjevnu očnjaci vampiruše, čas blagotvorna ljubav Božija? Jesmo li bezbijedni, mi s druge strane teksta, od kandži što niču ispod nokata u šetnji niz rijeku među labudovima? Možemo li u zagrljaju izostaviti kanibalski poriv kad i u ljubavniku, sugeriše Čvorovićka, vreba krvožedni mr. Hide? Metamorfoza, transfer i shizofrenia zato nisu klinička dijagnoza psihijatra koji u bh zdravstvu liječi veterane i žrtve ogrezle u PTS, u ovom tekstu, to su ključne riječi koje determiniraju literaturu na rubu stvarnosti. Onako kako je pod maskom Crvene Smrti fantastiku i horror označavao Edgar Allan Poe. Uz gavrana što kriči: "Nikad više", močvarno jezero se sklapa nad krhotinama Kuće Usher.
Ambijent "mača i magije", utemeljen još u sagama o Arturu i Nibelunzima, u legendama o sv. Georgiju, te u stripovima i filmovima o Konanu Simerijancu, na vrh medijske top-liste iznio je John Ronald R. Tolkien. Njegovi romani u serijalu "Gospodar prstenova", 50-ih godina XX-og, i filmovi Petera Jacksona, s početka XXI vijeka, snimljeni po Tolkienovom predlošku, skrenuli su pažnju i na druge autore istog/sličnog žanra. Odatle je bio samo korak do medijskih mutanata kakvi su filmovi "Blade" i "Underworld" , ali i Eurosonga 2006. gdje među šljokicama i suknjicama pobijedi deathmetal grupa "Lordi" s demonskim maskama na sceni. Groteska ružnoće, nemorala, zla - spodobe i čudovišta - dio su globalne svakodnevnice i podsvijest umjetnosti od davnina. S grdobama se suočavao Herakle, gravirao ih Albrecht Dürer, a opjevao Jim Morrison. Teror nasilja i destrukcije čini sadržaj TV dnevnika u 19h, ali i romana "Goli ručak" Williama Burroughsa ili "Američki psiho" Bret Easton Ellisa. I sve to na granici podnošljivosti za konzumenta zdravih živaca. Dakle, umjetnost i novinarstvo odavno nisu nevini. Ni kada osvješćuju ljude.
Već pomenute žanrovske influence pronalazimo u Čvorovićkinoj pjesmi "Nekronomikon" gdje lirski ego "sanja knjigu mrtvih imena". Ta "Crna knjiga", opasna za čitaoce i za sve s čime dođe u dodir, postala je opšte mjesto u horroru, od ranih radova Howarda Phillipsa Lovecrafta 20-ih godina prošlog vijeka, sve do istoimene Simonove knjige ili filma . Ali pjesnikinja čije ime počinje sa "A" daje i kontrapunkt. Porodično stablo Anđelić leksikon je plemena koje "nosi u sebi krv anđela" . Pripadnice roda rađaju se i žive "sa dvije ličnosti u sebi" i sa "dva života". To dvojstvo svjetla i tame, janički udvojena lica i obličja, metamorfički motivi - ezoterija, mitologija i horror - definiraju se kao konstantna obilježja pisma Aleksandre Čvorović.
No u zbirci "Monolog u šolji kafe" naćićemo i nenametljivo gender obilježje, maskirano žensko pismo. Jer se Čvorovićkina pripovjedačka femina iz položaja samo-diskriminacije suočava s ultimatumom kolektiva i diktatom vlastitoga ida. Između dužnosti, ljubavi, rađanja i smrti ta junakinja je, istovremeno spasiteljica i konkubina, sveštenica i prokletnica. Čak i voljeni/omraženi muškarac. Ona i on su, najčešće, samo tijelo/ovojnica za dominantne monstruozne sile što ih obuzimaju kao poltergeist - čas spolja, čas iznutra. Dokazujući da je historija samo interpretativni žanr, pred čitaocem defiluju: Mesija i Nevjesta, Vila Sudbine i Crni Gusar, Sfinga, Beduin i Škorpionka, blizankinje Andrea i Ana, Indijanac, Čovjek-Zvijer, Bijela Vučica i Proročica - svi kao maske za jedan univerzalni ljudski lik. Lik koji je, determinizmom u ili izvan teksta, prinuđen da pripovijeda fantastičnu zbilju kao alegoriju destruktivne stvarnosti i haotične kolektivne svijesti.
U proto-obrascima Jorge Luisa Borgesa i Gabriela Garcie Marqueza, na primjer, označena je paradigma ezoteričko-fantastične proze prepoznate kao magični realizam. Latinoamerički ambijent kultura s ljudskim žrtvovanjem, gaúchosa, lokalnih revolucija, vojnih hunti i krijumčara droge smanjuje razlike između nekromancije i narkomanije, između pretvorbe zvijeri u čovjeka i čovjeka u zvijer. Zaista, nije teško učitati lokalni podrealizam i transponirati Bosnu i Hercegovinu kao Macondo. Otuda, para-modernizam u slici i para-psihologija umjesto psihoanalize proizvode poseban para-diskurs u Čvorovićkinom tekstu. Između konvencionalnih tokova fantastične književnosti, gdje je bliska grotesknoj i apokaliptičnoj prozi Seada Mahmutefendića, recimo, i žanrovske orijentacije po čijim standardima alegorički razvija "stvarnost" umjesto stvarnosti, kao Veselin Gatalo u romanu "Geto", Aleksandra Čvorović izgradila je izuzetan izraz, prepoznatljiv među bh piscima mlađe i srednje generacije.

 

Copyright © by Dinko Delić & Balkanski književni glasnik – BKG, 2006.

Nazad