DUBRAVKO ZLATEC

Rođen sam 1973. u Đurđevcu gdje sam stanovao do srednje škole, živio sam svud po svijetu, a sada privremeno živim u Zagrebu , završio Fakultet Organizacije i Informatike u Varaždinu, do sada nisam izdao ništa osim jedne priče u ovogodišnjoj zbirci kratkih priča «Ekran priče 04».

KRMAČA
 
Nježno je udario krmaču po stražnjici, osjećajnije no što je ikada pogladio žensko biće. Ona je zadovoljno gunđala i davila se napojem.
Bila je to prijateljska ljubav.
Iz lijevog džepa izvadio je Largo i šibicom zapalio cigaretu. Uvozne, kineske, 35 drvaca. Od kada je Drava iz Osijeka platila danak novom poretku, broj se drvaca u kutiji sve više smanjivao. Taj trend će se nastaviti sve dok šibice ne postanu muzejski izložak.
Maestralno je zamahnuo zrakom napola dogorenom šibicom, bacio je u lokvu gnojnice i snažno otpuhnuo dim cigarete.
Krmača je jalova skoro dvije godine. Hoće li je zaklati? Ni za sve blago, pomisli. Što bi on na ovom svijetu sam, bez svoje jedine družice.
Ne, neće je zaklati. Nikako.
Povukao je dva dugačka dima i otpuhnuo gore prema stropu. Niti paučine lelujale su na plavičastom vjetru. Krmača je lizala kopanju i zadovoljno mljackala.

Ustao je rano, naložio vatru i u staroj ispucanoj džezvi skuhao kavu. Pio je gorku, ne kao njegov život, ali gorčina je nedaleko kaskala za njim.
Otvorio je prošlomjesečne novine i čitao osmrtnice. Godine rođenja, dani smrti, zahvale i sjećanja. Zagledao se u slike pokojnika. Bio je stariji od svih i njihov ga je zapečaćeni život, uz dužno štovanje prema mrtvima, lagano ispunjavao zadovoljstvom.
Zapalio je cigaretu, a zatim otvorio duplericu. Na sredini se protezala djevojka bujnih grudi i brižljivo uređenog međunožja. Ovlaš je kažiprstom prošao preko čvrste nabujale mladosti i lice mu se razvuklo u stidljivi smiješak kojeg je ubrzo zamijenila bezizražajnost, a zatim pritajena tuga.
Otpio je gutljaj gorke kave, ustao i iz kante nalio vodu u veliki lonac, a zatim u njega nasipao sitni krumpir. Ponekad bi dio odvojio za sebe i u lonac vratio koru.
Sjeo je nazad za stol, čekajući krumpir da se skuha, zapalio cigaretu i otpuhnuo dim prema ljepljivoj vrpci za muhe koja se zanjihala unatoč teškom, mrtvom teretu.

Kada je otvorio vrata staje, krmača je nestrpljivo roktala kao da ga prijateljski kori što nije ustao barem pola sata ranije i spremio doručak. Ušao je u tor, a ona mu je, gurajući njuškom nogu, ipak zaželjela dobro jutro, a onda je halapljivo prionula na posao.
I on je prionuo na posao. Uzeo je vile i stao čistiti staju, a nju je, nakon što je polizala i zadnje ostatke napoja, pustio u dvorište neka slobodno ruje za samo njoj znanim blagom.
Uhvatio je kopanju objema rukama, odmaknuo je rukama i metlom pomeo ostatke napoja. Ubrzo je staja zablistala i on je odložio vile, izašao van i sjeo na stari panj. Zapalio je cigaretu i promatrao krmaču.
Životinja je zadovoljno rovarila podno ograde veselo rokćući. Povremeno bi zastala i pogledom tražila svog jedinog prijatelja.
Niz njegovo mukom izborano lice potekla je suza.

 

Copyright © by Dubravko Zlatec & Balkanski književni glasnik - BKG, 2006.

Nazad