EDUARD PRANGER

Eduard Pranger rođen je 1957. godine. Živi i radi u Zagrebu. Oženjen, otac je dvoje djece. Pisanjem se bavi od 2004. godine, a prozu i poeziju, osim u Balkanskom književnom glasniku objavljuje i na blogu.

DVIJE PRIČE
 

CRNA MAMBA

Vojnik u crnoj kabanici razmakne šatorsko krilo i uđe u bunker. Priđe sivo maslinastim sanducima sa municijom poslaganim uz vreće s pijeskom. Šutke, izvadi iz ruksaka bijelu plastičnu vrećicu i objesi je o čavao. Visok, koščat momak odvrati pogled od puškarnice i krene prema pridošlici.
- Ma gdje si Pjesniče, puško stara? Jel to jako pada vani?
- Nije nego! Pada, Ćopo, pada. Pada pravo, ne prestaje. Mokar sam ko kreten. Evo sam ti donio lanč paket – reče Pjesnik vješajući mokru kabanicu. Skine kapu i prođe prstima par puta kroz gustu kosu.
- Jel ima kafe? – upita Ćopo.
- Ima. Ima i mlijeka. I konzerva gulaša.
- Super, daj vamo. Da ti ostavim ovu skalameriju od tranđe?
- Može, vraćam ti ga po Surli, on je na straži od dvanes. Nego, šta nam rade komšije preko puta?
- Ništa. Zazujalo iz papovke par puta, ko i obično. Primirje, jebiga.
- Da, da. Zadnji put za primirja ubiše rahmetli Fahru. A imo je tek devetnes. Takva su ti njihova primirja, Ćopo moj – uzdahne Pjesnik.
- Onda, odo ja – reče Ćopo navlačeći Pjesnikovu mokru kabanicu – vidimo se popodne u dva.
Pažljivo pospremi lanč paket u ruksak, prebaci Srbijanku preko ramena s cijevi nadolje i vidno šepajući na onu desnu kraću nogu, krene prema izlazu.
- Inšala moj Ćopo, inšala – odgovori Pjesnik.
Izvadi dalekozor iz futrole pa priđe uskom prozorčiću puškarnice. Kiša je prestala. Pojavilo se sunce i obasjalo Sarajevsku kotlinu. S lijeve strane, preko rijeke Željeznice prema Ilidži, iz daljine su iz tanke magle izranjale krošnje stogodišnjih platana i kestenova Velike aleje. Bliže, odmah preko lijeve strane rijeke, na puškomet, bio je ukopan jedan četnički bunker. Onaj drugi preko puta, s ove desne strane rijeke, bio mu je puno bliže, na nekih tristotinjak metara. Dijelio ih je samo suh kanal obrastao grmljem. Armija je držala gornji, a vojska Republike Srpske donji dio rijeke.
Ponekad je Pjesnik i golim okom mogao primijetiti pokrete u neprijateljskom bunkeru. Kada bi Srbijanac zapalio cigaretu pa bi plamen na trenutak bljesnuo u puškarnici, a nekad bi vidio bljesak njegova dalekozora i tako znao da i onaj preko puta promatra njega. Otkako su prije tri dana došli iz pripreme i preuzeli položaj izgleda da su se njegova i čedina smjena preklopile.

"Sve je to jedno veliko sranje. Kolko jučer smo bili jedna vojska. Eh, pravila službe su ostala ista samo su se ljudi promijenili", pomisli.
Jednostavno, Pjesnik nije pucao preko niti je za to imao volje pa tako niti Srbijanac nije pucao na njega. Bilo je to nekakavo njihovo osobno primirje. Prećutni dogovor koji su eto ova zadnja tri dana, iako smrtni neprijatelji, njih dvojca uredno poštovali. "Svejedno, valja mi biti oprezan. Nikad ne znaš kada će te guja ujesti" - i kao da ga je nešto podsjetilo, odloži dalekozor pa iz ruksaka pedantno izvadi malenu bilježnicu, olovku i gumu za brisanje. U noćašnjoj je smjeni počeo pisati novu pjesmu no fenjeruša (svjetleća granata) ga je prekinula. Mislio je da je napad no bio je ćorak, ništa se iza toga nije dogodilo. Sada se opet podsjetio pjesme pa otvori bilježnicu i na glas pročita dio stiha:

crna zmija pleše u ambisu
nit je dolje zemlja
nit je gore svod...

Pogleda još jednom tekst, pa ga opet glasno pročita. Učini mu se da je riječ zmija nekako bezazlena, prejednostavna i neupečatljiva. Promisli pa uzme gumicu za brisanje i umjesto obrisane riječi napiše crna mamba.
- Da, crna mamba zvuči opasno... smrtno. Da, dobro sam to skonto, to je to – promrmlja zadovoljan sebi u bradu i nastavi pisati. Unutra, vonjalo je po truleži i ulju. Crnom ulju kojim su generacije željezničara premazivale pružne pragove od kojih je bunker bio sastavljen. Osjetio se i ustajao miris sagorjela baruta. Pojača ton radio aparata.
- Sarajevo ljubavi moja... – pjevao je Monteno, Pjesnikov najdraži pjevač.

* * *

"... i na kraju, dragi tata, ja i majka smo dobro nemoj se za nas brinuti. Tetka Slavka brine o nama i u Neđarićima nam je super. Samo nam se ti vrati pa će sve biti dobro. Šaljem ti moj najnoviji crtež. Lijevo je majka, a ono u sredini s puškom si ti. Ja sam ona mala desno s našim Vučkom. Volimo te svi, tvoja Maša." Uz težak uzdah Ognjen pažljivo vrati pismo u kuvertu.
Otkako se prijavio kao dobrovoljac u Srpsku gardu Ilidže kao bivši Legionar mislio je da može dati više za obranu Otadžbine i srpstva. Međutim, pokazalo se da su položaji u vojsci rezervirani za bivše oficire JNA, političare i one koji su imali gomile para za osnivanje svojih osobnih vojski odnosno, proširivanje ogranaka mafije. Kasno je primijetio da je rat samo izlika za legalan kriminal, trgovinu ljudima, šverc, preprodaju, pranje novca, nelegalnu zaradu i sve prljavštine koje ljudska mašta može i zamisliti. Shvatio je i da su balkanski političari u tome nenadmašni. Ipak, spasilo ga je iskustvo Legije pa je sada, trudeći se da bude potpuno neprimjetan, glumio maleni kotačić u mašineriji rata koja je zahvatila balkanske prostore. U ovome trenutku jedino važno bila je njegova obitelj i kako preživjeti. Sudjelovao je u nekoliko ratova širom svijeta i znao je da i ovom ratu jednom mora doći kraj. Bio je vrhunski profesionalac i kao takav bio je strpljiv.
U prolazu baci pogled kroz puškarnicu pa dohvati dugme radio aparata. Sa srpske Radio-Ilidže prebaci na Radio Sarajevo. Turčin u bunkeru preko puta nije ga brinuo, no nije se dao zavarati. Svako malo pogledao bi kroz puškarnicu. «Opreza nikad dosta», pomisli pa pojača ton. Kemal Monteno je pjevao:

...Bilo gdje da krenem o Tebi sanjam
Putevi me svi Tebi vode
Čekam s nekom čežnjom na svjetla Tvoja,
Sarajevo ljubavi moja...

- ...Sarajevooooo ljubavi mojaaaaaaaa.... – zapjevao je iz sveg glasa i Ognjen refren poznate pjesme. Bio je tako tužan i tako sretan i tako jadan. I sve to u isto vrijeme.
A iz smjera Otesa čuli su se avioni UN-a koji su neumorno slijetali i uzlijetali. Dovozili su hranu i lijekove, a odvozili djecu. Djecu Sarajeva.

Pjesnik spremi bilježnicu u ruksak. Dohvati lanč paket, izvadi koncentrat kave i uspe u čuturicu s hladnom vodom. Doda sadržaj dvaju vrećica šećera i navrne čep. Mućkajući, krene prema otvoru puškarnice. Pogleda van i kad se već htio okrenuti ugleda pokret u grmlju s desne strane kanala. Gledao je i nije vjerovao vlastitim očima. Dijete od kojih osam-devet godina, djevojčica, išla je ravno prema rijeci. U ruci je držala dva plastična bijela kanistra. Činilo se da su veći od nje. I išla je bezbrižno pravo prema rijeci!
- Jebote, ovo ne može bit! – izleti mu iz usta.
Dohvati dalekozor i pogleda u Srbijanski bunker preko puta. Ništa.
"Možda je ne vidi" - pomisli Pjesnik. Djevojčica je prišla strmoj obali, odložila jedan kanistar a na drugom odvila čep. Držeći se za granu grma jednom je rukom pokušala napuniti kanistar s vodom. Pjesnik je opet fokusirao bunker preko puta no tamo je sve bilo mrtvo. Vrati pogled na djevojčicu no nje tamo više nije bilo. Osjetio je da nešto nije kako treba. Djevojčice i dalje nije bilo a na mjestu gdje je nestala i dalje je stajao veliki bijeli kanistar. U panici shvati, nekako spozna, da je dijete vjerojatno palo u vodu i da treba pomoć. Pogleda u smjeru bunkera nasuprot. I dalje ništa. Odluči u trenutku jer vremena nije bilo. Izleti van svlačeći se u trku. Bacio je jaknu, košulju i počeo svlačiti majicu. Dotrči do ruba obale i ispod zamućene površine rijeke na dva-tri metra od obale ugleda sjenu. Ništa mu više nije bilo važno, ni mine ni četnici ni rat ni smrt. Bacio se naglavačke u vodu. Hladnoća vode ga je opekla i šokirala. Zaronio je na mjestu gdje je vidio sjenu i pružio ruku. Kao slijepac, mlatarao je rukama pod vodom. Izronio je, uzeo zrak i ponovo zaronio. I glavom udario u nešto mekano. Znao je da ju je pronašao. Grčevito je, zadnjom snagom, zgrabio i izronio van. Dijete se otimalo i kašljalo, čizme i natopljene hlače vukle su ga prema dolje, bilo mu je neizdrživo hladno, a voda ga je lagano vukla prema matici, dalje od obale. Jednom je rukom očajnički mlatio po vodi jedva se održavajući na površini. Gotovo, znao je da je gotovo! Nikada neće uspjeti!
- Ej, drž ovo! Primi se za opasač! – neki mu je glas viknuo iza leđa. Posljednjim se snagama okrene i pokuša dohvatiti širok kožni remen koji mu je dobacivao čovjek s obale. U trećem pokušaju ga zgrabi. Pod nogama osjeti čvrsto tlo i, držeći djevojčicu, dotetura na blatnu obalu. Nije više osjećao ništa, ni vodu ni hladnoću ni strah. Od umora pao je na koljena. Djevojčica se podigla i zakašljala a onda tiho zaplakala. Čovjek u maskirnoj uniformi zagrli dijete da je zagrije i utješi. Onda se odmakne i kad se malo smirila primi je za obje ruke. Trljao je njene male blijede ruke i nešto joj umirujućim glasom govorio. Djevojčica je prestala plakati no i dalje je jecala. Vojnik skine svoju jaknu i zagrne je.
- Hej, smiri se... sve je u redu. Sada je sve u redu – govorio je nepoznati pa zapita – kako se zoveš?
- Ma... Mari.. ja! – i dalje jecajući odgovori dijete.
- Marija? Pa šta ćeš ti ovdje Marija? – zapita je vojnik smireno.
- Posla... poslala me maj... majka po vodu! Nemamo vode.
- Dobro je, Marija, dobro je. Prepala si me pravo! Jel sad sve u redu?
- J.. jest. Al nemam vode. Ubiće me majka! – djevojčica će opet pred plač.
- Ajde, ajde ne plači bezze, neće tebe niko lemat, ne boj se. Evo, napunit ćemo ovaj balon i to je to, u redu?
- Da – reče djevojčica. Oborila je pogled i kao da je tek sada shvatila ozbiljnost situacije. Sada je tek primijetila da su vojnici. Strah od vode zamijenio je strah od uniformi. Drhtala je.
Pjesnik je polako dolazio k sebi. Iscrpljen, napola je pratio razgovor pa onako gol do pojasa i torza iz kojega se pušilo, sjedeći u blatu, reče:
- A vidi mene kako izgledam, stara će me ubit! – reče tek da je odobrovolji.
Djevojčica ga pogleda i oči joj zaiskre. Pjesnik je onako blatnjav zaista izgledao smiješno. Drugi je vojnik napunio kanister vodom. Stavi ga pored djevojčice i namigne joj:
- Slušaj, mi nikome nećemo kazivat ništa, kontaš? Al ni ti nikome ne kazuj ništa. U redu? Ovo će bit naša tajna, jel važi?
- Važi – odgovori dijete.
- A sada sikter odavde i da ti više nije palo na pamet dolaziti ovdje po vodu. Bris!
Dijete zgrabi kanister i više vukući ga nego noseći požuri prema gradu. Još se koji put osvrnula pa, onako malena, nestade u grmlju.
Onda se pogledi dvojce muškaraca po prvi puta sretoše.

* * *
- ... pa zato molim ovogodišnjeg laureata Šestoaprilske nagrade Grada Sarajeva, gospodina Kemala Turbića, da primi nagradu i obrati se skupu s nekoliko riječi.
Pljesak se prolomio dvoranom Gradskog vijeća. Čovjek u srednjim četrdesetima, bujne neuredne kose u skromnom izgužvanom odijelu bez kravate strpljivo je čekao ispred mikrofona. Zbunjen, nervozno prođe prstima par puta kroz gustu kosu.
- Čast mi je primiti ovogodišnje najviše društveno priznanje grada. Prije svega, želio bi zahvaliti svojoj obitelji, posebno svojoj kćeri na koju sam najviše mislio kad mi je bilo najteže. Misli na moju djevojčicu hrabrile su i bodrile me da izdržim i preživim u teškim ratnim danima. Ovu nagradu posvećujem njoj ali i svoj djeci slobodarskog grada Sarajeva. Tu posebno mislim na preko hiljadu i šest stotina nevine djece kojoj su u Sarajevu, za vrijeme opsade, oduzeli ono jedino i najdragocjenije što su imali, mladost. Umjesto govora ja bih vam pročitao pjesmu koju sam napisao jednom posebnom prilikom u bunkeru na Ilidži 15. aprila 1993. a zove se Ples Projektila:

lezi!!!
skutri se, iii...

crna mamba pleše u ambisu
nit je dolje zemlja
nit je gore svod
neodoljivo
neuhvatljivo
i vječno
sikće

lezi!!!
skutri se u sebi, čovječe!
ne gledaj i ne misli!
ne diši!
lezi! skutri se u sebi čovječe!
to te crna mamba vrti
da umreš u njenoj smrti
to te crna mamba vrti
da umreš u njenoj smrti
to te crna mamba vrti
da umreš u njenoj smrti...

Završio je. U dvorani načas zavlada tišina, a onda se pojedinačno začuje pljesak. Pa sve jači i jači. Ljudi su ustajali na noge i snažno pljeskali popularnom sarajevskom pjesniku i piscu. A on je, umornim očima, kružio po dvorani. Zastane. U trećem redu, u kaputu bež boje, stajao je visok muškarac i smiješio se. Nakon više od deset godina oči im se ponovo sretoše.


SVI NAŠI KREDITI

Navukavši cipele, obukao je kaput i pogledao Mariju koja je stajala u polumračnom predsoblju, pored vrata.
- Ipak ideš?
- Idem.
- Misliš da ti je to pametno?
- Da.
- Ja mislim da nije – reče mu ona uz uzdah i otvori vrata.
- Obuci onu kožnu jaknu, vani je svježe.
- Neka, nema veze – odmahne rukom, poljubi je u obraz, pa izađe na dvorište. Okrene se.
- Čuj, ako ništa drugo, konačno ćemo stavit stvari na svoje mjesto.
- Valjda. Ti najbolje znaš što radiš, Jure moj.

Prvo je otišao bratu koji je radio u mesnici, blizu centra. Ugledavši ga, Marko se osvrnuo uokolo i bez pozdrava, namrgođen, upitao:
- Bog Jure. Reci što trebaš, u poslu sam.
- Htio sam s tobom o nečemu razgovarat. Imaš malo vremena?
- Nemam, kažem ti, vidiš da sam sam. Što je? – masnom krpom brisao je krvave ruke.
- Pa, htio sam te nešto zamolit, onako, ako može..
Marko ga je, kroz zavjesu dimljenih kobasica i svinjskih rebara koje su visile iznad pulta, i dalje mrko gledao.
- Slušaj, ako se radi o lovi, nemam. Nemam, čovječe, jel ti jasno! Još mi nisi vratio ni onih dvjesto eura od Božića! Pa što ti misliš, naštancao si šestero djece, a da ću ti ih ja hraniti?
- Vratit ću ti novac idući tjedan, sigurno. Došao sam te samo zamolit za nešto mesa, sutra je nedjelja..
- Da – prekine ga brat – sutra je nedjelja! I meni je sutra nedjelja pa ne lutam uokolo ko zadnji prosjak.
- Nemoj tako, Marko, pa koga ja imam osim tebe..
- Aha, sad si me se sjetio. A kad sam te molio da mi prepustiš onaj komad zemlje ti si ga prodao. I to kome? Francetiću, onoj pizdi! Otac bi ti se u grobu okrenuo, da zna..
- Ali, morao sam! Pa znaš da onda još nisam ni radio..
Marko ga nije niti pogledao. Odrezao je nevelik komad mesa, nemarno ga zamotao u papir i gurnuo bratu preko puta.
- Evo, uzmi i nosi! I ne dolazi mi više!
- Daj mi barem neku vrećicu, ako ti nije..
Brat mu je već okrenuo leđa i započeo s trančiranjem svinjske polovice. Radio je to brzo i vješto. Marko je bio pravi profesionalac.

Kum Vlado otvorio mu je vrata i s iznenađenjem ga pozdravio.
- Jure, ti si! Mislio sam da je kupac. Znaš, dao sam oglas u novine, prodajem Golfa. Uđi, jesi za kavu?
- Ma nisam, ako si u gužvi..
- A ništa strašno, samo čekam te ljude, već su trebali biti tu. Nego, što ima, jel nešto hitno?
- Pa, i jest. U stvari, kako se uzme. Znaš, kratak sam za nekih tisuću eura. Došla mi rata kredita na naplatu, a moji u firmi nisu nam već dva mjeseca uplatili ni lipe.
- Tisuću, veliš? I baš sad? Čuj, žao mi je, ja sam već sve dao za kola, nova petica, stari.. ful oprema! Da ga samo vidiš.. i tako, čekam sada da mi dođu ljudi, već su dali kaparu. Svu sam lovu dao za auto, švorc sam ti ko crkveni miš.
U to, javi se zvono na vratima. Vlado je sažaljivo i s nelagodom gledao Juru, nestrpljivo trljajući ruke.
- Da si mi barem rekao prije..
- Nema veze, nije bitno, snaći ću se već nekako. Hajde, bog, pozdravi mi Anku.
- Hoću, pozdravi i ti Mariju. Bog Jure, bog..

Strica Duju nije vidio skoro godinu dana. Našao ga je na dvorištu kako razgovara s nekim dobro obučenim strancem. Kad se približio, prekinuli su razgovor.
- Živio, Jure. Otkud tebe?
- Pa eto, navratio. Ako imaš malo vremena..
- Imam, imam. Čekaj samo da otpratim gosta – reče i srdačno se, na njemačkom jeziku, pozdravi s čovjekom. Isprativši ga pogledom do novog Mercedesa, parkiranog ispred dvorišta, još mu jednom mahne rukom. Okrene se Juri i zagrli ga.
- Što je Jure, što si se stiso, ko da su ti sve lađe potonule?
- Pa i jesu, da znaš.
- Ajde, ajde.. uđi – gurao ga je kroz predsoblje do velikog dnevnog boravka. Pokazao mu je veliki crni kožni trosjed.
- Sjedi. Što ćeš popit?
Natočio je piće i sjeo nasuprot Juri.
- I? Koje tebe dobro nosi, nije te bilo od Božića, ako se ne varam?
- Nije dobro, striko. Trebam hitno novac.
- Pa si se sjetio strica?
- A koga drugog?
Znao je Jure da se stric bavi kamatarenjem, zato ga je i izbjegavao.
- Koliko trebaš?
- Dvije hiljade.
- Hm, a kad mi misliš vratit?
- Pa za dva-tri mjeseca. Znaš, ona moja firma..
- Gledaj Jure, to mene ne zanima. Ti znaš da i ja jedem, plačam režije, imam djecu.. nije ni meni lako. Evo kako ćemo, samo zbog mog pokojnog brata, tebi ću ići na ruku. Ne moraš mi vraćat do kraja godine, ali u siječnju, dobro, krajem siječnja vratit ćeš mi duplo. Jel u redu?
- U redu? Pa kako može bit u redu. Sad sam ti reko..
- Uzmi ili ostavi, kako god hoćeš – prekinuo ga je stariji čovjek ozbiljna lica. U glasu se za trenutak osjetila prijetnja.
- Rekao sam ti, da nisi dijete moga brata..
Jure polako ustane, dohvati čašu i ispije je naiskap.
- Hvala ti striko, kao da si mi pomogo. Znam da ni tebi nije lako, ali meni je to puno. Od dvije hiljade eura mi živimo pola godine. Ništa, hvala ti još jednom..
- Jure, znaš gdje sam. Uvijek možeš doći..
- Neka, hvala. Pozdravi Katicu i djecu. Bog.
- Bog, Jure..

Nikolu je našao na benzinskoj pumpi. Bili su najbolji prijatelji, od djetinjstva. Nikada ga nije tražio novac, ali sada je došlo i to vrijeme.
- E, Nino, radiš?
- Radim, radim. Ima posla..
- Jesi za kavu, tu preko puta?
- Može, samo da kolegi dam ključeve i završim obračun. Čekaj me preko, dolazim za deset minuta.
Jure je sjedio i, kroz izlog kafića, gledao pumpu preko puta. Sjećao se, sa sjetom, dječačkih i momačkih dana koje su on i Nikola proveli u Zagvozdu. «To su bila vremena!», pomisli. Onda je došao rat i svak je otišao na svoju stranu. Tek prije nekoliko godina, slučajno, susreli su se upravo tu, na ovoj pumpi. Od tada, posjećivali su se i družili, baš kao u ona dobra stara vremena, samo ovoga puta bila je tu i obitelj. Iz razmišljanja prene ga prijateljev glas.
- Jure, jel još voziš onog svog Škodilaka?
- Da, još uvijek.
- Pa kad ćeš to promijeniti, čovječe?
- Nikad, a možda ni tada.
- Pa što je bilo, što si se smrko?
- Problemi, Nikola, problemi. Što misliš, da sam te danas, u subotu, došao samo pozdravit? E, stari moj..
- Pa reci, što je? Ako ti ja mogu pomoći, ti znaš..
- Možeš – prekine ga Jure – trebam još jednog jamca za prebijanje kredita. Podignut ću kredit, da vratim stare dugove, a i rata za kuću mi je sjela. Eto, sada znaš.
Prijatelj ga je ozbiljno gledao, a onda spustio glavu.
- Ne mogu. Jebi me Jure, ali ne mogu! Već sam jamac dvojci kolega iz firme, a znaš da i ja imam kredita. I da hoću, ne mogu. Znaš da banke sada imaju one crne liste..
- Znam, sve znam. A možeš mi onda posudit barem dvije tisuće eura na par mjeseci. Znaš da bi ti vratio..
Nikada Jure nije vidio Nikolu u takvoj neprilici. Gledao je u pod, s rukama u džepovima kad je napokon, kroz stisnute usne, prevalio:
- Ne mogu, Jure. Nemam toliko. Mislim, imam toliko, ali ne mogu ostati baš bez kune na banci. Znaš, kuća ti je rupa bez dna. Neka se nešto dogodi..
- Shvaćam, prijatelju. U redu, nema veze. Već ću se nekako snać.
- Jure, ti znaš da bi ti dao, ali stvarno.. ako bilo što drugo treba, reci, bilo što!
- Ne treba, Nikola, u redu je..
- Ozbiljno, ako ti mogu..
- Dobro je, reko sam ti!
Rastali su se kao dva lopova koja su prevarila jedan drugoga, ali s dubokim osjećajem da to obojica, itekako dobro, znaju.

Prošlo je podne i Jure parkira Škodu ispred nebodera na Utrinama. Uvijek je tu ostavljao auto jer je to bilo jedino mjesto blizu tržnice, a da se nije plačalo parkiranje. S Martinom se dogovorio da će se naći oko jedanaest, u ćevabdžinici. Baš kad je sjeo i naručio, ugleda ga kako se probija kroz gužvu. Dugo se nisu vidjeli, možda dvije godine. Sada mu je izgledao nekako niži i ćelaviji, a ono malo kose oko ušiju i na tjemenu bilo je potpuno sijedo.
- Bog, Jure, dugo čekaš?
- Ne, sad sam došao.
Priđe konobar i ljubazno, s jakim naglaskom, upita :
- Dobar dan, izvoljite?
Naručiše ćevape i dva točena piva.
- I, što ima? Nismo se vidjeli sto godina..
- A što će bit, Martine, tuga i nevolja, zato se i nismo toliko dugo vidjeli. Puno se radi, nema se vremena, a i djeca su tu..
- Da, djeca! Ti bi, za svoje šestoro, trebao dobit odlikovanje od predsjednika. Prava Hrvatina, eto što si!
- E, lako se tebi sprdat. Trebo bi ti biti na mom mjestu mjesec dana. Samo jedan mjesec, pa da vidiš.
- Daj, pa nisam mislio ništa loše, nego reci, što si me trebao.
- Pa da ti pravo kažem, treba mi lova. Dvije hiljade eura, ništa više.
- Dvije tisuće? I baš sad? E jesi me našo..
- Što je?
- Pa ništa, nemam. Vidiš kako se dugo nismo vidjeli, pa ni ne znaš. Ja sam ti, moj Jure, kupio prošle godine klijet i mali vinograd u Zagorju, blizu Krapine. Čuj, najbolje je ulagat u zemlju. Dobio sam jeftino, tu nam je blizu i tako. Odemo ja i moja stara vikendom, ja pokosim travu, napravimo roštilj.. Čuj, stvarno nemam, sve sam tamo uložio.
Tišinu prekine konobar koji pred njih stavi mirisne ćevape.
- Ovdje su najbolji! – reče Martin, pa rukom otkine komad vruće lepinje.
- Jesu, tu su stvarno dobri. Znaju Šipci poso – odvrati Jure punih usta.
Jedno vrijeme jeli su u tišini, svak sa svojim mislima.
- Čuj, koliko se ja sjećam, kad sam ti ono prošle godine posudio lovu, reko si mi da ti sin radi u banci? Koja je to?
- Splitska.
- A nije ona propala?
- Ne, propala je Vukovarska.
- Aha, a reci, jel mi može srediti kakav manji kredit. Recimo deset hiljada eura, gotovinski..
- Čuj, mogu pitat, ali sumnjam. Znaš, moraš imat polog, jamce, pa hipoteku i životno osiguranje. Nije baš lako, ja sam baš za onu zemlju u Zagorju..
- Slušaj – prekine ga Jure – ja gotovine nemam, a kuću ne dam pa da je ne znam što. Ako bi ti sin mogao nekako preko veze..
Martin ga, punih ustiju, prekine rukom.
- Ne dolazi u obzir! Pa znaš ti strance, ti bi se jebali za kunu. Oni su ti sada većinski vlasnici banke. Nemoj mi tako nešto tražit, molim te! Jedva sam malog tamo zaposlio, da proba nešto smuljat izvisio bi taj čas!
I tu je njihovom razgovoru bio kraj. Još su izmijenili, reda radi, nekoliko rečenica, a onda su se, plativši svako svoje, razišli.
Do kraja dana Jure je obišao još jednog daljnjeg rođaka, nekoliko prijatelja i Marijinu polusestru, koja je s mužem i dvoje djece živjela blizu njih.
Bez uspjeha. Nitko nije imao, ili nije mogao, ili pak nije želio posuditi im novac.
Bila je večer kad je umorno odgurnuo željezna vrata kapije i ušao u mračno dvorište. Stajao je tako u mraku i gledao osvijetljen kuhinjski prozor iza kojeg su se čuli sitni dječji glasovi koje bi, tu i tamo, prekinuo glas njegove Marije. Onda se okrene i pođe prema mračnom uglu dvorišta, pored ograde. Začuje se zvuk željeznog lanca i tih cvilež. Polagano, pognute glave i mašući repom, priđe mu crna prilika njegova psa. Poliže mu ruku i stavi čupavu glavu na koljeno. Jure ga pomiluje po glavi.
- E, moj Garo, vidiš što smo ti mi, ljudi. Ispade da si mi se jedini ti danas, od svih prijatelja, obradovao.

Djeca su pozaspala i u kući je zavladala tišina. Čulo se samo klatno prastarog zidnog sata. Marija i Jure sjedili su za kuhinjskim stolom.
- I kažeš, ništa?
- Ništa.
- Baš ništa, ni kune?
- Ni kune.
- Od nikoga?
- Ne, Marija, od nikog!
- Sve si obišao?
- Jesam, kažem ti..
- Dobro, i što sad?
- Ništa, život ide dalje. Sutra je novi dan, prekosutra ponedjeljak, pa utorak, srijeda..
- Nemoj ti meni nabrajat! Znaš ti dobro na što ja mislim!
- Aha, misliš na ovu lovu? – nasmije se on veselo – na ovih trideset miliona? Posegne za papirom na sredini stola, pogleda ga, pa ga baci natrag. Oči su mu se caklile.
- Što se mene tiče, ništa se nije promijenilo. Baš ništa! To što smo dobili tolike pare na lotu, meni ne znači baš ništa! A drugima? Za njih me uopće nije briga, tek toliko da znaš!
Ustane i okrene se ženi koja je i dalje sjedila za stolom.
- Idemo spavat? Sutra je nedjelja, valja nam se malo i odmorit. A u ponedjeljak - zna se, opet na poso! Ili ne, vidjet ćemo..


 

Copyright © by Eduard Pranger & Balkanski književni glasnik - BKG, 2006.

Nazad