HLAPIĆ, POVRATAK U DJETINJSTVO
RAZGOVOR S GORDANOM GRŽETIĆ VODILA ELFRIDA MATUČ MAHULJA

Da je šegrt Hlapić, hrvatske spisateljice Ivane Brlić-Mažuranić, osvojio srca i srca prošlih generacija, a nezaustavljivo osvaja i današnju mlađu, ali i stariju čitalačku populaciju, znamo; da je ovo djelo vrlo uspješno pretočeno u dugometražni crtić koji je također polučio zapažen uspjeh i doživio veliku gledanost i to ne samo u Hrvatskoj, također. Prije nekog kratkog vremena, na stranicama KIS-a mogli smo pročitati i zanimljivu vijest o tome kako će „Šegrt Hlapić“ biti preveden na japanski; no nigdje, osim u prilogu Novoga lista koji se zove „Otočni Novi list“, i namijenjen je čitalačkoj publici s kvarnerskih otoka, dakle, što je ponovo uzak krug čitateljstva; nismo mogli saznati da je „Šegrt Hlapić“ preveden i na jedan dijalekt i to precizno na čokavicu kojom se govori (ili točnije, kojom se govorilo) na području Dobrinjštine (Dobrinj) na otoku Krku.
Kako čitateljstvo Balkanskog književnog glasnika ne bi ostalo uskraćeno za ovu nadasve zanimljivu informaciju u svijetu književnosti, ali i očuvanja kulturne baštine i autohtonog izričaja, zamolili smo za razgovor o njenom podvigu, mladu autoricu, Gordanu Gržetić koja se našem pozivu rado odazvala.
Gordana Gržetić diplomirala je hrvatski jezik i književnost na riječkom Filozofskom fakultetu, na kojem pohađa i poslijediplomski znanstveni studij.
Godine 2003. Objavila je knjigu “Čokavac iz sjene” (“Adamić, Rijeka) kojom je prva cjelovito prikazala lik i djelo značajnog ali marginaliziranog hrvatskog dijalektologa i etnologa Iva Jelenovića (1898.-1981.).
2004. Objavila je zbirku istinitih životnih priča ”Kantunić ditenstva“ (“Digital point”, Rijeka), u kojoj je na čokavskom dijalektu zapisala priče pojedinih stanovnika otoka Krka ali i iseljenika, koje su se dogodile od 1914. do 2003. godine.
Sudjelovala je u izradi Prvog čokavskog rječnika (“Adamić”, Rijeka, 2002.).
Radi kao novinarka na Radiju otok Krk na kojem,uz ostalo, uređuje i vodi emisiju ”Domaća beseda”, na osnovu koje je i nastala knjiga “Kantunić ditenstva”.


"... Hlapić je, na jeno rečeni, bi hihmić - velik jušto od nohta do lohta, vesel koti tičić, kurajon koti krajić Marko a dobor koti sonce. Po cele Božje dani - vodne sokako a kadagod i v noći - zabija je čavli va škornje i poči druge postoli.
Manko je ime delodavca hudoga koti da je s vranacjega kotla ušo, Hlapić je vaviki vikon bi vesel i dala svoje delo kantajuć.
Vaviki je bi sejenako spravon-čovjena stomanja i zelene brageše va kih je zgjeda koti žaba v loki.
S početka su mu se mladiće ki su se š njin učili u delodavca Nasrhnjenca smeli zaveno tih brageš, ma kada su videli kako to gre Hlapiću na jeno uho nutor, na drugo von, smeli su se zajeno š njin kada bi Hlapić va tih bragešah kreketa koti da je žaba v lokvi..."


 

BKG: Što te je navelo na vjerujem ni malo lagan, dugotrajan i mukotrpan posao prevođenja ovog možemo reći klasika hrvatske dječje književnosti na dobrinjsku čokavicu?

G.Gržetić: Dječak ”malen kao lakat, veseo kao ptica, hrabar kao kraljević Marko a dobar kao sunce” u moj je život stigao upakiran u plavo-bijeli ukrasni papir, dan uoči mog sedmog rođendana; dva mjeseca prije postala sam ponosna “prvašica”. Bila sam-kažu moji roditelji- nestrpljivo, previše radoznalo dijete, koje je rano progovorilo i relativno rano naučilo slova (s brojkama je išlo malo teže, pa ni sad nisam oduševljena kad štogod moram zbrajati ili oduzimati), tako da je rođendanska proslava prekinuta zbog upoznavanja s Hlapićem. Od tada do danas šegrta Hlapića iščitala sam nebrojeno puta a priču o jednostavnom postolarskom šegrtu danas gledam sasvim drugačije. U djetinjstvu me fasciniralo Hlapićevo putovanje i način na koji je svladavao nedaće; danas mi je Hlapić “utočište” i elan kad me svladaju crne misli, tužna i ružna iskustva. Dovoljno mi je prelistati par stranica ove predivne, poučne priče, pa da se vratim u “normalu”, te poput Hlapića, nastavim fućkajući i pjevajući kroz život. Jer, dobro mora pobijediti, zar ne? Ili bar tako kaže Hlapić! Nakon jedne takve epizode, da nasmijem samu sebe, počela sam Hlapićeve zgode prepričavati na čokavici, autohtonom govoru mojega kraja. Prva rečenica bila mi je smiješna i simpatična, druga isto, treća još više…I rodi se čokavski Hlapić!

BKG: Da li si se susretala s problemom nedostatka riječi koje bi kvalitetno prenijele misao sa standarda?

G. Gržetić: Kratko i jasno- nisam. Naime, imam baku koja će (nadam se!) za godinu dana napuniti svoju prvu stotku. Još uvijek je bistra, vedra i komunikativna i -što je meni najvažnije i najljepše-još uvijek govori onim izvornim starodobrinjskim govorom koji se gotovo nigdje više ne može čuti. Budući me baka ili, kako mi kažemo mamica-čuvala od ranog djetinjstva, progovorila sam na čokavici a ne na standardnom književnom jeziku, pa možda ta moja ljubav prema čokavici vuče korijene baš iz tog mog najranijeg djetinjstva, koje ponajviše pamtim po bakinoj bezrezervnoj ljubavi, kojom su me obasipale i sve njene, danas nažalost pokojne prijateljice.
I tako je prevođenje Hlapića na čokavicu po pitanju vokabulara prošlo bez poteškoća. Ono što me namučilo je slaganje rečenica u smislenu cjelinu, jer se neke rečenice iz originala baš i nisu mogle doslovce “prebaciti” u prijevod. Naša sintaksa i sintaksa hrvatskog književnog jezika imaju podosta razlika.
Čak mi ni preimenovanje majstora Mrkonje, Grge, Crnog čovjeka i drugih nije predstavljalo problem; budući svi oni imaju simbolična imena, lako je bilo naći ekvivalent za namrštenog čovjeka, crnog čovjeka i sl.
Zapravo je moj problem što u svakodnevnom životu razmišljam na čokavici, pa moram paziti da u službenim “ozbiljnim” situacijama ne dovedem sugovornika u poziciju da traži simultano prevođenje sa čokavskog na hrvatski!

BKG: Zašto baš čokavica? Naime, tim izborom mislim da si već unaprijed sasjekla u korijenu svaku eventualnu špekulaciju o dosjetki kako se obogatiti - znamo da dobrinjsku čokavicu i to baš onu pravu gotovo arhaičnu čiji si "zaštitar" njeguje i govori uski krug ljudi.

G. Gržetić: Ma koje bogaćenje na račun šegrta Hlapića i čokavice “na zalazu”? Moglie bismo sad otvoriti raspravu na temu što je bogatstvo! Znaš kako kažu u Dobrinjštini: ”Ki umi nać sriću va sebi i okolo sebe, jako je bogat”.Ja sam se na prevođenje Hlapića, kako sam već spomenula, bacila doslovce slučajno, bez ikakvih pretenzija da jednoga dana taj svoj prijevod unovčim. Mislim da bi moj čokavski Hlapić spavao poduži, možda i vječni san u mom kompjuteru, da priča o njemu preko mojih prijatelja nije procurila do nekolicine novinara. Iskreno ću ti reći da mi je u početku čak bilo neugodno ikome osim bližnjih spominjati kakvog sam se “suludog” posla uhvatila. Prevoditi šegrta Hlapića na jedan, iako stari, autohtoni, nažalost tek uskome krugu razumljiv prepoznatljiv govor. Kad me kolega Mladen Trinajstić iz “Novoga lista” zamolio za razgovor na temu “Hlapića”, odgovorila sam mu doslovce:”Ma daj, pa koga to danas zanima?”. Međutim, ispalo je sasvim suprotno i to me jako začudilo. I još me začuđuje taj interes za čokavskoga Hlapića. Zašto? Pa vratimo se na temu potencijalnog bogaćenja na račun nizanja zavisno-složenih rečenica bez voznog reda. Kakva literatura danas “pali”? Pali “chick-lit”, tj. teme o razmaženim polu-inteligentnim zvijezdama i zvjezdicama čija slava i moć počivaju na tatinoj lovi, služavkinoj kuhinji i -naravno-pravilno oblikovanim tjelesnim proporcijama dotične zvijezde kratkog i upitnog sjaja. Namjerno sam par puta u knjižnicama pokušala posuditi neke od tih “razvikanih” glasova, no svaki put dobila bih odgovor: ”Posuđeno. To je jako popularna knjiga. Rezervirajte ju unaprijed ako je želite čitati”. No, zato Kafka, Tolstoj, Zola, Šenoa mnogi drugi iz plejade, uredno skupljaju prašinu na policama. I sad, nasuprot nekom tuđem svijetu glamura, raskoši, spletkarenja, podmetanja odmetanja, stoji “moj” pošteni, dobru naklonjeni, beskrajno pozitivni dobri Hlapić. Dječak, koji uz sve te vrline, još govori “čudnim, nerazumljivim” jezikom? Naravno da mi taj dječak iz mog djetinjstva neće donijeti opipljivu materijalnu korist, niti to od njega tražim. Šegrt Hlapić je u originalnoj priči pošao u svijet tražeći s ciljem da pomogne potrebitima i da pronađe dobrotu i poštenje. I “moj” će Hlapić dobiti isti zadatak jer je prihod od prodaje knjige namijenjen domu za nezbrinutu djecu ”Ivana Brlić-Mažuranić” u Rijeci. Drugi zadatak Hlapiću ne mogu i ne smijem dati, negoli da širi i dijeli dobro.


BKG: Kome je namijenjena ova knjiga, imaš li već kakvog interesa iskazanog recimo od škola?

G. Gržetić: Voljela bih prvenstvenog zbog prije navedene nakane da čim više pojedinaca i organizacija kupi “mog” Hlapića. To mi je primarni cilj a s druge strane, nadam se da ću preko Hlapića dati i prilog očuvanju čokavskoga govora, za kojeg mnogi jezikoslovci kažu da spada među najstarije čakavske govore uopće. Budući je prijevod knjige još u kompjuteru, nisam ni s kim konkretno razgovarala o mogućoj distribuciji. Ipak, problema s čitanjem neće biti, jer je na kraju knjige i rječnik nepoznatih riječi, koje će uz to još biti i akcentuirane. Veselim se svakom novom govorniku čokavskoga govora!

BKG: Ćemo malo po domaću? Reci mi i kako onda zgjeda naslov knjige? Je Hlapić šegrt ili kako?

G. Gržetić: “Čudnovate zgode šegrta Hlapića” u mojoj su verziji postale “Štorije i mirakuli hihmića Hlapića”. “Štorije” su priče, “mirakuli” čudesa, ali “hihmić” nije šegrt! Naime, u dobrinjskom se dijalektu šegrta također zove šegrtom, rjeđe naučnikom, a budući sam htjela da knjiga bude u potpunosti prilagođena ovom dijalektu, tražila sam za Hlapića neki originalni, autohtoni sinonim. Sjetila sam se stare, malo poznate riječi “hihmić” koja je sinonim za uvijek vedru, optimističnu, pozitivnu osobu. I bi rođen “hihmić Hlapić”! Iako sam nekim junacima iz knjige promijenila ime, Hlapićevo ime nisam dirala iz nekoliko razloga; prvi i osnovni - jedan je Hlapić u književnosti, zar ne? ! Uz to, jedno malo selo blizu Dobrinja zove se Hlapa a iz Hlape je dio mojih obiteljskih korijena. Baka mi je pričala kako su nekad dječake iz Hlape od milja zvali “hlapčići”, čak i “hlapići”.
No, zato sam neke druge junake preimenovala i prilagodila dobrinjskom dijalektu. Tako je uvijek smrknuti majstor Mrkonja postao Nasrhnjenoc, Crni čovjek mutne prošlosti i opakog izgleda je Črni šlovik, a njegov pandan Grga je Jure Hlambustina.
A Gita?Pa Gita je Gita, ha ha ha! Šalim se; u prvom dijelu priče, dok o Giti znamo jedino da je sirotica i članica putujećeg cirkusa, zovem ju Gita. Ali, kad se pri kraju priče otkrije nevjerojatna tajna Gitinog pravog porijekla, Gita će postati Marijica.


BKG: I znaš ča me muči, i zato bin te pitala!? Čini mi se da se va zadnje vrime nikako čakavština 'zgor Rike jako nameće kako nikakov standard toga dijalekta. To mi je već na par mesti zakučilo za oko. Kako ćemo po tebi, i ćemo uopće moć spasit ovu našu šaru bodulsku čakavštinu od evo sad još i tih utjecaji?

G. Gržetić: Pa, ako moram biti iskrena, čini mi se da smo mi Boduli nekako skeptični prema svom dijalektu ili govoru. Pa pogledajte samo Zagrepčane kako ponosno i u svakoj prilici izgovaraju svoj”kaj, “kak”, “tak nekak” itd. Slična je situacija i s čakavcima”zgor Rike”. Grobničane ćeš uvijek i svugdje prepoznati po simpatičnom naglasku i izgovoru. A mi…E, mi ovako učimo potomke:”Hodi ručat”, “Što delaš”, “Bil san u Rijeci” …Ma strašno, prestrašno! Nit je čakavica, niti je standard! Sve zbrkano zbrda-zdola u ime podilaženja “masi”. Koliko sam puta osobno čula dobronamjerne kritike tipa ”Nemoj toliko po domaću, smijat će ti se”. Ili, postavim klincima iz susjedstva pitanje: ”Kamo greste?” (Kamo idete, op.a.), a dobijem odgovor: ”Idemo igrati nogomet na obližnje igralište”. I onda se čudimo da su nas drugi čakavci “prešišali”?! Kapa im dolje! Znaju i žele čuvati svoje i ne pate od bodulskog kompleksa manje vrijednosti zbog tako simpatičnog “mekog ć”.
Kad već sami uporno zatvaramo vrata autohtonoj nam čakavici, čemu se čuditi “gemišt-čakavici”?

BKG. Zaključno, kada čokavski Hlapić izlazi pred oči čitalačke javnosti?

G. Gržetić: Bude li sve po planu (a nema razloga da ne bude!), hihmića Hlapića predstavit ćemo sljedećeg ljeta. Voljela bih da predstavljanje knjige bude u Dobrinju a istovremeno se otvorila i mogućnost predstavljanja u Vili”Ružić” u Rijeci, gdje živi praunuka Ivane Brlić-Mažuranić i gdje se mogu pogledati književna i druga ostavština Mažuranićevih. Ma samo neka se hihmić Hlapić pojavi i ispuni svoj zadatak! Sve je drugo manje važno!

BKG. U potpunosti se slažem i želim „Hihmiću Hlapiću“ puno radoznalih očiju i ruku!

 

Copyright © by Balkanski književni glasnik - BKG, 2006.

Nazad