FERIDA DURAKOVIĆ

Rođena je 1957.
Prvu zbirku poezije "Bal po maskama" objavila 1977. i za nju dobila Nagradu Književne omladine BiH i Nagradu Svjetlosti za najbolju prvu knjigu mladog autora. Objavila, između ostalog, knjige poezije "Mala noćna svjetiljka", "Oči koje me gledaju" i "Srce tame". Piše i knjige za djecu (Još jedna bajka o ruži, Mikijeva abeceda, Amilina abeceda, Vjetrov prijatelj). 1999. objavila izabrane pjesme The Heart of Darkness u USA (White Pine Press, Fredonia New York). Dobila nagradu Fund for Free Expression USA 1993. i Vasyl Stus Freedom-to-Write Award 1999. Radi kao sekretar PEN Centra BiH. Živi sa mužem i kćerkom u Sarajevu.


 

ROMAN O ŽIVOTU


Gledao ju je odozdo, iz duboke jame svoga tijela, pogledom gotovo ugašenim, sigurno ne zemaljskim, a ona se pretvarala da se ne boji, da nije užasnuta i da neće pobjeći sljedeće sekunde u hodnik i zacviliti kao prebijen pas: njene oči su je izdavale i ona je to znala.
Golemo njegovo tijelo kipilo je preko bolničkog kreveta. Samo ono, za sebe, kao poseban entitet – ne čovjek, ne Otac, ne dragi zaštitnik džin iz bajke – govorilo je koliko pati. Nisu mu našli dovoljno velik krevet, da barem umre kao čovjek. Ali to su njene izmišljotine: kao da je važno da li umiremo u lijepom ili u ružnom krevetu ako je uvijek užasno i nedostojanstveno. Barem dosad u njenom životu. Bilo je smrti, ihihi, i njenih godina je bilo, ihihi, bilo je mnogo nekako previše vidljivih smrti, i nedostojanstvenih smrti, najviše u ratu, i u njenom tijelu ostale su, sve, zabilježene isključivo kao užas, možda baš zbog te otvorene patnje koju svi vide, a neće ili ne mogu uraditi baš ništa. Čak i kad su te smrti bile nekakvo olakšanje u dugom lancu ratnih strava, ipak joj nisu donijele olakšanje i nisu mogle biti ni dobre ni lijepe.

Tijelo.
Tamnica duše, ah?
Školjka za biser što se u nama krije, eh?
Trošni oklop u kojem sija naš duh, uh?
Natruhli čamac što nas dušu prevozi na drugi svijet, oh?
Ma daj.
Pogledaj samo koliko pati.
Samo da umre, da završimo sve to. Neka se duša poslije o sebi pobrine. Mi ne umijemo. Otac ne umije. Kćer ne umije. Ja ne umijem. Tijelo boli. Ili možda ipak duša? O, Bože.

Prvi njen mrtvac bio je beba od tri mjeseca, malo ružičasto tijelo koje spava, sasvim nalik njenoj lutki, koju grčevito stiska u ruci dok viri kroz ključaonicu susjedne sobe: tamo leži, na stoliću za kafu, baš ova beba koju ona stiska u rukama. Pola sata prije nego je umrlo dijete je nekoliko puta mijauknulo, cijuknulo, potom se smirilo i prešlo u lutke. Eto, to je smrt, rekla je u sebi sedmogodišnja djevojčica, sasvim mirno, i ne znajući da zna za riječ smrt. Bebu su umotali u bijeli čaršaf i negdje odnijeli. U stražnjoj sobi zakričala je bebina majka. Krik je bio nalik kakvoj životinji iz šume – to je znala iz filmova – i taj krik je bio mnogo strašniji nego mrtva beba; možda je i smrt takva: strašnija onome koji gleda nego onom koji umire.

Smrt nije strašna, rekla je sebi, ali ja neću da umrem. Neću, zbog mame. Da ne bi ovako strašno i ružno zakričala.
Nikad.
Nikad za nikad.

•••

Imala je dvanaest godina kad je prvi put shvatila da će umrijeti.
Pogledala je u nebo držeći glavicu kupusa koju joj je majka dala da izreže i stavi u teglu, a nekakav oštar bol presiječe joj stomak i savi je prema zemlji. I prije nego je shvatila šta je to shvatila, hitro se uspravi i pogleda okolo: da je možda neko ne gleda, kao da je uradila nešto ružno, neprikladno, što treba sakriti od ljudi. Kao kad se upiški u gaćice. Djevojčice ne smiju to: govoriti o seksu, piškiti u gaćice i misliti o smrti – tim redom. Zna ona. Onako.

Umrijet ću – pomisli, ponovno pogledavši u nebo. I opet onaj bol, sad ne tako intenzivan, ne kao grom – nešto manji, sad već ne onaj prvi. Srce joj se vrpolji i silno hoće da izađe iz nečeg u nešto drugo: iz grudi u nečiju utjehu.
Umrijet ću.
Kako umrijet ću? Kako je to?
Ne znam, ali umrijet ćeš.
Ali kako se umire?
Ne znam. Valjda te nema.
Ali kako te nema? Ne razumijem.
Pa nema te. Kao kad zažmiriš, pa nema neba. Nema kuće. Nema mame.

Zatvori oči. Mrak, sa iskricama ispod očnih kapaka koji drhture. I ludačko kucanje srca u sljepoočnicama. Pomisao na mamu ponovno joj presiječe stomak i pognu je prema zemlji.

Ne može tako. Mame mora biti, zauvijek.

Otvori oči. Silna sunčeva svjetlost nahrupi joj u mozak i ona na tren osjeti blagu nesvjesticu. Zatim skrenu pogled s neba na kućna vrata, odakle se baš toga trena, kao pozvana – kao uvijek kad treba – u ljubičastim kružićima mraka u očima djevojčice, pojavi majka. Punačka, vedra, žurna. Uze teglu s isjeckanim kupusom, baci nesvjestan vedar pogled prema njoj i nestade u kući.

Ako ona umre, ja ću s njom.
Kako?
Leći ću s njom u grob.

Riječ grob, prvi put izgovorena sa izvjesnom sviješću o njenom značenju, uzdrma njeno mršavo djetinje tijelo.

Ne može tako. Mama je rekla da prvo umiru stariji pa mlađi.
Jeste rekla, ali zašto je umrla Hanina beba od šest mjeseci prošle godine? I zašto je umrla ona beba kad sam bila mala, ona što sam je vidjela kroz ključaonicu?
Ne znam. Valjda nekom greškom. Treba pitati mamu, ona zna.
Neću.

Zna da bi bilo nepristojno pitati majku o tom stvarima, i proguta nešto tvrdo i gorko, što se stvorilo u njenom grlu dok je mislila o tome.

Ali neko mora da zna.
Ne mora. Svi moraju umrijeti.
Pa zašto baš svi moraju umrijeti?
Ne znam. Nana tako kaže, a nana zna: E, moj brate, kaže, i mravka i travka, i hajvan i insan, svakom valja mrijet.

Ne sjeća se kad je prvi put čula da je nana to rekla, ali ta rečenica sad preplavljuje njen mozak, i misao je boli, mozak joj otiče, pulsira, guši. Baš kao upala grla: otiče, pulsira, guši. Nana je jednom rekla: Kad umrem, ne dajte maloj da me vidi. Djevojčica je bila iza vrata, kao i mnogo puta u životu u važnim prilikama bila je iza vrata, i čula, bez namjere, šta odrasli govore.

Čučnula je. Noge joj, teške i drvene, ne dopuštaju da stoji. Baci pogled na glavicu kupusa u svojim rukama i njena misao odjednom poprimi konkretan oblik.

Kao ovaj kupus.
Šta kao ovaj kupus? Ne razumijem.
Kao ovaj kupus. Raste, raste, a onda ga neko posiječe i nije više živ. Nema ga. Tako će se desiti i tebi. I nani. I mami.
Neće mami. Ne mami. Svako može umrijeti ali mama ne.
Dobro. Ali ti ćeš rasti i rasti, i onda jednog dana neko će te posjeći i više nećeš biti živa.
I onda?
Onda će te sahraniti. Pod zemlju.
Neće. Neću. Neću.

Uspravi se tako naglo da joj se nekakav nož zaokrenu u kičmi. I opet zatomi svoj djevojčicasti bol, pa pogleda okolo: možda neko gleda. Nema nikog, hvala Bogu.

Neću. Neću da umrem.
Ali s kim možeš pričati o tome? Nemaš kome da kažeš. Osim meni.
Mama kaže da sve svoje probleme možeš reći nekom koga voliš. Njoj.

Na neki čudan način djevojčica zna da čak ni mama, najdraža mama, ne zna odgovor. Ne zna zašto, ali po prvi put shvaća da postoje stvari koje niko na svijetu ne razumije. Čak ni mama. Čak ni mama. Bože moj.
•••

Kad joj je bilo dvadeset godina, odlučila je napisati roman o životu. I napisala je prvu rečenicu:

Imala je dvanaest godina kad je prvi put shvatila da će umrijeti.

I nije više napisala ni riječ.

•••

Kad joj je bilo dvadeset šest godina, zaključila je da je krajnje vrijeme da napiše roman o životu. I napisala je prvu rečenicu:

Dvadeset šest mi je godina. Imala sam dvanaest kad sam prvi put shvatila da ću umrijeti.

I nije više napisala ni riječ.

•••

Dotrčala djevojčica do iza tridesete... Vukovi zli kroz šumu prolazili, pojeli najdraže, ne samo bake nego rođake i prijatelje, progutali cijeli narod pa opet gladni ostali... Šunjaju se još strašni vukovi šumom, s kokardama i bodežima, šunjaju se i drumom, s heklerima i elektronskom poštom, s osmijehom, zavijaju vukovi kao u filmovima, djeca se bude u goloj vodi a majke jauču, očeva i braće nema ni u grobovima a kamoli u životu, ali mi idemo dalje, dok lovac – koji se više ne zove Luka – ne bahne u kuću i ne....

Prvi put, nakon svih ovih godina – dok u krilu uljuljkuje svoju malu kćer u ljetnji popodnevni san i gleda, s ljubavlju smirene zrele žene, kako njena starica majka na verandi ispred kuće uzima glavice kupusa i smješta ih u staklene tegle – u sjećanje joj nahrupi jedna pjesma koju je naučila napamet, zauvijek, u prvom razredu osnovne škole. Pjesma njenog života. Roman o životu:

Sunčani krug, nebeski svod
Crtež je malog dječaka.
Nacrta on, napisa on
U uglu na listu tom:
Uvijek nek bude sunce,
uvijek nek bude nebo.
Uvijek nek bude mama
Uvijek nek budem ja....

Da, kaže ona sebi upravo ovog trena, koji bi se u engleskom jeziku označio kao Present Continious Tense, a u njenom sad-baš sad – dok neko kuha neko pegla neko piše neko pere neko hoda neko pati neko jebe neko drami neko kipti neko piša neko ljubi neko povraća neko opčarava neko pije neko jede neko skapava neko siluje neko liječi neko kolje neko baja neko proklinje neko upravlja neko dolazi neko krepava neko drka neko dreždi neko gubi neko ratuje neko sanja neko stvara neko razara neko uči neko vlada neko šuti neko umire neko čita neko čita neko čita – čučeći na hodniku Klinike za reanimaciju ona drhti, plače i povraća u maramicu dok misli na oca kojeg je tren prije napustila prije nego je on napustio nju. Mahnuo joj je rukom kad se okrenula da ga pogleda s vrata: Idi, kao da joj je rekao tim pokretom, i ona je izletjela iz sobe ne tražeći druga značenja tog pokreta: ionako je jedva čekala da ode. U mozgu su joj ostale njegove usne, suhe i željne vode: nešto su htjele reći a nisu mogle: tijelo je htjelo da vlada a nije uspjelo. Ako su nešto te suhe usne rekle, djevojčica to nije razumjela, niti je smogla snage da razumije. Niti je htjela. Bože oprosti joj.

Da, kaže ona sebi brišući bljuvotinu s usta.
Ta pjesmica. Da.
Ali to je pjesma malog dječaka.
Iz djetinjstva.
Pjesma moga oca.
Kojeg više nema.
Iz zemlje koje više nema.
Iz Sovjetskog Saveza.

 


Copyright © by Ferida Duraković & Balkanski književni glasnik – BKG, 2006.

Nazad