MIRJANA BATINIĆ

Mirjana Batinić je rođena 1977. u Splitu. Diplomirala je na Umjetničkoj Akademiji. Bavi se novim medijima, web dizajnom, pisanjem. Prvi put objavljuje u Balkanskom književnom glasniku.
Njene radove možete pogledati na ovoj stranici, a njen digital art, rađen posebno za BKG na ovoj stranici.



 

KORNATI UNPLUGGED

Kolovoz, još uvijek ljeto.
Pod prozorom podne, cvrčci, vukljanje kamiona cestom.

Tamo smo otišli jedne subote. Zapravo, mislim da je bio petak.
Čak će prije biti četvrtak, nego subota.

Svakako, predosjećala sam da će se dogoditi nešto loše. Nešto strašno. Nešto što će nam promjeniti živote. Ili barem moj (moj svakako). Nešto tipa amputirane ruke, potrganih prednjih zuba, prekida veze ili trudnoće. U svakom slučaju u zraku je bila smrt dosadašnjeg stanja življenja. On je osjećao to isto.

U autobusu smo sjedili kao pokisli vrapci. Šutke smo iščekivali smrt. Bez uzbuđenja i napetosti, kao da se ona mora dogoditi. Bili smo potpuno sigurni u to, svak za sebe.

Unatoč svemu hrabro smo sjeli u autobus.

Na otok Kornat smo se uputili sljedećeg jutra.
More je bilo veličanstveno: uzburkano, duboko i plavo. Sjedili smo na pramcu i uživali. Tu i tamo bi nas zapljusnulo.
Kako smo se približavali on je bivao sve stariji. Upadao je, sve više, u staro odijelo, u svoj kornatarski kalup. Pokazivao mi je kulu, grebene, svoju plažicu. Otvarao se svome djetinjstvu, veselio se. Dugo nije bio tu.

Tamo nije bilo ni struje, ni vode. Noću smo palili šterike, vodu smo vadili iz bunara, piškili smo nedaleko kuće. Prali smo se goli na terasi odakle nas je mogao vidjeti putnik namjernik.
No, to nije bilo važno.

Na Kornatima je tlo jako škrto, vegetacijski sustav skoro pa nikakav. Pusti kamenjar. Ali je zato more veličanstveno. Većinu vremena smo proveli roneći.
Noću su nam ovce prolazile ispod prozora, spavaš - kad najedanput bleeeee.
Noćno hranjenje divljih magaraca.

Doručkujemo toplu paštetu i kruh, potom odlazimo na osamljenu plažu, vadimo mrtve ježince i poneko Petrovo uho. Oko dva sata se vraćamo kući, on kuha puding od čokolade u koji je stavio previše mlijeka, pa je rijedak. Malo je zagorio, taj okus zagorenosti se jako osjeća. Uostalom rok trajanja mu je istekao prije dvije godine.
Odmaramo, ja ga crtam. Divno je što je stalno gol. Opet odlazimo na more, on lovi ribu. Roštilj. Riba ostaje sirova. Pazim da ne pojedem krv.
Ljetno popodne.
Blagi povjetarac, lišće divlje loze stvara sjene po podu. On svira na instrumentu kojeg je napravio od daske i krene. Kako bi dobio bolji zvuk pomaže se okruglom rolom selotejpa. Svira blues i pjeva murtersku ribarsku pjesmu. Zvuk je savršen. Slično gitari, ali mekše. Pomažu mu valovi. Kroz prozor naša roba koju sam oprala u kišnici i Faxu.

Puši. Pita jesam li gladna.

Noću pijemo vino na terasi.
Nebo je crno oblačno pa ne brojimo zvijezde, avione, satelite.
Noću muhe spavaju. Čuju se valovi i ovce.
Uskoro odlazimo odavde i ja počinjem istinski voljeti sve što me okružuje.
Stolice na terasi, plavi lonac, leptire u vodi, pakost ribara.
Počinjem istinski biti dobra prema njemu.


ONA, HARRY I JA

ona je veoma kompleksna osoba,
to bi trebalo biti jasno odmah na početku.
zadnji put smo se vidile prije dvije godine.
dolazim u njen grad.
kontam, javit ću joj se kad stignem,
pit ćemo u njeno zdravlje i idem nazad.

sjedim u klubu, čekam tehničara,
ona ulazi.
vuče kišobran po crno bijelim pločicama,
struže
smije se.
ljubi me.

u klubu se zadržavamo još sat dva
potom njen stan u potkrovlju,
very very nice
čisto i uredno.

noć u istom klubu
projekcija mojih radova
malo kasnimo
sve već puno
sjedamo u prvi red
frontlajn
kao u školi
gledamo projekciju
pijemo pivo
malo mi se muti
neznam jel to
do glave
do vida
do projektora
sjedamo iza s nekim curama
postaje vrlo živo

zapravo je klub jako mali
šaren, oslikan u žarkim bojama
i crno bijelim pločicama

atmosfera je jako intimna
psima ulaz dozvoljen
mačkama također
tu i tamo poneki pas
probaulja
klubom.
svi su mješanci
i svi su mirni
i lijepi
i šareni
i bijeli
i crni
i dva mačka, jedan žuti i jedan crno bijeli
mislim da se crno bijeli zove mišo
kao mišo kovač
iako to ne bi trebalo imati veze

kasnije odlazimo doma
vani je hladno
u stanu toplo
raspremamo stvari
sastavljamo krevet
slušamo mtv
spavamo
noću me budi zvono sa zvonika
bum bum bum
i tako svako pola ure
a smeta i upaljen televizor

ujutro se budimo polako
toplo je ispod pokrivača
plava posteljina

budi me bol u trbuhu
dobivamo menstruaciju obje
isti dan
isto jutro
isti sat

popodne ludilo apokalipsa
prolom oblaka nad stradunom
crno nebo
nad crvenim dubrovačkim krovovima
prvo kiša pa tuča
savršeno oblikovane kuglice
u pola sata sve je bilo bijelo
kao da je pao snijeg
golubovi su se bezglavo stisli u prozorima
nikoga vani
samo zastava nad orlandom vijori

smijemo se i trčimo po stanu
od jednog do drugog prozora
istok-jug
kližemo se u čarapama po parketu
u pidžamama

led je ispunio procjepe među crijepovima
pod njezinim prozorima
jedna plava štipaljka
(na kesici piše ščipaljka,
tako nešto)
najednom sunce usred tog ludila na nebu
ali to ne mijenja ništa
i dalje ludilo
tuča sve jače udara
ona kaže da je sve ovo zato
jer su se sudarili jugo i bura
ludilo živo

a onda je stalo.
lagano kako je i počelo,
hop i kraj.
kao ljetna kiša

a onda ljudi.
kližu po podu kao puževi
pokušavaju održati ravnotežu
paze da ne padnu
drže se jedni za druge
pridržavaju se za orlandov stup,
za cijevi okolo crkve sv. vlaha
(renovacija)
vrište, smiju se, galame
gmižu sa svih strana

samo jedna baba polako i sigurno
gazi
šareni kišobran koji vjetar ne prevrće

ostatak dana i noći igramo harryja pottera na play stationu
zapravo ja igram s njenog kreveta
ona tumači s moga
moram priznati da je izvrstan tumač
da je jako strpljiva
i da je sve ženstvenija.
u njoj majčinski nagon.
kad se uvalim u neku neizbježnu situaciju
ona uskače
pomaže
i dalje pobjeđujemo
ona, harry i ja
čini se kao vječnost

ona priča o igraču-harriju obraćajući se u drugom licu
ja u trećem
igram i bodrim harrija
ajd moj ajd moj
harry uopće ne igra loše
a najbolje je što ne umire nikada
(harry živi vječno)
samo ponekad završi u bolnici
jeeeee

u sedam ipo gledamo dnevnik,
vremenska prognoza,
ludilo u dubrovniku
kamerman točno ispod nas
kličemo kao na stadionu

ona odlično kuha
mogla bi biti profi kuharica
zeleniš maslinovo ulje začini
zdrava hrana
mmmmmmmmm ukusno

kažem
odlično kuhaš
mogla bi biti profi kuharica
ona kaže
bježi, nabila sam masu kila
sad je opet sve ok
još kaže
bilo je čudno hodati noge se trljaju jedna o drugu
ali je zato bilo odlično u moru
toplo
he he
kao kit

primjećujem da je sve bolja
kao osoba kao prijatelj
ona postaje good guy

kasno navečer svaka u svom krevetu
kraj nje čaša s pivom
pije pivo svaki dan
i antidepresive
i plaća stopedeset kuna psihologinji za sat priče
kaže, u bolnici na psihijatriji ljudi u čekaonici ne komuniciraju
svako misli kako je ovaj do njega lud
počinje pričati nevezano
kaže da se tuče s tim likom i ko je on uopće
kakvo je to ponašanje htio je otići s nekom štracom
dok mu nije bilo cure,
a tek da mu vidiš curu, neka neugledna muslimanka
tu je došla raditi iz bosne,
a on je srbo, a brat mu je droger
i onda sam rekla aaaaaaaaa di ćeš
pa je stao i bilo mu je neugodno
jer se zna da s ovom štracom neideš vani na razgovor
i onda mi je pružio ruku
pa se vratio u klub
a umalo da je otišao i trebao je otići
a ja mu spasila vezu
vidiš kakav apsurd
ali poslat ću ja njoj poruku
toj njegovoj bezveznoj
ili ću otić do kafića di radi
čuj neću se pretvarat da mi je stalo do tebe
boli mene za tebe i za njega,
zapravo ti si i kriva za sve
jer si sigurno ti njega prva muljala
i sad ste zajedno
kao neki par, kreteni,
a vidiš on je htio ići s onom štracom
i zna se zašto, jer svi s njom idu u šumicu
i zna se da s tom štracom neideš vani na razgovor
i ja sam ga spriječila, al to nije važno, kužiš,
on je pošao s njom
samo da znaš.
želim vam da prekinete odmah,
a njemu želim polaganu smrt.
znaš, živim za osvetu.
tako ću mu se osvetiti i njemu i toj njegovoj muslimanki
jooooooj, želim da umire polako.
i stalno ga provociram, šaljem mu poruke,
a on ima potrebu da se dokazuje, pa se grle i preseravaju,
kao neki par i tako već godinu dana.
i to još radi predamnom, zamisli?!!
onda poludim i prođem pored njih i kažem mu
ajd navali na nju šta s'stao
oni se prave da me ne čuju
a čuju me čuju
i čut će me još.
jooooooj, nemaš pojma koliko želim osvetu,
to mi je u prirodi,
živim da mu se osvetim i da prekinu.
baš me briga, šta mi može, tukla sam ga
i udarila nogom u cjevanicu
i uopće ga se ne bojim, samo neka me proba udariti,
da ga isprovociram da me udari ispred svih u klubu.
neka me udari, pa ja živim za to da me udari.
jooooooj.
znaš ne bi meni to smetalo, to što je on s tom bezveznom,
da on nije prvi počeo,
on je meni prišao i pitao da puštamo ploče,
nemoš to radit druškane,
nemoš kad sam ja ovako teška,
al on je bio strpljiv,
stvarno je bio strpljiv.
a najgore od svega što mi se uopće nije sviđao,
sad svi kažu, tako ti je to kad si s mlađim,
mlađi je devet godina, ali to nema veze,
najgore je to što mi se nije sviđao,
mislila sam se neka me kuva, šta me briga,
lijepo ću se ogrebat za muziku u njega,
al ne ide to tako, dan po dan i počeli smo skupa dolazit u klub i puštat muziku
i nakon nekog vremena skužiš da ti je ušao pod kožu.
i onda ode s tom bezveznom.
jooooooj, u početku sam samo ležala i pila,
mjesecima.
sad samo želim osvetu.

razumiješ, nema tu bez osvete, što god da treba,
to nije to ako se ne osvetiš, jebemti takve ljude,
osveta!
i neka zna šta je zaslužio!
zašto bi njemu bilo bolje nego meni?

tu noć ne čujem ni zvonik ni tv
tek ujutro onaj bezvezni petar vlahov
i ona glupa severina
drobe
spavam s jastukom na glavi
ne mogu a da ne čujem njihovo trkeljanje
u stilu,
on:
ne morate odgovoriti, naravno
ali zašto ste još uvijek sami u vašim godinama
ona:
evo poklon za vas, jer ste vi mazi-pazi-mačo-pančo
metroseksualac
hihihi
krema za samotamnjenje
hihihihi

poslije opet snivam slatke snove

ustajemo i odlazimo vani
svaka svojim putem
šetam po gradu
svuda

dubrovnik je prelijep i malen,
strašno malen
ruke mi zebu
hladno je
na pjaci ljudi prodaju povrće
jedna gospođa se dere:
snižene mandarine
stojim njoj iza leđa snimam
ona se i dalje dare, potom meni u po glasa,
kao u povjerenju,
snižene mandarine.
penjem se do jezuitske crkve, unutra nikog.
sjedim u predzadnjoj klupi
skrštenih ruku
sigurno izgledam kao da molim
svijeće po pet kuna
tri zapaljene
vani opet hladnoća
barokne skaline pred crkvom
uličice, butige, golubovi, ljudi
u pravoslavnoj crkvi opet nikog
zapravo dva čuvara ili pomoćnika
gori nekoliko svijeća, ikone, igra svjetla kroz staklo
ni u jednoj crkvi nema mirisa
na svijeće, tamjan, zatvoreni prostor,
nema onog klaustofobičnog mirisa crkve.
idem dalje.
stranci se penju na zidine, previše puše za taj pothvat.
u kutu pod minčetom jedna debela zlatna mačka
spava
male uličice što vode uzbrdo,
par skalina, ravno, pa opet par skalina, pa opet ravno
i tako sve do vrha
uski prolazi, sa svake strane picerije, restorani, darovni dućani,
hand made, suveniri, frizerski saloni, internet & games caffei,
galerije, zlatarnice, silver shopovi, black-jack zabavni klubovi.

na ulazima u portun zelena vrata s lavom.
tako je i na njenim vratima.

po danu opet igramo igricu,
harry je danas neumoran,
vrijeme brzo prolazi

navečer idemo u klub.
tamo je i on,
njen princ na bijelom konju.
dvije djevojke slave diplomski,
u tu čast se pije i jede
specijalitet je special cake
marijana se odšuljala iza
i pojela još sedam komada
vratila se puknuta ko šlapa
samo je rekla: sedam
i strovalila se na pod
ona se dobro zabavljala
do trenutka kad je došao on.
onda se stisla, povukla u sebe, okrenula mu leđa.
djelovala je jako ranjivo.
kasnije je bila toliko pijana da je nije bilo briga za njega
ustala se i plesala
i izgledala dobro
suvislo
marijana i jedna od slavljenica su skakale i pokušavale plesati
radeći neke očajne pokrete i smijući se jedna drugoj
sebi
drugoj
svemu

on je gladio psa
i plesao s njim
niti jedan put nije pogledao prema njoj
uopće ne izgleda zanimljivo
bezveznjak kockaste glave
mršav, šta ja znam
jednostavno ne izgleda zanimljivo
tupo lice

žao mi je nje, mislim se na koga se to navukla,
kakav debil.
puštaju pjesmu
one way or another I'm gonna get you
get you
get you
get you
ona kaže, evo pjesma za mene

sutra se budimo kasno
izvlačimo se iz kreveta kao dvije mačke,
spavam dobro cijelu noć
više mi ne smeta ni zvonik, ni tv

ona brine o meni, kaže jedi nešto
svaki dan ona kuha, pere, pazi

odlazi u butigu, donosi tri šalice za kavu / čaj / mlijeko
jedna joj je posebno draga, s likovima malih beba
kaže kako ima majčinski nagon
i kako joj je zato on bio još draži
onako ćelav i bez zuba

pada noć, moj četvrti dan, vraćam se kući.
ona kaže ostani još
znam da želi da ostanem s njom dugo
da nije sama,
da se ne boji, da ne mora po noći imati upaljen tv,
da se ne osjeća luda i usamljena
da se smijemo
i trčimo po kući u čarapama i pidžami

raspremam krevet, slažem posteljinu, perem suđe,
spremam se i odlazim.

prati me do busa na pilama
distancira se i ponovo postaje hladna
u svom štitu
ovako je nitko neće povrijediti
jer ne treba nikoga
ni poljubac za kraj.
odlazimo svaka u svom pravcu.


ZAVALA

Nekoliko dana u Zavali na Hvaru ljetujemo u maloj kućici s našim ljubaznim domaćinom. Mjesec je srpanj.
Kuća ima veliku terasu s koje se pruža pogled na otočić Šćedro i, preko njega, na Korčulu.
Veliko more, vjetar u borovima ispod terase, ptice, cvrčci.

Mala mjesta u koja dolazimo zaljubljeni i odlazimo opčinjeni;
miris mora, šum valova, sol u kosi, sunce na koži.

Svakog trećeg dana naša susjeda donosi ljetni kolač:
keks, želatinasta voćna masa, šlag, na vrhu izribana čokolada.
Vrlo ukusno.

Kasno ljetno popodne, izvana dopiru zvuci udaraca mace po kamenu.
To on u dvoru ispred kuće ruši zid, pravi skale.
Točnije: vrši pregradnju.
Maloprije je bio gladan pa je došao, bez riječi, umoran i sretan,
napravio sendvič od pola kruha s gavrilovićkom i majonezom, pojeo ga u hipu,
poljubio me i nastavio rušiti zid.

Ljuljuškam se u stolici i gledam more.
Vrlo ugodno.
Netko drugi, naš ljubazni domaćin, kuha večeru.
Sve ove dane naš dragi domaćin kuha, i to vrhunski.
Na radiju vijesti iz kulture na češkom.

Ljeto na Hvaru, toplo, vjetrovito, čarobno i, bez sumnje, nezaboravno.

Nekoliko trenutaka prije, na radiju, vremenska prognoza.
U malim mjestima vremenska prognoza uvijek ima posebnu važnost;
razgovor prestaje, posao se na nekoliko trenutaka prekida,
svi se okupljaju oko radija kako bi čuli hoće li sutrašnji dan biti sunčan, nestabilan
ili će možda puhati bura.

Nešto poput dnevne molitve.

Ljuljuškam se u stolici i gledam more.
Ljubazni domaćin čisti nož, priprema škampe, viri u lonac, reže, sjecka, pere ruke, provjerava jeli voda zakipila.
Kuhinjom se širi mmmmmmm zanosan miris.

Ne radim ništa.
Uživam.

More je sve glasnije, tamnije, hladnije.
Cvrčci posustaju, ptice preljeću iznad kuće.

Večera.
Jedemo na terasi, pala je noć.
Otkrivamo da je naš ljubazni domaćin jako dobar dekorater.
Na stolu tri tanjura, u njima tri vinske čaše na vitkim nožicama,
u njima salata od škampi.
Jedemo.
Osjećamo se poput grčkih bogova.
Zvuk metala po staklu, klizavi škampi na jeziku, pod nepcem.
Mrak, mjesečina na moru, mungos u šumi nedaleko nas.
Potom jedemo tople torteline sa sirom skuhane na nov način, nov okus.
Jako fino.

Sjedimo na terasi i pijemo vino.
More je sve veće, sve tamnije.
Uživamo u tišini, a onda, zapadno od nas: o sole mio...
Lijepi muški bariton.
Divimo se izvedbi, noći, čaroliji.
Na kraju izvedbe ja i on plješćemo: ozareni, zaneseni i naravno, zaljubljeni.

Sutra ujutro se budim oko devet.
Doručkujem breskvu, on maže dječju radost.

Potom sjedimo na terasi i udišemo jutro koje je još uvijek hladno, svježe.
Odlazimo na plažu.

Kupamo se u hladnom moru koje bocka.
Ležimo na plaži.
Žene su u toplesu, djeca vrište, skaču, luduju i ne izlaze iz mora.
Tu i tamo, u hladu, može se pronaći poneki čitač lektire po povoljnoj cijeni.
Dolazi Zoran Predin, s malom bebom na leđima.
Ja kažem: gle Zoran Predin!
On nema pojma tko je Predin.
Dan je predivan i mi uživamo, plivamo, ronimo, bacamo se u more, ležimo u plićaku.
Zoran Predin uživa sa svojom djecom.

Vraćamo se kući kroz vinograd, po nama pada nekoliko kapi ljetne kiše.

Ručamo njoke s tonom sira, jelo koje je ovaj put skuhao on.

Oko pet dolazi Davor s daskom za jedrenje.
Ja kažem: znate koga smo vidili na plaži?
Zorana Predina.
Ni Davor nema pojma tko je Predin.
Uzalud gledam našeg ljubaznog domaćina, ni on nema pojma.
Odustajem.

Nakon ručka, nas četiri zaljubljenika u more, valove, sunce, odlazimo na plažu.
Reno četiri i nas četiri s daskom za jedrenje na krovu.
Vozimo se niz strmu nizbrdicu i susrećemo Zorana Predina s bebom na leđima;
vraćaju se kući.
Zoran Predin gleda s onim svojim dobroćudnim smješkom na licu.

Plaža prepuna kupača.
Naš ljubazni domaćin odlazi roniti u potrazi za crvima.
Davor je već odjedrio na pola kanala i postao točkica u daljini.
Plivamo i ljubimo se u moru.

 

Copyright © by Mirjana Batinić & Balkanski književni glasnik – BKG, 2006.

Nazad