NIKOLA STJELJA

Rođen je 12.01.1981 u Kopru. Završio je Opću gimnaziju u srednjoj školi Vladimira Gortana u Bujama. Studira i radi u obiteljskom poduzeću.
Živi u Umagu, gdje radi kao procjenitelj za privatnu agenciju. Studira ekonomiju, piše poeziju i kratku prozu. Dijela su mu objavljena u zbirkama Matice hrvatske, te u ezinima NOSF ,Via Galaktika., zbirci pjesama «Erato 2004», Beogradskom «Trećem trgu.», i časopisu «Libra Libera».



 
RUŽA


Pojavio sam se ispred Aninim kućnim vratima odjeven u odijelo. Nosio sam neudobne cipele koje sam zadnji put stavio na sebe na sestrinom vjenčanju od prije dvije godine. Hlače su mi bile prevelike, a sako sam maznuo starom. Nije mi odgovarao. Dobro sam ga pomirisao prije nego što sam ga stavio na sebe. Stari je bio alkohličar. Često je povraćao po sebi. Rukom bi znao sakrivati rigotinu u džepove. Mislio je da stara neće skužiti. Srećom nisam pomirisao ništa. Stara je dobro obavila svoj posao, ili sam jednostavno imao sreće.
Volio sam Anu.
Pozvonio sam na vrata.
U rukama sam držao buket cvijeća i zaručnički prsten.
Nisam puno zarađivao. Mjesecima sam štedio za odlazak na more. Umjesto za zabavu odlučio sam iskoristiti ušteđeni novac da povratim Anu. Otišao sam do zlatara i kupio prsten za kojega sam znao da bi ga voljela.
Pronašla je nekog drugog kada me je napustila.
Zvao se Ivan. I bio je pet godina stariji od nje. Poduzetnik, sa stanom, autom i djetetom iz prvog braka. Započelo je sa porukama koje su dolazile noću dok smo zajedno ležali u krevetu. Onda je jedanput mobitel zazvonio, uzela ga je u ruke i skočila iz kreveta rekavši da ide na wc. Ostao sam ležati budan u krevetu. Kroz prozor sam čuo aute koji su milili po cesti. Pogledom sam kružio po sobo. Pratio čudne crte koje je ulična rasvjeta stvarala na zidu prolazeći kroz poluspuštene rolete. Čuo sam ju kako razgovara iza zatvorenih vrata wc-a pravio sam se da mi ne smeta. Smijala se i zabavljala se razgovarajući s nekim drugim.. Naposljetku je pustila vodu u školjci i vratila se k meni u krevetu. Zagrlila me je i rekla mi da me voli. Kako joj je super samnom.
Često bi tako razgovarala s njime noću.
Imala je tu svoju teoriju. Da žena može voljeti svog muškarca, ali da si može dozvoliti i sitne ljubavi sa strane. Ništa fizičkog. Čisto platonski.
Koja gomila sranja. Slušao sam ju dok mi je prala mozak sa svojim glupostima. Govorila mi je da sam njezin muškarac i da znam da je ona moja i ničija druga, i da se ne trebam brinuti zbog ničega. Da nema nikog drugog. Da voli samo mene na onaj pravi način. Sve ostalo su gluposti i dječje igrice. Ništa važnoga.
Slušao sam i klimao glavom. Što sam drugo mogao učiniti.
Ana je pronašla svoju platonsku ljubav na predavanjima makroekonomije. Zajedno su studirali na prvoj godini ekonomskog fakulteta. Trebao mu je papir za određene certifikate pa je odlučio upisati faks. Kako mi je Ana kasnije pričala, na jednoj od naših oproštajnih kava, imao je poslovnog smisla i sada mu je samo trebalo teoretsko znanje da upotpuni svoj životopis. Bila je sva očarana njime , i sa svakom sam njezinom riječi tonuo sve dublje.
Nitko nije odgovarao na moju zvonjavu. Počeo sam lupati po vratima. Što ako je nema? Nitko se nije javljao. Očaj me je uhvatio.
Zakoračio sam unazad i stao gledati kroz prozore. Želio sam vidjeti da li bilo nekog unutra. Sunce mi je palo u oči. Stavio sam ruku na lice jer od škiljenja nisam vidio ništa. Gledao sam tako neko vrijeme, ali nisam vidio ništa.
Začuo sam škripu kočnica. Okrenuo sam se i u gledao postariju gospođu sa cekereom na biciklu. Ceker je nonšalantno ležao u košarci ispred volana.
"Nije ti tu mala Miličevka. Otišla je sa obitelji na more.", rekla mi je gospođa. Cerekala se od uha do uha. Usne su joj bile razmazane s teškim crvenim ružem. Na glavi je imala šešir sa cvijećem. Cvijeće je bilo umjetno.
" Na more?" , ponovio sam ja.
Klimnula je glavom. "Odvezli se u novom Mercedesu s tamo nekim njezinim.", rekla mi je i mahnula mi rukom. Nisam reagirao. Otišla je.
Sunce je pržilo. Maknuo sam se iz hlada i zakoračio na cestu. Kroz užareni asfalt je izbijala para. Nije trebalo dugo da se počnem znojit. Skinuo sam sako i u crnoj odjeći koračao po cesti. Osjećao sam se glupo. Ana je otišla na more sa frajerom. Poveli su cijelu njezinu obitelj sa sobom. U Mercedesu. Koja sam ja budala bio.
Otišao sam do tramvajske stanice i stao čekati. U ruci sam držao buket cvijeća i prsten. Nisam znao što bi sada s njima. Došetao sam se kante za smeće i bacio buket u nju. Kutijicu s prstenom sam smjestio u džep hlača.
Vratio sam se do čekaonice i sjeo. Mjesta oko mene su se lagano popunila. Tramvaj nije dolazio. U gradu su bili radovi i zastoji nisu bili nepoznanica. Sve se više ljudi okupljalo.
Stara bakica je stala ispred mene. U ruci je držala dvije Konzumove vrećice pune hrane. Bila je odjevena u crno kao i ja. Bilo joj je teško. Ruke su joj se tresle i stalno se prebacivala sa noge na nogu, kao da će svakog trenutak pasti. Pogledom je skretala svako toliko prema meni. Imala je plave oči, uokvirene izboranim licem. Željela je da se dignem. Pogledom sam promotrio ljude koji su sjedili oko mene. Svi su pažljivo i s trudom bulji u pod, mobitele ili negdje drugdje. Sve samo da ne pogledaju ljude koji su stajali do njih. Starije ljude, nemoćne ljude. Bila je tu jedna trudnica i djevojka sa licem kojem je nedostajalo pola vilice. Nju su i oni koju su stajali izbjegavali. Bila je odjevena u poslovno odijelo smeđe boje.
Pokušao sam ju zamisliti sa cijelim licem. Bila mi je lijepa. Ustao sam i dokoračao do nje. Bakica je brže bolje iskoristila rupu u prostoru i bacila se na mjesto.
Nije me bilo briga.
"Oprostite.", rekao sam djevojci. "Imam nešto za vas."
Okrenula se licem prema meni. Ugledala me i onda na brzinu odmaknula pogled. Počela je skakati s noge na nogu i vrtjeti glavom.
"Oprostite na smetnji.", ponovio sam tihim glasom. Zavukao sam ruku u džep i izvukao kutijicu sa prstenom i pružio ga. "Ovo je za vas."
Vratila je pogled na mene. Razrogačila je oči i promrmljala. "Mrgha?"
Ljudi su nas promatrali. Čovjek je uvijek svjestan toga u takvim trenucima. Bila je i ona. Vjerojatno je mislila da se radilo o neslanoj šali.
"Ne obazirite se na njih.", rekao sam. "Ozbiljan sam. Ovo je poklon za vas.", rekao sam.
Okrenula se prema meni sa cijelim tijelom. Iz držanja joj je ispario defenzivan stav. "Asto?", upitala me.
Trebalo mi je nekoliko trenutaka da shvatim što mi je htjela reći. "Jer ste predivni.", rekao sam i tutnuo joj kutijicu u ruke.
Tramvaj je došao. Vrata su se otvorila. Ljudi su izašli vani, i mi smo ušli unutra. Čvrsto je stiskala kutijicu u rukama i gledala me raširenim očima. Nije ju otvorila.

 

Copyright © by Nikola Stjelja & Balkanski književni glasnik – BKG, 2006.

Nazad