PETRA KOS

Petra Kos – rođena 1982. u Sloveniji, rodom iz Bregane, studira u Zagrebu, trenutno u Travniku, stopama Ive Andrića, piše. Nikad ništa objavljeno. Nakon 9 godina pisanja prvi put ohrabrena.

PJESME
 
3 u 1

Ona buba što okreće govna na cesti
Nikad neće imati dovoljno težak život
Za naslovnice i crne kronike
Tuđa govna su uvijek veća i smrdljivija
Zahvalna što ima da okreće
Potrebno li je više za sreću?

Još jedna tajna opstanka vrsta
Pokazala se točnom
- prednost fobije od buba
Zamotali smo s ceste
Kamenčiće u sjajni celofan
I poslužili ih kao bombonijeru

Kretanje

Valovi će uvijek imati
Pjenu na nosu
Goveda prljave papke
Slon mokru surlu
Ruke će ljubavnika
Uvijek hvatati još
Busevi će ostati na svojim rutama
Brodovi će biti vjerni svojim lukama
Konji dizati noge ponosno u galopu

Zamrznemo li jednu sliku
Kako ćemo zvati njen miris i njen zvuk
Ostanemo li na jednom dahu
Kako ćemo prepoznati drugi
Jel bitno koje će boje biti more ili zemlja
Jel i najmlađi mrav bitan kao i kraljica


Jel' potreba želja

Brod tek pred porinuće
Reže pupčanu vrpcu malograđavštine
polomljenim noktima i krvavim zubima

ne osjećah nikad da pripadam svijetu
već da svijet pripada meni
djeca bogova rođenjem dobiju na dar svijet
da ga učine ukusnijim
tako svi dobismo naprstak i vrč mudrosti
od naprstka smo učinili gradove i revolucije
s vrčem zasad nismo još učinili ništa

Proljeće

Žene su nježnija bića
Jer osjete sve suze
Sve tuge ne svijetu

One se tiho osmjehuju
Jer u očima ćute više
Od onog što riječi mogu

Umiruju ih lahori i uspavanke
Spokoj plime i oseke
Svijest o snazi rađanja

Nježnjuju ih tek propupale latice
Meko perje tek rođenih ptića
I svi mirisi Zemlje

U svojim pokretima
Odaju počast Majci Prirodi
Rastu i bujanju života

Podsjetnik

Moje su ruke ostale stajati na kuhinjskom stolu
Poput popisa za trgovinu
Moje su ruke htjele grliti svijet
Ostavit ću i onu jaknu u kojoj sam prvi put
Vodila ljubav na kiši
U slučaju da nekako smetnem s uma
Ostavljam otvorena vrata mamine kuhinje
Da me miris vrati kući
Otvoreno srce prema novim koracima
Kao otvorene dlanove kojima ću ciglama
Graditi bedeme ljubavi
Svih vrsti ljubavi bedeme
Uzimam sa sobom sve sretne trenutke
Sve osmjehe zarobljene u slici
Svu dragost dodira utjehe
Mirisa kose
Čuvam vaše odrezane nokte kao blago
Najsjajnije boje

Izlazak

Gledam svoj poseban nakit za posebne izlaske u kazališta
Samo volim kako zvecka i volim kako se ta nijansa zelene
Presijava na svjetlu
Imam i cipele za van kad se ide s curama
Ako jednom dođe do toga
Sve oko mene utihne često
Možda samo nešto u meni privlači tišinu
Ne imajući drugog izbora nastavih kao do tada
Vjerovati da s mojim sluhom nešto ne štima
Jer ne čujem ništa
Možda nam s vremena na vrijeme treba samo jedna želja

Imam i haljinu u istoj nijansi

Jedini spas- nada

Otkrismo večeras dakle
Da usamljenost ne prestaje sa snom
Mjesec je tu da obasja put
Jer ulična rasvjeta je mrtva već treći dan
Psi nas vode dio puta
Prepoznajem lavež i glad
Kraj ugašenog radijatora grijem se na parama sjećanja
Kao što odrezana noga i dalje boli
Ako postupak truljenja bude brži pod zemljom
Zakopat ćemo vremensku kapsulu
Ispod devete razine pakla
Gdje tišina prebolijevanju godi

Genocid

U rušenju mostova
Sa svim pokretima starih ratničkih vještina
Prava sam ratnica
Mislim da se bojiš da i ti tako
Ne ostaneš strvina
U rake bacam bezglava trupla svojih dragih
Okamenovasmo pogledom
Sve trbušne plesove i viseće bradavice
Iscijeđenih sokova

Ima dana kad se dobro slažemo

Ljudi nisu križevi
Križevi se ne nose
Oni poput stabala ostaju čekati
Na svoju slijedeću namjenu

Mantra

Ne boli uspomena na odrezanu nogu
Šepanje je to koje je bolno
Koji srušeni mostovi?! Kakvi potonuli brodovi?!
To je bio nekakav tuđi život.

Srčani rasjedi se nalaze u glavi
Stvaraju anemiju i podižu ustanke
Kad odrastem
Voljela bih biti hvatač snova

Moje kule više nisu od karata
Moje slame više nisu prazne
Moje prepone više nisu jalove

Iscrpljujuća tuga

U glavi muk ne dopušta u luke
Nokti ostaju iste boje već treći dan
Živote neznane
Mirisi koji su zapeli negdje u grlu
I greške koje izbjegavamo priznati
Pothvati ljubomore
Blato ispred susjedovih vrata

Usna harmonika, olupine kraj puta
Neki totalno drugi svijet iz filma
Mostić nad potokom punog bijelog cvijeća
I gizdavi konji u daljini

San…

Jedna završena misao kao nemoguća misija
Zato su sva grobna mjesta u postupku popunjavanja

Raspuštenost aura

Zatvaram oči

Gordi kriju svoju želatinastu nutrinu
Njihove tako lijepe riječi
Preoblikovane za ostatak svijeta
Zvuče oholo i ružno

Granice postoje nad ponorom ljudskosti
Koja se pretvara u naivnost
U trenu kad nadu prebacimo za sutra
Budimo spontani

Otvaram ruke…


Jesen

Svaka od grana stare šljive
se osušila u današnjoj magli
ali još uvijek ponosito hrle prema nebu
i onako stare i izbrazdane od briga
nebo bude svakim danom sve dalje
jer protiv korijena, zova zemlje ne mogu

A selice već odavna krenuše
formirajući veliko V na nebu
V kao pobjeda
Nad strujom nad vjetrom
Nad olujama vlastite snage
Ostanak bi mogao značiti samo
Smrzavanje u smrt

 

Copyright © by Petra Kos & Balkanski književni glasnik - BKG, 2006.

Nazad