RADE JARAK

Rođen je 1968. godine u Dubrovniku. Studirao je slikarstvo u Sarajevu i Zagrebu, gdje je završio Likovnu akademiju. Radi kao likovni pedagog.
Objavio je zbirke poezije: Demon u pari kupaonice (2000. Meandar, Zagreb), Vlak za Bangalore (2001. Naklada MD, Zagreb)
Prozna djela: Kiša (2001. roman Naklada MD, Zagreb), Termiti i druge priče (2002. kratke priče Fraktura Zaprešić), Sol (2003. kratki roman, Fraktura Zaprešić), Duša od krumpira (2005. roman, Fraktura Zaprešić), Neočekivano Venecija (2005. kratki roman, u časopisu Europski glasnik)
U pripremi: dva kratka romana Neočekivano i Johnny K. u istoj knjizi, Sentimentalni roman o odrastanju.
 
STARI AUTO

Cesta je usječena u strmu liticu, puna zavoja i tek s pokojim proširenjem ili belvederom. Stotinu metara niže ispod strmog kamena vidi se more kako tuče u stijene, pećine i male skrivene žalove. Već godinama se cesta ne koristi, zasuta je odronima, premrežena dračom. Ovdje, ondje raste grm kapare, brnistre ili morača; tu i tamo nikne pokoji patuljasti čempres. Tuda trče rekreativci, možda naiđe pokoji pas. Svako pedeset metara uz rub nalaze se veći komadi kamena nalik na glave šećera, izjedeni vremenom i prekriveni lišajima. Tuda smo se nakad davno vozili, onda je to bila glavna cesta za Župu, Konavle, Boku... Sjećam se onih starinskih automobila, kutijastih, zdepastih, s izvijenim, oštrim farovima sa strane. Sjećam se njihovih nadimaka: Princ, Žaba, Spaček, Fićo, Buba... Moj tata je vozio Minija. Bili su to zmajevi, doduše malo kašljucavi, a ne automobili. Danas su svi automobili isti, nekakva futuristička, teška čudovišta, tko bi ih razlikovao.

* * *

Sjećam se, vozili smo se jedne noći - svi koji su bili u autu odavno su mrtvi, osim mene i tetke. Vozila je gospođa Doska, a ja sam, unatoč dundovom upozorenju da se ne smije vikati, urlao sa stražnjeg sica: Pređi ga Doska! Nagazi gas Doska! Pređi tog Princa Doska!
Vozili smo se starom cestom, nas petoro unutra, duž strmih usjeka iznad mora, vani je bila večer, čisto nebo boje potrošenog indiga. Doska je lomila zavoje. To su bili dani.
Sjedio sam na zadnjem sjedištu, između dunda i tetke; motor je stenjao od napora. A danas, ovi automobili, ništa. Bez zvuka, mirisa i boje. Svi su isti.

* * *

Nedavno, mislim da je to bilo lani, a ponovilo se možda i ove godine, negdje preko ljeta, ispred vlastite kuće u Lapadu, usred bijela dana, vidio sam nevjerojatan auto. Stari bijeli Fiat 850, nalik na Fića, ali s kockastim stražnjim dijelom (sprijeda mu je portapak, a pozadi u zdepastom ispupčenju motor) – prođe ispred mene, brzinom od jedno trideset na sat. Karoserija mu je potpuno ulupljena – kao da ju je netko svu čekićem iskucao. Zastane i zabrunda dok šalta u manju brzinu na uzbrdici. Nisam mogao vjerovati, kao da sam se direktno prebacio negdje u sedamdeset i treću. Registracija je bila još veće iznenađenje, crni kvadrat s natpisom: TRIESTE, i ispod par brojeva: 55-321. Nemoguće. Nemoguće je da je taj auto došao iz Italije, činilo se da će se raspasti tu ispred mene, nasred puta, ako dođe do plaže bit će uspjeh.
Iz koje li je garaže izmilio, gdje je stajao skriven sve ove godine? Znam da je vozio na plažu, jer je žena koja ga je vozila imala na glavi široki slamnati šešir sa žutom vrpcom, šešir koji je gotovo ispunjavao unutrašnjost automobila. Činilo mi se da ga mogu čitavog zagrliti; to brektavo, ulupljeno čudo.

* * *

Odavno je umro dundo Pavo, umrla je gospođa Eudoksija, tetka je ostarila, a ja još uvijek čekam da odnekud naiđe kakav stari Fićo, Žaba ili Princ.


PLAŽA


Dani provedeni na plaži tog vrelog ljeta blijede u mom sjećanju. Pokušavam se bar sjetiti imena djevojaka, znam bile su to: Vikica Farina, Mira Ronchi, Miriam Lamperka, Ida Zuanić, Debora Smirinić, Daša Lenz, Wanda Vlady...

* * *

Na kupalištu Banje pijesak je svilast i sipak, ima ujednačenu toplu nijansu. Zimi za puhanja olujnog juga more bi preoralo plažu, a meki tepisi pjene dopirali bi sve do betonskog pasaža. Tada bi valovi vrtili i preokretali stvari preostale od ljeta. Na plaži se moglo pronaći svašta: staru futrolu za fotoaparat; kanistere; kutije cigareta Muratti Ambasador, još uvijek zamotane u celofan i djelomično suhe; tuljke sladoleda pretvorene u trulu kašu, drhtavu mlaku kupku...

Bio sam član bande sakupljača otpadaka na morskoj obali. Ulazili smo na plažu između gvozdenih kopalja zametenih pijeskom i lišćem. Trebalo je hodati po pješčanim nanosima izvan dometa baršunaste pjene, a onda hitro pretrčavati plićakom u razmaku između dvaju valova, kada bi pijesak upio preostalu vodu i sjajio se kao pokisla tenda. Otimali smo od mora predmete što su plutali gore-dolje nestajući u pojasu turbulencije valova: plastične boce i bidone doplutale s brodova, deformirane lopte, automobilske zračnice, olupine barki, izgubljene cipele, strane žurnale koje bi sušili i čuvali.
Plaža je smrdila na trule ribe, odisala je zadahom sasušenih školjki i ježinaca. Bio je to opojni miris što je uzbuđivao čula. Dok se snažni uzburkani element poigravao s obalom, mi smo bezbrižno lunjali, bez straha, pogleda uprtog u tlo. Jednom se naša družina domogla pornografskog časopisa debelih kartonskih korica. Zaplijenio ga je šef bande i važio je kao relikvija, inkunabula našeg tajnog udruženja. Taj pornić mogli smo razgledati i držati u rukama samo na konspirativnim sastancima: na stranicama raskvašenim i slijepljenim od soli nizale su se skaredne fotografije golih muškaraca, žena i životinja u zamršenim položajima. Bio je to pravi katalog seksualnih nastranosti: pederastija, lesbis, sodomija, zoofilija... Taj časopis najvjerojatnije bačen s jednog od hotelskih balkona, raskupusan i grešan, bio je naša sveta knjiga, na kojoj smo obavljali ritual vjernosti. Istovremeno, bio je i nerazumljivi predmet, koji nam je odškrinuo zahrđala vrata u maglovite, daleke ponore pune sjena.

* * *

Pjena ljetnih dana u potpunosti transformira plažu. Jutra su djevičanski čista, pijesak je smežuran i oštar, bolno se zarezuje u tabane. Tada vlada oseka, tamna crta - puna lumpara, priljepaka i gambora ¬- iznad razine mora vidljiva je na betonskom strompulinu i na udaljenom mulu hotela Excelsior. More je bistro i prohladno, izrazito plavo. Na kamenom strompulinu nahvatale su se narančaste alge čiji vrhovi čuvaju u sebi još nekoliko kapljica hladne tekućine. Jutarnji kupači su usamljeni ljudi, mizantropi koji koriste te rane i puste sate za uživanje u vlastitoj osami.
Zatim se plaža puni. Podneva su sparna, uskomešanih i mutnih boja. Plaža zasićena sve većim brojem kupača emanira izlučevine nalik na meso dagnji, bolesne i ljepljive ekceme, zelene razvučene sline. More je vruća pjenušava voda.
U kasno poslijepodne, umorne od gužve i banalnosti Banje odbacuju nedostojnu lakoću dnevnih misli, utapaju se u tajnovito i teško sivilo. Sjena s visokog zida Lazareta na zapadu, odjednom pobunjena, sve brže gmiže i osvaja plažu, trećinu pa polovicu... Plaža najednom postaje sazdana od sjena, posljednje grupice kupača odlaze, penjući se strmim stepenicama. Tada se može sagledati kaos koji za sobom ostavlja dan. Kante za smeće dupkom su pune i isprevrtane. Čistači i skitnice ''češljaju'' plažu. Krupni kliktavi galebovi drsko se tuku oko plijena. Misli postaju zgusnute i perverzne, pogledi plahi i podozrivi.

* * *

Pjerko često dolazi na plažu ponesen slijedom turobnih misli. Dočekuje ga podrugljivi osmijeh omanje gomile, što se oko njega stvara već na ulazu. Ta luda šačica brzo ga budi iz zamišljenosti. Pjerko se naglo otvara isprovociran ruganjem, šepuri se ponesen naglo probuđenom strašću. Patološki je opčinjen satirijazom, dovoljno je da ugleda ženski grudnjak pa da se u njemu probude nagoni. Nagon velikog lažova i nezasitnog ljubavnika.
Malo probrano društvo smije se slušajući njegove vulgarne i lažne priče, uživajući u pokvarenosti njegove imaginacije. Jedna djevojka, Viki Farina, pozira potičući najdublje i najžešće slojeve njegove mašte. On se obrušava pod njezine noge, spreman da se ponizi u svakom pogledu, dosađuje joj pušući kao morž i kolutajući očima. Valja se na tlu, iznenada deformiran, nabubrio zahvaćen pseudoelefantijazom. Približuje joj se gmižući i zgrčenim prstima sa savijenim, grifoznim noktima pokušava dotaknuti blijedu mliječ njezinih listova. Djevojka čuva prisebnost i, u dosluhu s publikom, smije se zagonetno. Koketno vrti uvojak kose oko kažiprsta.
U skrivenom zakutku plaže, ispod mračnog zida Lazareta, odigravala se ova scena: Pjerko naglo izrastao, slonovskom surlom halapljivo pije mlijeko koje curi niz tijelo djevojke kvaseći njezino kovrčavo krzno. Gledali smo zapanjeni njegovo lice, već opustošeno žestokim orgazmom, uništeno opscenim košmarima. Tada nastupa zadnji dio te drame, Pjerko smalakše natrag na tlo, neartikulirano dahćući i stenjući, pritiščući svoj nabrekli ud. U trenutku najveće napetosti, ispravlja se i koči, poprimajući formu ligenštula. Društvo se razilazi s dozom nevjerice, a Viki Farina oblači kostim i nezainteresirano prekoračuje taj nijemi anatomski sklop od drveta i platna.

* * *

Prvi susret s jednom od tih djevojaka bio je snažna i kratka apogeja na dosadnoj putanji ljetnih dana provedenih u ljenčarenju i traženju čulnih utisaka. Ona se zadržavala u grupici pri kraju pijeska, pored betonske staze koja je djevojkama služila za uvježbavanje koraka, tu su se pokazivale i učile poze s naslovnih strana, bila je to prava škola arogancije, ljetno učilište perfidne lakoće ophođenja. Ti pjegavi dani krokodilskog kolovoza bili su opterećeni bludnim željama, opčinjeni jednostavnošću i blizinom poroka. Ipak sunce je razbijalo složeni instrumentarij pohote i sve te bure koje su se odvijale u našoj mašti, hlapile bi i nestajale. To je pogodovalo razvijanju jednog pasioniranog promatračkog stava, jedne ljigave i pokvarene aktivnosti, jer smo odabirali predmet svoje pohote i vrtili u glavi film na sto načina. Ljetne misli tog davnog augusta bile su prekrivene crvenkastim osipom, okovane u lijes, crn i natruo, prepun kužnog zadaha – sunce je samo pogodovalo tome. Koliko namještene čednosti i pretvaranja ima u mekom hodu djevojaka po vrućem pijesku. Koliko iluzije, koliko dezorijentacije ima u dekoru ljetnog neba ispunjenog bezopasnim alto-cumulusima, koliko lažne topline u tromom valjanju mora. Iz tog pospanog i pritajenog rastvora uzdizao se grad kao oličenje pretjeranosti.
U sinkopiranom, razarajućem ritmu ljetnih dana, vraćali smo se kućama razdirani općim nesrazmjerom između želja i mogućnosti, iscrpljeni i nemoćni.
Tek bi rijetke ljetne oluje unijele mir, gnjilu cezuru u sveopći kaos vreline. Stari porat je tada stenjao pod naletima groznice. Grad je otpuštao svoje teške balzame, gušio se u materičnosti svojih izlučevina. Nakon tih oluja porat bi se ispunio trulim humusom što je plutao na površini između barki, raspadajućom materijom što je tvorila živo blato u najzabačenijim kutcima labirinta. Promatrao sam te morske naplavine, šetajući se uz obalu. Divio sam se tom gustišu, zanzareli prljavih otpadaka, kada je iz pravca malih vrata Ulice od Mula, naišla jedna od tih djevojaka s plaže i upitala me:
- Koliko je sati?
Stajala je na rubu obale, okrenuta prema meni, u naglašenom kontrapostu dugih i mekih nogu, ikserica.
Visoka i puna nehajne elegancije. Ta je djevojka potekla iz polusvijeta gradske plaže, iz promiskuitetnih dana vrelog ljeta. Linija njenog tijela je lomna, ona hoda s nesigurnim osloncem na visokim tacima od pluta. Sve ja na njoj mekano i koketno: od smeđe poluduge frizure, do tankog remenja kojim su zauzdani njezini nožni zglobovi.
Potpuno zbunjen tim iznenadnim pitanjem isprva nisam odgovorio ništa, što je situaciju napravilo još glupljom. Potom, nakon opasno duge pauze, rekoh: Pa pogledaj na zvoniku.
Sat se, naravno, nije mogao vidjeti iz gradske luke. Ispao sam ili potpuno smotan, ili krajnje drzak – i taj je odgovor situaciju zategnuo do pucanja. Srećom, ona je pronašla izlaz, prasnula je u smijeh i pobjegla prema skupini svojih prijateljica – kasnije sam shvatio: bio je to na brzinu, ad hoc donešen plan – koje su virile iza ugla.

* * *

Dani provedeni na plaži tog vrelog ljeta sve više blijede u mom sjećanju. Pokušavam se bar sjetiti imena djevojaka, znam bile su tamo... Samo trenutak, sad ću se sjetiti...

 

Copyright © by Rade Jarak & Balkanski književni glasnik – BKG, 2006.

Nazad