RANKO MILANOVIĆ BLANK

Napisano namjenski za nastup na 3. festivalu urbane kulture Interground Sarajevo, gdje je i premijerno izvedena u suradnji s kolektivom Zbogom Bruce Lee, u klubu Bock, u Sarajevu, 28.10.2006.

ZDRAVICA ZA BRUCEA LEA
 
Pravičnom borcu za slobodu i ljudska prava potlačenih
podignimo čaše, ili flaše, ili što već možete podignuti
stavimo ruku na srce
ili na što ili u što već tko može što staviti
i uskliknimo s ljubavlju
ZBOGOM, BRUCE LEE

u ovakvim teškim i turobnim trenutcima
sjetim se svojih prijatelja,
posebice Ajdina i Nerona
koji su toliko toga od sebe dali
i u sebe salili
kako bi ovjekovječili njegovo ime,
i organizirali poneki SLAM
(a jebo me svak ako jedna osoba od 1000
koja čuje da ima negdje neki SLAM
zna o čemu se tu radi)

i onda mene
moji prijatelji, štovatelji Brucea Leea
kojega od dragosti zovemo
Bruce Lee
pozovu me moji prijatelji
na SLAM,
što znači
da se blamiram pred publikom
trudim se biti pametan, šarmantan, duhovit,
politički angažiran
ali na ispravan način
i da pri tomu toj publici bude uvijek lijepo

dok ja ovdje izigravam klauna
znojim se pod reflektorima,
pod vašim pogledima,
uvlačim trbuh, ispravljam leđa, natežem bicepse,
i kuliram, opušteno, spontano

dok vi, moja uvažena publiko,
pomno kritički
slušate i vrednujete
i otpijate pivu
i pušite
upravo kako cijela nacija puši
cigarete
strane i domaće
udobno zavaljeni u povoljne kredite i
fotelje ovoga cijenjenog lokala
udobno sjedite na svojim lijenim
sve ulojenijim
donjim dijelovima leđa
da ne kažem guzicama
i pijete pive i druge politički neispravne napitke
(kad sam ovo pisao, omaškom napisah NEISRANE
i ne znam što bi to trebalo značiti)
a vi, dakle, pijete pive i druge… znate već

a meni znoj kapa
curi niza me
i u nepovrat odnosi moje s mukom stečene suvišne kilograme

i kako da ne razmišljam o smislu života dok vam ovo govorim
i kako da ne pomislim
konju, što ti ovo treba

zašto im naprosto
slijedeći jedan od tri konstitutivna naroda BiH

a neću vam reći koji je to narod

sramota je

zašto im naprosto ne kažeš
njima, toj publici,
koja od mene očekuje da je zabavljam
zašto im naprosto ne kažeš

slijedeći već spomenuti konstitutivni narod
njegovu tradiciju, kulturu i
korijene višemilenijumske
zašto naprosto ne kažem, primjerice
citiram: MORE, GONITE SE U TRI LEPE PIČKE MATERINE

no, eto, ne kažem to
i neću vam reći ni koji je to narod
na čije se oralno umjetničko blago pozivam
niti ću vam reći kako
rekavši ovu narodnu mudrost
mislim na vas, kako se to upravo odnosi na vas,
na moju dragu publiku,
ne, nipošto ne na vas

nego kad kažem
MORE, GONITE SE U TRI LEPE PIČKE MATERINE
ja to, onako, nekako, pjesnički
zamišljam
kako bi narod trebao govoriti
kako bi pjesnik trebao govoriti
kako bi publici trebalo govoriti
kako bi publika trebala govoriti
na poetskoj večeri, na SLAMu
kako bi trebala izaći već jednom na binu i pustiti glas
a ne samo glasovati povremeno
svečano i s ponosom

i kad god pogledam sav taj razdragani narod
one konstitutivne
i one druge
ostale
i sjetim se izreke jednoga od tih konstitutivnih naroda
i kad god se upitam
što mi to treba
što mi sve ovo treba
blamirati se pred ovim časnim biračkim tijelom
demokracije u nastajanju

mogu samo reći
ZBOGOM BRUCE LEE
dosta je i tebe bilo
dosta slobode, dosta ljudskih prava, dosta preseravanja
jer ovo je ipak SLAM

 

Copyright © by Ranko Milanović Blank & Balkanski književni glasnik - BKG, 2006.

Nazad