SELMA KEŠETOVIĆ

Rođena 1982. godine, škorpionka, živi i pomalo radi u Tuzli. Aktivistica za prava marginalnih skupina, feministica, apsolventica i spisateljica u nastajanju. Mrzi biografije u trećem licu.

 

 

 

 

KOME SMETAJU MALE MACE?

 

1. Komadić nacionalne povijesti u kontrukciji

Ja sam odrasla na selu. No ne onom romantičnom selu na kojim su livade zelene, šumice prostrane, a seljani i seljanke rade na poljima. Ovo selo više nalikuje zbijenom naselju koji ima tek mali komad dvorišta, autocestu, prugu, zdrastvenu ustanovu, školu i mjesnu zajednicu (koja se uglavnom trudi ostati nefunkcionalna) i benzinsku pumpu. U vrijeme jugoslovenstva, moje naselje zbijenog tipa, bilo je zjenica u oku Titovom. Radom za boljitak. Ponosni srednji radnički sloj. Negdje na granici između malogađavštine i građavštine. Građavština se ogledala u obrazovanju, odijevanju, kulturi izražavanja i sklonosti ka Bijelom dugmetu, Indexima ili Abbi. Malograđavština se ogledala u neravnopravnosti spolova/rodova (žene su radile i obrazovale se, ali redovno bile izložene stalnoj degradaciji, omalovažavanju i učestalom obiteljskom nasilju), nedostatku privatnosti („moram znati što se događa u tvojoj kući, premda nemam nikakve rodbinske ili profesionalne veze s tobom“) i obvezno katastrofalnim odgojno-obrazovnim metodoma (koje se mene tiču najviše od svega nabrojanog).
Rat je pomeo većinsko srpsko stanovništvo mog sela zbijenog tipa (uključujući mog djeda i moju babu) u Republiku Sprsku koja je bila u aktualnom nastajanju, neke su ustanove i kuće porušene, i ja sam se vratila kući. Oko nje su bili pusti stanovi i više nije bilo ništa osim čahura od metaka koje sam skupljala (djeci su te čahure bile fascinanantne, pa su ih mijenjala međusobno kao sličice). Rat je doveo i novo stanovništvo, izbjegle Bošnjakinje sa djecom protjerane iz podrinjskih mjesta: Srebrenice, Vlasenice, Bratunca i sličnih. Dolazile su u dimijama, maramama, uvijek su vikale, drečale ili naricale. Nas su zvale „mještanska djeca“ (to je zvučalo gotovo kao domorodačka) i nisu nas voljele. Mi, mještanska djeca, o njima smo govorili kao ljudima koji smrde, imaju buhe i ne znaju šta je vlak. Nekako je taj vlak ili voz, postao simbol civilizacije. Istina je da su smrdjeli i imali buhe. Danima su bježali kroz šume ili se stiskali u konvojima koje su štitili UN-ovci. Muškarce nisu htjeli štititi. Gledali su ih logorima i masovnim grobnicama. Ja sam bila dijete koje to nije znalo. Oni su za mene bili samo ljudi koji smrde i nastanjuju kuće oko moje.
Zločesta djeca iz susjedstva su me ponekad ganjali da me tuku. Rekla su da mi je majka Srpkinja, pa po nekoj njihovoj logici, izravno je sudjelovanja u ubojstvima njihovih najbližih. Nisam se nikome jadala, jer me bilo sram. Bila sam uvjerena da nosim teško breme krivnje.
Onda je u škole došao taj novi predmet koji će zauvijek sahraniti školstvo kako smo ga pamtili : vjeronauka. Svi su bili uzbuđeni zbog vjeronauke. Dobili smo komad papira koji moraju potpisati naši roditelji. Tim papirom oni daju suglasnost da njihovo dijete uči islamski vjeronauk. Znala sam da sam u nevolji.
Moj otac nije želio potpisati.On nije razumio da je vjeronauka moja propusnica za društvo. Dokaz da sam vrijedna kao ostali. U školu sam se vratila sa nepotpisanim papirom i nisam znala kako ću ga objasniti radoznalim učenicima/učenicama u razredu.
Nastavnica maternjeg jezika (zvao se maternji, jer se još uvijek nisu mogli složiti oko njegovog imena) odlučila je da svoj čas posveti aktualnoj problematici.
-Svi koji ne idu na vjeronauku, neka ustanu.
Ustalo je par dječaka mještana i ja. Redom nas je pitala kakav to veliki razlog mi možemo imati da ne želimo učiti vjeronauku kao ostali.
-Ako želim učiti o vjeri, ići ću u džamiju.-rekao je prvi.
-Ma nemoj! Jesi mi ti pametan!-zgrađeno je odvratila. –A ti?
-Isto.-odgovorio je drugi, pa treći. Pa je došla do mene.
-A ti?
-Ne daju mi roditelji.-nikad nisam znala lagati.
-Roditelji? Kako ti se roditelji zovu?
Tiho sam izgovorila njihova imena.
-Mati ti je Sprkinja, znači? Pa ti ona ne da, je l'?
-Ne daju mi oboje.-opet nisam znala lagati.
Ona nije željela čuti takav odgovor, pa mi je ljutito naredila da sjednem. Ostatak časa je hodžina kćerka pjevala ilahije, a nastavnici srce raslo kao kuća.
Posljedice su me odmah stigle. Zločesti učenici su hodali za mnom, zvali me četnikušom, smijali se, a neke učenice majčinski savjetovale da ipak idem na vjeronauku. Ne moraju moji roditelji znati.
Učenici mještani rekli su razrednici da trpim verbalno nasilje zbog nacionalnosti moje mame. Ona je tome posvetila jedan čas. Nisam se osjećala bolje. I dalje me bilo sram. Mama se zabrinula. Vjerovala je da na izravan način ja predstavljam nju u novonastaloj sredini. Izlagala me stalnom pritisku. Željela je da nosim, jedem, govorim, radim, samo ono što mi sama kaže.
Doseljenici su postali mještani, a „naša“ vrsta je izumrla. Srbi i Sprkinje su dolazili samo da prodaju svoje parcele i kuće u kojima su odrastali. Neki od njih su dolazili mojoj mami na kolače, gledali u mene kao čudo i vikali: „Sjećaš se ti mene? Bila li ovolipacna kad sam te posljednji put vidjela!“. Moj djed i moja baba su bili prestari za novi život u Republici Srpskoj. Vratili su se i obavili velom ćutnje. Kupovali sprsku štampu i molili se svecima da ne uhvate Radovana Karadžića. Molitve su im uslišane.
Novim mještankama nisu. One su o svojim supruzima i sinovima mogle čuli samo u ekshumacijskim procesima. Nisu se mogle vratiti svojim kućama. Dočekivale su ih parole „Nož, žica, Srebrenica“. Sada ih izgovaraju nove generacije.
Prošlo je dosta vremena prije nego sam počela komunicirati sa njima. Razumijevati ih.
Danas su to fini ljudi, kako već dolikuje da budu. Nove mještanke dolaze mojoj mami na kavu i ona odlazi njima. Brinu se o svakodnevnim stvarima i besparici. Pomenuta nastavnica tadašnjeg maternjeg jezika uvijek pita moju mamu za mene i izražava ponos što smo sada kolegice. Mislim da nisam prestala biti outsiderica. Jednostavno više ne osjećam krivnju. I ne živim među njima.


2. Stupinske mace

Živim u Tuzli, u jednoj od osam identičnih zgrada koje grade naselje Stupine. Ustajem ujutro oko 9, pijem kavu, iznosim smeće, pozdravljam susjede i nemam želje da ih upoznam, brinem o svojoj mački, svakog tjedna padam u tjeskobu bez ikakvog opipljivog razloga (i uvijek se molim da ne preraste u depresiju, jer više ne znam kako bih se čupala iz nje) i plašim se svega. Zidovi me gutaju, a ne izlazi mi se među ljude. Postajem svjesna da ću možda provesti čitav svoj život tako-zaglavljena. Kažu mi da neću. Diplomirat ću i imati radne kolege i kolegice. Polažu u njih velike nade.
Jednog dana, pojavile su se male mace. Sedam njih. Kao sedam smrtnih grijeha. Majka mačka ih je dovela u ograđenu drvenu kućicu koja je nekada imala funkciju trafo stanice. Naprosto su bili preslatki. Počela sam im kupovati hranu, sipati čistu vodu, čuvati od automobila. Dan po dan, nestajali su. Željela sam vjerovati kako su se svidjeli prolaznicima i oni ih udomljavali. Znala sam da je veća mogućnost da su pali u ruke vandalizama koji su se zabavljali lomeći im ruke i noge, spaljivajući ih ili bacajući u Jalu.
Uskoro je u trafo stanici živjelo osam mačaka, od kojih su dvoje bili tek mačići. Nosila sam im hranu svaki dan i pazila na njih. Nisam jedina. Jedna stanarka je donijela dekicu, druga hranu, treća vode. Ponekad smo vršili neku konverzaciju o mačkama u kojima su mi govorile o sebi i svojoj djeci. Ja sam njima pokazivala fotografiju svoje Macuke.
Jednog jutra, dočeka me strušena trafo stanica. I mace bez doma.
Jesen ide. Macama hladno. Hrana nije dovoljna, moraju dobiti topline.
Par dana sam hodala tužna po gradu.
Onda sam se sjetila da promjene kreću od nas samih. Zasukala rukave i posvetila dan izradnji kućice za mačke. Nije to bila glomazna kućica. Samo karton i nepromočivi materijal. Ukrasila sam ju slikama cvijeća. Stavila na dno toplu dekicu. Moja mačka se željela useliti, ali sam joj objasnila da ona ide macama kojima je potrebnija. Svejedno se naljutila.
Navečer, uzbuđena što će mačići imati topao doma, postavila sam kućicu ispod drveta. Mačići su odmah krenuli da se usele. Meni srce naraslo kao kuća.
-Sad ste i kutiju donijel!-dreknuo je ženski glas sa trećeg sprata.-Nosi tu kutiju da ti ja dolje ne silazi!
Najprije mi je bilo teško povjerovati da u ovom mirnom bloku žive nekulturni, isfrustrirani ljudi kojima smetaju male mace u javnom dvorištu. Stoga sam mirno nastavila hraniti macike. Šta je mogla uraditi? Sići dole samo zbog jedne kutije?
Uskoro sam ju vidjela. Trčala je u kućnim papučama sa izrazom lica kakav imaju ljudi kada vide požar.
-Jesam ti rekla da to nosiš!
-Ovo nije vaše privatno dvorište.-rekla sam mirno i nastavila.
-Mačketine ste ovdje navadili! Ne mogu od njih iz stana da izađem! Ja sam rekla da sruše onu trafo stanicu da bih ih otjerala! Ruglo ste napravili! Treba pobacati i vas i mačke! Ne mogu od njih u auto da uđem! Ljudi, siđite i vi, recite joj da ih nosi!
Ljudi nisu silazili, a ja sam je ignorirala.
-Sad ćeš ti vidjeti!
Šutnula je kutija sa mačićima i poderala ju.
-Zašto ste tako zli?-upitala sam ju.
-Ja zla! Sram te bilo! Ljudi, siđite, šta ste se prepali! Siđite da ih otjeramo!
Ljudi i dalje nisu silazili. Mačke su se razbježale. Stajala sam u dvorištu kao na pogrebu. Nije me bilo sram.
Još sam dugo ostala na mjestu zločina. Sjećala se ljubavi uložene u kućicu. Gledala mačiće kojima će večeras ponovno biti hladno.
Napokon se vratila u stan. Suprug mi je rekao da ne mogu spasiti svijet. A ja još uvijek mislim da je jedan mačić dobar početak.

 

Copyright © by Selma Kešetović & Balkanski književni glasnik - BKG, 2006.

Nazad