SIMONE WEIL

Rođena je 3. veljače 1909. godine u Parizu, imala je tri godine starijeg brata Andréa, budućeg poznatog matematičara i osnivača istraživačke matematičke skupine poznate pod imenom "Bourbaki". Simone je već od djetinjstva bila krkog zdravlja.
• 1919. Upisuje se na licej Fénelon.
• 1921. Često pobolijeva i licej pohađa tek povremeno. Uči glasovir kod Germaine Tailleferrea; čita Pascalove Misli.
• 1923. Završava licej Fénelon. Otkriva Paltona čitanjem Fedona i Kritona.
• 1924. Pohađa satove filozofije u liceju Victor-Duruy da bi mogla biti učenica René Le Sennea, filozofa-spiritualistu, učenika Octava Hamelina.
• 1925. Na liceju Henri IV. upisuje se u zadnji razred u klasi profesora Alaina i sklapa dugogodišnje prijateljstvo sa Simone Pétrement.
• 1926. Profesor Alain ostavlja na nju odsudan utjecaj i naziva ju «la Martienne». Marljivo čita Platona, Descartesa, Spinozu i Kanta.
• 1927. Simone, njezin brat i njihovi prijatelji osnivaju u gradskoj školi, u ulici Falguiere, udrugu «Skupina za socijalni odgoj», gdje oni i njihovi prijatelji za običan puk drže predavanja, nastava je trajala sve do 1931. godine.
• 1928. Upisuje se na École normale supérieure u ulici Ulm; zajedno s njom maturirali su i njezini drugovi: Jean Beaufret, Thierry Maulnier, Maurice Bardeche, Robert Brasillach, Claude Jamet...
• 1929. Pristupa, i čini i roditelje da pristupe, Ligi za ljudska prava. Drži dobrovljna predavanja željezničarima.
• 1930. Počinje patiti od teških glavobolja. Visoku školu je diplomirala tezom: «Znanost i percepcija kod Descartes».
• 1931. Stekla je diplomu višeg profesora filozofije i počinje predavanja u djevojačkom liceju Puy. Povezuje se s revolucionarnim sindikatima i aktivno sudjeluje radničkom pokretu u departmanima Gornja-Loire i Loire.
• 1932. Boravi u Njemačkoj. Piše različite članke – posebno u La Révolution prolétarienne – o njemačkoj političkoj situaciji neposredno prije dolaska nacista na vlast. Imenovana je profesoricom na liceju u Auxerre.
• 1933. Ljetuje u Španjolskoj. Povezuje se s borbenim skupinama Federacije iberskih komunista, disidentske frakcije unutar španjolskih komunista. Piše članak u La Révolution prolétarienne o neuspjehu ruske revolucije i o porazu radničkog pokreta u Njemačkoj.
Surađuje u La Critique sociale, čsopisu Kružoka demokratskih komunista na čelu s Borisom Souvarinom.
Rencontre et héberge a Paris Trotski.
• 1934. Prevodit Machiavelijev tekst o ustanku tkalaca u fjorentinskoj vunenoj industriji.
Dovršava svoje «veliko djelo», svoju «oporuku», koje nikada nije objavila: Razmišljanja o uzrocima slobode i socijalnog tlačenja.
Zapošljava se kao običan radnik u Alsthomu u Parizu.
• 1935. Napušta Alsthom. Štrajkačica, potom kvalificirana radnica u Renaultu.
Razmijenjuje pisma s Alainom u vezi svojega članka Razmišljanja o uzrocima slobode i socijalnog tlačenja.
Prekida posao u tvornici.
Ljetuje u Španjolskoj i Portugalu. Dolazi u vezu s katolicizmom. Imenovana je profesoricom filozofije u Bourgesu.
• 1936. Dopisuje se s Victorom Bernardom o radničkom životu u tvornicama. Isustvo poljoprivredne radnice u Cheru. Zdravlje sve promjenljivije.
Antigone, u čaopisu Entre-nous.
Piše članak Život i štrajk metalskih radnika pod pseudonimom Simone Galois.
Pismo Augustu Detoufu o značenju radničkih štrajkova.
Gleda film Moderna vremena Charlie Chaplina.
Odlazak u Španjolsku: uključuje se u anarho-sindikalne čete. Jedna slučajna rana ubrzat će njezin povratak u Francusku.
Dobiva bolovanje od godinu dana.
Različiti tekstovi, od kojih su dva pisma: Otvoreno pismo jednom sindikalistu i Pismo Indokinezima (koji su načeli kolonijalno pitanje na Dalekom Istoku).
• 1937. «Ne započinjimo Trojanski rat», u Nouveaux Cahiers.
Putuje u Italiju. U Assiziju drugi « susret » s katolicizmom.
Sastavlja poemu Prometej. Piše Radničke uvjete koje će objaviti pod lažnim imenom.
Imenovana profesorom na licej Saint-Quentin (Aisne).
• 1938. Novo bolovanje koje će se iz godine u godinu produljiti gotovo do njezine smrti. Uskrsni tjedan u Solesmesu. Treći « susret » s katolicizmom.
• Pismo Georgesu Bernanosu, nakon čitanja knjge Velika Groblja na mjesečini.
Sudjeluje na kongresu skupine Bourbaki, u Dieulefitu (Drôme).
Prvo mistično iskustvo : posjećuje ju Krist dok recitira poemu Ljubav Georgea Herberta.
• 1939. Priređuje «Razmišljanja u vezi s završnim računom», gdje daje znak o svojemu napuštanju pacifizma.
Piše «Razmišljanja o porijeklu hitlerizma» i «Ilijada ili poema sile».
• 1940. Čita ep Bhagavad-Gîtâ, čiji joj duh izgleda vrlo blizak kršćanskom.
André Weil pod optužbom za nepokornost utamničen u Havru: bogata razmjena pisama (posebno o matematičkim temama) između brata i sestre. Uskoro odlazi u USA.
Pariz proglašen za « otvoreni grad ». Obitelj Weil se seli u Marseille. Uspostavlja suradnju s časopisom Cahiers du Sud, Jeana Ballarda.
Pismo ministru javnog obrazovanja u znak prosvjeda protiv «Židovskih propisa».
• 1941. Uči sanskrt zajedno s René Daumala, koji će ju upoznati s Lanzom del Vastom.
Pohađa predavanja u Društvu za filozofske studije u Marseilleu, koje vodi Gaston Berger. Za nejega piše Esej o poimanju čitanja.
Susreće oca Perrina, dominikanca koji će ju upoznati s Gustavom Thibonom, katoličkim piscem koji živi na jednoj farmi u Ardechu. Izrazila je svoju volju da tu radi kao poljoprivredna radnica.
Čita Tao-Tö-King i Upanišade. Ima živo zanimanje za folklor. Uči i recitira Očenaš na grčkom.
Piše Xavieru Vallatu, komesaru za židovska pitanja, o uredbi «Židovski propisi».
Velika intelektulana plodnost. Brojni članci Les Cahiers du Sud («Genij Provanse i sredozemac», «Budućnost znanosti», «azmišljanje o teoriji kvanta»...). Dvije poeme : More i Zvijezde.
• 1942. Pisma ocu Perrinu (skupljena u Očekivanje Boga).
Susreće Joëa Bousqueta u Carcassonnu.
Dugi razgovori s dom Clémentom Jacobom, u benediktinskoj opatiji u En-Calcat (Tarn).
Povratak u Marseille. Brojni tekstovi: Réflexions sur le bon usage des études scolaires en vue de l’amour de Dieu; Formes de l’amour implicite de Dieu; Les Trois Fils de Noë; L’Amour de Dieu et le Malheur.
Oproštajno pismo Joëu Bousquetu et ocu Perrinu.
Odlazak za Ameriku preko Orana s dugim boravkom u Casablanci (uređuje Predkršćanske spoznaje).
Piše najveći dio Cahiers d’Amérique (Nadnaravna spoznaja).
Tri važna pisma: ocu Couturieru (Pismo jednom vjerniku); bratu, preporučuje mu roditelje; i Jeanu Wahlu, da bi uklonila sve nesporazume glede njegovog držanja prema Vichyju.
Ukrcava se za Englesku (studeni). U Londonu je dodjeljena u službu Komesarijata za Francusku, kao redaktor.
Silno intelektualno stvaranje (Écrits de Londres i L’Enracinement).
• 1943. Ulazi u bolnicu Middllesex (dijagnosticirana tuberkoloza). Premještena je u sanatorij u Ashford (Kent). Odbija jelo i liječničku terapiju.
Umire 24. kolovoza i sahranjena je na Novom groblju u Ashfordu, u aleji rezerviranoj za katolike.


MISLI
 

1. Ubiti mišlju sve ono što se voli: to je jedini način umiranja.

2. Mi ne posjedujemo ništa na svijetu – jer nam slučaj može oduzeti sve – osim snage da kažemo ja.To je ono što treba dati Bogu, to jest razoriti. Ne postoji apsolutno ni jedan drugi čin slobodne volje koji nam je dopušten, osim uništenja svoga ja.

3. Pakao je iz ništavila jer ima samosvijest i daje iluziju da postoji.

4. Vrlo lijepa žena koja gleda svoj lik u zrcalu može vrlo dobro povjerovati da je to ona. Ružna žena zna da to nije ona.

5. Treba posjeći svoje korjene. Oboriti stablo i od njega napraviti križ, i potom ga uvijek nositi.

6. Velika je opasnost voljeti Boga, poput igrača koji voli igru.

7. Znanost koja nas ne približava Bogu ne vrijedi ništa. Ali ako nas ona njemu doista loše približava, to jest zamišljenom bogu, to je još gore...

8. Ljubav je znak naše bijede. Bog može voljeti samo sebe. Mi možemo voljeti samo tu drugu stvar.

9. Voljeti stranca kao sebe samoga povlači obrnuti čin: voljeti samog sebe kao stranca.

10. Među ljudskim bićima, sasvim prepoznajemo postojanje samo onih koje volimo.

11. Ljubav ima potrebu za stvarnošću. Voljeti kroz tjelesni privid zamišljeno biće, što ima okrutnije u danu kada to primjetimo? Daleko okrutnije od smrti jer smrt ne priječi voljenog da je postojao.

12. Kukavština je da tražimo kod ljudi koje volimo (ili im želimo dati) neku drugo okrjepu kao onu koju nam daju umjetnička djela, koja nam pomažu jednostavnom činjenicom da ona postoje. Voljeti, biti voljen, to samo čini egzistenciju uzajamno konkretnijom, stalnije prisutnu u duhu. Ali ona mora biti prisutna kao izvor misli, ne kao njihov objekt. Ako tu ima mjesta želji da nas razumiju, to nije zbog sebe, nego zbog drugog, kako bi smo postojali za njega.

13. Lijepo je ono što ne smijemo željeti mijenjati.

14. Nauči se odbaciti prijateljstvo, ili još bolje san o prijateljstvu. Željeti prijateljstvo je velika grješka. Prijateljstvo mora biti besplatna radost kao ona koju nam daje umjetnost, ili život. Treba ga odbiti da bismo ga bili dostojni primiti: ono je iz reda milosti («Bože moj, udaljite se od mene...»). Ono je od stvari koje su dane uz to. Svaki san o prijateljstvu zaslužuje biti uništen. Nije slučajno što ti nisi nikada bila voljena... Želja za izbjegavanjem osamljenosti je kukavstvo. Prijateljstvo se ne traži, ne sanja se, ne želi se; ono se vježba (to je vrlina). Ukinuti sav taj nevažni osjećaj, nečist i nejasan. Šlus!

15. Stvaranje: dobro koje je usitnjeno u komadiće i rasuto kroz zlo. Zlo je bezgraničnost, ali nije beskonačnost. Jedino beskonačnost ograničuje bezgraničnost.

16. Kada se griješilo zbog nepravde, nije dovoljno patiti pravedno, treba trpjeti nepravdu.

17. Grijeh protiv Duha se sastoji u upoznavanju neke stvari kao dobre i u mržnji ukoliko je dobra.

18. Morati razumjeti i odvagnuti sustav vrijednosti drugih, zajedno sa svojim, na istoj vagi. Izmislite vagu.

19. Ne smijem voljeti svoju patnju zato što je korisna, nego zato što je.

20. Govoriti kao Ivan Karamazov: ništa ne može nadoknaditi jednu jedinu suzu jednog jedinog djeteta.

21. Ne traži da ne patiš niti da manje patiš, nego da te patnja ne mijenja.

22. Nesreća prisiljava da prepoznamo kao stvarnost ono što ne vjerujemo da je moguće.

23. Reći da ovaj svijet ne vrijedi ništa, da ovaj život ne vrijedi ništa, i kao dokaz navesti zlo, je apsurd, jer ako to ne vrijedi ništa, čega te zlo lišava?

24. Ako shvatimo puninu radosti, patnja je ipak radosti ono što je glad hrani.

25. Na isti način treba mnogo voljeti život kako bi još više voljeli smrt.

26. Aleksandar (Veliki) je seljaku, sitnom vlasniku, ono što je don Juan sretnom mužu.

27. Sustav istraživanja: čim smo pomislili na nešto, potražimo u kojem smislu suprotnost je istina.

28. [...] glavna uporaba boli [...] je da naučim kako ja nisam ništa.

29. Pokušaj popraviti grješke pozornošću a ne voljom.

30. Ljubav podučava bogove i ljude, jer ništa se ne nauči bez želje za učenjem.

31. Danas će znanost tražiti izvor nadahnuća iznad sebe ili će nestati.

32. Dva zatočenika, u dvije susjedne ćelije, koji se međusobno sporazumjevaju kucanjem u zid. Zid je taj koji ih dijeli, a također je taj koji im dopušta da budu u vezi. Tako mi i Bog. Svaka odvojenost je veza.

33. Ljepota zavodi put kako bi postigla dopuštenje da prodre do duše.

34. Umjetničko djelo ima autora, pa ipak, kada je ono savršeno, tada ima nečeg bitno anonimnog. Ono oponaša anonimnost božje umjetnosti. Tako ljepota svijeta dokazuje Boga istodobno osobnog i neosobnog, i ni jednog ni drugog.

35. Sadašnjost, mi smo za nju vezani. Budućnost, mi ju stvaramo u svojoj mašti. Jedino prošlost, kada ju ne preuređujemo, ona je čista stvarnost.

36. Bog i čovječanstvo nalikuju na dva ljubavnika koji su pogriješili mjesto sastanka, i nikada se ne sastaju.

 

Copyright © Balkanski književni glasnik - BKG, 2006.
S francuskog preveo Jusuf A. Hećimović