TOMISLAV RIBIĆ

Tomislav Ribić, Varaždin 1959. Pjesnik, prozni i dramski pisac. Objavio je pet zbirki pjesama Aztlan (1997), Zapisci anđela (1999), Amerićki sen (2002), “Osjećam melankoliju” (2002.) i Ribočuvareva djeca (2004.).Drama Vespers objavljena je 1997., dok su dijelovi drama Kraljevi vremena i Demoni objavljeni 1996. Drama Prizemlje nagrađena je prijevodom na natječaju Theatra Gmbh te je prevedena na njemački jezik 2001.
Pjesme su mu uvrštene u antologije suvremene kajkavske poezije XX st dr. Jože Skoka, te antologije i antologijske preglede I. Kutnjaka i I. Mihalković.

 

KLUPKO


Probudio se tog jutra s nekim neodređenim okusom gađenja prema samome sebi. Osjećao je da je izgubio samopoštovanje otkako ga je napustila djevojka. Djevojka je ispraznila njegov novčanik, nazvala taksi i mahnula mu podignutim srednjim prstom. Zapalio je cigaretu. Povukao dim po dim. Ništa se nije dogodilo.
Odvukao se do prozora sporo kao otrovani štakor. Jutro je zaoralo ulicu maglom.Pijanci i ulični klošari ispijali su jutarnju rakiju. Sve je sličilo na prosinac, na tamni srednji vijek i doba kuge. Prišao je do radio aparata. Htio ga je uključiti, ali je odustao.
“Mrzim vijesti. Mrzim iznenađenja, a vijesti su ih pune.”

Sjeo je za pisaću mašinu i razmišljao o romanu. U njegovoj glavi bila je zacementirana samo jedna riječ:ROMAN. Satima je sjedio paleći i gaseći cigarete,ispijajući viski i kavu. U glavi mu se stala odmotavati slika klupka koje je sličilo na crijevo za kobasice. Stao ga je ponovo namotavati i shvatio je da odmotava i zamotava vlastiti mozak. Na kraju je napisao pjesmu. Lošu pjesmu.
“Ma koja poezija!? Ja sam ozbiljan pisac. Tri stiha o kurvi s obrazima boje marelice ne donose lovu.”
“Ništa od love. Ništa od romana. Baš sam za kurac!”- mumljao je u bradu.
Ideje o romanu nije bilo na vidiku. Izgubila se radnja. Nestali su likovi. Odlučio je krenuti u potragu za likovima. U uhu mu je tutnjalo. Udaljeni ritam zvučao je kao da dolazi iz daleke tajge i da će ovdje doći tek prekosutra. Morao se sabrati. A sabrati se , značilo je dobro se povaljati s mekim ženskim tijelom.

“Debili bi stalno hop, hop. Bože, pa i ja. Ali ja nisam debil.”
“Nedostatak seksa ponekad djeluje katastrofalno na ljudski um.”- rekla je djevojka.
Uputio se ulicom prema starom gradskom kupalištu s turskom kupelji. Tamo će naći likove. Meke žene nagih tijela u pari turske kupelji koje ga budu polijevale mlazevima vode. I već je vidio kako ga maze , ljube, kako trlja njihova tijela bijelom sapunicom, kako ih polijeva,kako se svi pretvaraju u jedno klupko satkano iz tijela i sve postaje jedno tijelo. Uzbudila ga je ta pomisao. Ubrzao je korak. Dvije sjene stajale su na uglu pored bačve za naftu. Kad im se približio, skrenule su desno. Noge su ga nosile za njima.
Stajao je ispred visoke sive zgrade nalik na skladište. Vrata su bila odškrinuta. Para se lagano penjala uz vrata. Ušao je. Neka sila nosila ga je sve dublje i dublje u zgradu. Brzo je koračao skidajući dio po dio odjeće. Stajao je bos u sluzavoj tekućini. Osjećao je oko sebe samo kožu. Toplu kožu bez mirisa. Lizao je i ljubio tu kožu. Osjećao je da su ga žene smotale u klupko svojih toplih koža. Rikao je od zadovoljstva. Topla para je nestala. Iz tuševa je kapala hladna voda.

Klaonica je bila prazna. Stajao je nag između obješenih svinjskih polovica.


MUHOLOVAC

***

Konrad Gombawitzky je otvorio prozor. U desnom kutu ugnjezdio se pauk. Pažljivo ga je skinuo mrežicom za skidanje gamadi.
“Na treći znak Geofizičkog zavoda bilo je šest sati.”- ponavljao je Konrad. Uzeo je krpu za prašinu i stao brisati sjajni rokoko namještaj naslijeđen od bake , poljske glumice udate za višeg državnog činovnika nekadašnje kraljevine.
Konrad ,umirovljeni bankarski revizor, nije poznavao mnogo ljudi.Živio je povučeno. Tako ga je od vanjskog svijeta ogradila majka.
“Konči! Komm aus Sand raus! Ne igrati se u pijesak z drugimi šmrkljivci!”- često ga je prekoravala majka prateći svaki njegov pokret.
“Ja, Mutti” – promrmljao bi ozlojađeno i nastavio sa strane promatrati vršnjake u igri.
Tako je tekao njegov život koji je proživio uglavnom sa strane. Postavio se u ulogu pasivnog promatrača događaja. Nikada nije komentirao nogoment, politiku ili nove frizure kolegica na poslu koje su vjerojatno također bile dio politike.

***

Konči je mrzio muhe. I baš tog ranog jesenjeg jutra jedna je uletjela kroz otvoreni kuhinjski prozor. Bezuspješno ju je pokušavao uhvatiti. Bio je loš muholovac. Njegova majka uhvatila bi s dva prsta muhu u letu i to onu ljetnu, brzu, a on nije mogao uloviti ni ovu tromu jesenju. Uvijek je zavidio majci na brzini i spretnosti kojom ih je lovila.
“Komm, komm zu mir! Du kleine, dreckige! – mamila je majka umiljatim sopranom muhe.
Ispočetka mu se to gadilo, ali je poslije hvalio njenu spretnost.

Muhu je vrebao već dva sata. Nije je uspio uloviti. Obukao je odijelo i otišao u prodavaonicu kupiti otrov za muhe. Vratio se bez otrova.
Muhe nije bilo.
“Izađi! Izađi , kukavice!”- dozivao je muhu siktajući.

***

Idući dan obišao je sve gradske prodavaonice. Otrov je bio rasprodan. Sezona muha je odavno prošla . Uputili su ga u ljekarnu na kraju starog Sajmišta, iza nasipa, na početku šume.
Izjurio je bez pozdrava. Bez “vile danke... servus, die gnaedige…”

***

Magla se spuštala nad kanalom. Bosonogi Romi trčali su prema nasipu.
Ljekarna je bila u neuglednoj kući s raspelom na pročelju. Na drvenoj dasci pisalo je nevještim rukopisom: APO T EKA. S obje starne kuće dizali su se izrezbareni stupovi. Stupovi su po sebi imali otvore u kojima su se nalazili šareni kipići Isusa, Marije i svetaca. Nad ulaznim vratima bio je kip crne Madone s malim crnim Isusom. Vrata oslikana ljekovitim biljem bila su odškrinuta. Nizak, garavi muškarac sjedio je u drvenoj fotelji nasuprot police s osušenim biljkama i zmijskim kožama. Na čelu je imao nacrtano veliko oko. Iz nogavice mu je iskliznula pijavica. Konči je osjetio nelagodu. Osjetio je da se nešto čudno počelo zbivati s njime od trenutka kada je stupio u taj prostor međusvijeta. Kao da je stupio u prostor između raja i pakla, korak do čistilišta.
“Otrov za muhe?” – promrmljao je muškarac pogledavši ga ravno u oči.
Konči je problijedio. Znao je da ga je čovjek očekivao.
“ Postupite oprezno.”- nadodao je tetovirani muškarac.
“Muškarac je vještac.” – preznojavao se šutke Konči.
“Sutra u osam.” – zaključio je muškarac uskovitlavši oluju u Končijevoj glavi.
U prostoriji je postajalo sve mračnije. Kao da se kroz prozore ulila noć u sobu.

Trčao je nasipom kroz magleni tunel. Sudarao se s raslinjem i granjem, posrtao , padao. Porezao je prst na odbačenom limu prilikom jednog od padova. Krvario je i našao se nakon nekog vremena ponovo pred mističnom apotekom. Dotaknuo je nespretno kip madone s crnin Isusem i srušio ga. Šutnuo ga je nogom i ušao u praznu kuću.

***

Pospremio je pažljivo bočicu ispod sudopera, zajedno s glinenom svjetiljkom i crvenom svijećom. Dobio je usmenu uputu kako upotrijebiti otrov za muhe. Otrov je bio veoma rjedak i trebalo ga je uliti u gornji, udubljeni dio svjetiljke iznad mjesta za svijeću. Miris je omamljivao muhe. Bio je bezopasan za čovjeka.

***

Upravo se spremio obrisati prašinu , kad spazi muhu na rubu stola. Brzo je zatvorio sve prozore. Zlokobno se nasmijao i posegnuo za otrovom.
Pravio se da je nema. Nožićem je stao guliti jabuku. Nespretno je zarezavo već ozlijeđeni prst. Kap krvi pala je u otrov. Svijećnjak se prevrnuo, otrov razlio po ruci.
Muha je sjedila na svijećnjaku i srkala otrov. Želio ju je uhvati s dva prsta, kao što ih je lovila njegova majka . To je bila prilika koja se ne propušta.
“Endlich!” – poskočio je..
“Komm,komm du dreckige!”- napokon je vidio sebe kao uspješnog muholovca.
Muha je ležala na stolu. Omamljena.
Prvo joj je slomio krila. Smijao se dok joj je pincetom čupao nožice. Čvrsto ju je uhvatio između prstiju kako bi čačkalicom iskopao oči, pa otkinuo glavu. Muhina glava zavukla mu se u ranu na prstu.

Čuo je muhu kako se smije. Smijeh je postajo sve glasnijim.

Sjedio je satima, danima zagledan u otrov. Iz razmišljanja ga je prenula buka. Okrenuo se i ugledao vatrogasce kako prodiru kroz razvaljena vrata. Ušli su u kuhinju. Jedan mu se približio.

Konrad Gombawitzky nije bio previše iznenađen kada se našao između dva prsta.

 

Copyright © by Tomislav Ribić & Balkanski književni glasnik - BKG, 2007.

Nazad