V FOR VENDETTA

O filmu redatelja Jamesa McTeiguea, baziranom na stripu Alana Moora piše regionalna urednica BKG Selma Kešetović.

MASKA BEZ LICA ILI LICE BEZ MASKE
 
Postoje filmovi koji svojom idejnom strukturom ponude suosjećajnost marginaliziranim skupinama društva. Tek onako da kažu, znamo da ste među nama, znamo da patite, evo vam podrška, evo vam rame za plakanje, malo identifikacije na ekranu, ali nemojmo sada rušiti centralne točke sustava. Nemojmo se previše ljutiti. Sve se može riješiti unutar samog sustava. U proteklih par godina činilo se da queer filmovi ne idu naprijed, nego se vraćaju unazad. Možda se poslije „Dečki nikada ne plaču“ nije očekivalo „Brockeback Mountan“, ali nitko se nije bunio. Štaviše.
Postoji i neki drugi film. Film koji nije tu da nas uči o tužnoj sudbini ugnjetanih. Nego o njihovom bijesu. Osveti.
Svijet kakav poznajemo i čiji smo aktivni sudionici/ce. Falogocentrična utopijska matrica koja počiva na oprečnim, isključivim identitetima, širi svoje mehanizme manipulacije putem centara moći kojih postajemo svijesni onoga trenutka kada postajemo svjesni. Zapravo, ono što mi zovemo svojim „ja“ nije ništa drugo do refleksija koje društvo baca na naša tijela kao baze. A društvo uvijek počiva na priči. Priča je laž koja se ponavlja da bismo potvrdili njenu istinitost.
Takav svijet tijela u prostoru koja u svojim ogledalima prepoznaju Drugoga, i teže identifikaciji, grana opasne i manje opasne sustave moći koji jednima daju za pravo da ubijaju i muče, a drugima ne. Utopija se za utopijom smjenjuje. I uvijek imaju onih koji traže pogreške u sustavu i pomjeraju granice svojih identiteta, i onih koji forsiraju te granice. V for Vendetta ne pristaje ni na jedne ni na druge. Želi početi iznova. Srušiti laž da bi napravio prostor za život jedne ideje. V je Ideja.
Na početku filma vidimo pesimističnu sliku budućnosti: desnica pobjeđuje, narod joj povlađuje, i dok ljevičari/ke shvate što se događa, vrijednost njihovih života pada na vrijednost štakora u laboratorijumu. Obiteljske, tradicionalne (ne)vrijednosti postaju jedine prihvatljive vrijednosti, muškarac iznova mora dokazivati zašto je muškarac, žena iznova dokazivati zašto je žena, teror koji po svojoj temeljnoj funkciji uistinu ne služi nijednoj ideologiji niti državi, lijepo posluži utemeljenju apstraktnog straha koji dalje još više učvrćuje centre moći odakle je izvorno potekao. Vlada ubija svoj sopstveni narod kako bi ga učinila poslušnijim. Narod daje pristanak. Iz straha. Čini se da su svi zadovoljni. Oni koji nisu, nestaju preko noći. Toliko puta viđeno, a uvijek upali.
Ideja se može roditi samo iz bića koji se riješio svih naslaga svoga ega. Svoga lica kao refleksije. Svoje komfornosti, narcisoidnosti...Života. Biće koje se ne plaši smrti. Biće kojeg je proizvela vlada osobno. Gotovo virtualni lik, oživjeli strip-heroj.V.
Ništa ne znamo o V-u. Iako su ćelije do njega dijeli homoseksualci i lezbijke, mogao je biti politički aktivista. Netko tko se našao na krivom mjestu u krivo vrijeme. Netko tko je stao u odbranu pogrešnog/ne. Mogao je biti gay. Biseksualac. Transrodan. Bilo tko. Ali ne znamo ništa o njegovim prijašnjih identitetima. U funkciji osvetnika, oni nisu ni bitni. On se pojavljuje kao Ideja, i kao Realno. Kao rana, duboka jezgra skrivena jezikom, prijetnja za označiteljski lanac totalitarizma. On nema ogledala. Nema lica. Ispod maske i odijela, samo su mišići. Njegovo tijelo je spaljeno, sagorila su sva njegova fantazmatska ulaganja, njegov ego i njegova prezentacija samoga sebe. Budući da ne može ući u Simbolno kao Realno (trauma), on stavlja masku, oponašajući lice kojeg nema. Podsjećajući nas još jednom o maskama koje nosimo svaki dan i dodirujemo ih u ogledalima kako bismo učvrstili svoja slabašna imaginarna uporišta. On nema ogledala.
Every, s druge strane, upoznajemo ispred samog ogledala. Ona uređuje svoje lice kako bi se dopala muškarcu s kojim ima sastanak. Ona radi za najmoćniji medij u zemlji. Zna mnogo o laži na kojoj društvo počiva. Ta laž je ubila njenog brata. Odvela njene roditelje u nepoznato. Ona bi željela da je hrabrija, ali se plaši. Radije radi na tome da bude dopadljiva. Iako zna da je V u pravu, ne opravdava njegove metode. Misli da uvijek postoji netko iznad koji će ju kazniti.
Da bi postala sposobna pomoći Ideji o rušenju (i njegova prva pionirka), V ju stavlja na muke inicijacije kojom skida njene identitete. Pri tome ju oslobađa i njenih rodnih i sekusalnih identiteta, njene društvene refleksije u ogledalu. Tek onda je spremna živjeti za Ideju. Ona će biti ta koja će otpočeti sa njenom realizacijom. Njeno ogledalo sada je V.
Kada Ideja krene u realizaciju, V umire. Zna da će neki novi stubovi društvenih priča niknuti poslije njega. On ne želi ostati da sudjeluje u njima.
Iako V for Vendetta nije mogao doći u zgodnije vrijeme da nas upozori na rast desničarskog fašizma i terora kao savršenog paravana, teško da je mogao poizvesti reakciju. Naša ogledala funkcioniraju sasvim zadovoljavajuće. Virtualna kultura uspijeva da relativizira smrt.
Ako tražiš istinskog krivca, pogledaj u ogledalo....

 

Copyright © by Selma Kešetović & Balkanski književni glasnik - BKG, 2006.

Nazad