ALEKSANDAR ŠAJIN

Apsolvirao Jugoslovensku književnost u Sarajevu 1992, a diplomirao na Institutu za Istočnu Evropu u Kopenhagenu 1998. sa temom stila i jezika u pisanim medijima na području bivše Jugoslavije. Živi i radi u Danskoj gdje je između ostalog objavio ”Ogled o Duši” u Brendum Enciklopediji (Brondums Encyklopadi, 1994) i dvojezičnu knjigu poetsko-proznih tekstova o evropskoj i individualnoj, anonimnoj istoriji ”Vrijeme – Vremena” (Tiden – Tiderne, 2003). Dobitnik nekoliko državnih nagrada i legata za svoj umjetnički rad u Danskoj u zadnjih desetak godina. Urednik BKG i urednik projekta Transversala.

LAZAR I KADA ZA KUPANJE
 
Velika vrata odjekivala su muklo, bučeći poput udaljenog ropota rasplodnog bika, sapetog od snage i drhtavog od daljine. On oslušne, nesiguran da li je čuo kucanje na vratima ili mu se samo učinilo. Srce mu je lupalo sve češće u grlu, a osjećao je i bubnjanje pulsa u glavi jutrom dok su ostaci sinoćnjeg pijančenja još kolali tijelom pretačući se iz krvi u limfu i iz limfe u onaj nevidljivi oblak mamurluka koji je Bodler zvao splin.

Oslušne ponovo. Nevjerovatno koliko jebenog mira treba čovjek da izvuče iz muda da bi se ponovo u ogledalu jutrom pogledao.

Problem je brijanje. Zašto se gledati jutrom u ogledalo, ako ne zbog brade? I kakvo je to pitanje? Jebem ti...” Sad nije bilo nikakvog dvoumljenja. Neko je zaista kucao na vrata. Mrzi ga da mu neko kuca na vrata, jutrom ili s večeri, svejedno... Ne može to ni na šta dobro da izidje. Sva iznenadjenja su loša, tu je lekciju vec davno naučio.

Odvuče se do vrata pored hrpe uspomena, groblje izgubljenog vremena u sobi i predsoblju.

Pred vratima je stajala kada za kupanje. Bijela, emajlirana, caklila se u polumraku stepeništa. Nije bila položena na sve četiri metalne noge, nego uzdignuta uspravno opirući se o samo dvije noge, tako da je čep uglavljen u cijediljku u vrhu dna kade stajao u visini njegovog nosa. Iz rupice u čepu lebdio je lančić od niklovanih kuglica pričvršćen drugim krajem o najvišu stranu kade.

Káda je bila do vrha puna vode, ali voda se nije izlivala nego se površina mreškala stojeći vertikalno ispred njegovog lica i tijela.

Jebem ti vodoravnost – pomisli gledajući bijelo u namreškanu površinu vode koja se protivila zakonima zemljine teže. Površinom vode počnu tada da se ispupčuju sljedeća slova, riječi i rečenice:

"Lazar začuje nešto poput udara papira u kist vjetra, ispred lica mu promače drveni ukras boje pijeska. Vrata i šljunak. I noć. Kao najblještaviji odraz sunca u talasićima na površini vode. - Ustani, Lazare - neko reče... Tvoja ruka miluje svjetlost. Vidi Lazare. Ispod svake riječi crni korijen. Iščupaj ga i čaj napravi. (22. 04. 2006.)"

Lazar se okrene u mjestu i gurne vrata snažno petom, začuvši iza sebe prasak gvozdenog zuba brave, koji je uskočio u svoje ležište u drvenom okviru vrata. "Shit", promrlja sa jakim američkim akcentom.

 

Copyright © by Aleksandar Šajin & Balkanski književni glasnik - BKG, 2006.

Nazad