ALEN ALISPAHIĆ

Alen Alispahić (1977). Iz Travnika. Pjesme objavljuje u periodici. S Petrom Kos priprema zajedničku zbirku pjesama: "Domestic poetry".





 

 



NOVO RASPOLOŽENJE: NOVE PJESME

 

Ljubav. Mir. Bolji dani.

Nadnosim glavu nad pjesmu
Kao nad sasvim neka zapuštena groblja
Glava mi nad pjesmom kao oštrica nad nekom glavom
Slabo jedem. Vrlo malo spavam.
Ne mogu se sjetiti svojih ranijih života.
Nisam predložio, nisam još sjeo napisati
Čuveni svoj traktat o tome kako se proizvode pčele koje prave pčelinji ocat
Neki je spomenuo da jagode rastu na grani
Drugi ga je demantirao da jagode zapravo rađaju žive mlade
Meni lično ostala je nerazrađena teza o postizanju svjetskog drugarstva
I sređivanju saobračajnih gužvi
Na kratko sam sklopio oči.
Sve je moglo u tom trenutku doći.
Ljubav.
Mir.
Bolji dani.


Uzajamnost

Zašto si uzela Tagorea koji je svoje pjesme pjevao, svejedno,
Bogu ili ženi:
Svakog dana pjevat ću tvoje uvijek ljupke pjesme.
Ono što sam ti zapravo htio reći: biće je moje harfa za tvoje ruke
Ti samo trebaš pustiti kose, te pitke preko nje, i naga je obgrliti.
Nepogrešivo svakoj toj niti znaš ton, bistar i pun,
harfa mog bića jedino može svirati melodije tvoga bila.
To molitva je, tek sa grčem popušta bol.
Neznana – kako je zoveš, beskrajna - kakvu je znam.
U žigu jecaj postaje mol, dvoje pjesmom postaju.
Ono šta sam ti zapravo htio reći: dva tona sjedinjena – melodija su mila,
dvije kapi – val.
I kada se negdje u intimi vremena zagubi sve, tišina kada bude svirala sve glazbe ikad
Tanano kao svijetlost u tuzi razgalit će naš pjev
Ono što smo zapravo htjeli reći: uzajamnost.


***

Zjenice tvoga oka crni su kruh
Pogled koji se razlama u daljinama – tako je razlamao Isus
istim tim kruhom tvojih očiju, nahranio gladne.
Tvoj vid liječi slijepe.
Jedan tvoj pogled na meni učini da progledam
Tvoj glas gluhima vraća sluh
Suzom ćeš napojiti žedne kad vode presahnu.
Bilo tvoga srca pokreće planetu
Ako se raspe od udara meteora mekoća tvoje kože njenim će novim nebom biti
A iz te svijetle puti vedri dan.
Čovječanstvu je trebalo podići sve spomenike kulture da bi ga neko nekad možda
Pogledao iz svemira
Dišeš, univerzum se širi poput tvojih velikodušnih grudi
Sve zvjezdane karte su crte tvoga lica, a sjaj zvijezda blic tvojoj fotogeničnosti.
Onaj, svaki onaj, koji je vukao svoje labirinte
Sada ih prihvata kao sasvim okej društvenu igru
Države poliraju svoje satelite kao tanjure donoseći ih tebi, na koljenima,
U naselje – domaćice
Zjenice tvoga oka crni su kruh
Pogled koji se razlama u daljinama – tako je razlamao Isus
isti taj kruh tvojih očiju, nahranio gladne.

U šetnji

Vjetar je ovaj, onaj koji je znao otpuhati ne samo granje krošnji
nego naša lica, sad do naših nogu, razigran, kao jedan od naših
( rasipao je jadnu ušteđevinu naših dodira ), psića.
Jesen je došla, miluje tvojim dodirom, pretvara svaki šmirgl papir u svilu,
zalazi u najskrivenije arhive, otvara sva ona davna nikad pročitana ljubavna pisma.
Pođimo u šetnju.
Uhvati me pod ruku, približi se tako, da ćutimo ono
što planine ćute noću.
To nas steže u grudima jer grudi su stegle oblak duša koje se obično mogu naći
kako lebde iznad svojih grobalja, glasovi im zagubljeni ali dozivaju.
Dozivali smo se ko te duše.
Pođimo u šetnju - pola ovih oblaka je zapravo zadnji dah utopljenika
Koji i sada dozivaju svoje dragane glasom morske pjene.
Ovo lišće koje nam pada pred noge samo želi da umre i bude milovano
Tvojom stopom, tako bi se i sve stijene za tebe pretvorile u mekani sag jesenjeg lišća.
Vjetar je ovaj, pričalica, skupljao razgovore ljubavnika, sve ih pamtio, a sad naše riječi
U tim razgovorima ćute kao što planine ćute noću.
Šetamo, i vjetar se ovaj vraća svojoj postojbini tvojih vilinjih krila,
Predaje ti svoja krila zmaja, svoja krila Ikara.
Šetamo i šetnja je ova jednako za one napaćene u bolnicama, zatvorima, prihvatilištima
staračkim domovima, i onim sad negdje zaglavljenim u stupicama…
Naša šetnja je za one koji sada prelaze mostove svijeta, i kada ih pređu zapitaju se, i dalje idući: «Zašto se nisam bacio, zašto…»
Privijaš se uz mene, stisneš se jače, priljubila glavu za poljubac…ljubim te…
Svi bi se sada mogli vratiti svojim domovima, svako je našao koga traži..
Lutke u kazalište su postale bića, klecajući korak vatromet daljina, našim tragom putuju karavane anđela, postaju napokon besmrtni.

Dok vodimo ljubav

Kroz tvoje čelo je potekla rijeka, sladostrašće
Tamo na njenoj delti naći će nas kako ležimo u barci,
Vatre na vodi
Ruke moje potekle po tebi, moj dah na tvojoj koži zaustavlja vjetar,
sapinje ga, vjetar svijeta stane u moje grudi.
Mirisi, okus tvoj ispunjava tišinu
Ulazak u tebe: to rastvaranje u čistoj svjetlosti - trenutak sjedinjenja.
Vidio sam tajnu svoga postojanja u dubini tvoga pogleda, moje bivanje je samo onda
kada počivam u tvojim zjenicama oka. U njima počiva ljepota svega,
Jedina si jer jedina možeš ispričati sve moje priče,
ispisati sve moje pjesme – one su u otkucajima tvoga srca.
Jauk svih moje patnje je tvoj jecaj u jastucima, dragost tvoga glasa
nijema moja bol u ambisu grla, tvoji pokreti, svaki korak, izvijeno tijelo
moji zaustavljeni valceri, moj nedovršeni tango.
Propinješ se, trenutak u kojem dosežemo nebo, kraljica si koja sjeda na prijesto.
Ulazak u tebe: to rastvaranje u čistoj svjetlosti - trenutak sjedinjenja.

 

Copyright © by Alen Alispahić & Balkanski književni glasnik – BKG, 2006.

Nazad