DRAŽAN GUNJAČA

Čini se da je Dražan Gunjača (r. 1958, Sinj) poznatiji, a osobito nagrađivaniji u bijelom svijetu nego kod kuće (Nitko prorok u svom selu!). Taj bivši oficir Jugoslavenske ratne mornarice, a od početka 90-tih odvjetnik u Puli, autor je više romana i drama, te po jedne zbirke pjesama i priča. Njegove knjige objavljene su u Italiji, Njemačkoj, SAD-u, Australiji, BiH i Srbiji, a dobio je više od dvadeset književnih nagrada, osobito u Italiji. Kratki roman «Silovanje razuma» (izd. Nova knjiga Rast, ur. Ivan Rast) govori o prevrućoj temi PTSP-a, kojom se autor bavio već u «Balkanskim rastancima», središnjem romanu istoimene trilogije. Autor je uvjeren da će roman u nas ponovo proći neopaženo i «tiho nestati sa scene… (Strahimir Primorac, Večernji list, Zagreb, 05.02.2005.)

 
DVA STRANCA NA SAJMU KNJIGA
(Umberto Eco i Muhamed)

Prije koji dan završi sajam knjiga u Puli. Jedna od rijetkih prigoda koji ovaj usnuli, mediteranski grad u potrazi za vlastitim identitetom trgne iz poluzimske letargije, u kojoj dani sliče jedan na drugog kao jaje jajetu. Čak su i magle one jučerašnje… Iste, tmurne i nezainteresirane za sve oko sebe, vuku se i svojim vlažnim, memljivim pipcima uvlače u kosti starijih prolaznika, koji u potrazi za izgubljenom mladošću obijaju birokratske šaltere u nadi da će ih se država sjetiti barem u ovo predbožićno vrijeme i dodati im koji novčić na onu crkavicu od penzije. U tom i takvom okruženju održao se za ovdašnje prilike respektabilan sajam knjiga kojeg je svojim prisustvom uveličao čak i Umberto Eco. Nažalost, taj dan kad je Umberto gostovao ja sam, tjeran čistim egzistencijalizmom, boravio izvan Pule i nisam se stigao vratiti na vrijeme da ga vidim i čujem. Jedna od rijetkih stvari za kojima žalim u ovoj godini. Doduše, i da sam bio u Puli teško da bih imao priliku približiti mu se a kamoli ga upoznati pored toliko njih pozvanijih od mene, ali mi je svejedno žao.
Ipak, tjeran grižnjom savjesti, čovjek vlastite propuste često pokušava nadomjestiti neumjerenim činjenjima koji su najbliskiji propuštenim. Tako sam i ja odlučio pozorno pratiti ostatak događanja na sajmu. Idealna prilika za ispravljanje propuštenog bila je promocija dvojezične antologije suvremene hrvatske i talijanske poezije „Sunčana strana zemlje» , koju je preveo moj prijatelj Srđa Orbanić. Promocija se održavala na bini centralne dvorane Doma hrvatskih branitelja, bivšeg doma austrougarske, potom talijanske, a do nedavno jugoslavenske vojske. Vojske postaju i nestaju, a domovi ostaju. I poezija, koja se čudom čudi što ona radi u tom velebnom vojnom zdanju, koje još uvijek miriše na uniforme i salutiranje. Promocija je počela dugačkim uvodima nekoliko teoretičara koji su na dugo i na široko drvili o problemima prevođenja poezije. Jedino nitko ništa nije pitao prevoditelja. Okolo njih su novinari iz kulturnih rubrika pozorno slušali i pisali nekakve bilješke. Pomislio sam kako je dobro da postoje loši teoretičari i još gori književni kritičari, jer da nije njih, danas bi bili zakinuti za neka od najvećih književnih imena. Ja sam zapravo došao čuti Luku Paljetka i još neke pjesnike, koji su trebali recitirati svoje pjesme. I zbog Srđe, naravno.
Dok sam pokušavao odgonetnuti enigmu oko dužine trajanja uvodnih govora, sjetno zamišljajući kapučino u obližnjem kafiću, pogled mi skrene s pozornice na prostor ispod nje, po kojem su prolazili nezainteresirani namjernici, uglavnom bez zaustavljanja. Ipak, jedan čovjek je stajao dva-tri metra podalje, nekako sklonjen od ostalih, i pozorno slušao što se zbiva na pozornici, dok je u lijevoj ruci čvrsto stiskao neku omanju knjižicu. Zašto ne dođe gore, ako ga to toliko interesira, pomislim. Zato što ne pripada uglađenoj i za ovu priliku posebno dotjeranoj sviti na pozornici, sine mi. Čak sam i ja navukao crno odijelo s crvenom kravatom, ono za „zlu ne trebalo“. Doduše, ovaj čovjek ne pripada ni onom svijetu ispod pozornice. Bio je obučen u staro, iznošeno sivo odijelo, s nekim nedefiniranim kariranim dizajnom, moguće skrojeno još u tvornicama bivše Jugoslavije. Ili smo svi mi gore na pozornici zalutali na ovaj sajam, ili je ovaj čovjek zalutao na njega, šapnem poznaniku do sebe, koji ovlaš baci pogled na objekt mog interesa, ravnodušno slegne ramenima i vrati se teoretičarima koji su nakon sat vremena raspredanja mudro zaključili kako poeziju baš i nije lako prevoditi. Mogli su sami pokušati prevesti barem jednu strofu pa bi nas poštedjeli svojih jednoličnih monologa. Možda i ne bi. Možda bi tek onda, s iskustvom iz prve ruke, došli na svoje. Nadam se da neću biti blizu ako se to ikad slučajno desi nekom od njih.
Čovjek je i dalje stajao na istom mjestu, ukopan točno ispod plakata na kojem se isticao Gunter Grass s naslovom njegove autobiografije „Dok ljuštim luk“. Oči. Oči čovjeka ispod Gunterovog luka kao da su zaronile u piščevu prošlost i potrebu da napiše takvu knjigu. Kao da su znale ono što je i pisac znao dok ju je pisao. Oči nisu pripadale tijelu na kojem su se nalazile, niti okolini koju su promatrale. Oči koje su upijale svaku sliku, svaki zvuk, svaku riječ… Ovom čovjeku ne treba nijedno drugo osjetilo pored njih. Htjedoh sići dolje do njega i pitati ga… Što da ga pitam? Možda će čovjeku biti neugodno. Možda će ga moj dolazak natjerati da ode odavde… Nisam čuo pjesnika Luku Paljetka. Već dulje vrijeme ne stojim najbolje sa živcima. Nažalost. Sišao sam s pozornice, prošao pored čovjeka koji me nije zamijetio i izišao iz Doma hrvatskih branitelja. Između neizvjesnog nastupa Luke Paljetka i izvjesnog toplog kapučina, izabrao sam ovo potonje. U kafiću sretoh jednog prijatelja, novinara, a moram priznati da se baš i ne mogu pohvaliti nekim velikim poznanstvima u toj branši, a pogotovu ne prijateljima. Iznimke potvrđuju pravila, zar ne?
Kako je on stalni gost ovakvih kulturnih događanja, a ima razvijen dar zapažanja, upitah ga za onog čovjeka. Da li mu je možda upao u oči? Kako da ne. Zna sve o njemu. Doista? Zapravo, zna vrlo malo, ali dovoljno. Dobro, da čujem to dovoljno, radoznalo sam ga poticao.
Čovjek se zove Muhamed. Aha, to sve govori o njemu, zlobno primijetim. Onda mi je prijatelj novinar rekao da zavežem jezičinu dok on ne završi, jer da inače prekida svaku konverzaciju sa mnom. Zavezao jezičinu. Mogu i ja biti oportunist kad treba. Rijeko, ali uspijevam. Imam nekoliko svjedoka koji to mogu potvrditi. Doduše, svjedoci su vjerodostojni koliko i moj oportunizam, ali ni oni drugi nemaju bolje. Odlutah. Dakle, zove se Muhamed. I?!
I, koliko moj prijatelj zna, čovjek je negdje iz Bosne. I tu je značajno zastao s pričom. E, pa sad ti izdrži i ne komentiraj ovo. Vjerovali ili ne, izdržao sam. Ovaj prijatelj je jedan od bezobraznijih, pa nema svrhe iskušavati sreću. Toliko o (ne)postojanju oportunizma. A zašto je važno odakle je, pitao se na glas moj prijatelj. Zato što je iz Bosne, a ne, primjerice, iz Italije, Austrije i sličnih država koje imaju sreću da se ne prostiru na Balkanu. Ili zato što si ti kresnuo tri piva više i sad si našao mene da zajeb… Kako vidite, nisam izdržao. A bio sam tako blizu. Samo da nije pravio tako duge stanke između rečenica, izgurao bih do kraja. Ubijaju me dugačke stanke. A i prebrzo pijem kapučino. Da sam naručio veliki, a ne mali, možda bih saznao što je Muhameda dovelo na sajam knjiga.
Nakon što sam se nekoliko puta besciljno provezao pulskom obilaznicom, vratio sam se u isti kafić i ponizno prišao prijatelju koji je, kad me je vidio, procvjetao od samozadovoljstva. Ljudi su idioti, počev od mene pa nadalje, zlovoljno pomislim sjedajući do njega i naručujući mu pivo a sebi veliki kapučino. Što je sigurno, sigurno je.
Muhamed je bio profesor u Bosni. Nije točno upamtio što je predavao, ali misli da se radilo o etici, filozofiji… Uglavnom, nešto što je sad tamo zamijenjeno raznim religijskim supstitutima. Kako se na ovim prostorima religija i etika ne dopunjuju, nego uglavnom isključuju jedna drugu, Muhamed je ostao bez posla. I tako je on od profesora postao pomoćni građevinski radnik, na privremenom radu u Puli. Točnije, trenutno je bez zaposlenja i zanimanja, jer ga je prije dva dana uhvatila policija na nekom gradilištu, bez dozvola za rad i boravak i odredila mu momentalni izgon iz Hrvatske. Pa, kako je nije napustio? Moj se prijatelj na to slatko nasmijao, objašnjavajući mi da bi Muhamed mogao ostati nekoliko godina u Hrvatskoj, pod uvjetom da toliko traje sajam knjiga. Nema te policije koja će doći na ideju da ga ovdje traži.
A što radi na sajmu? Od ranog jutra, čim se otvore sale, Muhamed dođe i cijeli dan tu boravi. Čita knjige, sjedi i sluša predstavljanja novih izdanja. Uvijek ispod pozornice, nekoliko metara dalje od protagonista i njihovih uzvanika. U kutu, ispod plakata Guntera Grassa. Moj prijatelj kaže da je razgovarao s njim kad je gostovao Umberto Eco i da je zaključio kako Muhamed zna više o Ecu nego većina onih koji su ga doveli. Nažalost, jednima znanje pomaže, drugima odmaže, konstatirao je on. A kako to da si ti razgovarao s njim, pitao sam prijatelja. Zato što je znao, ako dođem na sajam, da ću se zalijepiti za Muhameda, smješkao mi se prijatelj. Doduše, bio je uvjeren da neću doći, ali kad sam već tu…
Završio je sajam knjiga u Puli. Otišli su i Umberto Eco i Muhamed. Svatko svojim putem i u svoju zemlju. Prvog su ispratili sa zasluženim ovacijama, a drugog je policija ispratila na granicu s Bosnom. I tako, bijaše jedan sajam knjiga u izgubljenom gradu u zaboravljeno doba; sajam prosječnosti, taštine, pravih ljubitelja dobre knjige i velikog Umberta Eca. Sajam koji je barem na nekoliko dana jednoj izgubljenoj duši pružio duhovno i fizičko utočište. Sajam koji će mi zbog toga ostati u lijepom sjećanju.
Na kraju jedna molba. Zamislite nemoguće: što bi se desilo da je Muhamed rođen u Italiji a Umberto Eco u Bosni?
Nemojte zamišljati ništa. Ipak je ovo praznično vrijeme u kojem bi trebali…
Ah, da. Ako naiđete na onu antologiju poezije s početka priče, svakako je pročitajte. A ako ikad sretnete Muhameda, pitajte ga koju je knjižicu stiskao u svojoj lijevoj ruci onu večer na sajmu.

 

Copyright © by Dražan Gunjača & Balkanski književni glasnik – BKG, 2006

Nazad