FERIDA DURAKOVIĆ

Rođena je 1957.
Prvu zbirku poezije "Bal po maskama" objavila 1977. i za nju dobila Nagradu Književne omladine BiH i Nagradu Svjetlosti za najbolju prvu knjigu mladog autora. Objavila, između ostalog, knjige poezije "Mala noćna svjetiljka", "Oči koje me gledaju" i "Srce tame". Piše i knjige za djecu (Još jedna bajka o ruži, Mikijeva abeceda, Amilina abeceda, Vjetrov prijatelj). 1999. objavila izabrane pjesme The Heart of Darkness u USA (White Pine Press, Fredonia New York). Dobila nagradu Fund for Free Expression USA 1993. i Vasyl Stus Freedom-to-Write Award 1999. Radi kao sekretar PEN Centra BiH. Živi sa mužem i kćerkom u Sarajevu.

   

ULCINJSKA NOĆ

Za Farah Tahirbegović

Noćni je autobus drndao, huktao i drndao, od Sarajeva prema Ulcinju… Bio je avgust sedamdesetih godina prošlog stoljeća – kako važno i staro i daleko zvuči: prošlo stoljeće! Vrućina teška i zagušljiva, kao ona iz priča koje je voljela; napisao ih je pisac kojem se zaklinjala kao što se vjernik zaklinje u Boga…
Ali vratimo se iz Digresije, govorio je njen profesor književnosti.

…Drnda, dakle, autobus, hukće i širi miris benzina domovinom, baš kako i treba, nezaustavljivo, crven kao komunizam, napreduje prema Ulcinju… Zašto baš prema Ulcinju – to dragi Bog zna; biće da je domovina velika i široka, i da je Ulcinj – nakon Dubrovnika i Orebića i Neuma i Splita i Herceg.Novog i Opatije – nekako dalek i zanimljiv, pa hajde da se vidi. Na krajnjem jugu morskom nismo bili, a Otac bi da zna kako mu živi i taj dio domovine za koju je dao pola noge i cijelo srce. Otac plaća, otac odlučuje: Ulcinj.

Bilo joj je dosadno. Bilo joj je naporno, gotovo isto kao Mami koja se, dežmekasta, draga, s crvenim natečenim zglobovima, nasmijana i zabrinuta, stisnula na uskom sjedištu do nje. A djevojci je pouzdano bilo isto kao onim dobrim nesretnim djevojkama iz Čehovljevih priča (moralo je biti!) koje putuju u neizvjesnost budućeg života, trojkom preko kakve izlokane, ćudljive i poplavljene stepe, u neku jezivu i tako privlačnu daljinu… Ma, važne su nepoznate daljine i književnost, ostalo su tričarije.

U odnosu na čaroliju Čehovljevih priča, njoj je na ovom putu bilo nekako običnije, ružnije; život se tu petljao u književnost bez opravdanja i razloga, sve je bilo s manje žestine u doživljaju i s više neprijatnih mirisa… Na primjer, tjeranje konja – na njenu veliku žalost, kočijaš je bio samo jedan u ulojenu plavu uniformu obučen grub poluseljak, rođak s Romanije, koji ih je primio u autobus bez karte na Tatinu preporuku; a konje nije mogla vidjeti – sada su se svi ti vranci i njihovo hrzanje skrivali u motoru smrdljivog pregrijanog autobusa, pa su bili mnogo manje zanimljivi za opažanje, za razliku od veličanstvenih književnih opisa, koje sve zna napamet…

Život kvari književnost – zaključila je djevojka i uzdahnula s tugom.

Devojka se dremljivo smeši i, napućivši usne, opet leže… A tamo na bregu vidi se usamljena topola; ko ju je posadio i zašto je tu – bog bi ga znao.. Od njene skladne pojave i zelenog ruha teško je odvojiti oči. Da li je srećna ta lepotica? Leti žega, zimi studen i vejavice, u jesen strašne noći kad vidiš samo pomrčinu i ne čuješ ništa osim raspusnog vetra što ljutito zavija, a što je najgore – celog života sama, sama… Jedna žena se uspravlja i, uhvativši se obema rukama za umorna krsta, prati očima crvenu cicanu Jegoruškinu košulju. Da li joj se svidela crvena boja, ili se setila svoje dece, tek ona dugo i nepomično stoji i gleda za putnicima.

Ali sve ovo djevojci je ipak bilo itekako važno; ovo je putovanje bilo književnost, kakva-takva, koju doživljava: mlada djevojka sa svojom majkom ide u morsku banju: majka je dežmekasta, bolešljiva, dobra i zabrinuta – taman kao u Čehova. Djevojka… no, tačno tako: ako ne lijepa onda barem jako pametna, što je važnije – i Čehov zna da je to važnije, pa je i zbog toga on junak njenog života.

Iza svih tih egzaltiranih rečenica krije se ova suština: u pričama se uvijek manje znojiš, manje treskaš u prevoznim sredstvima, a više onako zaneseno promatraš pejzaž i misliš o smislu života, a vrućina je uvijek manja nego u stvarnosti… U pričama ni ljudski smrad ni muhe zunzare nisu tek naprosto ljudski smrad i muhe zunzare: sve to ima viši, važniji, nadživotniji smisao u Čehovljevoj priči, jednako kao i u srcu šesnaestogodišnje gimnazijalke, kojoj se – zamislite – i ime potrefilo iz Čehova: Nađa. Mada ga cijela njena rodbina izgovara s dugim bosanskim Naađa, ona ih moli svaki put kad joj se obrate da skrate i izgovore ga, onako kao u Čehovu, nježno i ljupko: Nađa… Ne ostavljajte me, preklinjem vas, umrijeću bez vas, Nađa. Bilo bi još bolje – Nađenjka. Ja vas volim, Nađenjka… Ljubimaja maja. Ne ostavljajte me, Nađenjka, preklinjem vas… Ja vas volim, Nađenjka…

Ideju o razlici između života i književnosti djevojka tek sad, baš sad, u ovom sasvim realnom, do bola postojećem, jedinom mogućem autobusu, koji brekće prema Ulcinju, prvi put duboko i tragično shvata, čime u stvari, opet po prvi put u svom životu, ali ipak nasilu, razdvaja književnost i život – a to boli do srca srca.

Mi, u stvari, i ne znamo pouzdano je li ovo surovo razdvajanje književnosti i života djevojku zaboljelo do «srca srca» – mi, ovakvi kakvi smo, nedobronamjerni i neskloni budalaštini kao što je književnost, a pogotovo Čehovljeva – nego mi – mi, jašta – lukavo ubacujemo vlastite sitne traume vezane za predmet o kojem čitamo, a pojma nemamo koliko smo svi tu naivni i prozirni… Bože dragi, vidi kako oholo stavljamo mi u priču! Kao da mi nešto bolje zna od ja! Oh-la-la…

Dobro, de, da nastavimo.

Na početku boravka u Ulcinju, barem u Ulcinju iz ove priče, javila se djevojka svojoj sestri u Sarajevo razglednicom Ulcinja, a to je ipak dokument koji treba poštovati, ma kako sumnjali da je sadržaj teksta na poleđini napisala baš ona, sa svim svojim predstavama o književnosti, jer joj nije bio ni nalik. Ali – evo još jednom – život iznevjerava književnost! A taj tekst je glasio: «Draga seko, ovdje je tako vruće. Sjećaš se onih Š. što su nam rezali drva u dvorištu? Oni su odavde. Mama kaže budi pametna, a tebe voli seka Nađa».

Oni Š. što su rezali drva u njihovom dvorištu bili su Šiptari. Jugoslavenski Albanci. U kući se nije govorilo «Šiptari» naglas: Otac je zabranjivao da se neko vrijeđa jer je Država ime Šiptari proglasila uvredom: bratstvo i jedinstvo bili su zakon koji je drmao njegovom kućom, čak i onda kad su se raspali i bratstvo i jedinstvo i zakon i kuća. Najstariji brat jednom je, polovinom šezdesetih, dobio debele batine kad je, pun jedino prkosa prema Ocu i sasvim nesvjestan riječi pjesmice koju je negdje čuo, jurnuo kroz dvorište i zaurlao: «Hej, šote, šote, Cigani se kote, a Srbi se ljube da se ne pogube…» Nakon ovoga trebalo je punih trideset godina da se otac i sin, bez duha svetoga za sva vremena, pogledaju i pomire tren prije nego će Otac ispustiti dušu, nakon svih ratova koje su im priredili i otac i sin i duh sveti….

Ali svi su ih u Sarajevu u komšijskoj komunikaciji zvali Šiptarima. Mladi, lijepi, snažni

muškarci, moćne tjelesne građe, koji su s drvenim pilama na ramenu kružili po gradu i prije zime ljudima po predgrađima Sarajeva rezali drva. Nosili su male bijele pustene ćulahe, bili obučeni oskudno i siromaški, kad su pričali s ljudima gledali su negdje ponad njihovih glava, kao da time hoće da daju na znanje kako gore, ponad naših i njihovih glava ima neki bolji, viši, pravedniji horizont od ovog irgetskog, siromaškog, potlačenog, nimalo komunističkog, tj. onog o kojem pričaju u Titinoj Jugoslaviji… A nama Šiptarima nikako da svane, pa ako ništa drugo, ne moram te gledat u oči dok mi daješ taj teško zarađen dinar i dok me s prezirom ispraćaš s tvojih socijalističkih vrata…

Pilali bi i cijepali drva po cijeli bogovetni dan, po kiši jednako kao i po zvizdanu, od sedam ujutro do prvog mraka. Nikad nisu tražili ništa osim dogovorene sume, ni hrane, ni više novca, čak ni vode. Domaćice su im, sjetivši ih se negdje iza podne, donosile po čašu vode: djevojčica se sjeća kako je jedan, pošto nije imao ćulah, na glavu prvo stavio komadić drveta pa tek onda, s neviđenim zadovoljstvom, ispio vodu i zahvalno pogledao u nebo.

I to je bila njena prva začudna činjenica o Šiptarima. I s takvim je sjećanjima iz djetinjstva krenula, sad već gimnazijalka, s majkom u ulcinjsku avanturu vrućeg avgusta.

Doručak u sobici s dva čista kratka kreveta, divna pješčana plaža, sendviči na plaži, kupanje, malo šetnje uz more, sunčanje: mama sunča reumu, djevojka uvija tanko tijelo što je nabubrilo od života i čita Čehova. Samo što sliku iz priče koju djevojka piše u sebi mijenjaju čudne žene s drugoga kraja plaže: Albanke, Šiptarke, obučene od glave do pete, sjede na plaži, leže, kupaju se i sunčaju, a od tijela im se vide samo lica i malo ruke. Mada nije nezanimljivo naslutiti te obline ispod slojeva dimija i bezanih košulja, kaže u sebi djevojka, i šara očima po pregibima njihove odjeće, gdje – kao u pričama! – naslućuje mekanu bijelu put koju sunce nije nikad vidjelo. Erotično, pomisli ona, kao pravi pisac. I iste sekunde posrami se od te riječi, okrene glavu da vidi gleda li je mama, ili ko drugi. I vidi, na nekoliko metara daljine, kako neki mladić bulji pravo u nju: tako upadljivo fiksira svoj plavi pogled na njene male grudi u oskudnom gornjem dijelu kupaćeg kostima da se djevojka, rumena od stida i zadovoljstva, naglo okrene leđima prema njemu i spusti lice na pijesak. Mrsko joj je i drago, neprijatno joj je i uživa u sebi, raširila bi ruke da spadne gornji dio kostima i skupila bi se ispod ručnika da je niko više ne gleda – sve u isto vrijeme… Samo da mama ne primijeti, inače ode sve u život a ne u književnost.

Majci se gade ružni montažni restorani na plaži, aluminijske konstrukcije s ružnim stolnjacima i plastičnim tanjurima. Ona bi to sve radila na drugi način, ovo ništa ne valja, nije čisto, vidi kakve su im čaše, pogledaj kakvu salvetu preko ruke nosa ona konobarica, ćevapi ne mirišu kao kod kuće, u ovakve restorane ide samo ledičan i onaj ko ne zna kuhati, bolje je da u maloj kuhinji pored sobe naprave same svoje jelo.

Djevojka hoće vani, hoće svjetla, hoće svijeta, hoće književnosti usred Ulcinja, usred ljeta, usred jedne zemlje koja cvjeta, pod nebom iznad Ulcinja koje nikada više neće biti ovakvo.

Majka ostaje u kuhinji da napravi obrok: njeno tijelo napokon je na svome mjestu, iza štednjaka, i uživa jer ne dangubi na plaži nego radi nešto korisno za druge. Djevojka izlazi sama, u šetnju, ide…možda u avanturu… Možda u ruku na njenom ramenu, kao dah vjetra, kao rečenica iz ljubavnih roto-romana, koji je privlače i gade joj se u isto vrijeme, koje bi da doživljava ali ne da čita jer su loša književnost... Možda u dlan na vrelom obrazu, u prst koji prelazi preko usana… Možda… Oh.

Mi ne misli za ja da više zna… Oh-la-la… Pa neka pogodi mi šta djevojci u Ulcinju bi…

Majka klima pospanom glavom na zadnjem sjedištu noćnog autobusa koji je kreće iz Ulcinja prema Sarajevu, tačno iznad vrelog autobuskog motora. Mi znamo koliko joj je drago što napokon ide svojoj kući. Taj trvor, taj trošak, ali šta ćeš, djetetu valja, srce joj nije zdravo…

Jednom rukom pridržava na krilu, baš u uvalici između nogu, saksiju sa sobnom biljkom koja se zove Adam, kupljenom za velike pare od gazdarice u Ulcinju – cvijet koji je sanjala cijeli život. I evo Adama tu, držaće ga na krilu punih dvanaest sati a da ne ustane niti se previše makne (Adam je to!), u toj toploj uvalici između nogu. Vodi ga kući, prvog Adama u svom životu. Rasadiće ga poslije sestrama i zaovama, svakoj od njih barem jedan Adam će narasti do plafona, ogromni sjajni zeleni listovi osvojiće kutove soba i vladati njihovim čistim domaćinstvima. Paziće ih žene i maziti, plakaće adami kad ih previše zaliju, a zahvalno isijavati zelen i čist zrak kad ih zaliju i ostave na miru…

Drugom rukom majka grli krhka ramena svoje uspavane djevojčice, djevojke, gimnazijalke zanesene Čehovom. U njenom okruženju, u njenom životu, u njenoj budućnosti, šesnaestogodišnje djevojke niske su i zdepaste, sa štedrim izraslim grudima, a ne visoke, mršave, gotovo bez grudi. I one prve ne vole knjige. I ne sanjaju Čehova. Ne pate što ga nikad neće sresti i udati se za njega – ne. Grli majka dva svoja blaga, svoga Adama i svoju curicu, a autobus Centrotransa othukuje i drnda kroz ulcinjsku noć, u jednoj zemlji koje više nema, u životu kojeg više nema, u svjetlu kojeg će biti jednom, u njenim pričama.

To je bila lepota leptira, s kojom se tako slažu valcer, trčanje po vrtu, smeh, veselost, lepota koju je nemoguće vezati za ozbiljnu misao, tugu i mirovanje; i činilo se da peronom treba da prostruji malo jači vetar ili da počne kiša, pa da to krhko telo izgubi sjaj i da se hirovita lepota razveje kao cvetni prah.


 

Copyright © by Ferida Duraković & Balkanski književni glasnik – BKG, 2006.

Nazad