IVANČICA IVANA ĐERIĆ

Ivančica Ivana Đerić rođena je 1969. godine u Sisku. Odrasla je u Prijedoru. Diplomirala je novinarstvo, u Zagrebu, 1992. Magistrirala je 1997, u Otavi.
Objavila je zbirku poezije Otvorenost (Matica Srpska, 1991.), te romane Zemlja u Zrnu Kafe (Zograf, 2003.) i Bosanci Trče Počasni Krug (Rende, 2006.).
Živi u Vankuveru, od pisanja tehničke dokumentacije. Živi za preostale oblike pisanja. Piše novi roman. Održava svoj Web sajt na adresi www.ivancicadjeric.com.


DJEVOJKE ĆE POSTATI PTICE

 
SVJEŽ POGLED NA MOJU USTAJALOST

U meni je zeleno drvo
koje neće da umre,
Ono moli
da mu iz opreza ne pokidam grane,
ono moli da ne omane
da bacim svjež pogled na moju ustajalost.
I nužan je
svjež pogled na moju ustajalost,
Na male sobe nekada velikog srca
I na sve što se unutra koprca
I neće od sebe da odustane,
Neće.
Okrećem, od svog drveta, glavu,
Ima mnogo načina da mu ne gledam lišće,
Ima mnogo načina na koji se stišćem
U maleno.
Ali u meni je
Zeleno drvo koje u sumraku cvili,
I korijenje kao projektili
Oni me hoće cijelu raznijeti
I sa tim raznijeti
Moju ustajalost.
Ne znam kako se dotle dolazi
Kako nas prevaspitaju porazi,
Kako male stvari postaju nevrijedne stvari,
Ni kako se stari,
U neku figuru koja priča o probavi,
A ne o rastu koji mora da obavi
Ili nikad ne obavi.
Ne znam kako se od toga liječi,
Kako se tako drugačiji postane,
I ne znam šta preostane,
Osim tog drveta
koje
o ne,
neće da ugine,
Ni da omane.

DJEVOJKE ĆE POSTATI PTICE

Mjesto radnje: izbjeglički kamp – odlomak pjesme

***

…Živjeh sa neke druge tri cure
Šminka se juri, momci se jure,
I svako veče, dok se dan rastače,
Čujem bar jednu od njih da plače,
Kako u sobi, iza ormara,
Broji svoj mozak i nesto para,
Broji te novce, broji te ovce,
Ili se možda prihvati boce,
Jer ono što duša cure hoće,
Nisu te skandinavske hladnoće.

I jednom tako, kad dođoh kući,
Dočekali me pogledi vrući,
Jedna od cura, od tih krasotica,
Odlučila da je postala ptica,
I da tu tvrdnju dokaže, zlato,
Odlučila da nas uzme u jato,
Pa veli—znoj joj sapira lice—
Kako je lijepo što smo mi ptice,
Što nismo, dok lete projektili,
Dolje, u rovu, kao reptili,
Već iznad svijeta, kao carice,
Letimo svojim krilima ptice,
I do granice, i preko granice,
U svome jatu, lete jaranice,
Ne pitaju
Bosnu, Tuđmana, Srbe,
Da l’ da se češu kad rane svrbe,
Kad rane svrbe — znaš u sitnice—
Djevojke će da postanu ptice.

Vidim da curi fali kuća,
Da je stvar sasvim nemoguća,
Da niko u ovom danu i trenu
Smije da otme zabludu njenu,
Da njene oči, neiskazane,
S nebesa broje vojne kazane,
Da li su masni, da li su posni,
Da li je iko živ u Bosni,
Da li se iko, s linije fronta,
Sjeća nekog boljeg života,
Ima li iko u sebi čiste
Da ne ubija za aoriste,
Za stvari sto samo zvuče velike
A drugima pune novčanike.

Kaže mi, kada rane svrbe,
Kad sjeta zahvati golotrbe,
Kada se topovi oglase glavni,
Kad plaču i hodže i pravoslavni,
Kad freske života postanu skice,
Djevojke će da postanu ptice.
Rekoh joj, jare—moje najbolje,
Stvari su gadne, narod se kolje,
Tako je doba, godine kvarne,
Stvari su zločin, ali su stvarne,
Šta da ti velim, moja ljepotica,
Kuda će cura kad postane ptica,
U koji let i kojim svodom,
Sa kojim će da se zarodi rodom,
U kom će šljiviku stati, pa znati,
Ovo je moje, i moj ga plati,
I kuda će, kad im se krila slijepe,
Da slete djevojke, da se okrijepe?

Kaže mi, kada rane svrbe,
Kad nedužnima izrastu grbe,
Kada se skupe državnici
I generali i pravnici,
Kada se pobroje smrtovnice,
Djevojke će da postanu ptice.

A kud će da slete, i kog će sresti,
I šta će na svome putu jesti,
Kao da mare za te sitnice
Djevojke koje su postale ptice.


RAD UVIJEK DAJE REZULTATE

Znam šta sam ponijela od kuće,
Saznanje nemoguće,
Tata kaže,
S osmijehom od uha do
Sirotog uha,
U onoj Bosni bez kruha
Bez matere, bez naročitih mogućnosti,
Bez dobroćudnosti
Koja sve zaliječi,
Tata kaže, moje sjeme,
Rad uvijek donese tantijeme,
Uvijek.

Prošlo je
Od njegove smrti
Mnogo godina,
I njemu sam, u snu, sve priznala
I s njim sam, u snu, govorila,
Da me te riječi grizu
Kao zlice,
Kao krtice
Da mi progrizaju
Lice
Da me progrizaju,
Da me te riječi prate
Rad uvijek daje rezultate,
Rad spasava,
A ja,
Bez svojih živih
Malaksavam,
Na radnom zadatku
Življenja.

I prošla sam nekim
Velikim gradovima
I svi su blještali
Radovima
U arhitekturi običnog postojanja,
I svi su na njegove riječi
Smrdili,
I svi su me svojim usnama
grdili,
Rad uvijek,
Rad mora dati,
I ne pati,
Djevojčice
Rezultate.

I prošlo je
Od njegove smrti
Svačega,
I vozova, i lozova nikad isplaćenih,
I zbrojio se zbir dugova vraćenih
Po tri puta,
I prošle su tri armije
Posred ruža koje jeste
zasadio,
I ne znam šta otac nije uradio
I ne znam da li rad
Daje rezultate.

Ali ponekad,
Usred noći me probudi,
Kao da jeste u sobi
U kojoj jesam
Bez sopstvenog znanja,
I kaže mi, moja lutko od svilenog tkanja,
Ne daj da nam i spomen umlate,
Rad uvijek daje,
Njima u prkos,
Rad uvijek daje
Rezultate.

Ostajem da ga se tako prisjetim,
Ispod plafona po kom idu
Tri armije svojim armijskim žarom,
I ostajem
Sa tim darom,
Rad uvijek daje rezultate.


SOBA PROSTOTE

Ovako sam naučila šta je priroda čovjeka,
I čemu nema lijeka kad nagrnu
mali porivi duše,
Kada se slavine sasuše a život utopi
u užas čekanja života,
Ovako sam naučila šta je prostota
I odakle grune.

Godine devedet i druge, ili moguće treće,
A obje bijahu pseće,
I obje rat je jeo kao rak
Zdrave dojke,
Obje vrijedne ni dvojke
Na ispitu civilizacije
Obje u tefteru imigracije
Do kraja njenog zivota,
Te godine sada daleke i već je sjećanja drobe,
Ušla sam usred te sobe,
Sobe prostote.

U kampu izbjeglica,
Gdje sam se našla zbunjena,
Prostota je otkrila lice
Svježe okrunjena,
Prostota je našla načina
Da se objavi.

Pušili smo na tone,
Cigare pljuvačkom topljene,
Cigare oklopljene
Novinskim prostim papirom,
I kao virom
Nemirom propasti mira.

U našoj se zemlji pucalo,
Ljude su klali na sto načina,
U našoj se zemlji našlo sto začina
Da se prostota
Zakuva.

U kampu izbjeglica, u onom mraku bez boje
Neki su i tamo našli
Način da tudje prisvoje.

Cura je vila cigaru,
Posljednju iz svog džepa,
Posljednju prije no krepa
Posljednji upaljen dim.
I cura je vila cigaru,
I plakala usput je malo,
I potom sve je prestalo,
I javila se prostota.

Gladni posljednjeg dima,
Bijesni što ona ga ima,
Bijesni što njihove kolju,
Što nemaju sudbinu bolju,
Što su u stadu jadnika,
Ne stroju pobjednika,
Kad je okrenula oči,
Ukrali su joj dim.

Dugo je rukom pipala
Po ploči prljavog stola
I sjećam se onog bola,
Kada je našla prazninu.

U kampu izbjeglica, gdje našla je sebe zbunjenu,
Prostota je otkrila lice
I nju neokrunjenu
U onaj
najslađi dim.

Prostota je našla načina
Da sebe u sve nas posadi,
U dosadi.

Dugo je rukom pipala
Po ploči punoj ništavila
I sjećam se da se presavila
Pred naletom prostote.

I preko ruba vremena, ja bježim od tog sjemena,
Ja bježim od tog sjećanja,
I od te sobe prostote.

 

Copyright © by Ivančica Đerić & Balkanski književni glasnik – BKG, 2006.

Nazad